Kad je Antun Glavica, tada još srednjoškolac, zajedno sa svojim prijateljima i glazbenim istomišljenicima iz death metal benda Moltencore prvi put kročio na binu slovenskog festivala MetalDays, koji se 2008. godine u Tolminu još zvao Metal Camp, malo je toga upućivalo na to da će se taj trenutak, s vremenskim odmakom, pokazati simboličnim na načine koje tada nitko nije mogao predvidjeti. Na jednom mjestu okupilo se nekoliko desetaka tisuća metalheadsa iz više od 70 zemalja svijeta, svi odjeveni u crno, s istom strašću prema glazbi čije vokalne izvedbe više nalikuju životinjskom režanju nego klasičnom pjevanju. Bio je to svijet distorziranih gitara, adrenalina i sirove energije – i Antun je u njemu bio potpuno svoj.
Prašio je po gitari zajedno s Hrvojem Košutićem Koshpom, Mišelom Novoselom Mishelom, Igorom Kelentrićem Kelom i Branislavom Ćećezom Branom, svirajući njihove najveće hitove, „Beyond Your Comprehension” i „Infinite Metamorphosis”, ne sluteći da će se upravo te godine na tom istom festivalu početi oblikovati još jedna priča. Priča koja s metalom, barem na prvi pogled, nema mnogo zajedničkog. Organizatori festivala tada su započeli ekološku kampanju sa sloganom koji je odzvanjao jednako snažno kao i rifovi s pozornice: „The Future is Green”.
U toj buci, prašini i znoju, Antun se vjerojatno nije previše obazirao na inicijativu kojom su svim kamperima besplatno dijeljeni klinovi za šatore koji se nakon šest mjeseci sami razgrađuju u zemlji, ne ostavljajući trajni trag neurednih i ekološki neosjetljivih posjetitelja. Bio je to detalj koji je tada lako promaknuo mladom glazbeniku fokusiranom na glazbu, publiku i energiju trenutka. No, s današnje distance, upravo se u toj slici sudaraju dva svijeta koji će se kasnije u Antunovu životu neočekivano spojiti.
Jer tada nije mogao znati da će se festival koji je obilježio njegovu mladost godinama kasnije prometnuti u jedan od ekološki najosvještenijih glazbenih događaja na svijetu. Niti je mogao naslutiti da će on sam, zajedno s još dvojicom članova benda koji se jedno kratko vrijeme zvao Machu Pichku, jednoga dana postati – vinar. Još manje da će ga put od death metala, motokrosa i adrenalina dovesti do ekološkog, a potom i biodinamičkog vinogradarstva na Mramor brdu, najvišoj obradivoj površini Moslavačke gore.
Te 2008. godine, dok su se iz zvučnika prolijevali brutalni ritmovi, a publika u transu odgovarala na svaki udarac bubnja i svaku promjenu tempa, budućnost je već, tiho i nenametljivo, dobivala zelenu boju. Antun toga tada nije bio svjestan. Ali baš kao i u death metalu, gdje iza prividnog kaosa stoji precizna struktura i zahtjevna tehnika, tako je i u njegovoj životnoj priči već postojao skriveni red koji će se s vremenom razotkriti.
Antunova vinska priča, iako će kasnije poprimiti obrise jasne vizije i čvrstog uvjerenja, započela je gotovo usputno, bez ikakve velike strategije ili unaprijed zacrtanog plana. U njezinu temelju stoji dolazak njegova djeda, također Antuna Glavice, iz Gornje Višnjice kraj Ivanca u Kutinu krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća. Bio je to klasičan zagorski scenarij: preseljenje zbog posla, novo životno poglavlje – i vinograd kao neizostavni dio identiteta.
- Djed je Zagorac koji je, valjda baš zato što je Zagorac, morao odmah po dolasku u Kutinu, na mjesto voditelja stolarije, imati i vinograd. Tako to ide, ha, ha, ha – prisjeća se Antun. Vinograd je tada bio skroman, ali ozbiljan za obiteljsku upotrebu, s nešto većom količinom frankovke, sorte koja će se kasnije, pod imenom borgonja, naći i u Zelenoj knjizi autohtonih sorata vinove loze.
