Home Portreti vinara SLAVKO KALAZIĆ: Pokazao sam da mogu. Sada prodajem vinariju

SLAVKO KALAZIĆ: Pokazao sam da mogu. Sada prodajem vinariju

1181

Slavko Kalazić uspio je ondje gdje bi se većina drugih unaprijed proglasila poraženom. Bez enološkog obrazovanja, bez obiteljske vinarske tradicije i bez vinarije proizveo je neka od najupečatljivijih baranjskih vina novijega doba. Od zapuštenih vinograda, oranica i ledine stvorio je 16 hektara nasada sa stotinjak tisuća trsova, izgradio suvremenu vinariju i dokazao da Baranja može dati vrhunsku graševinu, traminac, chardonnay, cabernet sauvignon i crni pinot. A sada, kada su gotovo sve bitke dobivene, želi izići iz vinske priče.

Ne zato što nije uspio, nego zato što je ostvario ono što ga je u cijeloj pustolovini najviše zanimalo.

Stvorio je nešto ni iz čega, samome sebi dokazao da može, a zatim shvatio da se od njega više ne traži ono u čemu je najbolji: stvaranje, rješavanje problema i pomicanje granica. Ostalo mu je održavanje stvorenoga i svakodnevna borba za tržište, restorane, police i kupce. A u takvu se poslu više ne prepoznaje.

– Izlazim iz vinske priče i prodajem vinariju. Želim je prodati u kompletu, s vinogradima, opremom i svime što sam stvorio, te se maknuti iz toga posla. Pokazao sam da mogu. Nikada mi nije bio problem proizvesti kvalitetno grožđe ni od njega napraviti vrhunsko vino. Problem je bio prodati ga. Kao majstor za vino pokazao sam se dobrim, ali kao prodavač vina potpuni sam antitalent.

Kalazićeva odluka nije reakcija na jednu lošu berbu ili poslovni rezultat. Dozrijevala je gotovo od početaka njegova vinarstva, još otkako je proizvodio vina kojima će se diviti struka i publika, ali ih nije uspijevao prodati.

U tome je paradoks njegove priče: što je bio uspješniji kao vinar, postajalo mu je jasnije da sama kvaliteta nije dovoljna.

Slavko je prvu tvrtku otvorio 1987. godine. Od televizijskog servisa izgradio je Electronic Center, veliki posao s elektroničkom opremom, ali njegov je poslovni obrazac uvijek ostao isti: najviše ga uzbuđuje ono što još ne postoji. Kada posao proradi i postane stabilan, počinje gubiti motivaciju.

– Uvijek me privlačilo od nule stvoriti neki posao. Tako je bilo s televizijskim servisom, pa s trgovinom. Elektronika je s vremenom toliko dobro radila da sam unaprijed znao koliko ću zaraditi i kako ću završiti godinu. To je fantastično, ali je meni postalo dosadno.

Najlakše to objašnjava grahom.

– Obožavam grah sa suhim mesom, to mi je najdraže jelo na svijetu. Ali da ga jedeš svakoga dana, prisjeo bi ti. Tako je bilo i s elektronikom. Trebao mi je novi kamenčić u cipeli, nešto što će me ponovno natjerati da razmišljam, učim i rješavam probleme.

Taj kamenčić pronašao je u Baranji.

Prvu je vikendicu u Batini kupio zbog prirode, mira i pogleda na Dunav, a potom i susjedne posjede. Nije razmišljao o vinu, nego o rekreacijskom centru. Vino se dogodilo gotovo slučajno jer je uz vikendice zatekao zapuštene vinograde, uglavnom s portugiscem i crnim pinotom.

Otac ga je pitao namjerava li vinograd obrađivati ili će trsove počupati i napraviti travnjak. Slavko je odgovorio da neće ništa posebno raditi: koliko urodi, urodi, barem će grožđe biti ekološko. Otac ga je upozorio da tako neće roditi ništa.

