MIROSLAV KOVAČEVIĆ – Moramo vratiti život zemlji!

Čovjek je društveno biće i živjeti samo za sebe nema nikakvog smisla. Imati prijatelja i istomišljenika, to treba apsolutno podržati, jer njegov napredak je i moj napredak. To je jedna grana proizvodnje koja nema granica. I prošao sam sve europske zemlje, sličnih razmišljanja i zaključaka sam nalazio svugdje – vinogradari i vinari rado pomažu jedni drugima, poglavito u razmjeni iskustava. Moje najveće zadovoljstvo je kad netko usvoji moje savjete i sve digne na još veću razinu. Tako će isto napraviti i Miroslav Kovačević. Najteže i najskuplje je vlastiti napredak stvarati na vlastitim greškama.

Ovako je razmišljao Ivan Enjingi kad smo se, nakon zajedničkog boravka na vinskom festivalu u Beogradu, u povratku zadržali u Irigu u podužem razgovoru s Miroslavom Kovačevićem, ponajvećim i vrlo značajnim srbijanskim vinarom koji je, eto, htio zatražiti savjete od Ivana za ostvarenje svog ambicioznog projekta o potpunom prelasku na organsku proizvodnju na ogromnih 200 hektara vinograda.

Mire, kako svi zovu Miroslava Kovačevića, neće svoj potpuni prelazak na organsku proizvodnju nazvati nekim „dramatičnim zaokretom“, jer, uvjerava nas, „nije baš da se sve dogodilo preko noći“.

• Ja sam u suštini uvijek težio raditi u tom smjeru, vinograde nikada nisam prskao herbicidima, ljude sam uvijek tjerao da kopaju. Kao što nikada nisam rabio umjetna gnojiva. Uvijek sam polazio od usporedbe s vinovom lozom koja uspijeva tamo u kamenu i sama sebi nalazi hranu – kako onda to ne bi moglo biti ovdje u plodnoj zemlji?! A orijentir sam imao i u našim starima i u načinu kako su oni radili.
• E, to je ono što me motiviralo da upoznam Ivana Enjingija, za koga sam znao da je pionir ekološke proizvodnje na ovim prostorima, da je prvi pokrenuo organsku proizvodnju u Hrvatskoj i da je osobenjak na svoj način, pozitivac, veličina od čovjeka kojeg se jednostavno mora upoznati. A kad sam ga upoznao, nisam mogao vjerovati da je njemu 80 godina, da sve sam radi i da ima toliko energije. Susret s njim me naveo da se preispitam, jer sam skoro upola mlađi od njega…

Mire tvrdi da cijelu svoju priču radi iz uvjerenja koje se svodi na to da želi proizvoditi nešto što osobno voli popiti.

• Kad sam riješio ući u organsku proizvodnju i posvetiti se tom, ipak, tradicionalnom pristupu obrade vinograda, počeo sam istraživati i proučavati jesu li uzori koje mogu slijediti u Austriji, Sloveniji, Italiji – gdje se takva proizvodnja izuzetno cijeni, pa sam došao i do Ivana, upoznao ga, vidio što radi…

Prvo je počeo „igrati se“ s oranžima, 2014. godine, a veliki izazov bilo mu je proizvesti nešto bez dodavanja bilo kakvih enoloških sredstava pa čak i sumpora. Poslije toga je nabavio i amfore iz Gruzije i počeo raditi dugomacerirana vina i u inoks bačvama i baricima i amforama.

Do 2019. godine organski je radio samo u podrumu, a 2018. godine je počeo raditi vinograd s dva hektara chardonnaya „po principima zaštite organske proizvodnje, samo kontaktna sredstva, i to je uspjelo“.

• Godinu dana kasnije, već smo radili svih 75 hektara vinograda štiteći se samo kontaktno i rezultati su bili jako dobri. U tri godine smo sve vinograde certificirali za organsku proizvodnju. Ove parcele na kojima smo sadili vinograde, na njima 10 godina nije ništa rađeno, bile su praktički livade, a ekstremno su dobre mikro lokacije za vinograde. Dakle, moramo vratiti život zemlji! Biodiverzitet mora zaživjeti, a za to smo napravili kompost kojeg dobivamo od simentalki, angusa, mangulica, ovaca, a uzet ću i konje. Jedan vinograd ćemo u cjelini raditi biodinamički i obrađivati konjima.

