BOŽO ALEKSANDROVIĆ: Povijest mu je stigla poštom

Kad sam svom beogradskom prijatelju Dejanu predložio da nam se pridruži u posjetu Boži Aleksandroviću, jednom od najznačajnijih Kad sam svom beogradskom prijatelju Dejanu predložio da nam se pridruži u posjetu Boži Aleksandroviću, nije se dvoumio. Samo je pitao gdje se točno nalazi vinarija.

Čuo je Vinča i obradovao se, uvjeren da ćemo brzo stići.

– Vinča je beogradsko predgrađe. To je odmah tu – objasnio mi je.

– Ali ne idemo u tu Vinču. Govorim o selu pored Topole. Usput će ti se ostvariti san: konačno ćeš me vidjeti u Šumadiji.

– Koja još Vinča postoji u Srbiji?

Postoji, i to ona u kojoj tri povijesna naziva mjesta – Vincea, Vinica i Vinča – danas stoje uklesana u veliki mozaik od venčačkog mramora na terasi Vinarije Aleksandrović. Nad njima je Bakho sa štapom na kojem se ističe slovo A, dovoljno veliko da ne ostane dvojbe u čijem smo vinskom svijetu.

Božo u tim nazivima vidi potvrdu da je vino odavno upisano u identitet njegova sela. No među prizorima slavlja dao je uklesati i dvije riječi upozorenja: Meden agan.

Ničega previše.

Čini se neobičnim da čovjek koji je gotovo cijeli život proveo šireći vinograde, podrum, broj etiketa i granice srpskoga vina baš na zid svoje vinarije stavi upozorenje protiv pretjerivanja. Ali Božo Aleksandrović u tome ne vidi proturječnost.

– Ne kažem da vinari nisu hedonisti. To nekako ide uz naš posao. Ali želite li uspjeti, morate živjeti s vinom, grožđem, bačvama i vinarijom. Meni je ovo i posao i kuća i vikendica, vinogradi su mi park, a cijela je obitelj uključena u taj život. U ovom poslu više ne znam kada radim, a kada uživam.

Iza te naizgled opuštene priče nalaze se desetljeća u kojima opuštanja nije bilo mnogo: sankcije, ratovi, hiperinflacija, mobilizacije, krediti, nevremena, tržišta na kojima su srpska vina dočekivana kao potpuna egzotika i berbe u kojima se za petnaest minuta moglo izgubiti ono što se gradilo cijele godine.

Božo je 2026. godine objavio autobiografiju Deo neba i komad zemlje. Pisanje ga, priznaje, nije opilo.

– Više me umorilo. U kafanskim pričama često smo se vraćali na sve što smo prošli od devedesetih godina. Govorio sam da ću možda jednoga dana, kada odem u mirovinu i još se malo opismenim, sve zapisati. Bilo bi šteta da ode u zaborav. A onda sam na jednom panelu na Mokroj Gori ispričao dio svoje priče i poslije mi je prišao urednik Slobodan Guberinić. Rekao mi je: Gospodine, ja u ovome vidim knjigu. Tako sam iznenadio prijatelje, Vladana Nikolića, a najviše samoga sebe.

Na predstavljanju knjige u Beogradu Ivan Stanković utješio ga je da je kao pisac stigao u pravom trenutku.

– Božo, ti si sada u trendu. U Srbiji ionako ima više ljudi koji pišu nego onih koji čitaju.

Božo je toga dana imao veću tremu nego pred berbu. Berba je njegov teren, a knjižara puna ljudi od pera ipak nešto sasvim drugo. Maja Žeželj čitala je prve rečenice autobiografije:

– Rođen sam usred zlatnog vremena, na dan Božića 1966. godine…

Doktor koji je porađao njegovu majku Nadu rekao joj je:

– Nadice, dobila si Božji dar.

Tako je dobio ime Božidar, premda će cijeli život biti samo Božo. Rođen na Božić i odrastao u Vinči, u vinogradarskoj obitelji, poslije je volio govoriti da mu je životni poziv bio određen prije nego što ga je mogao izabrati.

