Home Portreti vinara ALEKSANDAR ZEREMSKI: High Hopes nad Belim Brdom

ALEKSANDAR ZEREMSKI: High Hopes nad Belim Brdom

2889

Krajem rujna, na obroncima Fruške gore koji se iznad Čerevića spuštaju prema Dunavu, u vinogradima ponad Brazilije brao se merlot. Bio je to jedan od onih dana kada se čini da je sunce izašlo samo zbog loze: zrak čist, vrijeme suho, grožđe zrelo, a redovi puni berača. Punile su se gajbe, čuli su se dobacivanje i smijeh, zveket plastike i metala. Sve je bilo na svojem mjestu – osim vlasnika vinograda.

Aleksandar Zeremski ostavio je na Facebooku kratku poruku, gotovo nehajno, kao da objašnjava zašto je nakratko otišao do susjednog sela:

– Merlot je obrala Veka. Ja se vraćam za cabernet sauvignon.

Tko ga je poznavao, nije se iznenadio. Još manje kada je prijatelj ispod te objave dopisao stihove Pink Floyda: The grass was greener, the light was brighter, with friends surrounded… Bilo je dovoljno pročitati ih i pomisliti: zar opet?

Jer kada je svirao David Gilmour, Aleksandru se sve drugo u životu micalo korak ustranu. Te je godine već bio na njegovu koncertu u Madison Square Gardenu u New Yorku, zatim u Beču i pulskoj Areni, a berbu je napustio kako bi ga još jednom slušao u londonskom Royal Albert Hallu. Četiri koncerta istoga glazbenika u manje od pola godine, četiri puta dramaturgija koju je znao napamet: In Any Tongue, pa High Hopes, pa One of These Days. Govorio je da mu je Pink Floyd poput droge i da svaka dva mjeseca mora primiti novu dozu jer u protivnom postaje nepodnošljiv i sebi i drugima.

Kada bi ga pitali kako može ostaviti berbu i otići na koncert, samo bi se nasmijao:

– Vino neće pobjeći, grožđe je još tu. Ali Gilmour večeras svira baš ovo, baš ovdje i baš sada. Neke stvari u životu jednostavno imaju prednost.

To što se Vesna bojala aviona bilo je jedino razumno osiguranje vinograda. Nije ga mogla pratiti u London pa je barem netko ostao paziti na berbu, dok je u Beču i Puli bila uz njega. Aleksandar je znao govoriti da je, ako je išta volio više od Pink Floyda, to bio Vesnin pogled u trenutku kada shvati da će zasvirati High Hopes.

Njihov brak, vinograd i glazba dijelili su isti ritam: malo zanosa, malo ludosti i mnogo improvizacije, ali iza prividne neurednosti stajala je uporna i tvrdoglava ljubav.

Aleksandar nije potjecao iz vinogradarske obitelji. Rođen je i odrastao u središtu Novog Sada, među asfaltom i zgradama, bez ijednoga četvornog metra zemlje za koji bi mogao reći da ga poznaje. Dugo je živio uvjeren da je priroda nešto što smeta. Govorio je da bi je najradije svu zabetonirao, napola u šali, ali ne bez zrnca istine. Trava, drveće i zemlja činili su mu se kao nepotreban kaos. Bio je dijete grada u najdoslovnijem smislu.

Promjena je došla bez velikih najava. On i Vesna kupili su malu kuću na Ribarskom otoku kako bi imali kamo pobjeći od gradske buke, a ona je pokraj nje posadila biljku. Poslije se više nisu mogli sjetiti ni koja je točno bila, vjerojatno neka obična cvjetnica kupljena bez mnogo razmišljanja. Biljka je niknula, pustila prve izbojke, a Aleksandar se uhvatio kako je iz dana u dan promatra.

– To malo čudo u zemlji potpuno me razoružalo. Veselio me svaki novi list. Do tada sam gledao kroz prozor i mislio kako bi bilo lijepo sve zaliti betonom, a onda sam shvatio da ga više ne mogu gledati. Kao da mi se preko noći promijenio operativni sustav u glavi.

Ta je biljka bila njegov prvi vinograd, ne po namjeni, nego po osjećaju. Od toga trenutka počelo se mijenjati sve što je dotad znao o sebi. Sve je ozbiljnije razmišljao o zemlji i poljoprivredi, a vinograde, koje je do tada gledao kao prizore iz tuđih života, počeo zamišljati kao dio vlastitoga.

