Borisa Najdanovića poznajem godinama. Susretali smo se na vinskim festivalima od Beograda i Osijeka do Zagreba i Rovinja, među štandovima i buteljama, u društvu Milana Perovića, Vukašina Kilibarde i drugih ljudi koji se ne guraju prema reflektorima, ali ih je teško ne primijetiti.
Boris je uvijek djelovao jednako: uredno, smireno i nenametljivo, kao čovjek koji nikada neće povisiti glas kako bi privukao pozornost. Znao sam ga kao vinskog trgovca i distributera, jednoga od ljudi zaslužnih što su brojne hrvatske etikete pronašle put do beogradskih vinoteka i restorana.
Barem sam mislio da ga znam.
Onda smo se čuli nekim sasvim drugim povodom, a on mi je gotovo usput predložio:
– Navrati do Surduka. Blizu su ti Milanović i Teodos, a mogao bi kušati i moja vina.
– Tvoja vina?
– Moja, moja. Sve ćeš čuti.
Do tada nisam znao ni da je posadio vinograd, a kamoli da već proizvodi vino.
– Kako si nazvao vinariju?
– Trenutačno joj je radno ime Nera.
Odmah sam mu ponudio bolje rješenje:
– A što kažeš na Najdanove krugove?
Boris se zgranuo kao da sam mu predložio ime sekte.
– Kakvi, bre, krugovi, čovječe?!
Objasnio sam mu da u Maloj Krsni postoje znameniti Najdanovi krugovi, iscrtani na asfaltu, u kojima ljudi nepomično stoje vjerujući da iz zemlje upijaju iscjeljujuću energiju. Bio sam ondje i pisao o njima, pa mi se učinilo da bi se podudarnost s njegovim prezimenom mogla izvrsno iskoristiti.
– Zamisli priču: energiju iz Najdanovih krugova pretočio si u butelje vinarije Najdanović. Ljudi već dolaze u tisućama, a ti samo trebaš otvoriti kušaonicu.
Nije dugo razmišljao.
– Beži, bre, s glupostima. Vidimo se sutra.
I dobro da smo se vidjeli. Sutradan sam doznao kakva se obiteljska priča krije iza čovjeka kojega sam poznavao kao trgovca vinom. Vodila je od Šibenika i Dubrovnika preko Rovinja i Beograda do Surduka, a u njoj su svoje mjesto imali i etiopski car Haile Selasije, Josip Broz Tito te babić posađen na lesnoj litici iznad Dunava.
Boris je u ruci držao bocu s budućom etiketom vina Tradicija.
– Kod mene ništa nije jednostavno objasniti – rekao je.
Pokazat će se da ovaj put nije pretjerivao.
Njegova majka potječe iz Šibenika. Njezin otac Branko Karađole bio je kardiolog, a dio liječničke karijere proveo je u Etiopiji kao liječnik cara Hailea Selasija. Obitelj je imala vinograd iznad Šibenika, iz kojega se vino nekoć prodavalo čak i u Trstu. Vinograd odavno više nije njihov, ali je ostao u obiteljskom pamćenju koje Boris danas pokušava prenijeti na etikete svojih vina.
Na etiketi Tradicije okupio je djedove i pradjedove s obiju strana obitelji, ljude različitih životnih putova i krajeva, posjednute za isti stol. Vino je zamislio kao obiteljski album u boci, poveznicu dalmatinske loze s očevim srijemskim korijenima.

– U Tradiciji će biti babić – rekao je.
Ali ne babić iz primoštenskoga kamena, nego iz Surduka, s lesne litice iznad Dunava. Sadnice mu je preporučio Filip Bibić, a mladoj lozi Boris zasad ne želi unaprijed propisivati kakvo vino mora dati.
– Tek joj je treća godina. Neka pokaže što zna na ovoj zemlji. Ne očekujem da će to biti ista dalmatinska silina. Ovdje su les, Dunav i košava, pa će i babić morati pronaći drukčiji izraz.
Zanimalo ga je kako će dalmatinska sorta reagirati na srijemsko tlo i klimu. U Surduku nije želio oponašati Primošten, nego spojiti komad majčine obiteljske povijesti sa zemljom očeva zavičaja.
– Na etiketi sam okupio pretke za istim stolom. Neka barem u ovoj boci svi piju zajedno.
Tradicija zato neće biti samo babić. U njoj će se naći i probus, novostvorena sorta koja je svoj pravi zavičaj pronašla upravo u Srijemu. Babić će donijeti majčinu, dalmatinsku stranu obitelji, a probus očevu. Jedno vino, dvije loze i dvije polovice Borisova podrijetla.