Ali između Božjeg dara i uspjeha ostalo je dovoljno prostora za rad.

Sa sestrom Snežanom pješačio je četiri kilometra do škole, bez obzira na vrijeme. Kao šestogodišnjak čuvao je ovce i čistio staju, a potom brao voće i grožđe. Roditelji Slavko i Nada vodili su djecu na tržnice jer je obitelj proizvodila mnogo šljiva, bresaka i drugog voća.

– Već sam s deset ili dvanaest godina na tržnici na Zlatiboru učio vagati na kantaru, rukovati novcem te dočekati i ispratiti kupca. Dvije ili tri godine poslije radio sam samostalno.

Prva vinska sjećanja vežu ga uz prokupac, koji su u njegovu kraju zvali kameničarka. Bila je to kasna sorta, brala se početkom studenoga, često uz prvi mraz.

– Da bi se uhvatilo dobro crno grožđe, trebalo je riskirati ozebline. Ja sam ih i dobio.

Prokupac ga je, šali se, ugrizao za prste mnogo prije nego što će od njega proizvesti vino.

U kušaonici Vinarije Aleksandrović zidovi govore o obitelji, vjeri i kralju. Među fotografijama je i ona Miloša Aleksandrovića, Božina pradjeda i začetnika obiteljske vinogradarske tradicije. Miloš je 1903. godine bio među osnivačima Venčačke vinogradarske zadruge u Banji, između Topole i Aranđelovca. Njegov posao nastavio je Božin djed Aleksandar, kojega su zvali Lesa.

Obitelj je tada na dva hektara imala približno dvadeset tisuća trsova. Sadilo se gusto, metar puta metar, a obrađivalo rukama.

Nakon Drugoga svjetskog rata obiteljski kontinuitet nije potpuno prekinut, ali se promijenio. Aleksandrovići su ostali vinogradari i proizvodili nešto vina za vlastite potrebe, dok je grožđe završavalo u velikim sustavima poput Navipa i Rubina. Privatnih etiketa na tržištu nije bilo. Božo zato razdoblje između 1945. i kraja osamdesetih naziva rupom u obiteljskoj vinskoj povijesti.

Krajem osamdesetih promijenili su se propisi, a privatnim proizvođačima otvorio se prostor koji desetljećima nisu imali. Božo je upravo završavao Poljoprivredni fakultet u Zemunu, smjer voćarstvo i vinogradarstvo.

Nije morao dugo razmišljati.

U podrumu obiteljske kuće, na 65 četvornih metara, zajedno s djedom Lesom započeo je vlastitu proizvodnju.

Da će mu vino odrediti život, objavio je mnogo prije toga.

U trećem razredu srednje poljoprivredne škole u Topoli otišao je prijatelju, a njegov ih je otac upitao:

– Što vi, dečki, planirate u životu?

Božo je odgovorio da je iz Vinče, da ima vinograd i da će proizvoditi vino.

Čovjek se nasmijao:

– S takvim stavom pobijedit ćeš i Navip i Rubin!

Bila je 1984. godina. Srbija je vina još uglavnom dijelila na bijelo, ružicu i crno, a pomisao da bi seoski mladić mogao vlastitom etiketom pobijediti najveće jugoslavenske proizvođače zvučala je dovoljno nestvarno da bude dobra šala.

Sedam godina poslije šala je počela dobivati ozbiljne obrise.

Božo je imao dva hektara vinograda, od kojih je jedan bio pod stolnim muškatom hamburgom. Grožđe je prodavao na tržnici, a zarađenim novcem kupovao vinsko grožđe kako bi mogao napraviti vino i na tržište izaći s vlastitom etiketom.

Prvo vino, bijelu kupažu u litrenim bocama, proizveo je 1991. godine. U tehnološkom smislu, priznaje, nedostajalo mu je sve što je moglo nedostajati, ali vijest da je neki mladi Aleksandrović iz Vinče napunio vlastito vino brzo se proširila Šumadijom.

Preko Šilje Tadića stigla je sve do Kanade, do čovjeka koji je nakon Drugoga svjetskog rata otišao iz toga kraja i nikada se nije vratio.