Radio je u trgovini pićima i svakodnevno se susretao s vinom na završetku njegova puta: s bocom i etiketom kao posljednjom točkom nečije tuđe priče. Počeo je zamišljati kako bi bilo da iza etikete stoji njegovo ime. U početku je o vinogradu govorio u šali, zatim kroz poluozbiljne planove, a onda je ideja dobila jasne obrise.

Francuski prijatelj koji je proizvodio armagnac s njim je nekoliko puta obišao Frušku goru i savjetovao mu da ozbiljno razmotri padine iznad Čerevića. Vjerovao je da položaj s pogledom na Dunav i specifičnom ružom vjetrova može dati nešto izvanserijsko.

– Ako ćeš se igrati, igraj se na dobrom terenu – rekao mu je.

Godinu dana poslije ponovno je došao. Zajedno su još jednom prošli brdima, izbor suzili na tri položaja, a konačnu odluku prepustili Aleksandru. Pala je 14. veljače 2007. godine. Za Vesnu je to bio Dan zaljubljenih; nije ni slutila da se istoga dana u Srbiji slavi sveti Trifun, zaštitnik vinogradara. Umjesto cvijeća i večere, Aleksandar ju je posjeo u svinjsku prikolicu priključenu na traktor i poveo na Frušku goru.

Put je bio neravan, zrak hladan, a prikolica teško da se mogla smatrati romantičnim prijevoznim sredstvom. Tresli su se po uskim seoskim cestama, uspinjali i spuštali, obilazeći parcele koje je Aleksandar već zamišljao prekrivene redovima loze. Vesna je prosvjedovala, ne shvaćajući zašto je za Dan zaljubljenih dobila vožnju u blatnjavoj prikolici. No kada su se zaustavili na brdu iznad Čerevića, odakle pogled pada prema Dunavu, a padine se otvaraju poput prirodnog amfiteatra, postalo joj je jasno da gleda početak njihove nove životne priče.

Aleksandar je pokazao rukom:

– Ovdje ćemo saditi.

Te su godine kupili zemlju, a sljedeće zasadili prve loze.

– Tako smo u svinjskoj prikolici uspjeli spojiti svetog Trifuna i svetog Valentina – poslije je govorila Vesna.

Aleksandar je volio govoriti da je uspjeh sposobnost hodanja od jedne loše odluke do druge, pod uvjetom da na kraju sve dobro ispadne. Najgorim savjetom koji je dobio u životu nazivao je upravo nagovor francuskog prijatelja da kupi zemlju iznad Čerevića, misleći, naravno, sasvim suprotno.

Vinarija koju je prema položaju nazvao Belo Brdo u vrlo je kratkom roku postala jedno od najzanimljivijih imena na vinskoj sceni Srbije. Već 2013. godine, samo četiri godine nakon prve berbe, na međunarodnom ocjenjivanju AWC Vienna proglašena je najboljom vinarijom iz Srbije. Poslije je isti uspjeh ponovila još jednom, potvrđujući da prvi naslov nije bio slučajan bljesak, nego rezultat dosljednog i promišljenog rada.

Priča je dobila dodatnu draž zbog blizine cementare u Beočinu. Mnogi su, čim bi čuli gdje se vinograd nalazi, zamišljali prašinu i sivilo, pa se Aleksandar prisjećao splitskog šaljivca koji je putnicima u autobusu, prolazeći pokraj solinske cementare, rekao da duboko udahnu prije ulaska u grad, a nakon izlaska dodao:

– Sad serite blokete!

Aleksandar je tvrdio da su na Belom Brdu vjetrovi ipak na strani vinograda:

– Cementara nam jest blizu, ali prašinu odnose onamo gdje nas ne zanima, a nama donose čist zrak i neku čudnu vrstu sreće.

Jednoga je dana u dvorište vinarije ušetao pas lutalica, zastao pred kućom i odlučio ostati. Nazvali su ga Druškan, katkad i Buddy, a ubrzo je postao stalni član ekipe. Pratio je radnike kroz vinograd, ležao pred kušaonicom i dočekivao goste. Aleksandar ga je predstavljao kao jedinog zaštitara koji je uvijek na dužnosti, a nikada ne traži plaću.

