Home Portreti vinara IVAN TRIVANOVIĆ: Grašac se vratio kući

IVAN TRIVANOVIĆ: Grašac se vratio kući

2204

– Pa koji će hedonist doći u industrijsku zonu kako bi uživao u vinu?

Ivan Trivanović to pita bez gorčine, više kao čovjek kojemu je odavno jasno da se ljubav prema vinu može roditi gotovo bilo gdje, ali da se baš svako mjesto ne može prodati kao vinska razglednica. Njihova je vinarija u Šidu godinama radila u golemoj hali bez putokaza i natpisa, među industrijskim pogonima, na mjestu pokraj kojega bi putnik prošao ne sluteći da se iza sivih zidova nalaze grašac koji je pomogao vratiti staro ime velikoj fruškogorskoj sorti, jedan od najnagrađivanijih srpskih roséa i shiraz čija je cijela berba završila u Australiji.

Do podruma se nije dolazilo slučajno.

– Danas svi koriste Google Maps. Pošaljem poveznicu i dođu točno pred vrata. Za sada mi nije ni trebalo da se ljudi pojavljuju nenajavljeni jer u Šidu nisam ozbiljno krenuo u vinski turizam.

Prostor u kojemu su nastajala vina nikada nije bio projektiran kao vinarija. Sagradila ga je obitelj Trivanović za svoj elektroindustrijski posao, a vino se u njega uselilo tek kada je hala ostala bez prvotne namjene. Pokazala se gotovo idealnom: kada bi se vanjska temperatura spustila na minus dvadeset stupnjeva, unutra bi ostajala oko dva iznad ništice, a pri ljetnih 38 rijetko bi prelazila 27 stupnjeva, i to bez hlađenja. Građevina podignuta za proizvodnju svjetiljki neplanirano je postala podrum u kojemu su vino čuvali tama i stabilna temperatura.

U toj promjeni namjene bilo je i nečega simboličnog. Ivanov otac Dragan, kojega svi znaju kao Brku, radni je vijek proveo baveći se svjetlom, a onda je ostatak života posvetio onome što najbolje sazrijeva u mraku.

Brko je godinama radio u Elektrovojvodini, na dalekovodima i trafostanicama, a kolege su ga i nakon odlaska znale nazvati kada bi im zatrebao savjet. Osamdesetih je s Philipsom pokrenuo distribuciju žarulja, poslije se upustio u vlastitu proizvodnju svjetiljki, opremao poslovne prostore i sagradio halu u kojoj će mnogo godina poslije završiti bačve i tankovi. Njegova je tvrtka izvela rasvjetu i za jedan Bauhausov objekt u Njemačkoj, bez ijedne reklamacije, a u zgradi Privredne komore Vojvodine osmislila sustav kojim su svjetla radila na senzore, gotovo bez prekidača.

Kada je proizvodnja ugašena, strojevi su prodani, ali hala je ostala.

– Kao da je cijelo vrijeme čekala vino – kaže Ivan.

Vino, doduše, nije čekalo halu. U obitelji Trivanović bilo je prisutno mnogo prije elektroindustrije, premda u količinama i okolnostima koje nisu najavljivale ozbiljnu vinariju. Ivanov djed zasadio je 1959. godine u Erdeviku pola hektara grašca, a vino iz tog vinograda bilo je obiteljsko, svakodnevno i bez tržišnih ambicija. Vinograd je iskrčen 1999., ali su Trivanovići nastavili kupovati grožđe i proizvoditi vino za sebe.

– Tata je uvijek znao prepoznati dobro grožđe. Radio je prilično primitivno, ali bi na lokalnim ocjenjivanjima redovito osvojio neku ozbiljnu nagradu.

Ivan je zato odrastao između Šida i Erdevika, uz berbe, svinjokolje i poslove koji ne pitaju je li radni dan, vikend ili blagdan. Vino nije upoznao kao izdvojeni obiteljski projekt, nego kao dio istoga životnog ritma u kojemu se zemlja obrađuje, grožđe bere, a ono što kuća proizvede ne promatra kao roba dok ne dođe vrijeme da se proda.