Zvao se Živan Tadić i bio je podrumar kraljevske vinarije na Oplencu.

Odlaskom iz zemlje nije zaboravio ni ljude s kojima je radio ni vinograde koje je napustio. Dobro je poznavao Božina pradjeda Miloša i djeda Lesu. Kada je čuo da je Lesin unuk završio fakultet i ponovno počeo puniti vino s obiteljskom etiketom, spakirao je ono što je desetljećima čuvao.

U Vinču je 1992. godine stigla omotnica iz Kanade. U njoj su bili kratko Živanovo pismo i 111 stranica požutjelih rukopisnih zapisa o proizvodnji vina u Kraljevu podrumu.

Povijest je pronašla pravu adresu.

– Bili smo samonikli – govori Božo. – To su bili počeci suvremenoga vinogradarstva i vinarstva u Šumadiji, pa i cijeloj Srbiji. Odjednom sam u rukama imao iskustvo ljudi koji su taj posao ozbiljno radili prije Drugoga svjetskog rata.

Među zapisima nalazila se i receptura Trijumfa, najpoznatijega bijelog vina Kraljeva podruma. Osmislio ga je njemački enolog Otto Kabej, a Živan Tadić sačuvao je njegove bilješke. Kupažu je činilo 85 posto sauvignona bijelog, 10 posto pinota bijelog i pet posto rizlinga. Sauvignon i pinot davali su joj strukturu i punoću, a mala količina rizlinga potrebnu kiselinu.

Božo je odmah razumio što je dobio.

Nisu to bile samo upute za proizvodnju vina. Bili su to povijest, ime, pedigre i veza koja je njegov mali podrum u Vinči spajala s Kraljevim podrumom na Oplencu. U zemlji koja je tek ponovno otkrivala privatne vinarije dobio je nešto o čemu suvremeni marketing neprestano govori, a ne može ga proizvesti: autentičnu priču.

– Shvatio sam da je to zlatno jaje. Ako ga budem znao sačuvati i pravilno predstaviti, iz njega može nastati mnogo toga. Receptura i prvi Trijumf iz 1992. dali su mi vjetar u leđa.

Originalne zapise Božo i danas čuva u vinariji. Ne kao dokaz rojalizma, nego kontinuiteta koji je njegovoj obitelji povijest jednom prekinula, a zatim joj ga vratila poštom.

Trijumf mu je pomogao da shvati još nešto: dobro vino mora imati cijenu koja će mu omogućiti da i sljedeće godine ponovno napravi dobro vino.

Jednom ga je Miodrag Mija Radovanović upitao koliko će mu boca stajati.

– Deset maraka.

Mija ga je pogledao u čudu.

– Jesi li ti odlučio brzo se obogatiti? Moj cabernet stoji dvije i pol marke!

Nedugo zatim Božo je ugledao Mijin cabernet po cijeni od šest maraka.

– Znači, i ti si odlučio brzo se obogatiti?

Godinama su se šalili na račun tog razgovora, ali iza šale je bila jedna od presudnih odluka nove vinske Srbije. Domaća vina bila su podcijenjena, vezana uz rinfuze, litrene boce i cijene koje nisu dopuštale ozbiljno ulaganje u vinograde, opremu i znanje. Strana su vina mogla biti skupa, domaća su morala biti jeftina.

Božo je odlučio da na to ne pristane.

– Da smo ostali na cijenama od dva eura, nitko od nas danas ne bi bio ni blizu ovome što je postigao. Visokom cijenom kvalitetnog vina nismo samo razvijali vlastite vinarije. Podigli smo letvicu cijelom srpskom vinogradarstvu i pokazali da taj posao može biti održiv. A onda je i Dedinje počelo piti srpska vina.

Ne smatra da je u tome bilo osobite čarolije. Početkom devedesetih prostor je bio gotovo prazan. Nekoliko privatnih vinara dobilo je zeleno svjetlo, a Božo je, kako kaže, samo pritisnuo gas.

Pritisnuo ga je prilično snažno.

