Richarda Hiltona nisam upoznao kada sam 2014. bio u Cape Townu. Bio sam već gotovo stigao do njegova podruma: preporučili su mi ga kao idealnog vodiča po tamošnjim vinarijama, čovjeka koji poznaje Cape Winelands, ali i sam proizvodi vino. A onda su radnici u vinogradima počeli prosvjedovati, blokirali su prometnice, bilo je i krvi, pa mi se nije dalo glumiti ratnog reportera. Umjesto Richarda Hiltona upoznao sam Cape Town. Umjesto razgovora s njim kući sam ponio njegovu bocu.
Na njoj je pisalo The Dalmatian.
Bio je to njegov syrah iz berbe 2010., s pet posto viogniera, proizveden po uzoru na vina Côte-Rôtieja. U južnoafričkom vodiču Platter’s osvojio je maksimalnih pet zvjezdica, što ga je svrstalo među tek osamdesetak tako ocijenjenih od približno 7500 kušanih vina. Za hrvatskog vinskog pisca bilo je, međutim, još zanimljivije nešto drugo: Englez koji tada nikada nije bio u Hrvatskoj i nije poznavao nijednog našeg vinara svoje je ponajbolje vino nazvao Dalmatincem.
Dopisivali smo se, Richard mi je objasnio legendu na kojoj je počivalo ime, a ja sam o njemu napisao dvije stranice u knjizi U Africi nije sve crno. Više od deset godina poslije vratili smo se razgovoru koji nam je Cape Town prekinuo. I pokazalo se da priča o The Dalmatianu nije počela ni u Dalmaciji ni u Južnoj Africi, nego uz nedjeljno pečenje u tradicionalnoj engleskoj obitelji srednje klase.
Richard je 1988. imao 19 godina kada je otac za nedjeljni ručak, najvjerojatnije uz pečenu janjetinu, otvorio Château Talbot 1982. Sin još nije poznavao vinski rječnik, ali mu za ono najvažnije nije ni trebao.
– Otac mi ga je natočio. Osjetio sam nježnu ravnotežu Saint-Juliena, premda tada nisam znao što je to, iznimnu koncentraciju, raskoš voća i veliku duljinu na nepcu. Nisam zapravo znao ni što duljina znači, ali okus vina osjećao sam gotovo cijelu minutu.
Bio je to prvi veliki vinski trenutak njegova života i početak veze oca, sina i vina koja će se mnogo godina poslije zaokružiti jednom etiketom i jednom pjesmom. Prije toga Richard je morao otići iz Engleske.
– Želio sam pobjeći od monotonije života u Engleskoj. Oduvijek sam volio francuski jezik pa sam upisao studij u Grenobleu. Pripravničko mjesto kod Louisa Latoura bilo je sretan stjecaj okolnosti: napisao sam im pismo, pozvali su me na razgovor i primili.
Njegov prvi posao nije bilo kušanje velikih burgundaca, nego pranje gajbi za berbu u Latourovoj vinariji u Ardècheu. Poslije je otišao u Burgundiju, radio u vinogradu i podrumu te stjecao iskustvo kod Oliviera Leflaivea i u Domaine Jacques Prieur. Svaka mu je kuća ostavila jednu jasnu pouku.
– Kod Louisa Latoura naučio sam kako tradiciju iznova osmisliti, kod Oliviera Leflaivea samopromociju i marketing, a u Domaine Jacques Prieur da kvaliteta mora biti važnija od svega.
Burgundija mu je dala zanat, ali ne i sorte kojima će se poslije posvetiti. Kada je počeo razmišljati o vlastitom vinu u Južnoj Africi, pinot noir nije mu bio realan izbor: kvalitetno grožđe teško je pronalazio. Syrah mu se, naprotiv, činio stvorenim za Cape.
– Syrah savršeno odgovara atlantskim vremenskim uvjetima Capea i granitnim tlima. Viognier je zatim bio prirodan nastavak te specijalizacije.
Nakon šest godina u Francuskoj tražio je novi posao i novu priliku. Godine 1996. preselio se u Južnu Afriku, premda o zemlji u koju dolazi gotovo ništa nije znao.
– Nisam poznavao njezinu povijest ni vinsku industriju, mješavinu rasa i kultura, novu demokraciju, pa ni Mandelu ni novi ustav koji se upravo stvarao. Ušao sam u potpuno nepoznat svijet.
Prva ozbiljna lekcija nije ga dočekala u vinogradu. Kolega ga je proveo Constantijom i objasnio mu da su na autobusnim stajalištima u vrijeme aparthejda postojale odvojene klupe za bijelce, obojene i crnce.
– Trebalo mi je vremena da shvatim povijesno značenje tih podjela: da su crnci autohtoni stanovnici, a da naziv ‘obojeni’ obuhvaća ljude miješanog podrijetla, potomke robova dovedenih s Istoka, europskih doseljenika i crnih afričkih naroda.