Sljedeća generacija, Antunov otac, vinogradu je pristupila znatno opuštenije. Po struci inženjer, zaposlen u Petrokemiji, a kasnije vlasnik vlastite tvrtke za antikoroziju, vinograd mu je bio hobi i svojevrsni ventil. Podrum je bio njegova domena, prostor mira i kontrole, dok su Antun i njegov brat Ivan imali jasno definirane, ali skromne zadatke – pokošena trava, fizički poslovi i pomaganje kad god bi zatrebalo. Vino se tada nije doživljavalo kao budućnost, već kao dio kućnog reda i obiteljske tradicije.
U isto vrijeme, obitelj Glavica živjela je sasvim drukčiji, urbani ritam. Roditelji su u samom središtu Kutine vodili gradski hotel sa 64 sobe, ozbiljan posao koji je zahtijevao posvećenost i odgovornost. Djeca su, sasvim logično, bila usmjerena prema tom svijetu. Antun i Ivan poslani su u Opatiju na studij hotelskog menadžmenta, obrazovanje koje su obojica uredno završili. Bio je to put koji je imao smisla, bio je stabilan i provjeren – ali nije nužno bio i Antunov unutarnji poziv.
U tom razdoblju Antun je živio život pun paralelnih interesa, bez jasne hijerarhije prioriteta. Bio je „zlatno dijete” koje je ispunjavalo roditeljska očekivanja, ali uvijek na način koji je njemu odgovarao. Dok je s jedne strane gradio karijeru u hotelijerstvu, s druge je strane distorzirana gitara već odavno bila njegov stalni suputnik, a uskoro će joj se pridružiti i svijet oktana, blata i skokova koji prkose zdravom razumu.
Vinograd je tada postojao tek kao kulisa, nešto što se podrazumijeva, ali ne i kao prostor u kojem će se jednom lomiti životne odluke. Nije bilo vizije, nije bilo ambicije, nije bilo govora o ekološkim certifikatima, biodinamici ili filozofiji „manje je više”. Sve to doći će mnogo kasnije, potaknuto događajem koji će Antuna iz temelja promijeniti i natjerati ga da vinograd više ne doživljava kao obiteljski dodatak, nego kao osobni izazov i odgovornost.
Dok je vinograd još uvijek mirno stajao u pozadini obiteljskog života, Antun je svoju potrebu za intenzitetom i pomicanjem granica pronašao na posve drugom terenu. Gotovo istodobno s glazbenim nastupima po europskim pozornicama, u dogovoru s bratom Ivanom, ulazi u svijet oktana, buke i blata. Sjeda na Yamahu od 450 kubika i već na svojoj prvoj motokros utrci – pada. Srećom, bez težih posljedica. No umjesto da taj pad shvati kao upozorenje, Antun ga doživljava kao inicijaciju.
Ustaje, briše blato s opreme i nastavlja. Sljedećih petnaest godina motokros postaje neizostavan dio njegova života. Vozi različite modele Yamahe, natječe se u hrvatskom amaterskom prvenstvu i ne propušta priliku testirati vlastite granice u sportu u kojem motocikl, kako se često zna reći, više vremena provede u zraku nego na zemlji. Adrenalin, fokus i preciznost postaju konstante, a strah nešto što se ili savlada ili ga nema mjesta ni pokušavati potiskivati.
Paralelno s natjecanjima, Antun i Ivan preuzimaju još jednu ozbiljnu odgovornost – održavanje motokros staze u Kletištu, nedaleko Kutine. Riječ je o zahtjevnom poslu koji traži sate i sate fizičkog rada, planiranja i stalnog prilagođavanja terena. U pripremi staze pomaže im i legendarni Nenad Šipek, poznat kao Leteći Zagorac, jedan od najpoznatijih motokros vozača iz Zaboka. Njegov rukopis ostaje trajno upisan u konfiguraciju terena.
- Tu je odgovor zašto su staze u Kletištu i Zaboku toliko slične – smije se Antun.
