Dok nečiji dlan nervozno steže naslon avionskog sjedala, a pogled bježi prema oblacima, stjuardesa u poslovnoj klasi Air Serbije spušta na stolić čašu vina. Na etiketi stoji samo jedno ime: Komuna. Ovisno o letu, muscat à petits grains ili merlot natočeni su iz neobično malih boca koje više podsjećaju na kolekcionarske primjerke nego na uobičajeno avionsko pakiranje. Negdje ispod imena, gotovo neprimjetno, piše: Fruška gora.
Malo koji putnik zna da se iza te etikete ne kriju ni velika korporacija ni stoljetna vinarska dinastija, nego jedna obitelj, jedna dolina i jedan čovjek koji je na vrhuncu građevinske karijere u Moskvi odlučio naglo usporiti. Da se vino nije pojavilo, tvrdi Nebojša Vlahović, možda bi završio u tišini nekog samostana ili na biciklu, kao vuk samotnjak koji bez čvrsta plana kruži svijetom.
Umjesto toga, zaustavio se na padinama iznad Borkovačkog jezera, uz potok, staru vodenicu i vinograd koji je isprva trebao biti tek dodatak „malo većoj vikendici“. Ondje je pokrenuo Komunu, a zatim napravio ono što je mnogim osnivačima obiteljskih poslova teže od samoga početka: prepustio je upravljač sljedećoj generaciji.
Posljednjih pet-šest godina prvi je čovjek vinarije njegov sin Matija, ekonomist školovan u Engleskoj koji je u obiteljski projekt unio vlastiti vinski rukopis, od oranža i pet-nata do pjenušaca, probusa i linije Avangarda. Brat Marko razvija ugostiteljstvo i turizam, kći Maja živi u Londonu, a majka Božana ostala je oslonac obitelji i cijeloga projekta. Komuna je tako postala upravo ono što joj ime sugerira: zajednički pothvat u kojem je Nebojša postavio temelje, ali nije pokušao djeci unaprijed propisati svaki kat.
Upravo je Matija predložio da se jave na natječaj Air Serbije za vina u poslovnoj klasi. Kada je poziv objavljen, Vlahovići su već imali spremno vino, malu bocu i etiketu, a Nebojša vjeruje da nije presudila samo kvaliteta.
– Na natječaju su sigurno sudjelovale vinarije s vrhunskim grožđem, dobrim enolozima i izvrsnim vinima. Mislim da ih je kod nas privuklo to što smo drukčiji: naša priča, boca i etiketa. Godi kada vam prijatelj iz poslovne klase pošalje fotografiju ili je objavi na društvenim mrežama dok pije Komunu. Naravno da smo ponosni.
Put od moskovskoga gradilišta do boce u avionu nije bio ni kratak ni unaprijed zacrtan, ali je završio ondje gdje je Nebojša, čini se, cijelo vrijeme pokušavao stići: na mjestu koje je mogao stvoriti, a zatim podijeliti s drugima.
Fruškogorski krajolik oko Komune ljeti izgleda kao pažljivo nacrtana razglednica. Uredno pokošena zelena padina spušta se prema Borkovačkom jezeru i manjem ribnjaku, presječena vijugavom crtom Borkovačkog potoka. Uz vodu su nanizani vodenica, mala kavanica, ljetna kuhinja i stari vinski podrum ukopan u zemlju, upravo onako kako priliči srijemskom imanju iz nekih prošlih stoljeća.
Taj kutak nije samo estetska igra prirode i čovjeka. Stanište je ptica pjevica i grabljivica, tiha pozornica na kojoj se izmjenjuju godišnja doba, ali i sačuvani komadić vremena u kojem je vodenica mnogoljudnim selima značila život.
Prema natpisu iznad ulaza, potječe iz 1800. godine i pripada najstarijim sačuvanim vodenicama u Srijemu. Bila je redovnička, odnosno u suvlasništvu više mještana, od kojih je svatko imao točno određen red za meljavu. Kada se gradilo Borkovačko jezero, vodenica i okolni objekti premješteni su na današnju lokaciju, gdje su godinama propadali sve dok ih nisu spasili ideja, trud i tvrdoglavost obitelji Vlahović.