– I čovjek je bio u pravu. Vinograd nismo ni orezali ni poprskali. Od petsto ili šeststo trsova ubrali smo dvije kante grožđa, možda ni dvadeset kilograma. Otac je samo čekao jesen da vidi rezultat. Došli su on i njegov prijatelj iz Zagreba, kupio sam škare, nabavio prase ili janje, a vino sam morao kupiti od Gerštmajera jer svojega gotovo nisam imao. Dok se prase peklo, otac mi je slavodobitno rekao: Jesi li vidio što sam ti govorio? Ako nećeš raditi, što smo dobili?

Natjecateljski se nerv odmah probudio. Sljedeće je godine želio imati vlastito vino pa je u garaži postavio ručnu prešu, drvenu i inoks bačvu. Dobiveno vino bilo je, prema njegovu sudu, bolje od mnogih tada dostupnih butelja, a godinu poslije još bolje. Rekreacija je počela prerastati u ozbiljan posao.

– Novac mi nije trebao. Glavni posao s elektronikom donosio mi ga je dovoljno. Vino se jednostavno dogodilo. Da u toj prvoj vikendici nije bilo vinograda, gotovo sigurno nikada ne bih krenuo u proizvodnju vina.

Razdoblje od prvoga vina 1998. do profesionalnog ulaska u posao smatra svojim agronomskim fakultetom. Godine 2002. odlučio je krenuti ozbiljno, kupovao je i okrupnjivao zemljište, a sadnice naručio od Ivana Enjingija. Vinograde je posadio 2004. i 2005. godine.

Racionalan čovjek koji želi iskušati deset sorata posadio bi možda tisuću trsova od svake. Slavko je na 1,7 hektara posadio samo chardonnay, a na 2,5 hektara crni pinot. Što je sorta bila zahtjevnija, to mu je bila zanimljivija.

Na kraju je imao oko 120.000 trsova, ali ne i vinariju.

Prvi ozbiljniji urod očekivao je 2006. Zaposlenicima je rekao da će grožđe prodati jer nema ni vinariju ni opremu, a zatim otišao na Hvar. Nakon tri dana odmora promijenio je sve planove.

Odlučio je zadržati grožđe i do 1. rujna izgraditi vinariju. Imao je dva mjeseca, a nije imao projekt, dozvolu, tankove, presu ni iskustvo s tolikom količinom.

– Nazvao sam građevinca čiju sam vizitku slučajno dobio na nekoj janjetini i pitao može li do 1. rujna napraviti vinariju. Pitao me imam li projekt. Rekao sam da imam, ali u glavi.

Nacrt je napravio na Hvaru i poslao faksom iz pošte. Građevinac mu je pola sata poslije poslao troškovnik, a već sljedećega dana stigao s mehanizacijom. Slavkov tajnik, koji je morao obilježiti mjesto gradnje i svakodnevno slati fotografije, zaključio je da njegov direktor više nije pri zdravoj pameti.

Tankove je naručio prema posebnim mjerama, nabavio prešu iz 1962., a vinifikator vrijedan 150.000 kuna pri istovaru je pao na stranu s elektronikom. Srećom, Slavko ga je kao elektroničar uspio popraviti.

Novi se podrum tijekom vrućega ljeta nije stigao ohladiti. Kada je stigao sauvignon bijeli, Slavko je u topli mošt dodao kvasac i otišao u Osijek odmoriti se. Ujutro je hodao kroz pjenu do koljena. Vino je iz tanka kuljalo poput vulkana, a temperatura narasla iznad 32 stupnja.

Fermentacija je podivljala, vino je iz tanka kuljalo poput vulkana, temperatura se podigla na 32 ili 33 stupnja, a znatan dio budućega vina završio je u odvodu. Prvi susjed kojega je nazvao rekao mu je samo:

– Što se baviš time kada nemaš pojma?

