VLADIMIR DRAGIČEVIĆ: Vino ga je pronašlo i bez koordinata

Vladimir Dragičević već je bio napravio cijelu seriju etiketa kada mu je poljoprivredna inspektorica objasnila da na njima ne smiju stajati geografske koordinate.

Arhitektu iz Bačke Palanke činilo se sasvim prirodnim da uz ime vina navede i točnu adresu njegova nastanka. Još mu je draže bilo što je na internetu pronašao podatak prema kojemu vinograd u Neštinu leži gotovo na istoj geografskoj širini kao Château Lafite u Pauillacu. Ne samo u stupnju i minuti nego, prema pronađenim koordinatama, gotovo i u sekundi.

– Ako to nekome nešto znači i želi iz toga izvlačiti paralele, neka izvoli. Meni je taj podatak bio ugodan.

Inspektorici nije bio. Propisi nisu dopuštali da koordinate ostanu na etiketi, pa je cijelu seriju morao promijeniti. Tako je birokracija spriječila vinograd iz Neština da se na boci približi Château Lafiteu više nego što mu je administrativno dopušteno.

U cijeloj toj priči postoji samo jedan ozbiljan problem: prije nego što je napravio svoje prvo vino, Vladimir Dragičević nije pio vino.

Nije ga izbjegavao iz uvjerenja niti je protiv njega imao bilo što osobno. Jednostavno ga nije zanimalo. Nije odrastao u vinogradu, nije baštinio obiteljski podrum niti je godinama sanjao kako će jednoga dana ostaviti svoj arhitektonski posao i postati vinar. Vinograd je u njegov život ušao onako kako će poslije nastati mnoga imena, etikete i ideje njegove vinarije – slučajno.

Majka njegove supruge Željke, Vida, radila je u inozemstvu i nije željela ušteđevinu ostaviti u banci. Činilo joj se besmislenim da novac ondje stoji, pa je odlučila kupiti zemlju. Vladimir je na lokalnoj televiziji vidio oglas za vinograd u Neštinu i predložio da ga odu pogledati.

Nisu ga samo pogledali.

Bio je rujan 2011., vrijeme berbe, a prodavač Slavko Orlović znao je kada vinograd izgleda najbolje. Trsovi su bili bujni, grozdovi zreli, a pogled se s ruba parcele spuštao prema krovovima Neština, tridesetak metara niže. Iza sela bio je Dunav, s druge strane Hrvatska, a oko njih stari vinograd koji je u tom trenutku nudio mnogo više odgovora nego što su oni znali postaviti pitanja.

Deda Slavko nudio je vinograd zajedno s cjelokupnim urodom. Vladimir nije znao što bi učinio s tolikim grožđem. O parceli je znao površinu i broj trsova, poneku je sortu zapamtio jer ju je usput čuo, a nije znao ni koliko je vinograd star. Ipak, odlučili su gotovo odmah.

Vidina je ušteđevina završila u zemlji.

– Kupili smo ga spontano, bez ijedne racionalne misli.

Za arhitekta koji profesionalno radi u urbanizmu, gdje se prije prvoga poteza moraju provjeriti planovi, uvjeti, površine, namjene i propisi, to nije bio osobito arhitektonski postupak. Nitko nije izradio projekt, proračunao ulaganje ni odredio što će nastati na kraju. Kupili su vinograd, a tek potom počeli otkrivati što su zapravo kupili.

Dragičevići nisu imali vlastitu vinogradarsku tradiciju, ali nisu došli na zemlju bez prošlosti. Vinograd su preuzeli od obitelji Orlović, koja je više od stoljeća živjela u Neštinu i bavila se vinom i lozom. Vladimir ga nije krčio niti mijenjao samo zato što bi novi nasad bio jednostavniji za objašnjenje. Popunjavao je mjesta na kojima su trsovi nakon gotovo četiri desetljeća odradili svoje i pokušavao upoznati ono što je zatekao.