Mire smatra da se od Ivana može puno naučiti, jer „on je sve iskusio na svojim leđima, enciklopedija znanja i iskustva, što god ga pitaš, on ti odgovori i ponudi rješenje!“

• Pritom je ekstremno nesebičan! Ništa ne zadržava samo za sebe, on cijeloga sebe daje u objašnjavanju onoga što misli da je najbolje za tebe.
• U pola godine sam tri puta išao kod njega. Mene oduševljavaju neka njegova vina iz 2006., 2007. ili 2010. godine, a koja još uvijek stoje u bačvama. A tek kad mi je rekao da se vino mora naviknuti na sva godišnja doba te da ga zato drži vani u ogromnim tankovima!!! Još uvijek mi je to zagonetka i nepoznanica, premda, sudeći po njegovim vinima, ta teorija o stabilizaciji koja je idealna u takvim uvjetima, ima smisla.

Upoznavanje s Ivanom, dakle, Miretu je bio imperativ, jer, pretpostavio je, „on je čovjek koji, možda, ima i najviše iskustva u proizvodnji vina na način“ na koji bi i on to radio.

• Za moje potrebe proizvodnje moram imati barem 200 hektara vinograda – to mi je cilj kojeg kanim vrlo brzo dosegnuti. I da svi vinogradi budu organski. To će, možda, biti i najveći vinograd u jugoistočnoj Europi koji će biti organska proizvodnja.

Za potrebe svog ambicioznog plana Mire je uzeo i veliki plac u Grabovu, iznad Beočina, što se pokazalo idealnim.

• Tamo je priroda netaknuta, nema zagađivača, doslovno sam krčio šikare i podizao vinograde – tamo ništa nije bilo obrađivano desetljećima. Imaš mikrolokacije sa čistim kamenom, kao da si u Dalmaciji!
• Bio mi je prijatelj iz Švedske, distributer koji mojim vinima snabdijeva Michelinove restorane, i kad je prošetao vinogradima, rekao mi je da nikada nigdje nije tako osjetio miris nane.
• Meni nakon otapanja snijega masovno u vinograde pohrle gljivari koji beru smrčke, a znamo što je smrčak, to je najkvalitetnija gljiva koja raste samo u čistom okruženju.

Rezultat – za nekoliko godina upornog rada na konverziji svojih vinograda Mire se izborio da od berbe 2022. godine na etiketama svojih butelja može staviti natpis „Organic“. Odnosno, crno na bijelo – Mire i službeno svoja vina može prodavati kao organska!

Kad sam prvi put razgovarao s Miroslavom Kovačevićem, bio sam fasciniran uzlaznom putanjom gospodarskih pokazatelja njegove vinske priče. Bilo je to 2012. godine, kad je Mire, nakon što je godinu dana ranije, uglavnom u Srbiji,  prodao sto pedeset tisuća butelja chardonnaya, na tržište izbacio dvjesto šezdeset tisuća butelja tog njegovog uvjerljivo najpopularnijeg vina. Bilo je to i više nego dovoljno da zaključim da se „vina Miroslava Kovačevića mogu voljeti ili mrziti, sviđati se ili ne sviđati, ali nitko ne može osporiti činjenicu da je njegova vinska priča najveća poduzetnička uspješnica posljednjih deset godina na prostoru svih država proizišlih iz bivše Jugoslavije“.

Ono što je uslijedilo posljednjih nekoliko godina, nakon što je odlučio kupiti, a na kraju i kupio golemi kompleks Iriškog podruma na ulazu u Irig, nije bio nastavak proizvodnje s ustaljenim ritmom od 30-40 posto godišnjeg rasta, nego – kvantni skok u proizvodnji vina. Miroslav je, tako, premašio psihološku barijeru od impresivnih milijun litara proizvedenog vina.

• Bit ću iskren, nikad nisam ni u primisli imao ideju da povećanje proizvodnje u vinariji mora biti toliko snažno i brzo. Čak i sada, kad su ove brojke uistinu moćne, nastojim cijelu tu vinsku priču kroz forsiranje narančastih vina vratiti u neke gabarite obitelji i tradicije. Taj uspon nikada nije bio ostvarenje neke naše pritajene želje. Ne, uvijek bi se nešto dogodilo što nas je naprosto tjeralo naprijed. Možda mi nismo ni mislili da će se takav uspon dogoditi, ali se, eto, dogodio, firma je porasla i mi to sve moramo pratiti. A nije mala stvar pratiti rast firme eksponencijalnim rastom kvalitete vina i usluga.

