Zeleni silvanac iz 2015. godine Podruma Kolar na velikom Decanterovom ocjenjivanju vina 2017. godine osvojio je srebrnu medalju i visoki 91 bod. Na velikom broju natjecanja takva ocjena bi predstavljala “veliku zlatnu medalju”, a vino bi bilo u najužoj konkurenciji za “šampiona natjecanja”. Bio je to ogroman uspjeh male vinarije sa sortom koju, praktički, jedini uzgajaju u cijeloj Baranji.
Na Decanterovo natjecanje 2018. godine Podrumi Kolar su se ponovo odlučili poslati uzorak svojeg vina koje u posljednje vrijeme ubire lovorike gdje god se pojavi. Riječ je o Frankovki – Personal Collection, iz 2013. godine za koju ugledni vinski pisac Ivo Kozarčanin tvrdi da bi mogla biti tek “druga Decanterova zlatna frankovka uopće” u povijesti tog natjecanja.
Zapravo, zvuči fascinantno podatak da je spiritus movens cijele priče o Podrumima Kolar, Ljudevit Kolar, poznatiji samo kao Lajoš, zamalo prestao obrađivati svoje vinograde prije 15 godina, jer, tvrdio je, “što mi to sve treba u životu, imam čamac na Dunavu, za razonodu se uvijek mogu snaći s pet-šest lovačkih pušaka koje imam u ormaru, mogao bih se lijepo odmarati i od poljoprivrede dobro živjeti”!
Međutim, kako to uvijek biva kad si okružen ženama, kao što je s njim slučaj (Lajoš voli reći da je čak i njegov lovački pas žensko!), njemu najdraže osobe na svijete, kćeri Kinga i Sibila te supruga Ilona, snažno su ga podržavale tijekom glasnih lamentiranja na nedjeljnim ručkovima o potrebi širenja vinograda i znatnijih ulaganja u kušaonicu, modernizaciju opreme…
Ti ručkovi su samo širili popis želja, morao sam to jednom presjeći pa sam im rekao: “Mi možemo puno toga planirati, napraviti ne znam koliko velik popis želja, ali – vi ste cure! Kinga neprestano putuje po svijetu, a ja moram ući u ulaganje i bez kojega bih mogao jako dobro živjeti. Ja ne znam gdje ćete vi biti sutra, prekosutra.” I onda se dogodio dramatičan obrat koji nikoga ne može ostaviti ravnodušnim. Nakon nekoliko mjeseci, Kinga i Sibila meni kažu: “Tata, mi smo se odlučile, ako nas netko treba, on će morati doći ovamo!”, prisjeća se Lajoš početaka velikog iskoraka u svojoj vinskoj priči.
Doduše, Lajoš će reći da je on treći vinarski naraštaj u obitelji, “i jedan i drugi djed su imali svoje vinograde, roditelji su imali vinograde”, a, priznaje, kuću u kojoj žive izgradio je “od grožđa, a ne od vina”!
Ja sam prije svega bio vinogradar i to kooperant Belja. Vinogradi su nam svjesno raštrkani na 5-6 lokacija, jer znamo da led nikada ne zahvati cijeli atar, tako će se bar nešto zaštititi. Poslije rata, Belje je prekinulo s kooperacijom, morali smo se odlučiti što i kako dalje nastaviti. Jedino što je imalo smisla bilo je sve podići na jednu višu razinu. Moje djevojke su se posebno time zanosile, ali i podržale u konačnoj odluci da krenemo u takvu investiciju. U studenome 2004. godine izgradili smo ovaj podrum koji je naša velika prepoznatljivost.
U sadnji novih vinograda Lajoš je slijedio logiku da gostima mora ponuditi nešto što drugi nemaju.
Kad smo počeli sve planirati, išli smo u sadnju sorata koje prije nismo imali, kako bismo u kušaonici mogli ponuditi respektabilnu lepezu vina. Prije smo imali graševinu, cabernet sauvignon, frankovku i nešto malo pinota crnog. Razmišljali smo da, otvorimo li kušaonicu, moramo imati puno sorata kako bi ljude uopće privukli da dođu. Odnosno, ako dolaze iz drugog, trećeg podruma, kod nas moraju zateći nešto što drugdje nisu imali!
Tako se pojavio Decanterovim srebrom ovjenčani zeleni silvanac, jedini primjerak te sorte u Baranji.
