Home Portreti vinara VIOLET GRGICH: Grozd iza očevih leđa

VIOLET GRGICH: Grozd iza očevih leđa

316

Kad sam Violet Grgich pitao koja je bila prva važna odluka koju je u obiteljskoj vinariji donijela sama, sjetila se što joj je otac rekao. O čemu su razgovarali, nije se mogla sjetiti.

„Učini ono što misliš da je najbolje.”

„To baš i nije odgovor na vaše pitanje”, rekla mi je. Onda se sjetila grozda koji je dala nacrtati ocu iza leđa.

Na prvoj etiketi Grgich Hillsa bio je grozd chardonnaya. Kad je trebalo označiti zinfandel, izrada nove etikete bila je skupa. Miljenko je s postojećeg crteža uklonio boju i isti je grozd poslužio i za crna vina. Violet je poslije pronašla umjetnika koji je nacrtao izvornu etiketu i zamolila ga da joj nacrta grozd caberneta. Taj su mogli otisnuti u boji.

Koliko su se njih dvoje uopće razilazili? Violet kaže da je to bilo rijetko. Pa doda da bi njezin otac tvrdio da se događalo stalno.

Prvi chardonnay koji je obilježio tu vinariju nije u njoj ni nastao. Violet je gledala kako ga izlijevaju u temelje.

Bio je 4. srpnja 1977. Miljenko i Austin Hills počinjali su gradnju na ravnom zemljištu uz cestu. Djevojčici koja je očevo radno mjesto dotad poznavala po jezeru, otočićima i paviljonima Château Montelene teško je bilo zamisliti što će na tom zemljištu raditi. U vinariji Roberta Mondavija barem su postojale škripave zavojite stube koje su vodile do očeva ureda i laboratorija. Ondje joj je Tim Mondavi izrađivao papirnate avione.

Na dan početka gradnje gledala je oca. Vidjela je koliko je sretan i koliko je ljudima stalo da uspije. U jedan ugao temelja izlili su nekoliko povijesnih vina. Među njima je bio chardonnay Château Montelena iz 1973. Violet još pamti datum s istim uzbuđenjem s kojim ga prepričava. Četvrti srpnja. Sloboda!

„Moram reći da je Château Montelena za djevojčicu doista čarobno mjesto. Ali na polaganju temelja vidjela sam koliko je moj otac sretan što pokreće vlastitu vinariju, koliko ga ljudi vole i podržavaju. U ugao temelja, ondje gdje su moj otac i Austin Hills započeli gradnju, izlili smo nekoliko povijesnih boca vina, među njima i Chardonnay Château Montelena iz 1973. godine. I to na 4. srpnja – sloboda!!!”

Godinu prije taj je chardonnay na slijepom kušanju u Parizu nadmašio francuska bijela vina. Za Miljenka je put do te boce počeo u Desnama, gdje su djeca pomagala u berbi i gazila grožđe. Njegov je otac bio poznat kao dobar vinar. Sam je Miljenko prvo izučio poslovne i knjigovodstvene poslove. Nakon godine rada pogledao je ormar pun dokumentacije i zamislio koliko bi takvih ormara još mogao vidjeti do mirovine. Otišao je studirati u Zagreb.

Profesor koji je boravio u Kaliforniji govorio mu je o Napi kao o raju. Kad je 1954. napustio Jugoslaviju, do te ga je doline još dijelilo nekoliko godina. Radio je na imanju obitelji Frank u Njemačkoj. Prihvatio je priliku za odlazak u Kanadu, gdje je mogao završiti kao drvosječa u Yukonu, a završio je perući posuđe u Vancouveru. U slobodno je vrijeme čitao stručne knjige. Kad je stigao u Napu, učio je uz Leeja Stewarta, brata Timothyja, Andréa Tchelistcheffa i Roberta Mondavija. U Château Montelenu prešao je 1972.

Nakon Pariza Miljenko je mogao birati partnera. Izabrao je Austina Hillsa, iz obitelji povezane s tvrtkom Hills Bros. Coffee. U posao je ušla i Austinova sestra Mary Lee Strobel. Na kušanju u Chicagu 1980. njihov je chardonnay iz prve berbe, 1977., bio prvi među 221 vinom iste sorte.