Svaka staza ima barem petnaest do dvadeset skokova, a na Kletištu na nekim mjestima letiš i do trideset metara u daljinu.
Rezultati nisu izostali. Iako otvoreno priznaje da je brat Ivan bio uspješniji – tri puta amaterski prvak Hrvatske i vozač koji se uspio izboriti za nastupe u najjačoj profesionalnoj kategoriji – Antun ni sam nema razloga za kompleks. Redovito je bio među petoricom najboljih, a kao svoj najveći uspjeh izdvaja osvajanje Hrvatskog kupa u amaterskoj konkurenciji motokrosa. Za njega je to bila potvrda da se rad, disciplina i strast mogu pretočiti u konkretan rezultat.
Motokros ludorije nerijetko su se prelijevale i na Mramor brdo. U kleti iznad vinograda, pred pomalo zaprepaštenim roditeljima, Antun i Ivan pokazivali su kako strme padine najvišeg vinograda Moslavačke gore nisu nikakva prepreka snažnim motociklima na dva kotača. Vinograd je tada bio poligon, teren za dokazivanje, a ne prostor kontemplacije i tišine.
U toj fazi života sve je bilo brzo, glasno i intenzivno. Motokros, baš kao i death metal, zahtijevao je potpunu prisutnost, preciznost i hrabrost. Iako to tada nije mogao znati, upravo će mu ti obrasci – sposobnost čitanja terena, prihvaćanje rizika i poštovanje prirodnih granica – kasnije postati dragocjeni u sasvim drukčijem okruženju: među trsovima vinove loze, gdje se pogreške ne ispravljaju gasom, nego strpljenjem.
Iako je veći dio Antunova života u tom razdoblju bio ispunjen bukom, brzinom i stalnim traženjem sljedećeg adrenalinskog podražaja, postojala je i druga, tiša strana svakodnevice. U pauzama između koncerata, treninga i utrka, dogodilo se ono što se često dogodi upravo ljudima koji žive punim gasom – zasnovao je obitelj. Oženio se i počeo graditi život koji je tražio drukčiji ritam, makar još uvijek bez jasne svijesti o tome kamo sve to vodi.
U tim mirnijim trenucima, Antun i supruga pronalazili su zajednički prostor opuštanja uz televizijsku seriju Igra prijestolja. Serija je, poput mnogih, snažno utjecala na njihovu maštu, no u Antunovu slučaju nije ostala tek na razini večernje razonode. Kad im se rodio prvi sin, odluka o imenu pala je bez previše premišljanja – dječak je dobio ime Teon, po Theonu Greyjoyu, jednom od najpopularnijih likova serije.
- U prvoj sezoni Theon mi se baš bio svidio – priznaje Antun.
Kasnije sam se u odnosu prema njemu malo korigirao, ali bilo je kasno. Sin je već bio Teon.
Obitelj se s vremenom proširila i s dvije kćeri, Maris i Arijom. I dok bi se moglo pretpostaviti da je i Arija ime posuđeno iz istog serijskog univerzuma, Antun to uz smijeh demantira, naglašavajući da kći Arija nema veze s televizijskom junakinjom. Taj detalj, iako naizgled nevažan, dobro oslikava njegov karakter – sklon strastima, ali i spreman priznati vlastite impulzivne odluke.
Usprkos braku i djeci, život se još uvijek odvijao paralelno po starim tračnicama. Motokros i glazba nisu nestali, hotelijerstvo je nudilo sigurnost, a vinograd je i dalje bio tek dio obiteljskog pejzaža. No negdje ispod površine počelo se gomilati nešto novo. Umor od stalne jurnjave, odgovornost prema obitelji i potreba za dubljim smislom polako su se počeli probijati.
Pravi rez, međutim, nije došao postupno. Došao je naglo, kao što često dolaze događaji koji mijenjaju život iz temelja. Očeva teška bolest bila je trenutak u kojem više nije bilo prostora za odgađanje ni bijeg. Antun je, htio to ili ne, morao „uskočiti” u vinograd i preuzeti odgovornost koju dotad nikada nije doživljavao kao vlastitu.