Kada su se pojavili državni poticaji za podizanje vinograda, Brko ih je shvatio kao znak da je napokon stiglo vrijeme za ono što je želio cijeloga života. Nije krenuo oprezno, s nekoliko pokusnih hektara. Trivanovići su najprije zasadili osamnaest i pol hektara, a zatim u tridesetogodišnji zakup uzeli još tridesetak hektara zapuštenoga državnog vinograda, dovršili sadnju i vratili ga u dobro stanje. U jednom trenutku imali su 49 hektara na položajima oko Erdevika, dvadesetak kilometara udaljenima od hale u Šidu.

– Otac je volio vino cijeloga života, a kada su krenuli poticaji, za njega je to bila jasna poruka: sada je vrijeme.

Poticaji su bili dovoljni tek za dio sadnog materijala. Sve ostalo počivalo je na Brkinoj energiji i uvjerenju da vinograd vrijedi podići čak i kada vinarija još ne postoji. Prvotni plan bio je jednostavan: grožđe će prodavati drugim vinarijama, a zauzvrat dobivati nekoliko tisuća litara vina za obitelj i prijatelje. No prve je godine od posla odustao jedan kupac, sljedeće drugi, a potom i treći. Trivanovići su ostali s grožđem koje je trebalo ubrati i obećanjima od kojih se nije moglo napuniti ni čašu.

– Tada nemaš mnogo izbora: ili ćeš grožđe baciti ili ćeš napraviti vlastito vino.

Napravili su ga i ustanovili da je, kako kaže Ivan, ispalo smiješno dobro. Obiteljska se investicija u vinograde tako, gotovo protiv prvotnoga plana, pretvorila u vinariju.

Ivan se u obiteljskom elektroindustrijskom poslu bavio prodajom, pa je ista podjela uloga bez velikih rasprava prenesena i na vino.

– Jednako kao sa svjetiljkama: on proizvodi, ja prodajem.

Samo što se vino nije prodavalo poput rasvjetnog tijela. Uz njega su išli obiteljski vinograd, Brkina ambicija, Erdevik i osjećaj da kupcu ne nudiš predmet, nego dio vlastita identiteta. Beograd je ubrzo postao njihovo najveće tržište, najprije preko restorana, vinoteka i privatnih preporuka, bez velikih kampanja i osobite buke. Boca je vodila do nove boce, kupac do novoga kupca, a Trivanovići su tijekom prvih pet godina došli do prodaje od približno 50.000 litara godišnje.

– Praktično prodamo sve što proizvedemo – govorio je Ivan, s ponosom koji nikada nije prerastao u razmetanje.

Vinarija se na tržištu službeno pojavila 1. svibnja 2014. godine, ali Ivan nije želio da njezine etikete izgledaju kao još jedna anonimna serija boca iz kraja koji se tek pokušava izboriti za mjesto na vinskoj karti. Ako je Šid grad Save Šumanovića, razmišljao je, onda i vina trebaju ponijeti nešto od njegova svijeta. Slikar Danijel Babić nacrtao je ženski lik, Ivan je dorađivao boje, a etikete su napučile breze, beračice i zamišljene figure koje kao da prelaze iz vinograda u san.

Žena na etiketama nije bila oblinasta poput Šumanovićevih Šidijanki, ali je pripadala istom šidskom slikarskom krajoliku. Pojavljivala se u različitim ulogama i na različitim vinima, a njezin identitet Ivan nije namjeravao otkriti.

– Tko je ona?

– E, to neka ostane tajna. Danijel je crtao, ja sam dorađivao; on je davao liniju, ja boju. Nekako smo radili kako znamo i umijemo.

Na bocama se tako vrlo rano pojavilo ono što podrumu u industrijskoj zoni nije moglo pružiti okruženje: prepoznatljivo mjesto podrijetla. Etikete su govorile o Šidu, dok su vina sve izrazitije govorila o erdevičkim položajima na Fruškoj gori. Taj spoj nije nastao angažiranjem marketinške agencije, nego Ivanovom potrebom da sve što izlazi iz obiteljske vinarije ima osobni trag.