Prva prava berba dočekala ga je 2012. godine. U vinogradu je stajala spaljena i ruinirana zemljana kućica, koju su obnovili Vladimir i njegov otac. Od podrumske opreme imali su plastičnu kacu, staklene demižone i drvenu presu staru približno 120 godina. Deda Slavko pomogao im je izmuljati vranac.

Kada je grožđe završilo u kaci, novi vlasnik vinograda postavio je pitanje koje je obuhvaćalo cjelokupno njegovo dotadašnje enološko znanje:

– Što sad?

– Ništa – odgovorio je Slavko. – Pusti deset dana. Samo potapaj.

Vladimir je poslušao. Potapao je klobuk i čekao, bez velikog očekivanja i bez znanja po kojemu bi mogao procijeniti ide li sve kako treba. Nakon mjesec dana vino je bilo čisto. I, na njegovo iznenađenje, dobro.

Najprije ga je napravio, a tek ga je onda počeo piti.

– Kada sam iz čiste radoznalosti i zabave napravio i probao svoje prvo vino, znao sam da povratka nema. Uđeš u labirint i više ne možeš izići.

Prve su boce punili u Vidinoj garaži. Ono što je trebalo ostati nekoliko demižona za kuću i prijatelje počelo je tražiti sve više rada, vremena i prostora. Vinograd s dvije tisuće trsova nije bio velik prema mjerilima ozbiljne proizvodnje, ali je bio prevelik da bi sve vino sami popili ili podijelili. Još su veća bila ulaganja koja su stizala sa svakom novom odlukom.

Vladimir će poslije priznati da je bezbroj puta poželio pobjeći od svega. Već sutradan želja bi ga prošla.

Poslije će govoriti da nije on odlučio baviti se vinom, nego da je vino pronašlo njega.

Vino ga je pronašlo, ali mu nije objasnilo što s njime treba raditi.

Učio je ondje gdje je mogao. Razgovarao je sa starijim ljudima u Neštinu, čitao literaturu, tražio podatke na internetu i svaku novu berbu pretvarao u praktičnu nastavu. U početku nije znao ni koja pitanja treba postaviti, a kamoli kako prepoznati dobar odgovor. Ono što bi danas smatrao pogreškom tada je bilo iskustvo koje je morao steći.

Nije pritom pokušavao od početničkog neznanja napraviti romantičnu vrlinu.

– Kada sve radiš sam, učiš u hodu: od starijih ljudi u selu, iz literature, ponešto vidiš na internetu. Ali da vas ne lažem, bez savjetovanja s pravim stručnjacima i enolozima teško je priču učiniti ozbiljnom.

Prvih godina nije bio siguran ni hoće li priča uopće postati vinarija. Mislio je da će vino piti kod kuće i dijeliti prijateljima, a onda je shvatio da svaki novi korak traži sljedeći. Grožđe treba preraditi, vino negdje sačuvati, boce napuniti i zatvoriti, a etikete osmisliti. Ako vino izađe pred ljude, mora imati ime. Ako dobije ime, treba imati i mjesto kojemu pripada.

Zemljana kućica u vinogradu nudila mu je prvo rješenje. Planirao je vinariju nazvati Kućerak u Sremu, prema poznatoj tamburaškoj pjesmi. Kućerak je doista bio u Srijemu, bio je sazidan od blata, iznad njega se prostirao vinograd, a cijelo mjesto nosilo je dovoljno intime da se u njemu lako zamisle stihovi o mladosti, vremenu i vinu.

Činilo mu se da je pronašao savršeno ime.

Nije.

Kućerak u Sremu bio je tek jedan od tridesetak prijedloga kroz koje je prošao prije registracije vinarije. U jednom trenutku razmišljao je o Arhaici. Zatim ga je privukla riječ Serendipity, naziv za sretno i neočekivano otkriće do kojega se dolazi tražeći nešto drugo. Malo je koja riječ bolje opisivala čovjeka koji je krenuo pomoći punici kupiti zemlju, a završio s vinogradom i prvim vinom.