Violet iz tih godina izdvaja nešto što se dogodilo između polaganja temelja i pobjede u Chicagu. Otac joj je objašnjavao svaki korak gradnje, a sljedećeg su ljeta punili prva vina koja je napravio u Grgich Hillsu.

„Znala sam da je to i moje. Ne kao imovina, nego kao nešto što pripada mojoj obitelji i što će se nastaviti kroz generacije. Ali taj osjećaj pripadnosti ipak nije isto što i želja da postaneš vinarka.”

Kad joj je otac govorio da će postati vinarka, Violet mu je odgovarala da je zanima mnogo toga, uključujući glazbu. Zamišljala je da će nastupati, prvo za klavirom pa s flautom. Kad je došlo vrijeme da se prijavi na fakultet, Miljenko je pristao potpisati samo prijavu za Sveučilište u Davisu, poznato po obrazovanju vinogradara i enologa. Violet je otišla u Davis i upisala glazbu. Slušala je i biologiju, kemiju i enologiju, a zaljubila se u čembalo i staru glazbu.

„Kao Hrvatu one starije generacije, bilo mu je važno da djeca slušaju roditelje. Zato kao dijete nisam mnogo govorila kada bi mi otac rekao da ću postati vinarka, osim da me zanima studiranje različitih stvari, uključujući glazbu. Kada sam odrasla, postao je nešto uporniji u uvjeravanju. Počeo je govoriti da ću tako imati sigurnu egzistenciju i da bih jednoga dana mogla postati predsjednica tvrtke. Ali vinarija je za mene uvijek bila dom, bez obzira na sve drugo čime sam se bavila, pa me prirodno privukla natrag.”

„Zamišljala sam da ću postati izvođačica, najprije na klaviru, a zatim na flauti. Ali tijekom dodiplomskog studija zaljubila sam se u čembalo i staru glazbu, kao i u blok-flautu i violu da gamba.”

U vinariji je radila na liniji za punjenje, u kušaonici i laboratoriju. U laboratoriju joj je odgovaralo što ne mora mnogo govoriti. Otac je imao druge planove. Jedne večeri, tek kad su stigli u restoran braće Wente, rekao joj je da će govoriti o fumé blancu. Pred njom je bilo stotinjak gostiju. Tresla se i nije mogla jesti. Kad je izišla pred njih, otvorila je usta i ostala bez riječi.

Na kraju je uspjela reći nešto o tome kako je fumé blanc lijep i pitati ima li tko pitanje. Netko se javio. Violet je znala odgovor.

Poslije je ocu rekla koliko joj je bilo teško. Rekao joj je da je i sam bio vrlo sramežljiv. Trebale su mu godine vježbe da se pred ljudima osjeti sigurnije. Nastavio ju je slati pred publiku, a ona je znala strahovati mjesecima unaprijed.

Danas, kad zbog vina velik dio vremena provodi pred ljudima, Violet se vraća upravo onim nastupima kojih se najviše bojala.

„Na kraju sam i sama počela osjećati isto. Neizmjerno sam mu zahvalna jer danas nitko ne zna koliko sam nekoć bila sramežljiva. Nikada to ne bih uspjela bez njegova inzistiranja, koliko god mi bilo teško, da jednostavno to učinim.”

Na seminaru za sommeliere u New Yorku zavrtjela je čašu zinfandela i zalila svijetlu odjeću. Najradije bi propala u zemlju. Kad je vidjela da se ljudi pred njom zbog toga nisu uzrujali, našalila se i nastavila. Na magisteriju na Sveučilištu Indiana svirala je s profesorima iz nota koje je prvi put vidjela. Jedan joj je kolega ispričao da je Franz Liszt bio takva zvijezda da su čak i njegove pogrešne note bile bolje od tuđih točnih.

„Zato sada uvijek mislim: svaka je nota prava nota!”

Na Sveučilištu Indiana upoznala je i Colina. On je od punk-rocka došao do stare glazbe i viole da gamba, ona je svirala čembalo. Vjenčali su se 2003. Danas im dijete šalje glazbu za koju misli da bi im se mogla svidjeti. Violet kaže da mu to polazi za rukom.