Francuska ga je naučila čitati vino, a Južna Afrika prisilila da nauči čitati zemlju. Istodobno ga je Cape osvojio ljepotom. Posebno pamti Vergelegen, povijesno imanje osnovano 1700. godine, koje ga je ostavilo bez riječi. Radio je u nekoliko vinarija, upoznavao vinograde i 2002. doživio trenutak u kojem je pomislio da bi napokon mogao proizvoditi vlastito vino.
Za početak mu je trebalo 50.000 randa: dovoljno za dvije tone syraha, nove bačve i najam prostora za preradu grožđa i dozrijevanje vina. Novac mu je dao otac, a Richard ga nije ni tražio.
– To je bilo sasvim u skladu s njegovom prirodom i dalekovidnošću. Taj je novac za mene predstavljao novi početak: napokon sam stao za kormilo vlastitog broda, umjesto da budem član posade na tuđem. Imao sam 35 godina. I poslije sam povremeno riskirao vlastitu ušteđevinu, a uvijek je postojala mogućnost da izgubim siguran posao. Ali tko ništa ne riskira, ništa ne dobiva, osobito dok je mladost na vašoj strani.
Richard nije imao veliki posjed ni vlastite nepregledne vinograde. Radio je s odabranim uzgajivačima, a svoj je potpis tražio u izboru položaja i trenutka berbe te u nježnoj preradi kojom je želio sačuvati karakter sorte i mjesta. Već ga je prva berba naučila koliko je teško potpisati vino od grožđa koje uzgaja netko drugi.
– Grožđe prerađujem nježno i prirodno. Nastojim sačuvati njegov karakter te identitet podrijetla i sorte.
– Godine 2003. dio bobica bio je smežuran. U Južnoj Africi to zovemo oud mans gesig, naborano lice starca. Grožđe je ubrano prekasno jer je taj termin više odgovarao uzgajivaču. Šećer je porastao, a arome su otišle prema suhim šljivama. Sljedeći put pobrinuo sam se da berba bude ranije.
Ni 2006. nije mu donijela vino kakvo je želio.
– Vrijeme je bilo promjenjivo, a dozrijevanje neujednačeno. Vino je bilo dovoljno lijepo, ali nedostajalo mu je snage i dimenzije.
Prekretnica je stigla s berbom 2010. Dok je pripremao syrah za punjenje, dodao mu je pet posto viogniera.
– Viognier mi je omogućio da ponovno uspostavim ravnotežu između voća, tanina, aroma i drva. Vino je napokon djelovalo kao cjelina.
Upravo je to vino postalo The Dalmatian. Mali udio viogniera u syrahu preuzeo je iz tradicije Côte-Rôtieja, a naziv iz priče prema kojoj je viognier potekao s dalmatinske obale, odakle ga je rimski car Prob 281. godine odnio u dolinu Rhône.
– Dugo se vjerovalo da je viognier stigao iz Dalmacije zahvaljujući caru Probu. Budući da sam syrahu dodao viognier, kao što se radi u Côte-Rôtieju, odlučio sam ga nazvati The Dalmatian. Iz toga je poslije prirodno proizišlo i ime The Emperor Probus za moj viognier.
Vjerovalo se čak da se viognier u Dalmaciji sačuvao pod imenom vugava bijela. Bila je to lijepa priča, gotovo stvorena za vinsku etiketu, ali DNK analiza pokazala je da viognier i vugava nisu ista sorta. U knjizi Wine Grapes Jancis Robinson, Julije Harding i Joséa Vouillamoza navodi se i da nema povijesnih dokaza za priču o Probu koji je viognier prenio iz Dalmacije u Francusku.
Richard od toga danas ne bježi.
– To je povijesna pretpostavka, a ne činjenica. Još nemamo sve odgovore.
The Dalmatian danas je najčešće čisti syrah jer viognier i syrah ne dozrijevaju uvijek istodobno pa ih je teško zajedno brati. Ime je ipak ostalo. U međuvremenu je Richard upoznao i zemlju koju je već nosio na etiketi. Sa suprugom je 2017. proveo nekoliko travanjskih dana u okolici Dubrovnika.
– Obožavali smo to putovanje, osobito zato što smo došli izvan glavne sezone, gotovo bez turista. Bili smo na vinskoj turi, posjetili nekoliko proizvođača i otišli na vinski festival. Za mene je to bilo pravo otkriće.
Na Vis, domovinu vugave, nisu stigli. Ali nakon putovanja Hrvatska za njega više nije bila samo zgodna fusnota u priči o viognieru. Postala je zemlja stvarnih ljudi, podruma i vina. Time je ime The Dalmatian dobilo drugi život: više nije ovisilo samo o tvrdnji koju je znanost opovrgnula.