Od početka je birao sorte koje nisu bile najočitiji izbor za čovjeka koji tek ulazi u vinski svijet. Nije ga zanimala utrka za autohtonim etiketama samo zato da bi mogao reći kako i on ima nešto domaće. Autohtonost mu nije bila jamstvo kvalitete, niti je vjerovao da neka sorta zaslužuje povlašteno mjesto u vinogradu samo zato što potječe iz Srbije. Smatrao je besmislenim saditi prokupac ili tamjaniku na Fruškoj gori kada te sorte u južnijim krajevima imaju svoj prirodni dom. Talijanski rizling držao je domaćom i gotovo nezaobilaznom sortom Fruške gore, ali ni njega nije želio saditi jer nije vjerovao da bi njime mogao napraviti ozbiljan iskorak u odnosu na vinare koji su ga već izvrsno poznavali.

Okrenuo se zato marselanu i petit verdotu, uz cabernet sauvignon, cabernet franc, merlot i pinot noir.

– Ako već igram riskantno, igrat ću s najboljim kartama.

Marselan mu je brzo postao ljubimcem: ekstraktivan, bogat šećerom i sposoban dati i moćno monosortno vino i složene kupaže. Nazivao ga je pojačalom jer je iz drugih sorata izvlačio ono najbolje.

– Kao da si pojačao gitaru, a nisi promijenio ton.

Petit verdot, čije ime znači „mali zeleni“, bio je njegov osobni izazov. Znao je da u tim klimatskim uvjetima neće potpuno sazreti svake godine, ali kada bi uspio, davao je jedno od najkoncentriranijih, najtamnijih i aromatski najsnažnijih vina u podrumu. Upravo je za petit verdot osvojio i zlato u Beču.

– Kada pogodiš godinu, petit verdot ti vrati sve živce koje si izgubio čekajući ga.

Uz vino, Aleksandar je bio opsesivno zaljubljen i u hranu. Volio je kuhati, iskušavati nove recepte te spajati meso i vino na načine koji su katkad izluđivali mesare. Satima je znao obilaziti mesnice, tražiti određene rezove i objašnjavati zašto meso mora biti izrezano upravo tako, dok su ga ljudi iza pulta gledali s mješavinom zbunjenosti i poštovanja.

– Nema gorega nego kada ti vino vrišti, a meso šapuće. Sve mora biti u ravnoteži.

Vinograd i vinarija isprva su trebali biti hobi, odmak od svakodnevice u kojoj se sve mjeri isporukama, rokovima i brojkama. Međutim, vrlo su brzo prerasli tu zamisao.

– Nisam planirao da mi ovo postane život, ali vinograd je očito zasadio mene, a ne ja njega.

Nije ga zanimalo postati industrijskim divom niti proizvoditi stotine tisuća litara. Važnije mu je bilo da svaka etiketa nosi jasnu osobnost i prepoznatljiv rukopis.

– Ne treba mi fama. Treba mi da čovjek nakon tri gutljaja kaže: ovo je Belo Brdo.

Ponekad je maštao o tome da svakom vinu u podrumu pridruži pjesmu Pink Floyda. Nije namjeravao njihovim naslovima imenovati etikete, ali želio je da negdje u podtekstu, skrivenom stihu ili posveti ostane veza između glazbe i vina. Na jednoj je butelji bez etikete rukom napisao Comfortably Numb i darovao je uz osmijeh:

– Eto ti, da znaš što sam mislio dok sam ovo radio.

Nakon Aleksandrove smrti mnogima se učinilo da je iz vinograda nestao glas koji je sve držao na okupu. Ostali su redovi na Belom Brdu, vina u podrumu i priče o svinjskoj prikolici, berbama napuštenima zbog Gilmoura i psu koji je jednoga dana došao i ostao. Ostala je i praznina, ali i pitanje može li vinarija toliko obilježena osobnošću svojega osnivača nastaviti bez njega.

Odgovor se počeo slagati tiho, premda nije došao preko noći. Aleksandrov sin Ranko već je godinama dolazio u vinariju i radio sve što je trebalo. Kao apsolvent prava, bez namjere da se ikada bavi odvjetništvom, balansirao je između teorije paragrafa i prakse gajbi, punionice i vinskih sajmova. U vinariji je prošao sve operativne poslove, od berbe, punjenja i utovara do predstavljanja vina kupcima.