Od početna dva hektara Vinarija Aleksandrović stigla je do približno 89 hektara vinograda i prosječne godišnje proizvodnje od oko 300 tisuća litara vina. Vinogradi su raspoređeni na različitim položajima Oplenačkoga vinogorja, a desetljeća praćenja pojedinih parcela omogućila su Boži i njegovu dugogodišnjem enologu Vladanu Nikoliću da točno znaju koji dio vinograda može dati svježe i pristupačno vino, a koji grožđe za etikete namijenjene dugom odležavanju.

Božo i Vladan zajedno su prošli 24 berbe.

Uvjereni su da su možda samo dvije bile lake.

Jedan od najtežih udaraca stigao je u obliku tuče. U petnaestak minuta potukla je 57 hektara vinograda.

– Danas gledate vinograd u punom sjaju, a četvrt sata poslije to više nije vinograd koji ste poznavali. Kao da to više nije vaše dijete, nego nešto što se pred vama izobličilo. Najgora nije materijalna šteta. Najteži je psihološki udarac zbog kojega vam se više ne ide među trsove.

Vinarstvo, kaže, vrlo lijepo izgleda kada ga promatrate sa strane. Iz poslovne perspektive jedan je od najsloženijih pothvata koje čovjek može izabrati. Od sadnje vinograda do prvoga ozbiljnog vina prođe pet ili šest godina, a vina proizvedena 2017. ili 2018. naplaćuju se mnogo poslije. Sve to vrijeme treba ulagati u sljedeću berbu, vinograde i podrum.

– U ovom poslu možete kupiti sve osim onoga što se nigdje ne prodaje. Ne možete kupiti vrijeme.

Upravo zato ne vjeruje u vinske projekte ljudi koji imaju novac, vole piti vino i misle da je to dovoljno. Vinarstvo nije sprint prema lijepoj kušaonici, nego maraton kojemu se cilj stalno pomiče.

– Možete imati najbolju opremu i najljepšu vinariju, ali naš posao stoji na četiri noge. Prva su vinogradi, druga znanje, treća tehnologija i oprema, a četvrta prodaja i marketing. Ako je jedna noga slaba, cijela se priča klima. Vinograd star pet ili šest godina još je poput mladog ždrijebeta. Tek poslije počinje davati grožđe od kojega se može napraviti vino s identitetom.

Identitet nisu tražili samo u povijesti Trijumfa. Tražili su ga i u sorti koja je Božu prva ugrizla za promrzle prste.

Prokupac je u prvom Rodoslovu iz 2006. godine dolazio od kooperanta. Kada je Božo odlučio vina proizvoditi isključivo od vlastitoga grožđa, izbacio ga je iz kupaže. Nije ga se odrekao, nego je zaključio da se ozbiljan odnos prema sorti ne može graditi na onome što mu je trenutačno dostupno.

Gotovo deset godina Vinarija Aleksandrović surađivala je s Poljoprivrednim fakultetom u Zemunu, profesorom Neletom Markovićem i talijanskim proizvođačem loznih cijepova VCR Rauscedo na selekciji prokupca. Uvezli su čisti klonski sadni materijal i posadili dva odabrana klona. Prvu berbu dobili su 2017. godine.

– Nismo htjeli posaditi bilo što samo zato da bismo mogli reći kako imamo prokupac. U starim vinogradima često se nalazila neujednačena populacija trsova, a mi smo željeli znati s čime radimo. Nismo htjeli kopirati ni tuđe stilove. Tražili smo vlastiti izraz sorte.

Nisu od prokupca pokušavali napraviti cabernet sauvignon. Znali su da njegova najveća vrijednost nije golemo tijelo, nego pitkost, voćnost i svježina zbog koje se poželi još jedna čaša. Pristupili su mu slično kao pinotu crnom, reducirali prinos, prilagodili rad u vinogradu i pustili sortu da pokaže ono što jest.

Na etiketu su joj vratili i ime iz Božina djetinjstva: kameničarka.