Dok je jedna zabluda Richardu dala ime za najvažnije vino, jedan mu je pravni spor oduzeo ime vinarije. Njegova se kuća u početku zvala Pax Verbatim. Godine 2013. javili su mu se odvjetnici dvjesto godina stare španjolske vinske kompanije koja je posjedovala brend Pax in Bello.
– Od početka sam znao da je ozbiljno. Angažirali su odvjetnike, javili mi se telefaksom i zaprijetili. Jednostavno sam odustao od brenda i umjesto njega na etiketu stavio svoje ime.
Ono što je moglo izgledati kao poraz pretvorilo se, kaže, u najbolji marketinški potez koji je ikada napravio.
– Ako vino nije dovoljno dobro da na etiketu stavite svoje ime, onda ga uopće ne biste trebali proizvoditi.
Otac je to, čini se, znao prije njega. Početkom 2013., tijekom prvih dana bolesti, vidio je etiketirani The Dalmatian na kojemu je napokon stajalo prezime Hilton.
– Rekao je: „Nikada nisam mogao razumjeti zašto svoje ime nije stavio na etiketu od samoga početka.“ Bio je vrlo ponosan otac. Bio je gospodin, čovjek neizmjerne dobrote i velike čestitosti. Tiho je cijenio put koji sam izabrao.
Čovjek koji mu je natočio prvi veliki Bordeaux i bez pitanja dao početnih 50.000 randa umro je od raka u 83. godini. Richard ga je nazivao svojim osobnim ljudskim mjerilom, a posvetio mu je The Dalmatian iz berbe 2013. Na unutarnjoj strani poklopca drvene kutije otisnuo je pjesmu koju je sam napisao.
Nije to bila tek prigodna posveta. U stihovima mu se obraća kao dobrom i blagom čovjeku, odanom prijatelju, brižnom bratu, voljenom suprugu i obožavanom ocu. Naziva ga svjetlom, mjerilom i svjetionikom, čovjekom blaga pogleda i čvrsta koraka, bez zlobe i potrebe da osuđuje druge. Pjesma završava zahvalnošću za njegovu ljubav, humor, blagost, držanje i velikodušnost koju je nemoguće pretočiti u riječi.
– Čujemo tvoj glas i vidimo tvoj lik. Jedinstven i prekrasan trag zauvijek je utisnut u naše misli; to je ono što ćemo vječno čuvati u srcima.
Richard vina više ne pakira u drvene kutije jer takvu ambalažu ne smatra održivom. No kutija iz 2013. nije bila tek ambalaža. Bila je posljednje pismo ocu.
Uz vinarstvo je gotovo slučajno izgradio i drugi posao. Švedski prijatelj zamolio ga je da pomogne organizirati privatnu vinsku turu. Uslijedila su nova putovanja, zatim itinerari koji su uključivali safari, a iz svega je nastao Greatest Africa, posao koji se proširio na Južnu Afriku, Namibiju, Bocvanu, Zimbabve, Keniju i Tanzaniju.
– Prijatelj iz Švedske zamolio me da pomognem skupini njegovih sunarodnjaka. Od privatnih vinskih tura stigao sam do osmišljavanja cijelih putovanja sa safarijem. S vremenom se ponuda širila, zemlju po zemlju.
– Proizvodnja vina je senzualna. Susreti s putnicima šire vidike i donose ljudsku supstancu.
Kada bi nekome u samo jednom danu pokazivao svoju Južnu Afriku, krenuo bi iz Constantije, nastavio prema Stellenboschu i završio u Franschhoeku. Povezao bi povijest sa suvremenom zemljom, dodao kulturu, arhitekturu i vrtove te natočio viognier i syrah: dvije sorte koje su ga, zahvaljujući jednoj lijepoj zabludi, povezale s Dalmacijom.
Dosad se Richardova priča mogla pronaći uglavnom rasuta između kratkih biografija, vinskih ocjena, tehničkih listova i stranica njegove turističke kompanije. Ova će priča stoga biti praktički njegovo prvo veliko predstavljanje – ne u Engleskoj, u kojoj je odrastao, ni u Francuskoj, u kojoj je učio, niti u Južnoj Africi, u kojoj proizvodi vino, nego u Hrvatskoj, na hrvatskom jeziku, u zemlji iz koje je nekoć vjerovao da potječe viognier koji mu je pomogao imenovati najvažnije vino.
Znanost je opovrgnula poistovjećivanje viogniera i vugave, a za Probovo putovanje nema povijesnog dokaza. Legenda možda nije dovela viognier iz Dalmacije u Francusku. Dovela je, međutim, Richarda Hiltona u hrvatsku priču.
(Internetske stranice Richarda Hiltona: hiltonvineyards.co.za · greatestafrica.com)