Dok babić još čeka prvu ozbiljnu berbu, Boris već ima Panoramu, kupažu probusa, cabernet sauvignona i merlota. Ime joj pristaje vinogradu iz kojega se pogled otvara preko Dunava, ali i Borisu, koji u istoj boci voli povezati različite krajeve svojega života.
Bijelo vino Lesa nastalo je od sile, grašca i manjeg udjela malvazije istarske. Već se prva berba našla na degustacijskom meniju beogradskog Salona 1905, gdje su je poslužili uz šopsku salatu. Za vinariju koja je proizvela tek oko tisuću boca po etiketi bio je to ulazak na velika vrata.
Ime vina ne treba tražiti u obiteljskoj genealogiji. Lesa je lokalni naziv za pčelaricu, pticu koja u lesnim liticama iznad Dunava kopa rupe i ondje pravi gnijezda.
– Prate nas dok radimo u vinogradu. Kada sam tražio ime koje pripada ovome mjestu, zapravo je već bilo iznad nas.
Pčelarica na etiketi tako nije ukras, nego stanovnik vinograda. Sila i grašac pripadaju Srijemu, dok malvazija vodi prema Istri, kraju koji je odavno postao dijelom Borisova života.
Nije Boris prvi zasadio malvaziju istarsku u Srbiji. Prije njega učinile su to vinarije Brindza, Verkat i DiBonis, Ana Naglić te fruškogorski Grumen. Svaki od tih pokušaja otvara isto pitanje: što od sorte koja je neraskidivo povezana s Istrom može nastati na Fruškoj gori?
– Sada nas je već šestero ludaka – smije se Boris. – Ova malvazija ne treba glumiti Istru. Mora pokazati što može dati ovdje.
Ipak, bijela malvazija nije mu bila dovoljna. Poželio je zasaditi i malvaziju neru, staru crnu sortu iz Istre, ali je naišao na administrativnu prepreku: sorta nije bila na popisu dopuštenih za uvoz i sadnju u Srbiji.
– Neću ništa raditi mimo propisa. Kada je uvedu u registar, pošteno ćemo nabaviti sadnice. Možda ta vina u početku neće ni ići na tržište, ali želim da postoje.
Po malvaziji neri vinarija je dobila i svoje zasad privremeno ime – Nera. Za Borisa ona nije samo još jedna sorta koju želi iskušati na lesu, nego druga polovica istarske priče koju je već započeo bijelom malvazijom.
– Ako vinom želim predstaviti sebe, moram imati malvaziju. Ona mi je poput kompasa.
Na pitanje kakve on zapravo veze ima s Istrom kratko je uzvratio:
– Imaš vremena?
Naravno da sam imao. Već sam shvatio da kod Borisa Najdanovića ništa ne završava ondje gdje se na prvi pogled čini da je počelo.
Njegov djed s očeve strane, Borislav Najdanović, bio je liječnik Josipa Broza Tita, sveučilišni profesor i ravnatelj bolnice. Imao je kuću u Štikovici kraj Dubrovnika, gdje je Boris provodio velik dio djetinjstva. Tako je odrastao između dviju obala: majčina Šibenika i djedove Štikovice.
Nakon rata obitelj je kuću u Štikovici prodala znatno ispod njezine vrijednosti. Razmišljali su kamo uložiti novac, spominjao se čak i Saint-Tropez, putovali su i gledali različite kuće, sve dok Boris nije ugledao fotografiju Rovinja.
– Rekao sam: „Ovo. Samo ovo.“
Kupili su kuću, a poslije i apartman na Valdibori. Rovinj mu nije zamijenio Dalmaciju, nego joj se pridružio kao još jedan komad obiteljske geografije. Ondje se rodila njegova veza s Istrom, mnogo prije nego što je počeo uvoziti istarska vina ili razmišljati o vlastitoj malvaziji.
– To se teško može objasniti. Kada te Rovinj jednom uzme, više ga se ne možeš osloboditi.

Vino se, dakle, provlačilo kroz obiteljsku povijest, ali Borisovo djetinjstvo nije imalo mnogo veze s poljoprivredom. Majka i sestra bile su arhitektice, otac građevinski stručnjak, profesor i dekan, pa se činilo logičnim da i on upiše građevinu.
Otac se tome usprotivio.
– Nije želio da me itko doživljava kao njegova sina kojega će on provlačiti kroz fakultet. Profesorima koji su me nagovarali da upišem građevinu govorio je: „Jest, pa da dođe i sramoti me. Neka sam gradi svoj život.“
Boris je zato upisao Fakultet organizacijskih znanosti. Nije bježao od građevine koliko od očeve sjene i mogućnosti da mu se svaki uspjeh unaprijed pripiše obiteljskom prezimenu.
