SINIŠA ZNIKA: Nisam mogao više živjeti od plaće u tvornici, napravio sam rez i postao rob vinograda

Priča o Siniši Zniki, višekratnom šampionu Vina Bedekovčine – najvećoj i najstarijoj zagorskoj vinskoj smotri – priča je o suvremenom Matiji Gupcu. Ruku na srce, Siniša iz Gornje Stubice ne osjeća se iskorišten i podjarmljen poput svog slavnog prasusjeda, ali – kmet je kmet, račune podnosio državi ili Franji Tahiju, svejedno.
A i sve što smo pričali na simboličnoj je razini podsjetnik na velikog Ambroza koji je svojedobno kroz prozor svoje hiže u Hižakovcu promatrao vinograde Sinišinih prapredaka.

Našli smo se u bašči bertije Pod lipom, pod Gupčevom lipom koja je, tvrdi se, jedini živi podsjetnik na puntanje kmetova pred odlučujući boj u Stubici 1573. godine. Nedaleko od nas, na stupu javne rasvjete, vijorila se zastavica s natpisom: „Buna trajeee.“

• Vidite, gdje god se ovdje okrenete, osjeća se duh prošlosti – priča Siniša, zagorski „kralj sauvignona blanca“.

A povijest, odnosno „bolja prošlost“, jest i bertija Pod lipom i njezin vlasnik Božidar Sačer, za kojega ponajbolji zagorski majstor spravljanja štruklji, Mladen Micak iz Marije Bistrice – koji ni sam ne zna koliko je puta pobijedio na Štruklijadi u Bedekovčini – tvrdi da je bolji od njega.

• Štruklji su jedna prekrasna stvar. Premda sam bio i šampion i „srebrni“, štrukljima Božeka Sačera, koji su dva puta bolji od bilo kojih u Zagorju, svaki put kad ih jedem iznova se divim. I zbog njih mi suze krenu – priča Mladen Micak.

Božidar Sačer, bivši muzikaš – svirao je harmoniku, gitaru, tamburicu, klavijature i sve što je bilo potrebno – u ugostiteljstvo se uputio na nagovor prijatelja. Bilo je to 1994. godine, kad je „gospon z mustači“, kako prijatelji opisuju Božidara, bertiju pokrivenu ručno rađenim crijepom na kojem raste 250 godina stara mahovina kupio i u kratkom vremenu pretvorio u „3 u 1“ – birtiju, galeriju i muzej. Pod lipom, osim što je neizostavna postaja za ljubitelje zagorske kuhinje, uistinu je prozor u povijest Hrvatskog zagorja. Tamo se slavi jesen kroz manifestaciju „Most rezanec i kostanj pucanec“, Seljačka buna kroz uprizorenje „Puntanja kmetov“, obilježava lik i djelo slavnog pilota Rudolfa Perešina; Ivica Šerfezi ondje je snimio svoj posljednji videospot. U unutrašnjosti kućice, koja je proglašena kulturnim dobrom, stoji stotinjak vrijednih starinskih predmeta, među kojima i legendarni „šparet“, na kojem se zimi kuha i na koji se u kleti griju. Pod lipom je nekada bilo sjedište Kotara Stubica, pošta, konjušnica, šnajderaj, suvenirnica, likovna radionica, izložbeni prostor u kojem je izlagao i Ivan Lacković Croata, a u dvorištu su se svojedobno, dok nije bilo radija, održavali oglasi – javno se oglašavalo tko što prodaje ili kupuje.

E sad, kad Siniša Znika gotovo pa bogobojazno izgovori da se pod Gupčevom lipom „gdje god se okrenete, osjeća duh prošlosti“, sigurno nije pogriješio. Štoviše, po boji glasa kojim je to izrekao osjeća se dužno poštovanje prema svemu što se događalo na tom mjestu.
U tom kontekstu velebno zvuči da Siniša svoja vinska predstavljanja u najvećoj mjeri održava upravo – pod Gupčevom lipom. Uz štruklje Božidara Sačera. U društvu prijatelja Mladena Micaka, koji mu dovede goste.