Tata je samo jednom pogledao popis sorata koje se preporučuju za sadnju u Baranji, tamo je vidio zeleni silvanac, ali se i začudio što nitko, kad se već preporučuje, nije posadio tu sortu. I onda je rekao: “Mi ćemo to napraviti!”, priča Kinga.
Fokusiranost na vinograde i vinariju kod Lajoša bila je toliko izražena da je ratarstvo gotovo u potpunosti gurnuo u drugi plan. Danas pod pšenicom i kukuruzom ima “samo” 100 hektara, što Lajoš za ozbiljnog poljoprivrednika smatra “relativno malom površinom”. Kinga je zbog toga presretna pa se i šali:
Tata zna da ne jedem gluten pa je odustao od pšenice! Ali zato sad može na butelju zalijepiti etiketu Suza Baranje, što nije mogao napraviti na pšenici!
Kinga je od tate, priznaje, naslijedila ljubav prema fotografiji. Lajoš se još dobro sjeća svojih fotografskih dana u Suzi, kad je dane i noći provodio sa svojim prijateljem Josipom Šimićem, današnjim vlasnikom i direktorom Tvornice opeka, s kojim je opremio čak i foto laboratorij u kojem su često razvijali filmove sa svojim foto-ulovima!
Znam da smo se tata i ja dugi niz godina patili, jer smo imali samo jedan stari fotoaparat i uvijek je bio veliki znak pitanja hoćemo li uspjeti izvaditi film iz aparata, a da ga ne osvijetlimo. I onda je nastupila digitalna era, a mi smo, valjda, bili među prvima u Hrvatskoj koji su to prigrlili. Sjećam se da sam se tada baš zaposlila na pola radnog vremena u školi i da sam polovinu plaće uvijek ostavljala sa strane za putovanja. Tako sam skupila za Tunis, a aparat Olympus sam preuzela u Zagrebu taman kad sam odlazila na taj safari. Poslije sam, naravno, kupila puno ozbiljniji aparat, a i tata me bio pozvao da njegov lov u Namibiji slikovno popratim, priča Kinga, koja, kao profesorica matematike, tehničke kulture i informatike, radi kao ravnateljica škole u susjednom Zmajevcu.
Da, dobro ste pročitali, Lajoš je postupno, s godinama, zanemario foto-ulove i okrenuo se stvarnom lovu u kojeg se strasno zaljubio i u kojem je izazove počeo tražiti i na drugim kontinentima. Ruku na srce, Lajoš nema ambicije ubijati polarne medvjede ili dočepati se “Grand Slama velike afričke petorice” odstrelom svih vrsta iz te grupe životinja – slon, lav, leopard, afrički bivol i crni nosorog. Ali, nije daleko od “zaokruživanja” jedne druge niske odstrelom pet vrsta iz mađarske inačice afričke savane – Hungarian Big Five.
U glavama svih lovaca na ovim prostorima postoji neka strast za odstrelom jelena, divlje svinje, srnjaka, lopatara i muflona. Pritom ti trofeji ne moraju biti zlatni! Meni nedostaju lopatar i muflon, priča Lajoš kome je, dok je još bio dijete, otac usadio ljubav prema lovu.
U dobi od 10 godina, sjeća se, dobio je na poklon zračnu pušku od koje se nije odvajao i s kojom se stalno naokolo šunjao glumeći lovca. Danas, u 68. godini, Lajoš je među aktivnijim članovima lokalnog lovačkog društva “Lovac” na čijem čelu je njegov prijatelj i “foto-lovac” iz djetinjstva Josip Šimić.
Inače, u našem lovištu sam odstrijelio krasne jelene, i zlatne i srebrne, baš prije nekoliko dana mi je jedan jelen zaradio visoko srebro, 196 bodova. Jako puno sam imao krasnih veprova, nažalost nekih trofejnih srnjaka kod nas nema.
Lajoš nije uspio na kćeri prenijeti strast za lovom. Štoviše, Kinga je zamalo stradala tijekom foto safarija u Namibiji, jer se, opuštena i neopterećena divljim životinjama, šetala lovištem u neposrednoj blizini ugroženog leoparda koji je strepio nad svojim mladima. Izgleda da “prijenos strasti” s koljena na koljeno baš i ne ide kod Kolarovih, jer ni Lajoša, kad je završio četvrti razred osnovne škole, nije oduševila očeva nakana da do Zadra iz Suze odu tada ultrapopularnim motociklom Pannonia. Lajoš je cijelo putovanje prošao na sjedalu iza oca čvrsto se držeći za njega.