Prijelomni trenutak dogodio se kada je na sajmovima počeo dobivati pitanja o vinima, stilovima i odlukama u vinogradu na koja nije znao odgovore.

– Bilo me sram stajati iza stola s vinima svojega oca, a ne znati objasniti ono što ljudi naslućuju u čaši.

Iz tog se srama rodio inat, a iz inata ljubav prema poslu. Ranko je počeo čitati, slušati i odlaziti na predavanja, a zatim završio sommelierski tečaj i položio ispit. Podrum je ubrzo postao mjestom na kojem se osjećao najviše kod kuće, a dolaskom enologa Jovice Uroševića dobio je suradnika uz kojega je mogao svakodnevno učiti.

Vinograd je dugo doživljavao kao očev teritorij, prostor koji je Aleksandar čitao na svoj način. S vremenom je i sam sve češće ulazio među redove, uočavao razlike u tlu, ekspoziciji i ponašanju pojedinih sorata te počeo razumijevati zašto je njegov otac toliko ustrajao na detaljima.

– Svaki je dan izazov, a svaka sezona donosi nešto novo.

Belo Brdo danas počiva na malom, ali stabilnom timu. Uz Ranka je enolog Jovica Urošević, njegov najvažniji suradnik u donošenju odluka u podrumu. Mica, podrumarka koja godinama prati svaki tank i bačvu, uvijek zna gdje se što nalazi i koliko dugo odležava. Brat Roman drži operativne poslove i logistiku pod kontrolom, Rankova djevojka Jelena vodi komunikaciju i marketing, dok je Vesna cijelo vrijeme ostala tihom kralježnicom kuće, balansirajući između Aleksandrovih snova i svakodnevne stvarnosti.

Na pitanje tko danas odlučuje o stilu vina, Ranko odgovara bez okolišanja:

– Ja.

U toj rečenici nema želje za prekidom s prošlošću, nego svijesti o preuzetoj odgovornosti. Ranko dobro zna koja je vina njegov otac najviše volio: marselan, cabernet franc i snažna crvena vina koja pokazuju sve što Belo Brdo može dati. Taj smjer želi zadržati, s marselanom kao jednom od ključnih sorata i cabernet francom kao vinom koje nosi prepoznatljiv pečat kuće.

– Otac je bio više Bordeaux nego Burgundija i tu se nećemo mnogo mijenjati.

U bijelim vinima Ranko ipak uvodi vlastiti rukopis. Chardonnay iz inoksa bit će svježiji, pitkiji i s manje alkohola, dok će onaj koji sazrijeva u drvu dobiti drukčiju ravnotežu: manje dominantnog utjecaja bačve i više prostora za voćnost i izražavanje položaja. Sauvignon blanc već je usmjeren prema stilu Novoga svijeta, što se pokazalo punim pogotkom na tržištu, osobito u Bosni i Hercegovini. Ranko želi da bijela vina Belog Brda budu jasna, čista i suvremena, ali da pritom ne izgube ozbiljnost.

S vremenom je uvidio i da dvadesetak etiketa zbunjuje kupce te rasipa identitet vinarije, pa ponudu želi svesti na nekoliko jasno profiliranih linija. Osnovnu će činiti vina poput chardonnaya iz inoksa i Alma Monsa, uz još poneko sortno vino, ovisno o berbi. Premium linija bit će namijenjena ozbiljnijim izdanjima: pinotu noiru u stilu Staroga svijeta, novom chardonnayu iz bačve te crvenim kupažama koje zahtijevaju dulje sazrijevanje.

Posebno mjesto pripast će liniji Potpis, zamišljenoj kao posveta Aleksandru. Vina će nastajati samo u najboljim godinama, od probranoga grožđa, a naglasak će biti na snažnim i koncentriranim crvenim vinima kakva je volio.

– To je naš način da mu kažemo hvala, ali i da pokažemo što Belo Brdo može kada se sve poklopi.

Vinogradi su u međuvremenu narasli na gotovo dvadeset hektara, dovoljno da Belo Brdo svoja vina proizvodi isključivo od grožđa iz vlastitih nasada. Prve su loze posađene 2008. godine, a stariji dijelovi vinograda sada su u dobi u kojoj mnoge sorte tek počinju pokazivati svoju punu zrelost.