U tom će se trenutku, po prvi put, vinograd prestati doživljavati kao poligon ili obiteljska obveza. Postat će mjesto odluke, unutarnjeg preispitivanja i potpunog mentalnog zaokreta – onog koji će razigranog mladića postupno pretvoriti u odgovornog i promišljenog vizionara.
Ključni događaj koji je Antunovu životu dao sasvim novi smjer došao je bez najave i bez alternative. Očeva teška bolest naglo je prekinula dotadašnji poredak stvari i Antuna, protiv njegove prirode i navika, gurnula u ulogu koja je zahtijevala potpunu prisutnost i odgovornost. Vinograd, koji je do tada postojao kao obiteljski dodatak i hobi starije generacije, odjednom je postao središnje mjesto odluka.
- Preuzeo sam njegov stari obiteljski vinograd sa 300 trsova škrleta i nešto graševine i frankovke – govori Antun.
U tom trenutku nisam razmišljao dugoročno, jednostavno je trebalo reagirati.
No reakcija se vrlo brzo pretvorila u proces. Već kratko vrijeme nakon preuzimanja vinograda, Antun donosi odluku koja jasno pokazuje da se ne radi tek o održavanju postojećeg stanja. Kupuje dodatnu zemlju, širi nasade i u relativno kratkom razdoblju dolazi do ukupno tri hektara vinograda, od kojih se dva hektara nalaze na valovitim obroncima Mramor brda, najviše obradive površine Moslavačke gore. Vinograd više nije samo obiteljska baština – postaje projekt.
U početku je sve još uvijek nosilo obilježja hobija, doduše sve ozbiljnijeg. Kako se posao gomilao, a vinograd tražio stalnu brigu, postalo je jasno da se više ne može oslanjati isključivo na vlastiti angažman. Morao je zaposliti jednog radnika kako bi uopće mogao držati korak sa svim obavezama. Vino je polako, ali sigurno, izlazilo iz sfere razonode i ulazilo u zonu odgovornog posla.
Jedna od prvih velikih odluka bila je i ona koja će odrediti cijeli daljnji smjer razvoja – ekološki uzgoj. Antun se svjesno odlučuje za teži put, onaj koji ne nudi brze rezultate ni sigurnost prinosa. Umjesto kompromisa, odmah se hvata u koštac s dobivanjem ekološkog certifikata za svoje vinograde.
- Ja sam najveći konzument svojih vina – objašnjava.
Kad je već tako, onda ću piti zdrava vina, bez ikakve kemije.
Takav pristup nosi sa sobom stalnu neizvjesnost, ovisnost o vremenskim prilikama i prirodnim ciklusima, ali Antun u tome ne vidi prepreku. Vinograde je, kaže, planirao dovoljno velike za količinu vina koju želi proizvoditi, pa mu prinos po trsu, koji je u prosjeku manji od kilograma, ne predstavlja problem. Količina ga ne zanima; kvaliteta je jedina mjera.
U međuvremenu, dok je Antun strpljivo čekao ekološki certifikat, svijet iz njegove mladosti ponovno je, gotovo simbolično, ispisivao paralelnu priču. Festival MetalDays, na čijoj je pozornici nekada svirao, preradio je stotine tisuća kartona za piće u toaletni papir, spasio desetke stabala i spriječio tisuće kilograma emisije ugljikova dioksida. Godinama kasnije, tri puta zaredom, bit će proglašen ekološki najosvještenijim glazbenim festivalom na svijetu.
Antun, naravno, tada o tome nije razmišljao. Bio je zauzet vinogradom, učenjem, pogreškama i pokušajima. No put je već bio jasno zacrtan. Ekološki certifikat stigao je kao potvrda ispravnosti odluke, a prvi rezultati nisu izostali. Njegova graševina s ekološkim certifikatom osvojila je najvišu ocjenu u konkurenciji bijelih mirnih vina na tradicionalnom moslavačkom natjecanju MoslaVina u srpnju 2020. godine.
Bio je to trenutak u kojem je postalo jasno da se Antun više ne igra vinogradarstva. Vinograd je postao njegov teren, ali ovaj put bez skokova, bez brzine i bez buke – s puno više tišine, promišljanja i dugoročnih odluka.