Prema njegovima riječima, na kupnju Iriškog podruma, godinama zapuštene vinarije koja je u svoje zlatno doba proizvodila oko šest milijuna litara vina godišnje, odlučio se jer je bio „u deficitu s prostorom za već postojeći obim proizvodnje“.

• Rođen sam i odrastao u Irigu, o Iriškom podrumu sam sve znao, ali nikada nisam prije ni pomišljao zagledati se u smjeru tog giganta. Uvijek mi je to bilo nešto preveliko i sebe nikada nisam mogao vidjeti u toj priči. No, kad sam napravio koncept razvoja svoje vinske priče i pokrenuo Orfelin, liniju vina za svačiji džep, nazvanu po prvom srpskom enologu Zahariju Orfelinu, liniju vina koja će biti dva do tri eura po butelji i koja će svatko sebi moći priuštiti za ručak, jedino mjesto na kojem se sve to moglo ostvariti bio je Iriški podrum. Dotadašnji prostor vinarije bio je već prekapacitiran i potpuno neuvjetan za bilo koje druge inovacije i povećanje proizvodnje, prisjeća se Miroslav.

I tu dolazimo do pomalo apsurdne situacije. Umjesto uživanja u bogatstvu, Miroslav često u sjećanje priziva početak svoje vinske priče…

• Kad dođem u situaciju da nečim nisam zadovoljan, kad postanem bijesan, sjetim se početaka. Često znam spomenuti da mi je u početku bilo puno ljepše nego sada. A to obično bude kad se sretnem s prijateljima koji su navikli da se s njima družim i sjedim po restoranima, zajedno pijemo… Nekada sam bio svaki dan u Beogradu, po restoranima su me pozdravljali kao i gazdu restorana, jer sam svugdje bio domaći. E, sad me svaki susret s prijateljima podsjeti da više nemam vremena za ništa! Mogao bih se ja ponovo vratiti na staro, samo što mi nismo takvi ljudi da unazadimo nešto što smo napravili. S druge strane, postoje i dobre strane ovoga posla… Kao klinac sam odrastao u vinogradu, radio u vinogradu i bio zamrzio vinograd. Neke navike sam tamo i stekao, naučio neke stvari, poslije toga upoznao i neku drugu stranu života, vidio što je život i da ništa u životu nije lako i da je ovo u stvari uživanje u odnosu na neke druge poslove koje radimo. U vinarstvu može da se uživa i da se radi, rad u prirodi je bogom dan rad, to je nešto izvan svega, privilegij, kako god ga netko gledao. Nema nijednog posla u kojem imate četiri mjeseca godišnjeg odmora. Kad završite berbu u listopadu, do kraja siječnja ne morate ni ulaziti u vinograd.

No, prije 15-ak godina, kad je Miroslav odlučio ući u vinarstvo, sve je moglo biti potpuno drukčije. Zbog mangupskog pristupa poslu skoro da se priča okončala i prije nego se zahuktala…

• Mogu reći da sam imao dosta uspješnu poslovnu pretpovijest te da sam na temelju odličnih rezultata koje sam ostvarivao u ugostiteljstvu i trgovini računao kako će ljudi sami od sebe poludjeti za mojim vinima. Uf, kad se sad sjetim toga, koja je to bila zabluda! Imao sam u početku od bijelih vina rajnski rizling, a od crvenih vranac. Gdje god sam se na festivalima pojavljivao osvajao sam zlatne i šampionske medalje. Mislio sam – ovo je ostvarenje sna! S druge strane, unatoč svim nagradama, za mene nitko nije znao. Nitko mi se iz restorana nije javljao naručiti vino. A imao sam deset tisuća litara vina koga gotovo dvije godine nisam ni kapljicu

Prema vlastitom priznanju, za njega je dvije godine trajala „nulta sezona“. U prodaji nije bio napravio ništa, uložio je milijun i pol eura u izgradnju vinarije, ali – nije htio odustati. Odlučio je, i na tome će po svaku cijenu ustrajati do kraja, postići kvalitetu kojom će pokoriti Srbiju. Makar i težim putem! Njegov tadašnji glavni enolog, Jovan Popov, bio mu je predložio da krenu sa chardonnayom. Miroslav je pritom još odlučio drastično promijeniti pakovine, pa i ambalažu, svojih vina. Nove boce uvezao je iz Italije i značajno su odudarale, a i danas se razlikuju, od svega postojećeg na tržištu, od gotovo uniformiranih jednoobraznih butelja koje su imali svi drugi vinari. Na etiketama Aureliusa, Rosetta i Bermeta, primjerice, dominira latinska izreka Vina dant animos („Vino oraspoložuje“), dok na grbu vinarije stoji zapisana godina 1895.