Savjetovali su mu da u tank ubaci zaleđene boce, ali nije bilo vremena. Dosjetio se cisterne i hladnom vodom kroz dugo crijevo uspio zaustaviti rast temperature.

Tri dana poslije fermentacija je završila. Sauvignon je imao boju Zlatnog Pana pa je Slavko pomislio da će završiti u rakiji, ali je dio ipak ulio u tri drvene bačve. Kada ih je nakon pola godine otvorio, vino je bilo žuto-zeleno i aromatično toliko da se i danas naježi. Cijelu je količinu prodao zagrebačkom restoranu Bon Appetit.

Bio je to prvi ozbiljan dokaz da iz izgubljene situacije može izvući nešto veliko.

U prvoj je profesionalnoj berbi proizveo približno devet tisuća litara odličnog vina. Graševina 2007. bila mu je toliko dobra da ju je, kako kaže, bilo šteta piti. Bez formalnog enološkog obrazovanja, oslanjajući se na srce, intuiciju i vlastite pogreške, za sedam od deset vina dobio je vrhunsku kategoriju.

U normalnoj bi se priči kvaliteta tada pretočila u poslovni uspjeh. Kod Slavka je upravo u tom trenutku počeo proces koji će ga dovesti do odluke o prodaji. Vina se nisu prodavala.

– Bio sam uvjeren da će se vrhunsko vino prodavati samo od sebe. To nema nikakve veze sa stvarnošću. Ljudi čija su vina kvalitetom bila slabija od mojih prodavali su ih mnogo bolje. I svaka im čast. Oni su razumjeli dio posla koji ja nisam.

Berbu 2008. dočekao je s gotovo punim tankovima i morao kupovati nove samo zato što stare nije ispraznio prodajom. Grožđe je bilo savršeno zdravo pa ga je ostavio na trsu da dehidrira; dio namijenjen ledenoj berbi pojele su ptice.

Ono što je ostalo pretvorilo se u vina koja će obilježiti njegovu karijeru: poluslatki cabernet sauvignon sa 16,7 posto alkohola te monumentalnu graševinu, a na istome su tragu bili chardonnay i traminac.

Cabernet sauvignon komisija nije proglasila vrhunskim, nego samo kvalitetnim vinom. Slavko je pitao zašto.

Odgovorili su mu da je neobičan za cabernet sauvignon.

– Znači, napraviš li nešto neobično, automatski ne može biti vrhunsko. A to je vino koje se ne može proizvesti svake godine. Da je nastalo na Pelješcu, prodalo bi se u godinu dana po sto eura za butelju. Može trajati još desetljećima.

Vina su postajala sve bolja, a njegova krila sve kraća.

– Osjećao sam se kao motor pod punim gasom koji ide uzbrdo s povučenom ručnom. Želiš se popeti na vrh, a iza tebe se dimi.

Jedan je distributer ekskluzivnim ugovorom preuzeo prodaju, postavio previsoke cijene i nije prodao gotovo ništa, dok Slavko nije smio prodavati mimo njega. Na kraju je otišao u Vrutak i pristao na niske cijene: u dva predbožićna mjeseca 2009. prodao je 16.000 boca, više nego u prethodne tri godine zajedno.

Morao je ući u trgovačke centre, protivno svemu što je zamišljao kada je sadio vinograde. Vrhunska vina završila su na policama po cijenama koje su donosile novčani tok, ali ne i osjećaj da njegov rad dobiva vrijednost koju zaslužuje.

Baš je 2009., prema njegovu mišljenju, bila najbolja berba njegove karijere. Crni pinot u početku je bio grub i hrapav, a nakon tri godine završio je u maloprodaji za 35 kuna. Slavko je prodaju zaustavio jer nije želio bacati bisere pred svinje: vino je postajalo sve bolje, a cijena ostajala besmislena.