U vinogradima je šest crnih sorata: cabernet sauvignon, cabernet franc, merlot, pinot noir, marselan i petit verdot, te tri bijele: chardonnay, sauvignon blanc i rajnski rizling. Podrum čuva stotine tisuća litara vina, a neke berbe, poput one iz 2020. godine, dale su izvanredni pinot noir i merlot koji će izlazak na tržište još pričekati.

Iskreno govoreći, kad sam prvi put čuo za tu vinariju iz Brazilije pored Čerevića, sjetio sam se anegdote s legendarnim splitskim zajebantom PSama se vinarija nije fizički širila usporedno s vinogradima i proizvodnjom pa je prostor odavno postao pretijesan. Nekadašnja kušaonica gotovo je potpuno prepuštena skladištu i podrumu, zbog čega se gradnja nove kušaonice u vinogradu nametnula kao logičan sljedeći korak. Ranko pritom razmišlja i o povezivanju s Vrdničkom kulom te okolnim vinarijama, kako bi se stvorila mreža vinskog turizma kakvu Fruška gora zaslužuje.

– Nema razloga da Fruška gora, barem kada je riječ o vinskom turizmu, ne postane druga Slovenija. Prirodne i povijesne preduvjete već imamo.

Na pitanje može li iznijeti dvadesetak hektara vinograda i podrum s četvrt milijuna litara vina, Ranko ne dramatizira. Svjestan je težine preuzetoga posla, ali i potpore ljudi koji ga okružuju.

– Ne vidim prepreku. Poslove smo podijelili i znam na koga se mogu osloniti. Važno mi je što sam okružen ljudima od kojih učim jer, ako se već nečim bavim, želim o tome znati što više.

Već je napravio prvo vino za koje može reći da je od početka do kraja njegovo, ne zato što ga je stvorio bez suradnika, nego zato što je prvi put sam nosio odgovornost za ključne odluke. Očevu viziju ne želi kopirati, već joj dodati vlastitu nijansu. Najteže mu je bilo nastaviti rad na Alma Monsu, crvenoj kupaži koja je postala simbol vinarije. U novom chardonnayu iz bačve tražio je pak ravnotežu između onoga što publika očekuje i smjera u kojem vidi budućnost Belog Brda.

Aleksandrovo nasljeđe zato se ne čuva ponavljanjem njegovih odluka. Čuva se preuzimanjem iste odgovornosti da se u vinogradu i podrumu donese vlastita odluka – i stane iza nje.

Zato je priča Belog Brda ostala živa i nakon Aleksandrova odlaska. Kada vjetar prođe kroz redove na padini iznad Dunava, nije ga teško zamisliti kako stoji na vrhu brda i u glavi preslaguje koncertnu set-listu, provjeravajući dolazi li High Hopes doista nakon In Any Tongue, a prije One of These Days. U podrumu, dok Ranko podiže čašu marselana prema svjetlu, miriše i kuša vino, osjeća se nastavak, ali ne i kopija.

Aleksandar je jednom rekao:

– Ako išta ostane iza mene, neka ostane da su ljudi znali kako im ne prodajem vino, nego dio sebe.

Ostalo je. U vinogradima, podrumu, vinima i ljudima koje je okupio, ali i u anegdotama koje se prepričavaju mnogo lakše nego što se podnosi njegov izostanak. Ostala je biljka na Ribarskom otoku koja je zakletoga gradskog čovjeka odvratila od betona, svinjska prikolica koja je spojila svetog Valentina i svetog Trifuna te merlot koji je Veka morala obrati jer je Gilmour svirao baš tada i baš tamo.

Na Belom Brdu berbe se i dalje izmjenjuju, vina sazrijevaju, neke etikete odlaze, a nove nastaju. Ranko, Vesna i ljudi iz vinograda i podruma nastavljaju priču koju je Aleksandar započeo jednim neočekivanim preokretom u sebi. Nije im ostavio samo vinariju, nego i dovoljno prostora da je ne pretvore u spomenik.

A kada usred berbe ponovno zasvira High Hopes, na Belom Brdu nitko neće morati pitati zašto je baš ta pjesma važnija od svih ostalih.