Za Trotakt projekt iz Metkovića čuo sam još kao klinac, kad ih je legendarni glazbeni urednik Hrvatskog radija, Ante Batinović, nemilosrdno vrtio u svom subotnjem Rock Expresu. Bilo je to davno, prije više od 30 godina. Svašta se od tada događalo s tim bendom kojeg sam pamtio po hitovima Zaplešimo i Rolana. Nikada nisu objavili album, a 1990. godine su se preimenovali u Gracia. Nije to više bilo ono što sam slušao kao klinac, počeli su surađivati s Vinkom Cocom, Vedranom Mlikotom, Damirom Šabanom, a uz neki album su čak za prvih 1.500 kupaca dijelili knjižicu s tekstovima i medaljon kojeg je blagoslovio karizmatski svećenik Zlatko Sudac.
I onda, kao grom iz vedra neba, za razgovora s Davorom Martinovićem, suvlasnikom (zajedno s Damirom i Stipom Dominikovićem) tvrtke Poljopromet i vinarije Terra Madre, čujem da je tom superuspješnom poslovnjaku iz Metkovića pjesmu, jedinu koju je ikada napisao, uglazbio Jašar Murtezani, basist Trotakt projekta!!! Bio sam iznenađen, no to je tek jedan od preobražaja koje sam primjetio u Davorovoj vinskoj priči.
– Visoko gori/iznad Slivna ravna/jutro budi/sjajnog sunca zraka. Hita, žuri/
da prije nego zađe/u Komarni/svaki trs obađe. Plavac mali/nek te sunce mije/nek toplinom/mladu lozu grije. Piri vitar/more tiho šapja/zlata vridi/
svaka tvoja kapja. Red do reda/poredano fino/plavac mali/ti si živo vino.
Svaku kapju/cidiš iz kamena/tu ćeš ostat/i za sva vrimena. Terra Madre/vino vinovita/drača, zemlja/tvrda kamenita. More, Sunce/pisma galebova/Dalmacija/za vike vikova…, riječi su pjesme za koju je Davor Martinović, nakon što ju je čuo uglazbljenu, uvjeren da će postati velika uspješnica.Jašar se stvarno potrudio i ponosan sam kako je sve dobro ispalo. No, da ne bude zabune, s ovom pjesmom sam započeo i završio svoju pjesničku karijeru. Ona je samo posljedica nadahnuća koje je u meni izazvala cijela ova priča s vinogradom u Komarni, priča Davor.
Preobrazba cijelog krajobraza Komarne zapravo je jedna od najimpresivnijih hrvatskih vinskih priča. Teško je i pomisliti da je taj veliki prostor iznad i ispod Jadranske magistrale između Komarne i Rabe desetljećima bio samo šikara. Stoga ne čudi kad Davor Martinović po obrascu svojih vinograda na predjelu Komarne znanom kao Sljeme želi vidjeti cijelu Dalmaciju.
Kad vidim kako sad sve izgleda, postajem zagovornik ideje da od Dubrovnika do Zadra treba sve isfrezati i taj meliorirani krš privesti nekoj od dalmatinskih kultura. Pritom uopće ne inzistiram na lozi, mogli bi se zasaditi smokva, maslina, šipak, rogač.., a u konačnici bi Dalmacija od Hrvatske, koja godišnje uvozi milijarde eura na hranu, mogla napraviti izvozni raj. Država treba nastaviti poticati takve melioracijske zahvate! Kad smo mi krenuli s ovim našim projektom, mislili smo tek 4-5 hektara ovoga krša privesti planiranoj svrsi te tek za sebe napraviti neki manji vinograd. No, kad smo vidjeli kako strojevi krš pretvaraju u plodno tlo, bila je šteta ne meliorirati sve što smo mogli napraviti i krenuti u vinski svijet. Imamo koncesiju na 25 hektara, a u vinograd smo pretvorili čak 17 hektara krša na kojem su donedavno vladali kamen i makija, priča Davor.