Ipak, daleko važnije promjene događale su se u čaši. Trivanovići su u početku proizvodili monosortna vina, a u ponudi su se postupno izdvojili Pinot Grigio, rosé Lex, crveni Shiraz Limited te grašac koji će od berbe 2018. nositi ime Optimus. Upravo je te godine u vinariju stigla enologinja Tanja Đuričić i započelo razdoblje u kojemu Ivan nije mijenjao osnovnu ideju, nego je sve odlučnije pokušavao iz postojećega grožđa izvući ono što je u njemu već bilo.

– U vinogradu i podrumu nije se dogodilo ništa spektakularno, ali Tanja je donijela drukčiji i vidljivo bolji način rada. Kvaliteta grožđa očito je oduvijek postojala, a sada se u vinu osjećaju i zrelost loze, i slast, i kiseline koje sve berbe od 2018. nadalje još postojano drže.

Suradnju opisuje bez uljepšavanja odnosa između enologa i ljudi koji svakodnevno provode zamisli u vinogradu i podrumu.

– Tanja nas sredi čim nešto zakasnimo ili samo krene u tom smjeru. Ona prati, a mi odradimo što treba i nastojimo dati maksimum. Okvire smo odavno postavili, ali uvijek postoje male varijacije i ideja da nešto pokušamo drukčije pa vidimo što će se dogoditi.

Najvidljiviji rezultat te suradnje postao je Optimus, grašac koji se od berbe 2018. nametnuo kao jedno od vina zaslužnih za povratak staroga imena sorte u srpski vinski rječnik. Trivanovići nisu trebali izmišljati lokalni naziv: s njihove se strane Fruške gore sorta oduvijek zvala grašac. Trebalo joj je vratiti ozbiljnost koju je izgubila dok ju se promatralo uglavnom kao sirovinu za jednostavno vino i gemišt.

– S ove strane granice uvijek se govorilo grašac. To je sorta za svaki dan, ali može biti i vino na koje ćeš biti ponosan ako ga napraviš kako treba.

Optimus je postao osnovna etiketa vinarije, no riječ osnovna kod Ivana nije značila vino namijenjeno brzom trošenju i zaboravu. Vertikalna kušanja berbi pokazivala su da grašac zadržava svježinu i sazrijeva mnogo dulje nego što mu se nekoć priznavalo. Iskusniji poznavatelji počeli su ga čak izbjegavati piti sasvim mladoga, čekajući da početna voćnost dobije dodatnu dubinu.

Kada bi ga pitali koja ga sorta najmanje zabrinjava u nepredvidljivim berbama, Ivan nije dvojio.

– Najmirniji smo kada je riječ o grašcu. On je otporan i postojan. Možda neće uvijek dati velik prinos, ali po parametrima redovito bude dobar.

Upravo je ta pouzdanost bila važna 2020. godine, kada su se u istoj berbi izmjenjivali kiša, suša i tuča, a preko svega se nadvila i pandemija. Rod je na pojedinim položajima bio manji i za trećinu, dok su pojedine bijele sorte u samo nekoliko dana neočekivano nakupile šećer i natjerale ekipu na hitnu berbu.

– Nisam svoj – sažeo je Ivan tada stanje svijesti. – Godina ti uvijek negdje da, a negdje uzme. Chardonnay je, primjerice, na analizi ispao bolji nego ikada.

U takvim se godinama najbolje vidjelo da Trivanović nije vinar koji kvalitetu povezuje s jednom unaprijed propisanom metodom. Prihvaćao je flotaciju kada bi procijenio da brže i preciznije bistrenje može poboljšati bijelo ili ružičasto vino, ali bi se kod shiraza bez zadrške vratio otvorenim kacama i postupku koji je nazivao gotovo primitivnim. Nije ga zanimalo izgleda li metoda moderno, nego kakvo vino iz nje izlazi.

Shiraz Limited bio je najbolji primjer Ivanove spremnosti da postupak podredi rezultatu. Prvo izdanje iz 2013. godine fermentiralo je i maceriralo u jednostavnim otvorenim kacama, uz tehnologiju koju je poslije, u usporedbi s opremom kojom je vinarija raspolagala, nazivao gotovo primitivnom. Upravo je to vino na AWC-u u Beču osvojilo zlato, prvo i tada jedino zlatno odličje u obitelji.