Jedan joj je nastup osobito drag. Prvi put kad se preko interneta susrela s djecom u Hrvatskoj, svirala im je harmoniku. Organizacija WiRED, koja se bavi zdravstvenim obrazovanjem, u jednom je od svojih ranih projekata pomogla hrvatskim učenicima da dobiju pristup računalima i internetu. Violet je u upravnom odboru. U osnivanju organizacije sudjelovala je njezina majka.

Kad sam pitao što je od Tatjane naslijedila, Violet me upozorila da je Hrvatica i da ne voli govoriti o sebi. Onda je nabrojila smisao za dizajn i šivanje, ljubav prema glazbi i umjetnosti i potrebu da pomaže drugima.

„Bila je jednako šarmantna kao moj otac – ili čak i šarmantnija!”

Tatjana je osnovala Zakladu obitelji Tatjane Grgich. Zanimali su je obrazovanje, mir i pomoć ljudima kojima nedostaju osnovne životne potrepštine. Na Sveučilištu La Roche u Pittsburghu pomogla je pokrenuti Pacem in Terris. Preko tog programa u Ameriku su dolazili studenti iz Hrvatske, Slovenije, Bosne i Hercegovine i Srbije da uče o izgradnji mira i to znanje ponesu kući.

„Moja je majka rođena s potrebom da pomaže drugima. Činila je to cijeloga života. Posebno joj je značilo da može pomoći svojoj rodnoj zemlji, Hrvatskoj. Obrazovanje nije nešto što nekome darujete jednom, nego nešto što utječe na cijeli njegov život. Čovjeku možete dati ribu, ali ako ga naučite pecati, omogućit ćete mu da si pomaže cijeloga života.”

Violet kaže da je majci osobito značilo što može pomoći zemlji u kojoj se rodila. U obrazovanju je vidjela dar koji čovjeku ostaje cijeli život. I sama Violet nastavila je pomagati u Hrvatskoj. Podupire Roots of Peace, čiji je prvi projekt obuhvatio razminiranje i ponovnu sadnju u Dragaliću.

„To je dio onoga što jesmo! Svatko od nas ima područja kojima je posebno posvećen, ali svima nam je zajednička želja da pomognemo Hrvatima kojima je pomoć potrebna.”

Miljenko joj je vodstvo vinarije prepustio na sastanku upravnog odbora. Prije sastanka nije joj rekao ništa.

„Mislila sam da će se to dogoditi tek na njegovoj samrtnoj postelji”, rekla mi je. Bilo je neposredno nakon požara 2017. Očito ih je, zaključila je Violet, dovoljno dobro provela kroz krizu.

U Grgich Hillsu radila je na puno radno vrijeme od 1988. Do te objave već je poznavala goste, prodaju, marketing i računovodstvo. Vinarija je rasla, stizala su računala i množile se obveze. Violet se znala šaliti da se otac pri svakom dolasku prepadne nekog novog računala. Sebi je zadala da ga poštedi glavobolja kako bi mogao raditi što želi. U početku je jedva drugome prepuštala da se javi na telefon. Na kraju su joj i otac i kolege govorili da nađe pomoćnika.

„Shvatila sam da mi, s obzirom na iskustvo i interese koje sam imala, vođenje poslovanja, pronalaženje rješenja, povezivanje s ljudima i upravljanje tvrtkom dolaze prirodno, osobito nakon tolikih godina iskustva.”

„Mislim da je glavni razlog zbog kojeg nisam vjerovala da ću krenuti njegovim stopama bio taj što su te stope bile goleme. Nisam mogla shvatiti kako bih uopće mogla proizvoditi vina na njegovoj razini i pritom imati vremena za sve druge stvari koje su me zanimale. Ali tada sam bila mnogo mlađa i s vremenom sam naučila drukčije gledati na to. Usto sam već dugo obavljala taj posao pa osjećam da sam već bila stekla poštovanje zaposlenika, osobito onih koji su me poznavali još kao djevojčicu na liniji za punjenje. Imati oca koji je takva legenda i slušati koliko sam mu slična zapravo mi olakšava stvari!”