Godine 2010. bujica je potkopala nogu velikoga tanka. Pet tisuća litara rajnskog rizlinga poteklo je prema Dunavu, dok su samo dvije boce ostale uspravne i tank ih pri padu sam napunio. Slavkova desna ruka Samir začepio ih je i napisao da ih je 2010. napunio tank. Iz te kišne godine nastala je i Batina, kupaža sauvignona bijelog, sivog pinota i chardonnaya.

Cabernet sauvignon i graševinu iz 2008., crni pinot iz 2009. te Batinu iz 2010. svojedobno sam proglasio njegovim četirima remek-djelima. On mi je odmah skrenuo pozornost na najvažniju činjenicu:

– Ali sva sam ta vina proizveo na samom početku svoje vinske priče!

Slavko nikada nije sumnjao da Baranja može dati veliko vino i još je smatra najvećim svjetskim potencijalom za graševinu. Tijekom godina mijenjao je stil: od moćnih, alkoholnih i ekstraktnih vina prema svježini, kiselinama i cvjetnim mirisima, ali ih je uvijek radio prema vlastitom ukusu.

Kvalitetu su potvrdile i dvije uzastopne šampionske titule na dubrovačkom FestiWineu, za crni pinot i chardonnay. Ali kvaliteta sama nije otvorila tržište.

– Kvaliteta je možda dvadeset posto cijele priče o uspjehu. Mnogo sam puta odmjeravao snage s vinarima koji prodaju neusporedivo bolje od mene. Moja vina na ocjenjivanju završe iznad njihovih, ali to nema veze s prodajom u restoranima.

U elektronici je naučio da proizvod ima specifikaciju, nabavnu cijenu i kupca. U vinu je otkrio drukčiji sustav.

– Možeš se dvije godine truditi da uđeš u neki restoran. Dolaziš, nosiš besplatne uzorke, plaćaš ručkove, razgovaraš i napokon uđeš s jednim vinom. Poslije možda i s dva. Onda se godinu dana ne stigneš osobno pojaviti i izbace te. Kada pitaš zašto više ne uzimaju vino, odgovore: Kada si posljednji put bio kod nas? Ne žele mojega zaposlenika. Žele mene, vlasnika, da dođem, sjednem s vlasnikom restorana i počastim ga u njegovu lokalu. Ja u elektronici nisam naučio tako raditi.

Vinski posao smatra iznimno kreativnim. Dobiti zdravo grožđe i od njega napraviti veliko vino za njega je stvaralački čin. Priznaje da je kreativno i prodati vino, ali upravo se u tom dijelu istrošio.

– Nisam krenuo u vinarstvo zbog novca. Njega sam imao u elektronici. Htio sam uživati u stvaranju vina. Da mi je egzistencija ovisila samo o vinariji, možda bi me nužda natjerala da pronađem dodatnu motivaciju. Ali nisam morao po svaku cijenu gurati se laktovima po tržištu.

Prvih je godina radio u 66 četvornih metara, a većinu tankova držao pod nadstrešnicom i otvorenim nebom. Kada mu je osječki poduzetnik Branko Ostović izračunao koliko bi stajale vinarija i zamišljena turistička priča, dao mu je prijateljski savjet: neka sve nekome pokloni jer takvu budalu neće pronaći. Slavko se tih riječi i danas sjeti.

Ipak je na izlazu iz Zmajevca podigao novu vinariju usred ničega, bez vode, struje, telefona i plina. Financirao je kilometar vodovoda i trafostanicu, ponovno pronašavši ono što ga je oduvijek pokretalo: nemoguć zadatak.

– Bez novca sam krenuo u gradnju, a tada su se trgovački centri toliko otvorili da sam vinariju sagradio bez kredita. Čim je proradila, sve se drugo zatvorilo.

Zatim su se nanizali udarci. Gospodarska kriza smanjila je potrošnju u restoranima, trgovački lanci ostavljali su mu malo prostora, a Covid ga je, kaže, potpuno zakucao. Planove daljnjeg širenja spremio je u ladicu i odlučio više ne ulagati.