Oni su u oronulim zidovima vidjeli mogućnost za obiteljsku vinariju i nov život cijeloga imanja. Danas, dok se sjedi za drvenim stolom ispred kavanice i gleda kako se voda lomi o kamenje u potoku, teško je zamisliti da je taj prostor donedavno bio zarastao i gotovo zaboravljen. Tek su se stariji mještani još sjećali djeda Đure i tetke Klare, koji su nekoć mljeli žito i umornim putnicima posluživali čašu vina.
– Mi smo zapravo samo nastavili ono što je ovdje oduvijek postojalo: mjesto na kojem se čovjek zaustavi, predahne, nešto pojede i popije, pa nastavi dalje malo lakši.
Nebojša Vlahović rođen je u Baru i djetinjstvo proveo uz more, ali vinarska crta u obitelji dolazila je s druge strane Jadrana. Njegovi djedovi iz Dalmacije bavili su se vinom mnogo prije nego što će netko od njihovih potomaka ponovno ozbiljno uzeti lozu u ruke.
– Moji su djedovi bili vinari. Valjda se to negdje u čovjeku zadrži pa ispliva kada mu dođe vrijeme.
Nebojša je ipak dugo išao sasvim drugim putem. Završio je Građevinski fakultet u Beogradu, vratio se u Bar i ondje radio nekoliko godina, a zatim mu se otvorila prilika za odlazak u Rusiju. U početku je to trebao biti samo privremeni posao i mogućnost da nešto zaradi, ali Rusija je od njega ubrzo zatražila više, a i on je, našavši se u tom golemom i zahtjevnom svijetu, počeo više tražiti od sebe.
U Moskvi je proveo gotovo sedamnaest godina. S partnerima je vodio građevinsku tvrtku koja je postupno dobivala sve ozbiljnije poslove: hotele u Sočiju i Kislovodsku, sanatorije, crkve, arhive te projekte iza kojih je stajala administracija predsjednika Ruske Federacije. Vrhunac je stigao kada je njihovoj srpsko-crnogorskoj tvrtki povjerena rekonstrukcija dijela Kremlja.
– Rusi su se dugo opirali tome da stranci rade na Kremlju, ali na kraju su popustili. Dobiti posao glavnoga izvođača na rekonstrukciji Korpusa 14 za građevinara je nešto poput olimpijskog zlata.
Rusija ga je uz poslovne izazove naučila i nekim sasvim drukčijim lekcijama, a jedna od njih imala je okus votke.
– Ondje kažu da voda nije votka pa je se ne može mnogo popiti – smije se.
Gotovo svaki ozbiljniji dogovor i dublji razgovor završavali su votkom, najčešće ne jednom čašicom, pa bi se ujutro pojavio pohmelje, mamurluk za koji su Rusi imali vrlo jednostavan lijek: novu čašu votke.
– Dugo sam se opirao i govorio im da su ludi. Onda sam jednom na sjeveru, u Norilsku, sjedio s društvom u kojem je bio i čovjek koji će poslije postati potpredsjednik vlade. Sljedećega jutra bilo mi je užasno, a on je predložio da mi natoče čašu votke jer će mi biti lakše. Odbio sam, a on se gotovo uvrijedio. Na kraju sam popio – i doista mi je bilo lakše. Što da vam kažem, klin se klinom izbija.
Takve zgode danas prepričava bez nostalgije, više kao podsjetnik na život koji je vodio prije nego što je otkrio i drukčiju vrstu opijenosti: mirniju i sporiju, iz čaše vina koja se pije uz hranu i razgovor.
Kada je posao na Kremlju završen, Nebojša je osjetio ono što malo ljudi sebi prizna: u svojoj je profesiji dotaknuo strop. Djeca su već bila otišla na školovanje u inozemstvo – Matija u Englesku na ekonomiju, Marko u Švicarsku na turizam i ugostiteljstvo, a Maja u London – dok je supruga Božana najviše vremena provodila s njima. On je od jutra do mraka sjedio u moskovskom uredu, okružen rokovima, ugovorima i ljudima za koje je svakodnevno bio odgovoran.
– U jednom sam se trenutku zapitao što dalje. Što radi glumac nakon Oscara, sportaš nakon olimpijskog zlata ili znanstvenik nakon Nobelove nagrade? U svojoj sam struci već imao sve što sam mogao poželjeti i odjednom više nisam nalazio razlog da ostanem.
Partnerima je najavio povlačenje, a zatim još godinu i pol dovršavao započete projekte i zatvarao sve obveze. Na Balkan se nije vratio s namjerom da promijeni identitet, nego tempo: želio je više vremena provoditi s obitelji i u prirodi, daleko od gradilišta i tisuću ljudskih karaktera o kojima je morao voditi računa.