Kako su se vinogradi širili, tako se širio i Antunov odnos prema prostoru koji ih okružuje. Mramor brdo nije bilo tek još jedno mjesto za sadnju loze, već cjelina s vlastitim pravilima, poviješću i ograničenjima. Kupnja zemljišta za nove nasade često je dolazila u paketu s postojećim kletima, naslijeđenim od ranijih vlasnika, pa se Antun s vremenom našao u neobičnoj situaciji – na obroncima Mramor brda danas posjeduje čak šest kleti.
- Neke od tih kleti ćemo urediti za turizam, a neke ću u potpunosti srušiti – kaže bez dvojbe.
Na pojedinim su položajima toliko dobri uvjeti da bi bio grijeh ne posaditi nove sadnice škrleta. U takvim slučajevima nema dileme. Vinograd je uvijek na prvom mjestu.
U podnožju vinograda dominira iskopani bazen s vodom, koji je Antun napravio prvenstveno zbog gusaka. One bezbrižno šeću među trsovima, čupaju travu i na prirodan način održavaju vinograd, postajući važan dio ekološkog sustava koji je izgradio. No priroda rijetko dopušta idilične slike bez podsjetnika na vlastitu nepredvidivost.
Nekoliko dana prije autorova dolaska u vinograd, čopor divljih pasa napravio je pravi pomor među guskama. Od njih sedam, preživjela je samo jedna. Prije toga, lisice su nanjušile tek okoćene guske i ubile Mašu i njezinu mladunčad, životinje koje su Antunovoj djeci bile posebno drage. Nedovoljna ograda pretvorila je vinograd u svojevrsnu samoposlugu za divlje životinje.
- To su stvari koje ti jasno pokažu koliko je ekološki, liberalniji pristup vinogradu ranjiv – priznaje Antun.
Vremenske nepogode, životinje, sve je to dio paketa.
Takvi stresovi lako bi mogli natjerati čovjeka da se okrene sigurnijem i komotnijem poslu. U Antunovu slučaju, alternativa je bila itekako realna. Hotelijerstvo, u kojem obitelj već ima stvorene sve preduvjete, nudi stabilnost, predvidljivost i daleko manje neizvjesnosti.
- Istina je, hotelijerstvo je komotnije – kaže otvoreno.
Ali ja u tome ne vidim nikakvu ljubav.
Bazen za guske nalazi se na još jednom mjestu koje Mramor brdu daje dodatni sloj značenja. Upravo ondje nekada se nalazila jedna od prvih naftnih bušotina u Moslavini. Prilikom sadnje vinograda, bušotina je bila negativna i Antun je dao da se zakopa. No Mramor brdo i danas skriva brojne aktivne bušotine iz kojih se crpi moslavačko crno zlato, podsjećajući da je riječ o prostoru u kojem se prirodni resursi stoljećima preklapaju i sudaraju.
U tom slojevitom krajoliku, gdje se vinova loza isprepliće s industrijskom poviješću, životinjama i ljudskim ambicijama, Antun uči balansirati. Vinograd više nije samo mjesto proizvodnje vina, već laboratorij strpljenja, otpornosti i prihvaćanja gubitka kao dijela procesa. Upravo će ga ta iskustva dodatno učvrstiti u uvjerenju da je put kojim je krenuo težak, ali jedini koji ima smisla.
U trenutku kada bi se moglo pomisliti da je Antun svu svoju energiju i fokus usmjerio isključivo prema vinogradu, njegova se životna priča još jednom pokazuje slojevitom i nimalo linearnom. Paralelno s razvojem vinarstva, zajedno s bratom Ivanom i bratićem Mislavom, ulazi u posve drukčiji svijet – svijet seizmičkih mjerenja i poduzetništva koje nema dodirnih točaka s romantikom vinograda, ali dijeli istu potrebu za preciznošću i razumijevanjem struktura.