Posljednje veliko razočaranje bila je ekološka proizvodnja. Godine 2023. nije ubrao ništa pa je zaključio da se protiv današnjih vremenskih neprilika ne može ozbiljno boriti samo ekološkim sredstvima. Nakon izlaska ostao je i bez poticaja.

Nikada neće potpuno prestati praviti vino; proizvodit će ga za sebe jer najviše uživa u vlastitim vinima. U podrumu još dozrijeva crni pinot 2022., za koji vjeruje da će biti njegov posljednji veliki potpis.

– Ne tvrdim da sam najbolji vinar. Moja vina jednostavno najbolje odgovaraju mojem nepcu. Znam što sam stavio u njih i znam što ona jesu.

Vinariju je već jednom gotovo prodao. Prije desetak godina dogovorio je posao s poznatim hrvatskim vinarom, potpisao sporazum i primio kupca s novcem, a zatim se u nekoliko dana predomislio. Dvije godine nisu razgovarali.

– Čovjek se s pravom naljutio. Rekao mi je da me smatrao čovjekom od riječi, a ja sam se predomislio u posljednjem trenutku. Tada sam razumski odlučio prodati, ali emocionalno nisam bio spreman. Osjećao sam se kao da prodajem vlastito dijete.

Vinograd lako postane dijete: posadiš lozu, njeguješ je tri godine prije ozbiljnoga roda i svakoga si dana uz nju. I vino je za Slavka živo biće, odraz čovjekove energije i stanja u kojem ga je stvarao. Zato je trebalo deset godina da odluka iz glave siđe dublje i postane konačna.

– Danas, kada bi se pojavio kupac, ne bih se predomislio ni jedne sekunde. To je riješeno. Najvažnije je bilo emocionalno se od svega odvojiti. Vinariju sada mogu predati drugome a da mi ne zatreperi nijedan živac.

Novom je vlasniku spreman pomagati najmanje godinu dana, dok zajedno ne prođu cijeli ciklus, od vinograda i berbe do vina u podrumu. Ako bude potrebno, ostat će i dulje, osobito zbog vina koja zahtijevaju vrijeme.

Ali vinarija više neće biti njegova.

Odluka ima i jednostavan obiteljski razlog. Kćeri i zetovi imaju svoje profesije, a sin ima trinaest godina. Slavko ga ne želi obvezivati da jednoga dana nastavi posao koji možda neće voljeti.

– Možda će s trideset godina poželjeti raditi vinograd, ali ja ne mogu dotad održavati cijeli sustav. Ako poželi krenuti, može početi od nule kao i ja. Budem li živ i sposoban, dat ću mu svoje znanje i pomoći mu.

Sin ga je nedavno upitao zašto ove godine nijednom nisu bili na pecanju. Slavko voli jesenski ribolov; ne mora ništa ni uloviti, dovoljno mu je sjediti uz vodu i čuti kako riba ili list padnu pokraj njega. Ali vremena nema. Razapet je između elektronike u Zagrebu i vinarije u Baranji.

Slavkovu je narav možda najlakše razumjeti kroz radioamaterstvo. Najviše je volio frekvenciju od 7 MHz, područje puno smetnji i atmosferskih pražnjenja. Signal nestane zbog fadinga pa se vrati, pola poruke nije čuo i mora tražiti ponavljanje. Na čistih 21 MHz nije volio raditi jer mu nije bilo izazovno.

Na najtežoj je frekvenciji jednom bio drugi, a jednom treći na svijetu.

– Zašto sam odabrao najteže područje? Kada kroz sve smetnje uspiješ čuti neku egzotičnu zemlju ili pacifički otok, to je vrhunsko zadovoljstvo. Ondje gdje se sve moglo napraviti lako, nisam ni radio.

I vinariju je podizao na svojih 7 MHz.