Poslovni put odveo ga je u Delta Real Estate, gdje je upoznao Igora Becića. Kada se 2013. godine oslobodio lokal u Ulici Jovana Rajića u Beogradu, predložio mu je:
– Igore, hajdemo otvoriti vinoteku.
Tako je nastao Vino Bar & Shop, u vrijeme kada je Beograd imao tek nekoliko ozbiljnijih vinoteka, a vinska kultura kakvu danas poznajemo još se stvarala. Boris je putovao, upoznavao vinare i slagao ponudu. U Istri je susreo Janju Debeljuh i predložio joj da njezina vina počne uvoziti u Srbiju.
Pristala je, a malvazije vinarije San Tommaso ubrzo su pronašle publiku u Beogradu. Kada njegov poslovni partner nije pokazao zanimanje za širenje uvoznog dijela posla, Boris je osnovao novu tvrtku i nastavio samostalno.
S vremenom je u portfelju okupio trinaest hrvatskih vinarija. Čovjek koji je obiteljski bio vezan uz Šibenik, Dubrovnik i Rovinj postao je jedan od najupornijih promotora hrvatskih vina u Beogradu. Nije ih predstavljao samo kao trgovac koji je pronašao tržišnu nišu. Prodavao je vina krajeva koje je već smatrao svojima.
Jedan od najneobičnijih poslovnih poteza bio mu je uvoz proizvoda istarske destilerije Aura. Pokušavati prodavati rakije i likere u Srbiji, zemlji u kojoj gotovo svaka obitelj poznaje nekoga tko peče rakiju, na prvi je pogled izgledalo kao prodavanje leda Eskimima.
– Zvučalo je potpuno ludo. Teranino ovdje gotovo nitko nije poznavao, ni njegov okus ni stil. Počeo sam ga uvoziti 2019. godine i morao sam se boriti da ga ljudi uopće probaju. Danas Aura u Srbiji ima četiri distributera.
Do tada je već godinama radio s tuđim vinima, upoznavao proizvođače i pratio što publika traži. Ideja da jednoga dana napravi vlastito vino pojavila se ubrzo nakon otvaranja Vino Bar & Shopa.
Prve trsove posadio je 2014. godine, ručno i u sezoni koju pamti po gotovo neprekidnoj kiši. Počeo je s malo merlota, cabernet sauvignona i malvazije istarske, bez ozbiljnoga vinogradarskog iskustva i jasne slike kamo bi ga sve to moglo odvesti.
– Nisam znao gotovo ništa. Znao sam jedino da moram imati malvaziju jer sam dijelom Dalmatinac, a dijelom Istrijan.
Surduk nije izabrao nakon dugotrajne analize položaja, ekspozicija i sastava tla. Sve je počelo jednim obiteljskim ručkom i šetnjom tijekom koje je njegova majka pokazala prema parceli koja joj se svidjela.
– Rekla je samo: „Kako je lijep ovaj plac.“
U blizini je ovce čuvao jedan mještanin. Čuo je njihov razgovor i dobacio da vlasnici parcele preko puta možda prodaju zemlju. Dao im je broj telefona, Boris je nazvao i brzo se dogovorio s vlasnicima.
Kupio je prvu parcelu, zatim drugu, pa treću, za koju je već morao podignuti kredit. Ono što je počelo majčinom usputnom opaskom pretvorilo se u vinograd i gradilište buduće vinarije.
Nije imao obiteljsku zemlju koju je trebalo obnoviti ni podrum koji je čekao nasljednika. Vinograd je stvarao od početka, noseći u njega ljude i krajeve iz obiteljske povijesti.
– Ne očekujem milijune – rekao je. – Važno mi je da radimo poštena vina i da se ne stidimo nijedne boce.
Na početku sam ga zadirkivao Najdanovim krugovima, uvjeravajući ga da bi mogao prodavati boce napunjene energijom iz zemlje. Prijedlog je odbacio bez milosti, ali nakon svega što mi je ispričao krugovi mi se više nisu činili potpuno promašenima.
Njegov je život napravio nekoliko širokih krugova: od Šibenika i Štikovice do Rovinja i Beograda, od tuđih vina u vlastitoj vinoteci do vlastitih trsova na lesu iznad Dunava. U Surduku su se ti putovi napokon počeli zatvarati.
Boris je godinama prodavao vina koja su govorila o podrijetlu drugih ljudi. Sada je napokon stvarao vino koje će govoriti o njemu.