Na Decanterovu ocjenjivanju 2026. vino je osvojilo 97 bodova i platinastu medalju. Bio je to najvrjedniji rezultat koji je dotad postiglo vino Vinarije Aleksandrović, ostvaren upravo s najvažnijom autohtonom srpskom crnom sortom.

Decanterova platina mogla je poslužiti kao lijep završetak jednoga vinskog puta. Božo i Vladan Nikolić nisu je tako doživjeli.

Jedno od njihovih najnovijih vina, chardonnay Aberdar iz berbe 2020., nastalo je upravo zato što su htjeli napraviti nešto što dotad nisu radili. Naziv dolazi od stare riječi za glasnika, onoga koji donosi glas. U srpskoj povijesti aberdar je bio i top kojim je Karađorđe dozivao ustanike. Aleksandrovićev Aberdar ne puca, ali se prilično daleko čuje.

Grožđe je tri dana fermentiralo na komini, a potom je vino prebačeno u drvene bačve. U njima je, uz redovito miješanje i dodavanje svježega taloga iz novih berbi chardonnaya, odležavalo četiri godine. Prve dvije bilo je grubo, treće se počelo mijenjati, a tek četvrte dobilo je punoću i eleganciju koju su tražili.

– Bilo je faza u kojima smo bili prilično razočarani – priznaje Vladan Nikolić. – Tehnologija kojom smo ga napravili nije bila zapisana u knjigama. Nastala je iz našega iskustva, a rezultat nismo mogli znati do kraja.

Kada se razgovor previše preselio u podrum, Božo ga je vratio među trsove.

– Zapostavili smo vinograd. Vino ipak nastaje tamo.

Grožđe za Aberdar dolazi iz 22 godine staroga vinograda, s tla u kojem prevladavaju kamen i pijesak uz primjese gline. Korijen na takvim položajima odlazi i do pet i pol metara dubine. Godinama su radili mikrovinifikacije kako bi utvrdili koji dijelovi istoga vinograda mogu dati grožđe za Harizmu, a koji za vino poput Aberdara.

Razliku, kaže Božo, ne čine samo sorte ni alati.

– Svi slikari imaju iste boje i četkice, ali se njihove slike razlikuju zbog umjetnika i njegove vizije. Tako je i s vinom.

Umjetnost u njegovoj vinariji nije samo usporedba. Na zidovima su djela poznatih srpskih slikara, a na ulazu stoji spomenik grozdu kipara Nebojše Savovića Nesa. Božo se ne smatra kolekcionarom, ali slikarstvo i vino za njega pripadaju istom svijetu. Jedno nastaje izborom boja, drugo izborom grožđa, položaja i vremena.

Budućnost Vinarije Aleksandrović više, međutim, ne ovisi samo o Božinoj i Vladanovoj viziji.

Božo ima šest kćeri, a Jelisaveta Aleksandrović uključila se u obiteljski posao. Uz nju je u vinariju došla i Ana Nikolić, Vladanova kći. Školovale su se za vinarstvo, a posljednjih nekoliko berbi provele su učeći uz očeve koji zajedno rade gotovo četvrt stoljeća.

– Dajemo sve od sebe da ih stignemo, a možda i prestignemo – kažu Jelisaveta i Ana. – Nije lako. Postoje različita mišljenja i sukob generacija, ali samo će ti roditelji nesebično predati sve svoje znanje i iskreno željeti da postaneš bolji od njih. To je istodobno privilegij i teret.

Božo njihov dolazak smatra svojim najvećim uspjehom.

– Velike europske vinarije velike su zato što ostaju u obitelji generacijama. Vinarstvo se zato i zove generacijskim poslom. Tek treća ili četvrta generacija doista ubire plodove onoga što je netko prije nje započeo.

Njegov pradjed Miloš bio je vinogradar. Djed Lesa nastavio je posao u vremenu u kojem obiteljska vinarija nije mogla imati vlastitu tržišnu etiketu. Božo je ponovno napunio bocu s prezimenom Aleksandrović, a peta generacija sada ulazi u posao koji se više ne odvija u podrumu od 65 četvornih metara.