Sve je započelo gotovo slučajno, u hotelu Kutina, gdje su upoznali poslovnjake u očajničkoj potrazi za radnom snagom za seizmička ispitivanja na različitim lokacijama diljem kontinentalne Hrvatske. Prepoznali su priliku i preuzeli organizaciju ljudi. U početku je to bila logistika, brzo snalaženje i improvizacija, ali vrlo brzo posao prerasta u ozbiljan pothvat.
- Prije pet godina o seizmici nisam znao apsolutno ništa – priznaje Antun.
Naša reakcija bila je čisti nos za biznis.
Taj se „nos” pokazao iznimno točnim. U manje od pet godina posao su podigli na razinu na kojoj danas imaju više od stotinu zaposlenika pod stalnim ugovorom. Seizmika je, objašnjava Antun, nezaobilazna faza prije bušenja probnih bušotina. Pomoću kontroliranih vibracija očitavaju se geološke strukture ispod površine tla, traže se anomalije koje upućuju na prisutnost tekućina ili plinova.
- Ne tražimo zlato – kaže uz osmijeh.
Zanimaju nas strukture ispod kojih se nalazi neka tekućina ili plin. To je cijela filozofija.
U toj filozofiji, koja na prvi pogled djeluje hladno i tehnički, Antun prepoznaje obrasce bliske svemu što ga je dotad oblikovalo. Kao i u death metalu, gdje iza prividne buke stoje kompleksni rifovi i precizna izvedba, tako i u seizmici iza vibracija leži jasna struktura. Potrebno je znati slušati, tumačiti signale i razumjeti ono što nije vidljivo oku.
Isto vrijedi i za vinograd. Tlo, loza i mikroklima šalju svoje signale, a na vinogradaru je da ih prepozna i protumači. Antun u svemu tome vidi kontinuitet, a ne kontradikciju. Seizmika mu omogućuje financijsku stabilnost i poduzetnički izazov, dok vinogradarstvo zadovoljava njegovu potrebu za smislom, prirodom i dugoročnim stvaranjem.
U tom kontekstu, i njegov odnos prema glazbi dobiva dodatno značenje. Death metal za Antuna nikada nije bio puka škripa i buka. Gitarski rifovi u toj vrsti glazbe izuzetno su zahtjevni, tehnički kompleksni i traže potpunu koncentraciju. Sve ostalo, kako sam kaže, često mu se čini predosadnim i prejednostavnim.
Čitanje nevidljivog, bilo da se radi o podzemnim strukturama, ritmu glazbe ili životu vinove loze, postaje njegova konstanta. Upravo će ga ta sposobnost povezivanja naizgled nespojivog dovesti do sljedećeg velikog iskoraka – ulaska u biodinamiku i osvajanja certifikata koji predstavlja nadstandard svega što je do tada radio.
Ulazak u biodinamiku za Antuna Glavicu nije bio marketinški potez, niti pokušaj razlikovanja na tržištu koje sve češće traži „zelene” oznake. Bio je to logičan, gotovo neizbježan nastavak puta koji je započeo onog trenutka kada je odlučio da u vinogradu nema mjesta kemiji, prečacima i kompromisima. Ekološki certifikat bio je tek prvi korak. Biodinamika je donijela novu razinu odgovornosti – i novo razumijevanje vlastite uloge u prirodnom sustavu.
Od prije nekoliko godina Antun Glavica postao je biodinamički vinar čija vina nose oznaku Demeter, međunarodni nadstandard za ekološku poljoprivredu koji postoji još od 1932. godine. Taj certifikat ne potvrđuje samo način uzgoja grožđa, već i cjelokupnu filozofiju rada, odnos prema zemlji, biljkama, životinjama i čovjeku.
- Da bi se dobio Demeter certifikat, grožđe prije berbe mora biti negativno na čak petsto pesticida iz ekološke proizvodnje – objašnjava Antun.
Tu nema velikih prinosa i tu moraš biti načisto sa sobom. Kvaliteta i prirodnost važniji su od bilo kakve količine vina.
