Da mi je iz zagrebačkog restorana Mano2 bilo ponijeti jednu od tisuću butelja Icona, zalijepio bih na nju ceduljicu s godinom 2046. I dobro bih pripazio kamo je staviti u podrum. Jer, sudeći po tome što su Vina Grgić 17. studenoga iznijela pred nas prije nego što smo uopće sjeli za stol, za dvadeset bi godina taj plavac mogao biti poslastica.
Na promociju smo došli kušati vino iz 2023., a dočekala nas je 1996. Na jednoj etiketi pošip iz Čare, na drugoj plavac mali s Dingača. Dvije sorte, dva položaja i ista godina, ona kojom počinje tridesetogodišnja povijest Vina Grgić. Uz njih su točili još pošipe iz 2013., 2015. i 2019. te plavce iz 2009., 2013. i 2018. Malo je bezobrazno takvo kušanje zvati zagrijavanjem. Koliko često u istoj večeri imate priliku kušati tridesetogodišnji pošip i tridesetogodišnji plavac, a još vas nisu ni pozvali na večeru?

Na kartici uz pošip iz 1996. stajalo je 12,5 posto alkohola, uz plavac iz iste godine 13,5. Plavac iz 2013. imao je 15, a onaj iz 2018. punih 16. Ispred nas su, dakle, stajala dva vina koja su dočekala tridesetu s manje alkohola nego što ga ima bilo koji od ta dva mlađa plavca. Dobro sam ih se sjetio kad je na red došao Icon sa svojih 16,5.
Mene je od svih tih starih vina najviše zadržao plavac iz 2013., s Dingača i iz Trstenika. Trinaest godina nakon berbe bio je briljantan. A od bijelih sam se vraćao pošipu iz 2015. Na kušanjima poput ovoga lako se uhvatiti kako najviše pozornosti daješ najstarijoj boci, naprosto zato što je čudo da je uopće dočekala da stigne pred tebe. Te sam se večeri dvjema čašama vraćao iz jednostavnijeg razloga. Još mi se pilo baš to vino.
Kad smo sjeli, na vrhu menija ugledao sam Mikea pod beretkom i uz njega broj 100. Miljenko Grgić je stoti rođendan proslavio 2023. Iz te je berbe vinarija u njegovu čast napunila tisuću butelja plavca malog i nazvala ga Icon. U Mano2 došao je na red u četvrtom slijedu, uz kare od divljeg jelena, crne trubače, čičoku i crni tartuf. Prije njega smo uz raviol s patkom, lješnjakom i kestenom kušali još jedan plavac iz iste godine. Dva plavca, ista berba, dvije čaše jedna za drugom. Lijep način da upoznaš novo vino dok ti je u ustima još prethodno. Prije plavaca stigli su pošip iz 2025. uz odležanog gofa s mandarinama i ukiseljenim smrčkom te pošip iz 2024. uz hlapa s maslacem i kombu algom.

Kad sam razgovarao s Violet Grgich, ispričala mi je što su njezin otac i Austin Hills učinili 4. srpnja 1977., kad su u Napi počeli graditi vinariju. U jedan ugao temelja izlili su nekoliko povijesnih vina. Među njima je bio i chardonnay Château Montelena iz 1973., onaj kojim je Mike godinu prije na slijepom kušanju u Parizu nadmašio francuska bijela vina. Violet je kao djevojčica gledala koliko joj je otac sretan dok su podizali njegovu vinariju. Desetljećima poslije još mi je s jednakim uzbuđenjem istaknula datum. „I to na 4. srpnja — sloboda!!!“
Da su tu bocu sačuvali, danas bi bila relikvija. Otvorili su je na dan koji mu je bio važan. Sjetio sam se toga kad sam razmišljao što bih učinio s Iconom. Čuvao bih ga dugo, duuuugo, i onda bih smislio koga ću zvati na večeru. Za njegovih 16,5 posto alkohola lako se našaliti da će se sami pobrinuti za konzerviranje. Mene su za čekanje pridobili plavac iz 2013. i pošip iz 2015. Nakon onakve večeri lakše mi je zamisliti zašto bi netko 2046. bio sretan što je jedna od tih tisuću boca dočekala tu večeru.
A ako bih je otvorio koju godinu ranije? Sjetio bih se Mikea i one boce u temeljima. Valjda bi mi oprostio, pod uvjetom da sam dobro izabrao društvo.