Uz vinariju razvija i vinski turizam, ali vinogradarske površine više ne namjerava povećavati. U vremenu pada potrošnje vina i sve težih klimatskih izazova važnije mu je sačuvati stabilnost, kvalitetu i dobar odnos cijene i onoga što boca nudi.

Kada je počinjao izlaziti na strana tržišta, Božo je često stajao sam na štandovima velikih međunarodnih sajmova i pokušavao nagovoriti prolaznike da kušaju vino iz zemlje o kojoj nisu znali gotovo ništa. Uspjeh je bio već to da netko zastane.

Godine 2009. predstavljao je srpska vina i u Domu lordova britanskoga parlamenta. I ondje su ona bila egzotika, ali oni koji bi ih jednom kušali često su se vraćali, iznenađeni kvalitetom koju nisu očekivali.

Danas Srbija na sajmove dolazi s velikim štandovima, desecima etiketa i vinarijama koje više ne traže opravdanje zato što dolaze iz vinskoj publici slabije poznate zemlje. Aleksandrovićeva vina prodaju se od Sjedinjenih Država do Japana, Kine i Rusije, premda Božo priznaje da su ih azijska tržišta često lakše prihvaćala od zapadne Europe.

– U zapadnim zemljama trošili smo mnogo novca i vremena pokušavajući objasniti tko smo. Nosili smo nasljeđe jeftine masovne proizvodnje iz socijalizma, pa su moderna srpska vina mnogima odjednom izgledala preskupo. U Kini ili Japanu znali su da to nije francusko, talijansko ni španjolsko vino, ali su znali da je europsko. To nam je odmah davalo priliku.

Boži je konkurencija uvijek bila korisnija od zaštite. Kada se od početka moraš odmjeravati s vinima iz Francuske, Italije, Španjolske ili Australije, brzo saznaš gdje si. Upravo zato nikada nije mislio da se srpsko vino može razvijati zatvaranjem tržišta ili uvjeravanjem domaćih kupaca da ga trebaju piti iz rodoljublja.

Treba ga piti zato što je dobro.

Na pitanje što ga i nakon svega tjera dalje, Božo odgovara da čovjeka, čak i kada je na pravom putu, drugi pregaze ako na njemu predugo stoji. Loza ne zna ni za nedjelju, ni za praznik, ni za Veliki petak. Grad ne provjerava je li vinograd osiguran prije nego što ga pogodi. Tržište ne zanima koliko je neka berba bila teška, a vino se ne može požuriti zato što je rata kredita stigla na naplatu.

Najljepši dio posla ipak ne nalazi u platinama, hektarima, podrumu ni izvoznim tržištima.

– Ljudi. Trenuci koje podijeliš s dobrim ljudima, njihovi osmijesi i razgovori zbog kojih zaboraviš koliko je rada bilo u toj boci. Vino neće lošeg čovjeka.

Na zidu njegove vinarije Meden agan i dalje upozorava da ni u čemu ne treba pretjerivati. A Božo, čovjek koji je proširio gotovo sve što se moglo proširiti, najvažnijom je ipak smatrao mjeru koju ne pokazuju ni hektari ni broj boca.

– Najvažniji su obraz, poštenje i svijest da račune ne polažeš nikome drugome nego sebi pred ogledalom.

Zato se njegova izreka da ponekad treba biti u pravo vrijeme na pravom mjestu pokazuje samo djelomično točnom.

Imao je sreću da je završio fakultet upravo kada se privatnom vinarstvu otvorio prostor. Imao je sreću što je vijest o njegovoj prvoj etiketi stigla do Živana Tadića u Kanadi. Imao je sreću da mu je sačuvana receptura Trijumfa došla u ruke u trenutku kada su srpskim vinima očajnički trebali i kvaliteta i priča.

Ali sreća nije posadila vinograde, odredila cijenu od deset maraka, preživjela sankcije, uložila gotovo deset godina u selekciju prokupca, čekala četiri godine da Aberdar prestane biti grub niti uvjerila sljedeću generaciju da nastavi posao.

Povijest mu jest stigla poštom.

Sve ostalo morao je napraviti sam.