Koliko je Davor oduševljen svojom vinskom pričom da se osjetiti u svakoj sekundi razgovora s njim. Pazite samo izraze koje je na internetskoj stranici vinarije Terra Madre koristio u opisu stvaranja vinograda: “Priča o našem vinogradu na Vinogorju Komarna, započela je stenjanjem teških strojeva koji su zarinuli svoje čelične čeljusti u kamene gromade, šikarje i makiju, rujući pohlepno grumenčiće zemlje. Teške kamene gromade, sitnile su se i drobile pod udarcima šiljastih čekića i moćne tehnike stvarajući kaldrmane plohe pripremljene za daljnja drobljenja i rad. Prekopani obronci, sablasno obojani od makije i šikarja, samo su nakratko odahnuli. Moćni teški stroj, zatutnjao je svojim čeličnim zubima, mičući se puževim korakom, a pravilno zdrobljene gredice kamena i zemlje, počeše se slagati poput stranica knjige-jedna na drugu, poput morskih valova, što se u pravilnim razmacima valjaju jedan za drugim. Neravne udoline i kameni humci, postajahu sve ravniji, da bi se na kraju kada su moćni zubi sve zdrobili, sve skršili i posložili u stotine gredica, uprizorile hektarske površine budućeg vinograda.”
Kad je Davor sa svojim partnerima razmišljao o nazivu vinarije koja će, znali su, jednog dana postati prepoznatljivost cijeloga kraja, nisu ni sekundu razmišljali treba li ju nazvati Terra Madre.
Terra Madre je kod nas prvo probudilo asocijaciju na Zemlju majku i ekologiju, a dodatnu potvrdu tom razmišljanju našli smo u opredjeljenju svih vinara u Komarni da od cijelog vinogorja u startu pokrenemo ekološku priču kao o području potpuno odmaknutom od pesticida i svih drugih kemijskih zaštitnih sredstava. Samo to, nema nikakve filozofije u pozadini naziva! S druge strane, Terra Madre se lakše izgovara i gotovo je idealan kao univerzalni termin kad se danas-sutra budemo izvozili i predstavljali u inozemstvu, objašnjava Davor.
Koliko god bio impresivan fizički preobražaj krša u prekrasno vinogorje, koliko god bio nevjerojatan preobražaj Trotakt projekta od alternativnog benda do uglazbivača dalmatinskih pjesama, još impresivnija je odluka Davora Martinovića i njegovih partnera da Terra Madre budu ekološka priča. Jer, treba napomenuti, Davor Martinović, Stipe Dominiković i Damir Dominiković 24 godine su svoje poslovno carstvo poznato kao Poljopromet gradili na, među ostalim, snabdjevanju poljoprivrednika umjetnim gnojivima i pesticidima!!!
Dobro, gledajući sa strane možda sve to djeluje apsurdno, ali pesticidi su danas neminovnost, bez njih suvremena poljoprivreda ne može opstati koliko god se mi zaklinjali u organsku proizvodnju. A, ruku na srce, ovaj vinograd je besmisleno kemijski zagađivati, poglavito kad se zna da ovdje nikada ni trunka kemikalija nije bačena. Eto, da bi izbjegli bilo kakve prispodobe, segment našeg poslovanja u vinogradima i vinariji odvojili smo od Poljoprometa i dodijelili mu posebno ime – Terra Madre.
Davor Martinović je inženjer poljoprivrede, do početka rada na podizanju vinarije Terra Madre nije nikada radio u proizvodnji vina, ali, tvrdi, svi vinari su njegovi prijatelji, jer ih je sve godinama kroz Poljopromet snabdjevao umjetnim gnojivima i zaštitnim sredstvima.