• Marko Aurelije, po kome sam nazvao svoju kupažu caberneta sauvignona i merlota, donio je lozu u ove krajeve. A 1895. godine nije osnovana Vinarija Kovačević, kao što mnogi misle, nego je tada, nakon bolesti koja je poharala vinograde na Fruškoj gori, ponovo zasađena loza u ovim krajevima, priča Kovačević, koji je i jednog od sinova prigodno vinski nazvao – Marko.

Naravno – u znak zahvalnosti Marku Aureliju Probu!

Miroslav voli naglasiti da do ulaska u vinski biznis godinama nogom nije kročio u vinograde. Kao dijete je, tvrdi, svako ljeto morao provoditi s grožđem umjesto da ide na more.

• Mogu slobodno reći da sam odrastao u vinogradima, ali i da su mi vinogradi bili opasno dozlogrdili! Umjesto da s drugim klincima odlazim na more, ja sam morao raditi. Neku vrsta osviještenja osjetio sam u listopadu 1999. godine slušajući pokojnog premijera Zorana Đinđića koji je govorio da svatko mora nešto učiniti za Srbiju, jer je došlo vrijeme da započnu velike stvari. To sam shvatio kao poziv da se vratim u vinograd! Jedini koji je u nevjerici pratio sve što radim bio je moj otac. Bio je šokiran mojim povratkom na selo, jer je znao koliko sam prezirao i vino i vinograde. No, kad je vidio kako sam zdušno krenuo u izgradnju modernog vinskog podruma opremljenog najsuvremenijom opremom, promijenio je mišljenje i vrlo brzo mi ponudio da na moje ime prepiše svu zemlju koju je.

U vrlo kratkom razdoblju njegova vina postala su sinonim nove vinske Srbije. Svaki imalo relevantan gost srpske političke elite na svečanim ručkovima i večerama pio je njegova vina. Miroslav Kovačević sa svojim je chardonnayom, ali i kupažom Aurelius, vrlo brzo postao „službeni“ vinar srpske političke elite!

• Lagao bih kad bih rekao da mi ne godi što mnogi naručuju i piju moja vina. Pa, to mi je najbolja i pritom besplatna reklama! Znate, mnogi su imali možda i veću ekspanziju od mene u kratkom razdoblju, ali već godinu kasnije nisu uspijevali ponoviti taj uspjeh. Ne kaže se bez veze da je lako doći do vrha i da je teško održati se na vrhu. Mislim da sam uspio održati kvalitetu svojih vina, štoviše svake godine ih samo još više unaprjeđujem! A to baš nije lako s velikim količinama vina. Da zaključim odgovor, moja vina se dobro prodaju, jer su dobra. I tu je suština cijele priče. Kad to više ne bude tako, propast ću i – točka.

Prije započinjanja svoje vinske priče Miroslav se bavio ugostiteljstvom, držao je kafiće, diskoteke, restoran… Kaže – „kavana je tri fakulteta“!

• Prvo sam držao kafić, tu vi dočekujete i ispraćate ljude raznih profila, svatko vam ispriča svoju priču, istinitu ili neistinitu. Onda sam poslije toga držao Gradsku kavanu u Irigu, tamo opet dočekujete ljude koji vam ispričaju ono što biste vi htjeli čuti. I tu se vi iskalite i vidite da ne smijete nikada reagirati na prvu, morate malo pričekati, provariti to što ste čuli, što vam je netko servirao. Taj međuljudski odnos je jako bitan, kavanski posao je uistinu nekoliko fakulteta koji vam sutra dobro dođe u nekom biznisu u kojem vam upravo treba to prepoznavanje ljudi.