U berbi 2018. pokušali su spojiti suvremenu vinifikaciju i tradicionalni postupak, a zatim dobivena vina kupažirati. Rezultat je bio dovoljno uvjerljiv da se Ivan dvije godine poslije potpuno vrati otvorenim kacama.

– Kada Francuzi tako mogu napraviti dobro vino, iz pokožice izvući najviše što se može, zašto ne bismo uspjeli i mi? Zato smo se vratili tradicionalnom postupku.

Fruška gora nije podneblje iz kojega redovito dolaze golema, alkoholna i snažno ekstrahirana crvena vina, no Ivan to nije doživljavao kao nedostatak koji treba prikrivati. Njegov je shiraz trebao zadržati svježinu, začinske tonove i umjereno tijelo, a ne glumiti vino iz toplijih vinogorja. Shiraz Reserve 2017, unatoč sunčanoj godini, nije prešao 13,5 posto alkohola, a nakon petnaest mjeseci u srpskim bačvama nastavio se godinama razvijati u boci. Berba 2018. pokazala se još boljom, ali je domaća publika nije dobila priliku upoznati: cijela je količina izvezena u Australiju.

Širaz iz Erdevika tako je završio u zemlji koja je od te sorte napravila jedan od svojih vinskih simbola. Ivan od te činjenice nije gradio legendu, ali teško je zamisliti duhovitiju potvrdu vina od toga da ga Australci uvezu iz Srijema.

– Nagrade su mi samo potvrda da smo na dobrom putu. Zašto nije bilo više zlata? Bit će ih, ne žurim nikamo. Kada vino pristupačne cijene osvoji srebro, to je zapravo fantastičan rezultat.

Iako je shiraz postao perjanica kuće, vino koje je Trivanovićima donijelo najširu prepoznatljivost bilo je ružičasto. Lex se iz godine u godinu pojavljivao u nešto drukčijoj nijansi, ovisno o berbi, ali je zadržavao voćnost, začinski karakter i ozbiljniju strukturu od one koju publika često očekuje od roséa. Jedna je njegova berba proglašena najboljim ružičastim vinom Srbije, a Lex je postao stalni favorit publike i ugostitelja.

Ivan pritom nije dopuštao da ga uspjesi pojedinih etiketa prisile na proizvodnju vina kakvo godina nije mogla dati. Berba 2022. bila je dovoljno teška da uopće nisu proizveli crvena vina. Umjesto pokušaja da iz slabije sirovine silom izvuku proizvod koji će popuniti tržišnu prazninu, prihvatili su da te godine određenih etiketa neće biti.

Takav odnos prema kvaliteti s vremenom je promijenio i prvotnu veličinu projekta. Brko je u vinogradarstvo ušao široko, s gotovo pedeset hektara i vjerom da će svaki dobar grozd pronaći kupca, dok je Ivan poslije smanjio površine i zadržao najbolje parcele u Erdeviku. U toj odluci nije bilo odricanja od očeva sna, nego njegova prilagođavanja iskustvu. Cilj više nije bio proizvesti što više grožđa, nego iz najvrjednijih položaja dobiti vina zbog kojih će ime Trivanović trajati.

Ivan sebe zato bez ustručavanja naziva tvrdoglavim Sremcem.

– Ne odstupam od toga da je jedino mjerilo kvaliteta. Nova vinarija jednog dana može doći najviše do osamdeset tisuća boca, ali više od toga ne želim. Nije mi cilj širiti se bez kraja.

Ustrajnost nije značila da će zauvijek ostati pri vinskom portfelju s kojim je počeo. Vinarija je godinama bila prepoznatljiva po monosortnim vinima, što je u početku bila čvrsta Ivanova odluka. Grašac je trebao govoriti kao grašac, pinot sivi kao pinot sivi, a shiraz kao shiraz. No iskustvo s različitim berbama, osobito s naglim klimatskim promjenama, postupno ga je dovelo do zaključka da kupaža nije odstupanje od identiteta, nego mogućnost da ga izrazi potpunije.

– Dugo sam gledao Francuze. Bordeaux nisu proslavila samo pojedinačna sortna vina, nego upravo kupaže. Kada se dogodi godina u kojoj jedna sorta ne uspije kako treba, u kupaži dobiješ prostor da pronađeš ravnotežu. Tako je došlo vrijeme da i mi napravimo nešto novo.