• Da, istina, Mladen ovdje dofura svoju grupu kod gazde Božeka u Gupčevu lipu, Božek pripremi štruklje, ja donesem svoja vina i kreće degustacija. Onda o sebi najviše počnu pričati graševina, sauvignon blanc, zeleni silvanac, muškat žuti, traminac…
• Kad bi se morao odrediti koje je tvoje najznačajnije vino, ono što ti donosi najveće prihode, za što bi se odlučio?
• Najviše sam se specijalizirao za graševinu namijenjenu za gemište. Doduše, imam i jednu posebnu graševinu, nazvao sam je Zthubycza…
• Kako?
• Z T H U B Y C Z A. Tako se nekad u službenim spisima pisalo Stubica, ime grada u kojem sam rođen.
• U čemu je posebnost te Zthubycze?
• Odrađena je na drugim kvascima, malo je kvalitetnije grožđe, malo više se pripazilo u berbi, malo više je šećera.

Premda sam baziran na proizvodnju vina za gemište, mogu se pohvaliti kvalitetom svih vina, a, primjerice, u zadnje tri godine dvaput sam sa sauvignonom blancom bio šampion u Bedekovčini, najvećem vinskom sajmu u Hrvatskom zagorju.

Siniša ne proizvodi puno – nešto više od 10 tisuća litara vina proizvedenog obradom grožđa s tek 1,2 hektara vinograda u svom vlasništvu. Nešto grožđa i otkupljuje, ali sve u konačnici nije ni blizu, kako on kaže – „usporedbe s velikim vinarima“.
Od svih vinara s kojima sam razgovarao u Zagorju, sa Sinišom Znikom bilo je najteže dogovoriti susret. Kad god bismo se čuli, bio je u vinogradu, ili se sprema za vinograd, ili raznosi vino po zagrebačkim birtijama, ili… Ne usuđujem se ni pomisliti što bi tek bilo da Siniša ima veće površine pod nasadima vinove loze!

Kad je Siniša Znika prvi put postao zagorski vinski šampion u Bedekovčini – a bilo je to na račun njegova „miješanog“ vina 2015. godine – radio je kao metalostrugar u tvornici Lendrec u Stubičkim Toplicama. No, bez obzira na svakodnevne obveze prema radnom mjestu i glodalicama, tokarilicama, brusilicama, CNC strojevima i, uopće, strojnoj obradi metala u Lendrecu, Siniša je sve stizao obaviti u vinogradu. I, što pokazuju rezultati, za izvrsnost u završnom proizvodu redovito je dobivao najveća priznanja.

• Kako to, Siniša, da ste prije sve stizali napraviti, a danas, kad ste u potpunosti okupirani vinogradom, nedostaje vam vremena za sve?
• Nikad neću zaboraviti tu prvu šampionsku titulu, jer je bila zaslužena za vino iz nenormalno kišne 2014. godine. Više sam bio u vinogradu nego u kući, a pritom sam pola dana radio i kao metalostrugar u tvornici! Ali, uspjelo je! Nakon te i takve godine čovjek shvati da je sve u pristupu vinogradu – loza ti u konačnici sve vrati kako si i zaslužio.
• Nego, da ponovim pitanje: kako ste prije stizali sve napraviti u vinogradu, a radili ste i u tvornici, dok se sada mučite sve pohvatati samo u vinogradu?
• Prije je i otac bio mlađi, bilo je više ruku. On je sada, zbog zdravstvenih tegoba, u mogućnosti odrađivati samo neke laganije poslove u vinogradu.

S druge strane, ja sam staroga kova, rođen sam, odrastao u vinogradu, meni je vinograd sve. A to nije lako! Danas je sve manje mladih u vinogradu, a sve više je biznismena koji u vinu vide dobru poslovnu priliku. Pritom, oni nikada nisu imali vinograde niti ih je to zanimalo – oni su samo u svemu ovome prepoznali biznis! Novcem plate direktore, ovi nađu radnike i, što se njih tiče, ne moraju ni kročiti nogom u vinograd. Ja sebi ne mogu priuštiti takav luksuz – u mojim vinogradima sve ovisi o meni i nitko me ne može nadomjestiti.
Tata mi je u godinama i nešto je boležljiviji, tako da sam uglavnom rasprodan; obveze prema vinogradu i podrumu ne dopuštaju mi izlazak iz kolotečine. Od prije godinu dana, kad sam napustio rad u tvornici, pristao sam biti rob vinograda i to mi je jedini posao – od toga živim!
Nisam mogao više živjeti od plaće koju, realno, mogu zaraditi prodajom vina i – to je bilo to. Napravio sam rez i postao rob vinograda.
Vinarstvo je posao koji se temelji na dobrim obiteljskim korijenima – tradiciji i genima. Morate imati podršku sviju da biste normalno mogli raditi taj posao.