– Nisam napravio plan prema kojem jednoga dana prestajem biti građevinski inženjer i postajem poljoprivrednik. Samo sam poželio sporiji život. Ali kako sam po prirodi pomalo megaloman, najprije smo kupili hektar zemlje, zatim drugi, pa deseti i naposljetku pedeseti.
Zašto Fruška gora, a ne povratak u Crnu Goru? Odgovor je istodobno jednostavan i složen. Nebojša je u Rusiji gledao kako imućni ljudi na parceli od dvadesetak ari podižu kuću od tri tisuće četvornih metara, dvorac bez dvorišta, što ga je neprestano iritiralo. U šali je govorio da će, bude li ikada gradio za sebe, podići malu kuću na golemu imanju, a ne zatrpati malenu parcelu kućom.
U Crnoj Gori gotovo je nemoguće doći do većih povezanih površina, osobito ako čovjek dolazi sa strane. Zemlja je skupa i rascjepkana, pa Nebojša ondje nije vidio ozbiljnu perspektivu za poljoprivredu.
– U Srbiji čovjek još može kupiti deset ili dvadeset hektara i nešto dugoročno planirati. U Crnoj Gori to je gotovo nemoguće, a teško je govoriti o razvoju poljoprivrede ako onaj tko želi raditi ne može ni doći do zemlje.
Božana je Beograđanka, pa su tražili mjesto udaljeno najviše pola sata vožnje od grada. Nebojša je istodobno želio krajolik koji će ga barem malo podsjećati na Crnu Goru: brežuljke, vodu i pogled koji se otvara. Obišao je Rudnik, Avalu, Kosmaj i velik dio Fruške gore, sve dok nije čuo da se prodaje stara vodenica uz potok i jezero.
– Došao sam, pogledao mjesto i rekao da je to to. Kupujemo.
S vodenicom su zatim počeli kupovati zemlju oko nje, parcelu po parcelu. Da bi sastavili imanje od dvadesetak hektara, morali su otkupiti stotine komadića velikih od jednoga do pet ari. U početku su vlasnici prodavali nevoljko, a onda se pročulo da je stigao „neki Rus koji ne pita koliko košta“, pa su cijene počele rasti. Nebojša je unatoč tome strpljivo pregovarao i slagao mozaik, sve dok gotovo kilometar duga dolina nije postala zaokružena cjelina.
– Isprva sam tražio samo malo veću vikendicu, ali ovo je mjesto od početka tražilo više.
Prve vinograde počeli su podizati 2012. i 2013. godine u ataru sela Rivica, na najboljim položajima do kojih su mogli doći. Danas imaju približno sedam hektara i tridesetak tisuća trsova chardonnaya, rajnskog rizlinga, cabernet franca, merlota i aromatičnoga muškata, sorte koja je postala jedan od zaštitnih znakova Komune.
– Od početka smo svjesno birali sorte koje nam omogućuju i klasiku i iskorak. Nismo željeli biti još jedan proizvođač istih vina, pa zato radimo muškate, pjenušce, kasne berbe i vina koja možda nisu najlakši tržišni izbor.
Vinogradarstvo Nebojša nikada nije promatrao kao prečac prema zaradi. Tko želi brzo do novca, kaže, neće ulaziti u vinograd i svakoga dana gledati u nebo, razmišljajući hoće li pasti kiša ili će lozu napasti bolest. Kupit će jeftino grožđe i prepustiti brigu nekomu drugom.
– Vinograd ne traži gospodara, nego slugu. Ovaj posao ni danas, a ni u dogledno vrijeme, ne može donijeti brz profit. Da sam ga od početka promatrao samo kroz računicu, nikada se njime ne bih počeo baviti. Mene pokreće ljubav, ne samo prema vinu nego i prema kontaktu s prirodom.
Vinograd Vlahovićima nije samo izvor sirovine nego i škola u kojoj iz godine u godinu provjeravaju dokle mogu ići. Uz vlastite nasade podigli su ogledni vinograd s približno sedamdeset sorti, koji služi studentima Poljoprivrednog fakulteta u Beogradu i predstavlja jednu od najvećih privatnih zbirki klonova autohtonih i regionalnih sorata u Srbiji. Ondje se nalaze različiti klonovi prokupca, frankovke i probusa, evita crvenoga mesa te neke gotovo zaboravljene i neobične stolne sorte.