Nije tada bilo nekih mogućnosti nabavke novog automobila te je tada kupio i preuredio neku rashodovanu Škodu iz Drugog svjetskog rata! Tada je to bila nužnost, a ne ljubav prema oldtimerima!
Definitivno, ono što sve Kolarove dodatno drži na okupu je – kuhinja. U svakom obliku! Lajoš se hvali da je njegov fiš najbolji, a naučio ga je još dok je bio dijete “trčeći oko kotlića”.
Glavno je za fiš imati ribu! I papriku! Ma kakva tajna, svi koji pričaju o tajnom receptu – lažu. Poanta je u tome da je fiš bolji što je jednostavniji!
Sibila, druga Lajoševa kćer, koja je u obiteljskoj vinskoj priči najviše okupirana ugostiteljstvom, hvali maminu recepturu za perkelt od divljači. A i za druge specijalitete od divljači, tvrdi Sibila, mama Ilona prakticira posebne marinade u kojima meso drži danima prije pečenja u glinenim posudama.
U kuhinji, Lajoševo polje djelovanja su suhomesnati proizvodi. Kaže da je tajna njegovih kulena u rumu, kojega ne stavlja previše – “na 10 kilograma mesa dodaje se decilitar do decilitar i pol ruma, onoga Badelovog s plesačicom”.
Otkuda sad rum u kulenu?
Pa, ja volim rum kao rum. Ja i čaj pijem zbog ruma, naravno.
A u čajne kobasice, ne skriva, “u tragovima stavi muškatne oraščiće”.
U stvari, kod Kolarovih je sve s obiteljskim rukopisom, osim sira. U kuhinjskom vrtu uzgajaju čak i bamiju.
Kad završi radove u vinogradu, poljima pšenice, podrumu, kuhinji, na Dunavu, u lovištu…, onda Lajoš zažmiri i počne razmišljati o novim idejama kojima bi “zaokružio cijelu priču”. Tako je davno uočio da ispred kuće međunarodnim koridorom koji završava u Istanbulu za lijepoga vremena propedalira krcato biciklista svaki dan.
Ideja o kampu nam je bila pred očima, trebalo je samo gledati te bicikliste od kojih su neki, tražeći mjesto za predah, prespavali u našim apartmanima. Kad sam i ukućane uvjerio u svrsishodnost te ideje, kupio sam jedan plac koji je bio u potpunosti zarastao i kojeg smo morali kompletno očistiti i prirediti za aktivnosti kampa. Kinga voli reći da su u ranom djetinjstvu tamo dolazile brati ljubičice, tako da, eto, taj prostor, ta šumica, ima za nas i neku sentimentalnu vrijednost.
Od predaje zahtjeva za organizaciju kampa do rješenja o stavljanju u funkciju trebalo je proći nevjerojatnih skoro pet godina!!! No, kad je kamp konačno i proradio, sreći i zadovoljstvu nije bilo kraja.
Nema države iz koje nam nisu bili gosti! Imali smo jednog Engleza koji je pješice obilazio Europu i njemu je Charlotte, Francuskinja, naša gošča koju je upoznao u Mađarskoj, preporučila, ako ikako može i ako smo mu usput, da svrati do nas. Bio je kod nas tri-četiri dana i izgledao je jezivo mršavo. Kad ga je mama Ilona vidjela takvoga, te dane je samo za njega kuhala i nosila mu hranu u kamp.
Vratimo se onoj njihovoj sada već kultnoj Frankovki – Private Collection… Podrumi Kolar jednostavno nemaju nikakav problem u prodaji svojih 60.000 litara vina godišnje. Štoviše, vino im se toliko dobro prodaje da jednostavno nemaju vremena neko vino dulje zadržati na odležavanju u drvenim bačvama. E, to im se dogodilo s Frankovkom – Private Collection. Konačno su odlučili “spustiti loptu na zemlju” i zadržati frankovku neko vrijeme u isluženim baricima. Isto su napravili i s cabernet sauvignonom, to vino će još čekati dok dođe na red za suočavanje s vinskim kritičarima…
p.s.
Da ne bude zabune, Lajoševi zetovi su poslušali njegove kćeri, Sibilin Mario i Kingin Samir su postali dio obitelji i vrijedno su prigrlili poslove podrumara.