Kad govori o ljudima s kojima radi, sjeti se da su je neki poznavali još kao djevojčicu na liniji za punjenje. I sjeti se koliko je oca veselilo što ljudima može dati posao od kojega će živjeti njihove obitelji. Kad sam je pitao što bi željela da jednoga dana pamte iz njezinih godina na čelu vinarije, govorila je o tome je li se svačiji glas mogao čuti, je li uspjela sklapati prijateljstva kao njezin otac i je li podigla ugled vinarije držeći se onoga u što obitelj vjeruje. Dodala je da bi voljela da pamte i koliko je vina prodala. Prodaju je ipak stavila na drugo mjesto.

Uz nju je u Napi Ivo Jeramaz, Miljenkov pranećak. U Ameriku je stigao 1986. s tehničkim obrazovanjem, a uz Miljenka je učio i postupno preuzimao vinograde i proizvodnju. Imao je važnu ulogu u razvoju regenerativnog uzgoja. Vinarija je 2022. dobila certifikat regenerativnog ekološkog uzgoja, nakon što se mnogo prije okrenula ekološkoj obradi. Violet je u ekološkim i biodinamičkim postupcima vidjela povratak obiteljskim korijenima. Za bolje je vino bila spremna prihvatiti i manje količine.

O obiteljskim je korijenima najprije slušala kod kuće. Miljenko je pričao o Desnama i o tome koliko se morao boriti da se školuje. Tatjana o Zadvarju i Splitu, o ratnim godinama u Makarskoj i ocu kojega su iznova slali na bojište, a on se, kako je pamtila, nekim čudom vraćao kao jedini preživjeli.

Violet je prvi put došla u Hrvatsku sa šesnaest godina. Kad je sišla s aviona, imala je gotovo fizički osjećaj da je tlo vuče k sebi. Htjela ga je poljubiti. Bilo ju je stid. U Desnama je među starim kamenim kućama osjetila isto. Kuću u kojoj se otac rodio vidjela je kroz grmlje. Godinama poslije rođaci su očistili prilaz. Sačuvala je fotografiju na kojoj Miljenko pokazuje točno mjesto na kojem je rođen.

„Ja sam kao Amerikanka rođena u bolnici i nemam pojma u kojoj sam sobi bila.”

„Zbog grmlja nisam mogla prići njegovoj kući, ali bilo je posebno vidjeti je i razmišljati o tome kako se moj otac rodio na ognjištu, kako je ondje odrastao, vodio ovce na ispašu u planinu, s braćom i sestrama gazio grožđe i naposljetku napustio selo kako bi se školovao. Volim povijest, povijesna mjesta i predmete i često sam zamišljala kako je bilo odrastati i živjeti prije više stoljeća. Očevo rano djetinjstvo djelovalo mi je kao život kakav su seljani vodili u 19. stoljeću.”

„Mnogo toga činilo mi se istim, a mnogo toga drukčijim. Desne se nisu mnogo promijenile, ali bilo je više suvremenih pogodnosti, poput zahoda u kući. Danas je to vrlo drukčija zemlja, s toliko turizma i razvoja, osobito uz obalu, te s rastom hrvatskih vinarija i njihovom svjetskom prepoznatljivošću.”

Miljenko je 1996. s Violet i Ivom pokrenuo Grgić Vina u Trsteniku. Radili su pošip i plavac mali. Na katu je namjeravao smjestiti praktikante kojima bi prenio ono što je naučio u Kaliforniji. Violet pamti i kakav je doček imao dio tih ideja. Govorili su mu da vino može odmah baciti u Jadran ako ga kani staviti u barrique.

U Trsteniku sam o Miljenku razgovarao s Krešimirom Vučkovićem, vinarom koji je s njim radio u podrumu Grgić Vina. Krešo pamti kako bi se Miljenko osmjehnuo čim bi netko spomenuo grožđe ili vino. Pamti i jedan njegov savjet zbog kojega su se u podrumu isprva pogledali u čudu. Zimi 2001. vino u tanku prestalo je fermentirati. On i tada mladi Leo Gracin tražili su rješenje. Miljenko je rekao da vino pretoče. Brinulo ih je što će tako odvojiti vino od kvasaca baš kad im trebaju. Kad dođe proljeće i vino se ugrije, objasnio im je, kvasci će opet početi raditi. Prema Krešinu sjećanju, tako je i bilo.

„Znate, u vinarstvu dva i dva nikada nisu četiri.”