– To je živi laboratorij u kojem možete pratiti kako pojedina sorta reagira na tlo, klimu i nadmorsku visinu. Nakon svih gradilišta od betona i čelika, meni je i dalje fascinantno gledati kako iz jedne tanke grančice nešto raste.
Upravo je taj vinograd Matiji poslije omogućio prostor za igru i vlastiti autorski potpis. Kada je prije pet-šest godina preuzeo vođenje vinarije, nije prekidao ono što je otac započeo, nego je postojeću proizvodnju počeo nadograđivati oranžima, pet-natima, pjenušcima i malim serijama vina od sorti koje tek trebaju pokazati što mogu. Kako je svaka promjena u vinarstvu spora, trebalo je proći nekoliko berbi prije nego što su njegove ideje stigle do boca i publike.
– Od osnutka Komune radio sam sve i svašta, sudjelovao u sadnji prvih vinograda i pomagao gdje god je trebalo – kaže Matija. – Kada sam preuzeo podrum, samo sam nastavio i nadogradio ono što smo već radili. Tek sam poslije počeo uvoditi vlastita vina, svjestan da će i njima trebati dvije ili tri godine prije nego što dobijemo pravi odgovor tržišta.
Vinarija pritom ne proizvodi samo za sebe. Komuna surađuje sa sedam ili osam drugih vinarija, kooperantima iz okolice i mladim enolozima koji još nemaju vlastiti podrum. Daje im prostor i opremu da proizvedu vino od svojega grožđa, čime se ime Komuna ostvaruje mnogo doslovnije nego na etiketi.
– Vinari iza kulisa surađuju mnogo više nego što javnost zna – objašnjava Matija. – Od početka nam je uzor bila vinarija na grčkom otoku Samosu u koju više uzgajivača donosi muškat pa zajedno proizvode vino. Kod nas su takvi oblici suradnje još novi i svaki je drukčiji, ali pokušavamo pronaći model u kojem svi dobivaju.
Ni Nebojša se u podrumu nije pokušavao praviti pametnijim od struke. Vlasnici određuju kakvo vino žele dobiti, ali tehnološke odluke prepuštaju timu koji je godinama predvodila enologinja Tanja Drakulić.
– Možemo reći da želimo napet i svjež rajnski rizling, merlot mekših tanina ili muškat koji će ostati nježan, a ne postati sirupast. Kako će se to postići, posao je enologa. Ja učim i postavljam pitanja, ali znam gdje je granica.
Matija je tu granicu pomaknuo prema vinima koja Nebojša vjerojatno ne bi sam proizveo, ali ih je bio spreman kušati, podržati i prepustiti im prostor. Kada je sin napravio prvi pet-nat od muškata, vino koje se zbog preostaloga šećera moralo puniti u pravom trenutku, najčešće usred noći, Nebojša ga je zadovoljno popio do dna, zavrtio glavom i priznao:
– Jedino ne znam koliku će ovo u Srbiji imati publiku.
Upravo je u toj rečenici možda najbolje sažet odnos između osnivača i nasljednika. Nebojša nije morao razumjeti svaki Matijin eksperiment da bi razumio kako mu mora omogućiti da ga napravi.
Matijina su vina u međuvremenu dobila dovoljno vremena da pokažu kako ta publika ipak postoji. Oranž od chardonnaya nastao je na poticaj brata Marka, koji je slična vina upoznao u Sloveniji. Najzdraviji grozdovi macerirani su dvadeset i pet dana, uz spontanu fermentaciju, bez dodataka i dodavanja sumpora, a vino je potom odležalo u bačvi od slavonskog hrasta. Sljedeće je godine za oranž odabrao smederevku iz oglednoga vinograda, ne znajući unaprijed kamo će eksperiment odvesti.
– Imali smo male tankove, višak jedne bačve i mnogo različitih sorti, pa smo se glavni podrumar i ja jednostavno igrali. Smederevku smo macerirali dva tjedna, vino se lijepo razvijalo i prebacili smo ga na šest mjeseci u drvo. Ona vina koja pokažu kvalitetu dobit će vlastite etikete u liniji Komuna Avangarda.