Na svojih pet do šest hektara vinograda godišnje proizvede oko 15.000 litara vina, količinu koju smatra idealnom za biodinamički uzgoj. Prinosi su skromni, često manji od kilograma po trsu, ali upravo u tome vidi prednost. Biodinamika, po njemu, nije tehnika nego životna filozofija u kojoj vrijedi pravilo da je „manje – više”. Do te spoznaje ne dolazi se preko noći, nego iskustvom, pogreškama i promjenom osobnih vrijednosti.
U biodinamičkom sustavu važnu ulogu imaju domaće životinje. Bez njih, kaže Antun, nema prave biodinamike. U njegovim vinogradima pasu ovce i guske, uz patke i kokoši, koje gnoje tlo, šišaju travu i održavaju vinograd prozračnim. Među patuljastim ovcama posebno mjesto zauzimao je ovan Ogi, koji je suvereno predvodio stado u „čišćenju” vinograda na Mramor brdu. Životinje su toliko učinkovite da za traktor gotovo i nema posla.
Zbog njihove prisutnosti i vinograd ima poseban uzgojni oblik. Trsovi su formirani tako da se grozdovi razvijaju relativno visoko, izvan dohvata ovih nesvakidašnjih radnika, kako bi grožđe dočekalo berbu netaknuto. Podrum je, pak, prilagođen visokim higijenskim standardima, bez klasičnog otakanja vina po sredini, jer u biodinamici nema prostora za improvizaciju.
Tržište je, na Antunovo iznenađenje, izuzetno dobro prihvatilo znak Demeter na vinu – čak i bolje nego ekološki certifikat s kojim je započeo. Vina se prodaju na kućnom pragu, u boljim zagrebačkim vinskim barovima i restoranima, a interes potvrđuje da publika prepoznaje autentičnost i dosljednost.
Put prema biodinamici vodio ga je i izvan granica Moslavine. U Austriji i Sloveniji takav je pristup vinogradarstvu već dugo normalna stvar, a Antun redovito putuje, uči i širi krug ljudi sa sličnom pričom. Na tom zahtjevnom putu do Demeter certifikata vodio ga je Centar dr. Rudolfa Steinera iz Donjeg Kraljevca, institucija koja stoji iza edukacija i znanja potrebnih za ovakav iskorak.
Za Antuna, biodinamika nije vrhunac, nego stanje svijesti. Ona ne nudi sigurnost, ali nudi smisao. I baš kao i u glazbi ili motokrosu, traži potpunu predanost – bez polovičnih rješenja.
Iako je biodinamika čvrsto uporište Antunova rada, ona za njega ne znači zatvaranje u dogmu ili odbacivanje svega novog. Naprotiv. U njegovu vinarstvu tradicija i inovacija postoje istodobno, bez potrebe da se međusobno isključuju ili nadmeću. Škrlet, graševina i frankovka ostaju temelj, ali prostor za eksperiment i znatiželju uvijek je otvoren.
Jedan od takvih iskoraka su piwi sorte, koje je Antun testno zasadio u dijelu vinograda. Riječ je o križancima razvijenima u Njemačkoj, otpornijima na gljivične bolesti poput plamenjače i pepelnice, koje su u Europu stigle još u drugoj polovici 19. stoljeća. Upravo ta otpornost čini ih izuzetno zanimljivima, osobito u kontekstu ekološkog i biodinamičkog uzgoja.
- Piwi sorte su odlična opcija i za hobi vinogradare – smatra Antun.
Zahtijevaju minimalno tretiranje loze, što je danas u konvencionalnoj proizvodnji često zanemarena tema.
U vinu Marmor Collis Glavica spojio je čak šest piwi sorata – johanniter, solaris, muscaris, bianca, cabernet blanc i sauvignac – u kupažu koja potvrđuje da otpornost i karakter mogu ići ruku pod ruku. To vino nije nastalo iz potrebe da se prati trend, već iz želje da se ispita granica između prirodnosti i suvremenog vinogradarstva.
Podrum je još jedno mjesto gdje se ta ravnoteža jasno vidi. Dijelom je ukopan u zemlju, s arhivom i amforama koje služe za maceraciju i proizvodnju jantarnih vina. Upravo su ta vina, zajedno s klasičnijim stilovima, pronašla dobar odjek na domaćem tržištu, ponajprije među ugostiteljima. Antun danas oko trećine proizvodnje prodaje na kućnom pragu, dok ostatak završava u odabranim vinskim barovima i restoranima.