Istina, Terra Madre je naše prvo iskustvo u proizvodnji vina, ali nama ta tehnologija nije nepoznata zbog naše vezanosti uz poljoprivedu. Mi smo diljem svijeta obilazili sajmove i donosili u ovaj kraj dosta noviteta u poljoprivredu. Primjerice, prvi smo koji smo u dolinu Neretve donijeli sustav navodnjavanja kap po kap, prvi smo dovukli agril folije protiv smrzavanja kojima smo ubrzali ranije dozrijevanje lubenica i drugih poljoprivednih kultura… U vinogradarstvo smo doveli specijalne stupove, rebrastu žicu, sidrenje, a među najvažnijim stvarima je što smo u vinograde donijeli organska gnojiva. Nakon što smo to uočili na nekom sajmu u Italiji i za početak uvezli 5-6 tona, danas toga uvozimo već oko 1.000 tona godišnje samo za potrebe doline Neretve, a da ne govorimo o cijeloj Hrvatskoj. Zahvaljujući tome mineralna gnojiva polako nestaju, zamijenili smo ih organskim, priča Davor Martinović.
Govoreći nekim drugim riječima – Davoru je dosadila trgovina, čime se bavi cijeli život, odlučio se posvetiti proizvodnji. A brojke, koje Davor ima u malom prstu, ukazuju na još jednu nevjerojatnu stvar. Naime, Terra Madre bi već za nekoliko godina trebala postati vinarija koja će u potpunosti svojim vlasnicima isplatiti uloženu investiciju! Kako to gordo zvuči iz perspektive njegovog vinskog prijatelja Ernesta Tolja koji je svojedobno rekao da u vinarstvu milijunaš može postati samo onaj tko je prethodno bio milijarder…
Ruku na srce, vjerojatno nikada ne bi ni ušli u priču ovih razmjera da nam veliki obol nisu pružili poticaji koje je država davala za melioraciju krša. Na kraju smo napravili 17 hektara vinograda, a koncesija je na ukupno 25 hektara. Ukupno je 125.000 trsova. Između redova je 1,80 metara, a u redu je razmak 0,80 metara između loza. Na 2,5 hektara je sadnja bila kao na Dingaču, tamo je strmina oko 45 stupnjeva, mukotrpna obrada, treba puno ručnog rada… Sve ove brojke ne govorim da bih nekoga obeshrabrio nego, naprotiv, pokazao kako vinograd i vinarija kapaciteta 100.000 litara, koju smo upravo završili, mogu kao lajtmotiv za ulazak u vinsku priču imati i – poslovni cilj. Matematika je jednostavna, a pretpostavka je da ćemo dio sredstava refundirati kroz tzv. Vinsku omotnicu. Naime, godišnje namjeravamo proizvoditi do 100.000 butelja vrhunskog vina koje bi s ovih položaja trebalo imati izlaznu cijenu 8-10 eura. Postignemo li tu cijenu, isplativost naše investicije uoće više nije upitna. Ovo vinogorje nije za vino lošije kvalitete! Evo, prije nekoliko dana smo u Dusseldorfu na ProWeinu imali upite za čak 500.000 boca ovakvih vina koje kanimo proizvoditi…
Davor za uspješnost svoje vinske priče ponajviše zahvaljuje Bogu, jer – “sve ovo što radimo nije samo naše djelo, netko nas vodi”! U prvi plan, opet, nikada neće staviti sebe i svoje partnere – “najvažnije je da će dosta ljudi ovdje naći posao”. I nikad neće početi vjerovati da su se vremena toliko promijenila te da je postalo isplativije uzgajati pšenicu nego mandarine.
Obrađujem, onako privatno, oko hektar mandarina. I vidim što vidim. Mi jedan dan tražimo gajbe, drugi dan idemo u berbu, treći dan prodajemo pa opet iznova… Ode vrijeme! Nisam mogao ni zamisliti da obično grožđe iz polja, gdje na trsu naraste 4-5 kilograma, može koštati četiri kune i biti isplativije od mandarine. Ali, došlo je takvo vrijeme… U pitanju je neorganiziranost uzgajivača koji nisu organizrani u kooperacije. Neće nitko slušati, treba samo otići vani i vidjeti kako to drugdje funkcionira. Morali bi se udružiti, imati svoju preradu, hladnjaču i na licu mjesta određivali cijene, a ne da im netko drugi to dirigira.