Slično je pristupio i pet-natima. Ispitivao je različite sorte, kvasce i načine proizvodnje u serijama od samo tridesetak boca, svjestan da taj stil nikada neće imati istu publiku kao klasična vina. Istodobno je povećavao proizvodnju pristupačnijih pjenušaca metodom charmat, dok je rajnski rizling i rosé od organskoga pinota crnog pripremao tradicionalnom metodom. Prvi eksperimentalni pjenušac od rajnskog rizlinga Komuna je proizvela još 2015. godine.
– Rajnski rizling na Fruškoj gori može biti problematičan, ali upravo je zato zanimljiv za pjenušava vina. Ako se bere ranije, sačuva lijepe kiseline, svježinu i neobičnu aromatiku. Ono što srpskim pjenušcima najviše nedostaje nije znanje, nego vrijeme, a vrijeme je u ovom poslu novac.
Među crnim sortama najviše ih je zaintrigirao probus. Od grožđa iz starijega vinograda Instituta u Sremskim Karlovcima dobili su tamno, snažno vino visokih kiselina i približno petnaest posto alkohola, kojemu je francuski hrast trebao ublažiti grubost. U međuvremenu su podignuli i vlastiti nasad, kao dugoročnu okladu na sortu od koje ne očekuju brze rezultate.
– Probus ima boju, intenzitet i snagu, a podsjeća na bordoške kupaže, samo što se Francuzi muče spajajući više sorti, dok mi sve to možda već imamo u jednoj – smije se Matija.
Unatoč eksperimentima, glavninu proizvodnje i dalje čine bijela vina. Majka Božana najviše voli muškat, Nebojša rajnski rizling, a Matija chardonnay, upravo zato što mu dopušta najviše enološkoga utjecaja. Ne postoji jedna obiteljska sorta oko koje se svi slažu, ali možda upravo zato u podrumu postoji dovoljno prostora za različite senzibilitete.
Komuna se, međutim, ne završava u podrumu. Na imanju žive mangulice, ovce, patke, guske, psi i koze, dok voćnjaci dunja, krušaka, šljiva, marelica i jabuka daju sirovinu za rakije i cider koji Vlahovići od milja zovu Jabukovac. Hrana stiže i s obližnjih gospodarstava: sirevi, suhomesnati proizvodi i tartufi koje pronalazi susjeda, a ono što se poslužuje mijenja se iz tjedna u tjedan, ovisno o sezoni i dostupnim namirnicama.
Gosti zato rijetko ostaju samo koliko traje kušanje. Mnogi provedu pet ili šest sati, neki prespavaju u kamperima, a stalne goste koji nenajavljeno svrate Vlahovići znaju pozvati da ručaju s njima. Subotom pripremaju ručak, drugim danima degustacije i srijemske zalogaje, dok se uoči Exita na imanju pojavljuju gostujući kuhari i glazbenici.
– Vrata želimo držati otvorenima jer tako ljude približavamo vinu, ali i sami odmah dobijemo iskrenu reakciju. Gotovo sve naše kupce poznajemo, pa ni tijekom pandemije nismo izgubili kontakt: pribavili smo dozvole, sjeli u automobile i razvozili vino.
Imanje bi bez poteškoća moglo primiti nekoliko stotina posjetitelja, ali Vlahovići broj svjesno ograničavaju na četrdesetak. Važnija im je atmosfera od prometa, a dolinu ne žele pretvoriti u još jednu veliku ugostiteljsku pozornicu.
– Kada bismo pustili tristo ljudi odjednom, izgubio bi se duh mjesta. Ovo nije dvorana za svadbe, nego dolina u kojoj čovjek treba moći čuti i sebe i ptice.
Najprije ju je, primjećuje Nebojša, otkrila ženska publika, osjetljivija na ljepotu prostora, detalje i finese. Potom su počele dolaziti obitelji s djecom, stanovnici gradova željni zelenila i tvrtke koje ondje organiziraju druženja zaposlenika. Komuna je s vremenom postala i malo kulturno središte. Istoimeni festival okuplja lokalne poljoprivrednike i male proizvođače, dok festival Naglavačke privlači ljubitelje biciklizma. Tih se dana dolina ispuni glasovima, glazbom i smijehom, ali još ostaje u mjeri koju može podnijeti.
– Bilo bi sebično sve ovo ograditi i zaključati. Jest naš dom, ali je i mjesto koje ima što ponuditi drugima.