Nova linija dobila je ime Trigio, sastavljeno od početka obiteljskog prezimena i završetka naziva pinot grigio, a činila su je dva vina. Trigio Blanc iz 2023. spojio je 50 posto grašca, 35 posto pinota sivog i tamjaniku koja nije trebala preuzeti vino, nego mu dodati malo cvjetnih i začinskih tonova. Trigio Rouge 2020 nastao je od 90 posto merlota te po pet posto širaza i cabernet sauvignona.

Bijele kupaže bilo je samo 1400 boca. Nisu je ozbiljno nudili izvan pet restorana i manjega izvoza u Crnu Goru, a ipak im je ubrzo ostalo tek tristotinjak boca.

– Kada sam je kušao prije filtriranja, osjetio sam da ima potencijal, ali nisam očekivao da će tako brzo otići. U početku je tamjanika aromatski vodila, a poslije je pinot sivi potpuno preuzeo glavnu riječ. Iznenadilo me koliko je vino napredovalo.

Za crveni Trigio čekao je još dulje. Berba 2020. bila je dovoljno dobra da vino ne požuruje prema tržištu, pa ga je pustio tek 2025. godine, kada su se voćnost, svježina i tanini povezali u cjelinu kakvu je tražio. Na etikete obaju vina nije stavio staru halu u Šidu, nego novu vinariju u Erdeviku, premda ona tada još nije bila dovršena. Boca je tako pokazivala građevinu koja je postojala tek djelomično, ali i smjer u kojemu se obiteljska priča nepovratno kretala.

Nova vinarija nije nastala zato što se u staroj više nije moglo napraviti dobro vino. Hala u Šidu bila je funkcionalna, prostrana i temperaturno stabilna, a iz nje su već izišla vina koja su osvajala nagrade i pronalazila kupce izvan Srbije. Problem je bio u tome što se ondje moglo proizvoditi, ali nije bilo lako doživjeti vino. Pogled kroz prozor nije vodio prema vinogradu i jezeru, nego prema industrijskoj zoni, a gostu je trebalo objašnjavati zašto je završio među pogonima.

– Ta je zgrada tehnički objekt. Otac ju je napravio za sasvim drugi posao jer se u početku želio baviti proizvodnjom grožđa, a ne vina. Kada smo ipak morali početi raditi vino, jednostavno smo se uselili u prostor koji smo imali. Nova vinarija nije potrebna zato što u Šidu ne možemo napraviti dobar proizvod, nego zato što želimo vratiti vino onamo odakle je naša priča krenula.

Mjesto je teško moglo biti simboličnije. Na uzvisini iznad erdevičkoga jezera, neposredno iznad parcele na kojoj je djed 1959. zasadio obiteljski vinograd grašca, početkom 2023. počela je nicati vinarija o kojoj je Ivan razmišljao gotovo desetljeće. Dva vinograda koja je odlučio zadržati nalaze se na približno kilometar i kilometar i pol od podruma, pa grožđe više neće putovati dvadesetak kilometara do Šida. Ispod nove zgrade trebao bi ponovno biti posađen manji vinograd grašca, čime bi se sorta s kojom je priča počela vratila gotovo na isto mjesto.

Objekt od približno 670 četvornih metara nije zamišljen kao arhitektonska kulisa u kojoj će proizvodnja ostati skrivena od gostiju. Na donjoj su razini tankovi, skladište i podrum s bačvama, prerada se odvija na natkrivenom platou, a razlika u visini omogućuje da se mošt i vino premještaju gravitacijom, uz manje korištenja pumpi i manje izlaganja kisiku.

– Najvažnija je ideja da vino radimo gravitacijski, da mošt ima slobodu i da pumpu ne uključujemo kada nije potrebno. Nismo htjeli sagraditi samo lijepu zgradu, nego podrum u kojemu ćemo moći raditi preciznije.