Miljenko je dobit iz Trstenika ulagao u vinariju. Nakon požara 2015., u kojem su stradali skladište i velik dio vina, uslijedila je obnova. Uz Krešu i Draženu Vučković danas radi i njihov sin Ivan. Violet bi voljela dovršiti terasu i urediti sobe na katu, da gosti nakon kušanja mogu ostati preko noći ili ondje proslaviti vjenčanje. Vinariju želi zadržati malom. Trideset godina od njezina osnutka obilježava ICON, plavac mali iz 2023., godine u kojoj je Miljenko navršio sto.

„Proizvodnja nam je vrlo mala i nema potrebe širiti poslovanje. Krešo i Dražena Vučković, a sada i njihov sin Ivan, rade sjajan posao. Prihvatila sam se projekta dovršetka terase vinarije i preuređenja soba na katu u mali boutique hotel ili smještajne sobe. Ali teško je nešto postići na daljinu. Posljednjih nekoliko godina bila sam usredotočena na Grgich Hills u Napi, osobito zbog pada poslovanja u vinskom sektoru. Voljela bih budućnost u kojoj bi Grgić Vina ostala mala vinarija, proizvodila vina najviše kvalitete i primala goste na kušanja i noćenja, a bila bi i mjesto održavanja vjenčanja.”

Kad se vratio u Hrvatsku, dovršio je i vlastiti studij. Na zagrebačkom Agronomskom fakultetu diplomirao je 1997., sa 74 godine. U okviru Croatian Scholarship Funda osnovao je trajni fond za studente vinogradarstva i vinarstva. Svake berbe u Napi primaju troje praktikanata iz tog programa. Jedan član podrumskog tima otputovao je u Hrvatsku na vjenčanje jedne od studentica.

Violet pamti što je Miljenku rekao njegov otac kad je odlazio iz sela. Svaki dan daj sve od sebe, nauči nešto novo i stekni prijatelja.

Violetin sin imao je sedam godina kad ju je pitao kako će platiti školovanje. A već je znao i zašto bi studirao kemiju.

„Mama, brine me kako ću se uzdržavati kada odem od kuće i kako ću platiti fakultet i magisterij iz kemije da bih mogao raditi u Grgich Hillsu.”

Kad je tek navršio osam, na bakinu je telefonu ostala zabilježena još jedna njegova poruka.

„Mislim da je najveće blago na svijetu znanje. Važno je imati puno znanja u glavi kako bi mogao dobiti dobar posao i biti za njega plaćen koliko zaslužuješ. Mislim da ću biti znanstvenik kad odrastem. Tko zna, ali mislim da hoću.”

„Mislim da se takvo razmišljanje nije pojavilo niotkuda”, dodaje Violet.

Miljenko je umro u prosincu 2023. U Smithsonianu su ostali pobjednička boca, knjige, beretka i kovčeg u kojem je u Ameriku donio stručnu literaturu i instrument za mjerenje alkohola. Violet je od svih tih predmeta najdraži kovčeg.

Kad je pitam kakav je bio kod kuće, kaže da je bio strog kao i Tatjana. A onda se sjeti nedjelja. Planinarili su na Mount St. Helena ili išli na piknik u Bodega Bay i Santa Cruz. Jednom se Miljenko popeo na stijenu da vidi što živi u bazenima koje za sobom ostavlja oseka. Okrenuo je leđa moru i val ga je odnio. Srećom je izronio. Violet kaže da tu pogrešku više nije ponovio. Sjeti se i kako je poskakivala u stražnjem dijelu kamioneta dok ju je vozio kroz vinograd. On se smijao kao lud.

„Način na koji su se ljudi osjećali uz njega. Njegov osmijeh od milijun dolara. Kako se smijao kao lud dok me vozio kroz vinograd, a ja poskakivala u stražnjem dijelu kamioneta. Njegov smijeh općenito! Slušanje priča o tome kako je promijenio živote ljudi. Toliko je toga da je teško izdvojiti!”

Kad je sama postala roditelj, kaže, kao da se preko noći pretvorila u drugu osobu. Bolje je razumjela zašto je ocu bilo toliko važno da ostane u obiteljskom poslu. Jednom ga je čula kako razgovara s unukom. Savjetovao mu je da slijedi ono što voli, da nastavi učiti, da radi marljivo i pametno i da čuva obiteljske vrijednosti. „Voljela bih da sam to snimila!”