U početku je sve izgledalo zanesenjački, Miroslav je maštao o maloj vinskoj kući usred vinograda za prijem gostiju, da na ulazu u kuću visi šunka, da se na licu mjesta priprema hrana…, vjerovao je da će sve imati obrise domaćinskog ozračja. Međutim, kako je prodaja vina doslovno eksplodirala, počeo je i on obilaziti sve više vinskih podruma po svijetu te se na kraju odlučio na izgradnju velebne Vinske kuće Kovačević sa svim pratećim sadržajima. Jer, shvatio je – ako ne ide naprijed, ići će natrag! U izgradnji vinskog carstva ništa nije prepustio slučaju i u svemu aktivno sudjeluje. Voli reći da je i enolog i degustator i kuhar i arhitekt… Nijedno vino ne napušta podrum bez njegova odobrenja. Čak su i etikete na buteljama njegova kreacija. Svestrani – multipraktik!

• Budala uvijek sebi nađe posla! Kad nešto ostvaruješ i pritom si inovator, onda ti neprekidni posao uđe u krv, postaje ti imperativ neprestano nešto pokretati. Meni je sad cilj konačno napraviti onaj salaš o kojem sam maštao prije 15 godina. Kupio sam neke ponije, šarplanince, puline, želim djecu približiti prirodi. U Novom Sadu sam živio 6-7 godina i svako jutro sam preko Fruške gore odlazio u Irig i vraćao se natrag, a pritom pratio tijekom cijele godine promjene u vegetaciji nemajući vremena stati i uživati u tome. E, sad sam se doselio u Irig, živim na Fruškoj gori i pokušavam svaki svoj moment posvetiti prirodi. Sad u Novi Sad, koji mi je 15-16 km odavde, odem samo kad moram, na neki rođendan, svadbu, druženje, ili u Beograd na neki prijem…

Naravno, neće ta kućica u vinogradu biti neka priča izolirana od biznisa, jer kod Miroslava jednostavno sve čega se dotakne dobije zlatni sjaj. Iz Vinske kuće Kovačević već sad se vide nedavno zasađeni vinogradi u kojima je ovaj ljubitelj chardonnaya postavio sadnice probusa, neoplante, crne i bijele tamjanike, a uskoro će tamo biti i srijemska zelenika, furmint i kadarka.

• Bit će tu jedan salaš, ima i šumica, kupio sam i nekoliko kuća u kojima će ljudi živjeti i voditi cijelo imanje… Taj segment moje vinske priče neću komercijalizirati, nadam se da će to ostati neka moja oaza u kojoj ću, ako budem htio, uživati. No, imam ja i drugi vinograd u kojem pravim kamp naselje, gdje će samo određeni broj ljudi moći provesti nekoliko dana, jahati konje, voziti bicikle, piti vino… E, to je neki drugi koncept. U vinogradu će biti dvije-tri kućice u koje bih ljude dovodio kočijama, da oni tamo provedu vikend, da im tamo priredimo neku gozbu, da obiđu manastire, jer oko mog vinograda je čak pet manastira – Staro i Novo Hopovo, Grgetek, Velika Remeta i Krušedol. Znači, mi imamo lijevo i desno, dva do tri kilometra od mojih vinograda, pet manastira. Nadam se da će Fruška gora jednom biti i proglašena Svetom gorom! Moja neka prva zamisao je bila baviti se vinskim turizmom, da ljude dočekujem u vinogradu, gdje mogu raditi i družiti se koliko hoće, tamo budu cijeli vikend, krenu kući i misle da su negdje proveli mjesec dana!

Premda u posljednje vrijeme možda i najveći naglasak stavlja na svoje koketiranje s dugomaceriranim vinima, Miroslav se još uvijek smatra vrlo, vrlo tržišno orijentiranim vinarom. Uostalom, i svoje jantarne kreacije od rajnskog rizlinga i chardonnaya stavio je na tržište „za ljude koji su spremni istraživati i kroz vina se vratiti unatrag nekoliko tisuća godina“!

• Proizvodnja narančastih vina je neka vrsta mog osobnog afiniteta, nešto što volim. Tako sam bio počeo raditi i pjenušac, počeo sam ga piti i zavolio. Prvi pjenušac sam napravio tradicionalnom, a onda i charmat metodom. Na kraju sam napravio i oranž pjenušac! Meni je jednostavno izazov napraviti nešto novo i drukčije, vjerojatno se takav odnos dobije rođenjem!

Mire se često prisjeti kako je u svojim počecima bilo jako teško probiti se, izaći na tržište i nekome prodati vino.