Približno 150 četvornih metara zauzimaju degustacijska dvorana i terasa s pogledom preko vrhova drveća. Ivan je razmišljao o restoranu, ali je brzo odustao od pomisli da uz vođenje vinograda i vinarije preuzme i posao koji traži zaseban tim, stalnu kuhinju i svakodnevnu organizaciju. Odlučio se za fleksibilniji model: degustacije uz najavu, manja događanja i dobro opremljenu kuhinju u kojoj će gostujući kuhari moći pripremiti ozbiljniju hranu kada to zahtijevaju vina i društvo.

– Nekada je bilo dovoljno iznijeti vino i nešto da ljudi bocnu pa su svi bili zadovoljni. Danas moraš biti spreman za različite goste i različite prilike. Netko želi jednostavno kušanje, a netko dođe otvoriti odležala vina i uz njih očekuje odgovarajuće mesno jelo. Zato nam treba kuhinja, ali ne i klasičan restoran.

Apartmani su ostavljeni za neku od budućih etapa. Ivan ne voli raditi napola, ali još manje želi unaprijed obećavati sve što se u jednom vinsko-turističkom projektu može nacrtati. Iskustvo ga je naučilo da između želje, novca, prostora, ljudi i pravoga trenutka postoji mnogo više prepreka nego što ih prikazuje arhitektonska vizualizacija.

– Ne poklapaju se uvijek želje i mogućnosti, a nije ni novac svaki put presudan. Katkad nemaš dovoljno mjesta, katkad nemaš ljude ili potrebnu strukturu. Zato idemo korak po korak. Sretan sam što sam uopće dobio priliku ostvariti ono što želim već deset godina.

Dok je u Šidu morao objašnjavati zašto vinski gost ulazi u industrijsku zonu, u Erdeviku će ga okružiti vinogradi, jezera, šuma i vinarije koje su u nekoliko godina ovo srijemsko selo pretvorile u jedno od najzanimljivijih vinskih odredišta Srbije. U krugu od svega nekoliko kilometara nalaze se ili se grade vinarije Erdevik, Imperator, McCulloch, Vinčić i Trivanović, pa Ivanov projekt ne nastaje kao usamljena turistička točka, nego kao dio kraja koji prvi put dobiva mogućnost da svoju vinogradarsku tradiciju pretvori u cjelovit doživljaj.

Preseljenje pritom neće izbrisati staru halu iz obiteljske povijesti. Ondje se dogodila slučajna pretvorba proizvođača grožđa u vinariju, ondje su napunjene prve ozbiljne boce i ondje je Ivan naučio da dobra lokacija može pomoći priči, ali da vino najprije mora biti dovoljno uvjerljivo da nadživi njezine nedostatke. Nova vinarija ne treba izmisliti novi identitet, nego postojećemu napokon dati primjeren dom.

Na to upućuju i etikete linije Trigio. Na njima se zgrada u Erdeviku pojavila prije nego što je bila završena, kao svojevrsno obećanje koje će vino morati sustići. Ivan u tome nije vidio marketinški rizik. Već je jednom ušao u vinski posao zato što su drugi odustali od njegova grožđa; teško da ga je mogla uplašiti građevina kojoj još nedostaju završni radovi.

U čitavoj priči ipak postoji čovjek kojemu nova vinarija znači nešto više od boljega podruma, degustacijske dvorane i pogleda na jezero. Brko se spremao vratiti u staru obiteljsku vikendicu ispod nje, ondje gdje su vinogradi i počeli. Nakon desetljeća provedenih između dalekovoda, svjetiljki, pogona, hala i trsova, ponovno bi živio pokraj zemlje u koju je uložio mnogo više nego što je ijedna računica mogla opravdati.

– Htio je napraviti nešto što će ostati – kaže Ivan. – Sve što je radio, radio je da traje.

Brko je sinu ostavio vinograde, halu koja je postala podrum i spremnost da u veliki posao uđe prije nego što zna kako će iz njega izići. Ivan mu je uzvratio tako što je smanjio ono što je bilo preveliko, sačuvao najbolje položaje, podigao kvalitetu vina i počeo graditi vinariju iznad djedova prvoga vinograda. Nije nastavio očev posao ostavljajući sve nepromijenjeno, nego prepoznajući što u njemu vrijedi sačuvati. A grašac se, nakon obilaska Šida, Beograda i vinskih karata, vratio u Erdevik. Na mjesto s kojega je 1959. sve počelo.