Siniša je to ispričao ispod Gupčeve lipe, koju ni okovi nisu spriječili da, unatoč vremešnosti, nastavi rasti. Naime, prije nekoliko godina ta prirodna krasota visoka devet metara i s opsegom debla gotovo pet metara te misterioznom rupom unutar debla (koju su „genijalci“ svojedobno zalili betonom!), rastrgla je obruče kojima je bila opasana još od 1960-ih. Kao da je Gupčeva lipa time htjela poručiti da njezino vrijeme nije isteklo te da je još uvijek spremna rasti – možda i da ponovno dosegne visinu od 30 metara, koliko je bila visoka na Cvjetnu nedjelju 6. travnja 1945. godine, kad je uslijed vjetra i oluje pukla krošnja i prepolovila lipu na visinu od pet metara.

Simboličkim rječnikom rečeno, ni Sinišina podrumska pomagala nisu za baciti – njegova preša, stara valjda 150 godina, još je u funkciji, premda na njoj ne radi.

• Imam i jednu bačvu na kojoj piše:

„Živjeli! Braća Stjepan i Marko Znika.“

Moj djed je umro 1956. godine, a bačvi je sigurno sto godina. Ona za mene ima neizmjernu sentimentalnu vrijednost, jer me podsjeća na djeda kojeg nikada nisam upoznao.
Kad su oni koristili tu bačvu, imali su vinograd s 3000 trsova, što je bilo jako puno u to vrijeme. Jedan vinograd imali su u Hižakovcu i s tog vinograda se gleda na Gupčevu hižu. Ili, okrenemo li priču – Gubec je iz svoje hiže gledao na naš vinograd!

Poput većine zagorskih vinara, i Siniša se za razvoj svoje vinske priče zahvaljuje legendarnom sveučilišnom profesoru Agronomskog fakulteta u Zagrebu, Gerhardu Schubertu.

• Volim reći da sam učenik Gerharda Schuberta, kod njega sam završio tečaj podrumarstva.

A što posaditi i kakva vina proizvoditi, Siniša je proučio svojedobno dok je „držao“ kafić. Iz tog razdoblja je naučio da je gazda glavni motor potrošnje u svom ugostiteljskom objektu.

• Imam neki kafić, primjerice, u kojem gazda preferira žesticu. A kad mu dođu pajdaši, svi slijede njega i udaraju po žesticama. Opet, jedan drugi gazda stalno je na gemištu, što slijedi njegova ekipa koja je oko šanka. Što mislite, u kojem kafiću više prodam vina?
  Kad sam ja držao kafić, tamo bih pio škropec. Kad bi me netko vidio, i on bi naručio isto.
• Što je škropec?
• Decilitar vina poškropljen s malo mineralne.

Sinišini prijatelji su u Udruzi vitezova Zlatnog kaleža i oni su „krivci“ za uprizorenje Seljačke bune svake godine u veljači. Međutim, Siniše nema među njima – kao netko tko radi sve sam u svojoj vinariji odlučio je da je u te dane, kad stubički kraj pohode deseci tisuća ljudi, isplativije biti na štandu, točiti i prodavati vino, gemišt ili škropec.

• Žao mi je što ne igram neku ulogu u Buni koja, kao što vidite, traje te od cijeloga ovoga kraja čini kazalište na otvorenom. Kao što sam vam bio rekao, ovdje se na svakom mjestu osjeti duh prošlosti.

Dodali bismo da duh Matije Gupca nije ostao zatočen samo u Zagorju te da nije bez razloga što u Hrvatskoj najveći broj ulica nosi njegovo ime. Film Vatroslava Mimice o Seljačkoj buni okupio je respektabilnu glumačku ekipu bivše Jugoslavije (Fabijan Šovagović, Velimir Bata Živojinović, Pavle Vujisić), Matija Gubec dobio je i svoju rock-operu, Gubec-beg, a čak 6,5 metara visok spomenik, koji mu je u čast u Gornjoj Stubici izradio kiparski velikan iz Klanjca, Antun Augustinčić.