Inovativnost se ne iscrpljuje samo u vinu. Antun već razmišlja i o novim izazovima – destileriji i pivovari, koje vidi kao prirodan nastavak razvoja gospodarstva. Oprema je kupljena, objekti su u izgradnji, a ideja je jasna: stvoriti zaokružen sustav u kojem će se znanje, sirovina i filozofija rada prelijevati iz jednog proizvoda u drugi.
Unatoč svim tim planovima, granica je jasno povučena. Vinograd se više neće širiti. Pet do šest hektara smatra maksimumom koji obitelj može kvalitetno održavati bez gubitka kontrole i smisla. Rast, po Antunovu shvaćanju, ne mora značiti širenje po svaku cijenu, nego produbljivanje onoga što već postoji.
U tom mirnom, ali odlučnom pristupu, vidi se jasan odmak od svijeta u kojem je nekada dominirala brzina. Inovacija, kod Antuna Glavice, ne dolazi uz buku. Dolazi uz promišljanje, strpljenje i svijest da je prava avangarda često najtiša.
Kako se vinarstvo razvijalo, a biodinamika postajala svakodnevna praksa, postalo je jasno da vinograd i podrum više nisu dovoljni za ono što Antun Glavica želi izgraditi na Mramor brdu. Vizija se postupno širila prema prostoru, ljudima i iskustvu, prema ideji da vino ne postoji samo u boci, nego i u okruženju u kojem nastaje. Tako se, gotovo prirodno, počela oblikovati zamisao o vinskom turističkom selu.
Kleti koje su u početku bile tek nužan dodatak kupnji zemljišta, danas dobivaju novu ulogu. Neke su već uređene, neke su u fazi obnove, a neke tek čekaju svoju priliku. U planu su smještajne jedinice za goste, kušaonica, bazen smješten usred vinograda te prostor u kojem će posjetitelji moći provesti više dana, upoznajući Moslavinu iznutra, bez žurbe i programa. Sve je zamišljeno diskretno, nenametljivo i u skladu s krajolikom, bez velikih gesta i pretencioznih zahvata.
Antun u tom dijelu priče ponovno koristi znanje stečeno u hotelijerstvu. Školovanje u Opatiji i iskustvo obiteljskog vođenja hotela sada dolaze do izražaja, ali u drukčijem, intimnijem obliku. Ovdje se ne radi o masovnom turizmu, nego o gostima koji traže smisao, tišinu i autentičnost. Vino je središte, ali iskustvo je šire od same degustacije.
U taj krug prirodno se uklapa i priča o Cork Croatia, malom craft brendu Ivane Pranjić, čiji su ručno rađeni proizvodi od recikliranih plutenih čepova nastali iz jednostavne, gotovo kućne ideje tijekom lockdowna. Upravo su vina Glavica postala dio te priče, ne samo zbog prijateljstva između Ivane i Antuna, nego i zbog zajedničke ekološke svijesti. Čep, koji bi inače završio kao otpad, ovdje dobiva novi život u obliku nakita, podložaka, privjesaka i unikatnih predmeta koji dodatno prenose poruku održivosti.
Sve se, na neki način, vraća na početak. Od death metala i buke pozornice, preko blata motokros staza i vibracija seizmike, do tišine vinograda i rada s prirodom. Antun Glavica ne voli velike riječi, ne voli se isticati i rijetko govori o viziji, iako je ona u svemu što radi itekako prisutna. Gradi je polako, strpljivo i dosljedno, bez preskakanja koraka.
Na Mramor brdu danas se ne proizvodi samo vino. Ovdje se proizvodi način razmišljanja, odnos prema prirodi i svijetu, te priča koja pokazuje da se najneobičniji životni putovi ponekad pokažu i najlogičnijima. Krug je zatvoren, ali priča nije završena. Ona tek sada ima čvrste temelje na kojima može mirno rasti.