• Ljudi su imali „siguricu“ i nas trojica, Božo Aleksandrović, Mija Radovanović i ja bili smo prvi značajniji privatnici koji su se pojavili i povukli neku crtu krenuvši ozbiljno u proizvodnju vrhunskih vina. Ali, koliko god bilo teško u samome početku, toliko je bilo lijepo poslije nekoliko godina kad su ljudi probali vina i počeli vas zvati u svako doba dana. Sjećam se kad me Dule iz Madere zvao.
• Dečko, gde si ti?
• Tko je?
• Dule iz Madre zove. Zašto nisi došao ponuditi nam tvoja vina?
• Je li traže ljudi?
• Traže. I dobro je da traže.
• Onda ću doći s ponudom.
• E, što se onda događa. Mi rastemo i prilagođavamo se tržištu. Kad su svi hvalili chardonnay, mi smo ga proizvodili možda 30-40 tisuća boca, a sad ga imamo 250-300 tisuća! A državne firme i dalje proizvode vina kao i prije, nikakvu prilagodbu nisu napravili kao što smo mi, primjerice, prilagodili datum berbe i smanjili koncentraciju alkohola. Dakle, ukusi su se promijenili, jer su se počela piti puno bolja vina nego što su prije bila dostupna.
• Ideš li još po restoranima?
• Idem, ali ne stignem u tolikoj mjeri. Kaže meni kum:
• „Ti si sam, a njih je mnogo!“
• Je li bilo lakše ući na tržište kad vas nije bilo puno, ili sada, kad je vinska scena u Srbiji eksplodirala i kad vinarije niču kao gljive poslije kiše?
• Sigurno je da ljudi drukčije gledaju na nas sada nego kad smo bili mali. Jer, kad si mali i u početku onda te svi gledaju kao na nekoga tko počinje i kome trebaju pomoći. Ali, kad si veliki i među vodećima, tada te svi gledaju iskoristiti kao alat za svoj marketing i kako da ti podmetnu noge. No, bez obzira na sve, meni je sad neusporedivo lakše prodati vino. Sad, kad imam milijun litara, događa mi se da u potpunosti ostanem bez chardonnaya kojeg godišnje preradim oko 300 tisuća boca. Dakle, meni je sada lakše prodati vino, ali, općenito gledajući, ljepše sam tada živio nego sada.
• Zašto onda ne prestaneš izmišljati nove projekte i sebi tako dodatno zagorčavaš život?
• Meni je to odavno došlo, mislim na razmišljanje da je krajnje vrijeme da popustim i počnem uživati. A poglavito sad kad me već počeo načinjati zub vremena.
• Koji zub vremena, koliko imaš godina?
• 52.
• Ma daaaaaj!
• Ozbiljno, kad čovjeka načne zub vremena, onda svaki dan razmišlja o tome. Ali i neke stvari koje se u životu počnu moraju se i završiti.

I onda tu kreće priča o novim objektima koje treba izgraditi i oko čije izgradnje neprestano dežura i vodi brigu o svakom detalju. Poput proširenja vinarije za još 260 tisuća litara, jer je odlučio da mora imati poseban prostor u kojem će se obavljati isključivo organska proizvodnja.

I onda kreće priča o proširenju Vinske kuće Kovačević, onog prekrasnog objekta smještenog između Iriga i Iriškog venca kojeg je odlučio „dignuti na još veću razinu“.

• Ovdje u restoranu će i dalje dominirati a la carte, ali bit će i dvorana za fine dining, cigar lounge i sala za evente. Kad već proširujem restoran, onda mi nije bio cilj proširiti ga samo prostorno, nego i u ponudi!

A kad to bude gotovo, a u pitanju je samo nekoliko mjeseci, onda kreće priča o završnim radovima na luksuznom hotelu na Iriškom vencu u kojem će biti 20 soba, osam apartmana, konferencijska dvorana, još jedan restoran, ali i prvi vinski spa centar u Srbiji.

• Hotel je praktički gotov, treba ga samo opremiti i privesti namjeni.

Premda tvrdi da po okončanju tih projekata ulazi u mirniju fazu svoga života, nitko ne želi ni pomisliti da će Mire uistinu tako i napraviti. Mire je došao na vrh, a ostati na vrhu bez neprestanih inovacija naprosto je u njegovom slučaju nemoguće. Jer, njemu je samo nebo granica.