Uspoređujući svoj nekadašnji i današnji život, Nebojša najprije govori o ljudima. U građevinarstvu je istodobno bio odgovoran za više od tisuću zaposlenih, što je značilo jednako toliko karaktera, problema i sudbina. U vinogradu postoje tuča, mraz, suša i bolesti, ali je napetost drukčija.
– Priroda nije zlonamjerna. Može vam u jednom danu odnijeti velik dio uroda, ali ne spletkari i ne pokušava vas prevariti.
Tržište, dakako, ima vlastite zakonitosti. Komuna proizvodnju ne povećava prema mogućnostima podruma, nego prema količini vina koju može prodati bez spuštanja kvalitete i cijene. Nebojša ne želi ići linijom manjeg otpora i proizvoditi velike količine jeftinijega vina, uvjeren da kvalitetno vino s prepoznatljivim stilom i uvjerljivom pričom uvijek pronađe kupca. Upravo je zato više cijenio povratak ljudi po novu bocu nego medalje koje su Komunina vina osvajala.
– Prve smo količine, iskreno govoreći, sami popili i podijelili prijateljima. Bio je to naš prvi test tržišta.
Najvažniji test ipak nije bio tržišni. Nebojša je u Komunu uložio novac, iskustvo i energiju, ali njezin pravi uspjeh vidi u tome što su sinovi u njoj prepoznali vlastitu budućnost. Matija i Marko školovali su se daleko od Fruške gore i mogli su ondje ostati, no vratili su se i preuzeli odgovornost za vinariju, podrum, turizam i goste.
– To mi je možda veće priznanje od svih medalja.
Nebojša zato ne govori o nasljednicima koji će jednoga dana preuzeti posao. Prijenos se već dogodio: Matija posljednjih pet-šest godina vodi vinariju i određuje njezin vinski smjer, Marko oblikuje turističku i ugostiteljsku ponudu, a roditelji ostaju dio projekta koji više ne mora ovisiti samo o njima. Komuna nije obiteljska budućnost zapisana u poslovnom planu, nego obiteljska sadašnjost.
To ne znači da Nebojša namjerava potpuno mirovati. Dok Komunu prepušta sinovima, već razmišlja o manjem prostoru u kojem bi ponovno mogao početi gotovo ispočetka, bez velikih serija, prodajnih planova i potrebe da iz godine u godinu ponavlja isto vino.
– Vjerojatno ću sebi pronaći neki mali kutak, možda mikrovinariju u kojoj ću raditi mikrovinifikacije, igrati se i eksperimentirati. Volim kada je vino svake godine malo drukčije i kada može iznenaditi čak i mene.
Za sebe kaže da je introvert, zatvoren i šutljiv čovjek koji bi se, da nije bilo vina, možda povukao u samostan ili nestao na nekom beskrajnom biciklističkom putu. Komuna ga je, međutim, natjerala da prima goste, objašnjava vino, sudjeluje na ocjenjivanjima i razgovara s ljudima koje inače nikada ne bi upoznao.
– Vinska priča tjera me na druženje. Ona mi je odvezala jezik.
Možda je upravo u tome najveći uspjeh cijeloga projekta. Čovjek koji je profesionalni vrhunac dosegnuo usred Moskve, na gradilištu Kremlja, novi je smisao pronašao u dolini pokraj jezera, među trsovima, životinjama i ljudima koji dolaze po čašu vina i nekoliko sati mira. Ondje je podigao vinariju, ali nije od nje napravio spomenik sebi, nego prostor u kojem su njegova djeca mogla razviti vlastite ideje.
U trenutku kada je Matija preuzeo podrum i počeo proizvoditi vina kakva Nebojša sam možda nikada ne bi zamislio, osnivačeva uloga nije postala manja, nego zaokruženija. Pokrenuti posao može poduzetan čovjek, ali prepustiti ga drugomu dok još imaš snage sam odlučivati zahtijeva drukčiju vrstu samopouzdanja.
I dok Air Serbia nosi male boce Komune iznad oblaka, prema gradovima i ljudima koje Vlahovići možda nikada neće upoznati, Nebojša ostaje u dolini koju je nekoć kupovao ar po ar. Gleda vinograde, sluša potok i razmišlja o svojoj budućoj mikrovinariji, svjestan da vuk samotnjak u njemu nije sasvim nestao. Samo se dovoljno dugo zadržao na jednome mjestu da podigne Komunu – i preda je dalje.




