Počeo je bez znanja, podruma i tržišta. Sadio je zahtjevne sorte u nerazumnim količinama, vinariju projektirao iz hvarske pošte, fermentaciju hladio vodom iz cisterne i popravljao vinifikator koji je pao s kamiona. Iz 66 četvornih metara i tankova pod vedrim nebom izvukao je četiri vinska remek-djela, a zatim usred ničega izgradio ozbiljnu vinariju.

Najtežu je frekvenciju svladao.

Ono što je ostalo bilo je jednostavnije i predvidljivije: održavati vinograde, ponavljati kvalitetu, obilaziti restorane, dijeliti uzorke i pregovarati s trgovačkim lancima. To više nije bio izazov koji je želio.

Njegov odlazak govori i o stagnaciji Baranje. Kada je 1998. došao u Batinu, ujutro su se čuli pijetlovi, svinje, perad i psi. Danas na kamerama oko vrta uglavnom gleda srne, lisice, fazane i zečeve. Divlje su životinje osvojile prostor iz kojega su nestali ljudi i domaće životinje.

– Mladi su odlazili toliko dugo da danas gotovo više nema ni tko otići. Nekada se s dva hektara vinograda moglo živjeti i školovati djecu. Danas to ne mogu zamisliti ni kada bi cijela obitelj radila.

Baranja, uvjeren je, ima golem vinski i turistički potencijal, ali još nije oblikovana kao destinacija poput Istre. Upravo je Istra posredno zaustavila i jedan pokušaj prodaje: kanadski je kupac tražio gotovo sve što Slavko ima, ali na području brendirane Istre. Poslije je zbog novoga zaoštravanja na Bliskom istoku potpuno odustao od ulaganja u Europi.

Slavko ipak vjeruje da kupac postoji: čovjek koji voli prirodu, mir i pogled na Dunav te će prepoznati vrijednost gotovoga sustava bez prolaska kroz njegove desetljeće duge muke.

U njegovu glasu nema gorčine čovjeka koji bježi od ruševine. Vinarija ima vinograde, opremu, pogon, kušaonicu i arhivu vina koja svjedoči što taj terroir može dati. Njezin je vlasnik sebi odgovorio na pitanje zbog kojega je u pustolovinu krenuo: može li čovjek bez formalnoga enološkog znanja u Baranji proizvesti velika vina? Može.

– Vinariju danas mogu predati potpuno mirno. Novom ću vlasniku pomoći koliko bude trebalo, ali u meni više ništa neće zatreperiti. Krenuo sam od nule, bez školovanja, nikada nisam imao enologa i bio sam sam svoj enolog. Zadovoljan sam onim što sam napravio.

U vinu nema konačne točke. Slavko bi još godinama mogao tražiti bolju graševinu ili crni pinot, ali izazov više nije dovoljno velik da nadjača sve što dolazi poslije berbe.

Prodaja zato nije priznanje poraza, nego možda najdosljednija odluka u njegovoj poslovnoj biografiji. Slavko nikada nije živio od ponavljanja već osvojenoga. Trebali su mu problem koji nitko ne zna riješiti, frekvencija puna smetnji, vinograd ondje gdje je jučer bila oranica i vinarija ondje gdje nije bilo ni vode ni struje. Sve je to riješio i proizveo vina koja će ga nadživjeti. Sada mu treba nešto novo.

– Imam nekoliko izazova u planu jer bez njih ne mogu. Ali svoje planove i projekte nije dobro javno najavljivati prije nego što ih pokreneš. Kada ih pokrenem, moći ću reći što radim.

Za vinariju će dotad tražiti čovjeka spremnog nastaviti ondje gdje je stao. Taj čovjek neće morati ponovno proći blato, pjenu do koljena, tankove pod bagremima, prevrnute bačve, kilometar vodovoda ni godine dokazivanja da Baranja može dati veliko vino. Slavko Kalazić sve je to već odradio za njega.

Ostalo je samo preuzeti vinariju – i imati ono čega njezinu graditelju više nema dovoljno.

Motivaciju da se nastavi.