– To mi je bio favorit. Onda sam vidio da se tako zove nekoliko vinarija u Gruziji, ima ih i u Americi. Nisam želio da me netko prozove i kaže da kopiram.

Pojavio se i Vinochio. U vinogradu je imao nosatu figuricu sa šeširom, ime je spajalo vino i Pinokija, a Vladimiru je bilo dovoljno neozbiljno da ga privuče. Onda je otkrio da su ga se već dosjetili u Italiji.

Vrijeme za registraciju približavalo se, a arhitekt koji je mogao nacrtati čitavu vinariju nije uspijevao napisati dvije ili tri riječi na njezino pročelje.

Rješenje je stiglo na zimskom Interfestu na Kopaoniku. Ondje je upoznao nizozemskog vinskog novinara Paula Balkea i požalio mu se na porođajne muke s imenom. U razgovoru je spomenuo i put koji gotovo svakodnevno prelazi između svojega stana u Bačkoj Palanci i vinograda u Neštinu.

Udaljenost je samo osam kilometara. Put je ipak mnogo duži od brojke.

Da bi iz Bačke Palanke stigao u Neštin, Vladimir izlazi iz Srbije, ulazi u Hrvatsku, vozi se njome približno kilometar i pol, zatim izlazi iz Hrvatske i ponovno ulazi u Srbiju. U jednom smjeru prolazi četiri granične kontrole, a na povratku još četiri. Vinograd mu je praktično preko puta kuće, samo što se između njih ispriječila državna granica i cesta koja ne mari za zračnu udaljenost.

Balkeu, Nizozemcu odraslom u svijetu u kojemu su europske granice odavno prestale određivati svakodnevne putanje, ta se priča učinila fantastičnom.

Njegovo oduševljenje Vladimiru je bilo dovoljno. U nazivu vinarije morala je ostati međa.

Nisu, međutim, postojale samo administrativne granice Srbije i Hrvatske. Uz vinograd se nalazi i potez koji se zove Hrastova međa. Tako su dvije državne granice i jedna stara lokalna međa dale prvi dio imena: Tri međe.

Nedostajao je još oblak.

Njega je predložio prijatelj Tomislav, kojemu se učinio prikladnim za sliku Panonske nizine. Vladimir se tada sjetio razgovora s dedom Slavkom pri kupnji vinograda. Prodavač je razumljivo hvalio zemlju, trsove, položaj i pogled. A onda je rekao nešto što Vladimir nije očekivao:

– Ovdje ti je dobar oblak.

Mogao je razumjeti dobru zemlju i zdravo grožđe, ali nije znao po čemu se procjenjuje kvaliteta oblaka. Slavko mu je objasnio da nevrijeme u Neštin uglavnom dolazi sa zapada. Na početku Fruške gore oblaci se razdvoje pa odu prema Dunavu ili skrenu južnije, prema Savi i Mačvi. Zato, tvrdio je, neštinske vinograde tuča gotovo uvijek zaobiđe.

Drugi su mu ljudi poslije govorili da ne pamte ozbiljnu tuču na tom položaju. Dobar je oblak, barem zasad, održavao obećanje.

Tako je nastalo ime Tri međe i oblak: dvije države, osam graničnih kontrola, Hrastova međa i meteorološka preporuka čovjeka koji je prodavao vinograd.

Vladimiru je bilo važno da ime bude drukčije i da ga ljudi zapamte. Nije želio prezime na pročelju jer mu ono samo po sebi nije govorilo ništa o vinu. Nije htio ni latinski naziv nalik onima kojih je na Fruškoj gori već bilo dovoljno.

Nakon tridesetak odbačenih prijedloga pronašao je ime čije se značenje nije moglo objasniti jednom riječju.

Za njega je trebalo ispričati cijelu priču. Upravo je to i želio.

Kada je ime napokon pronašao, preostalo je izgraditi sve ono što će iza njega stajati.

Vinarija je registrirana 2016. godine, pet godina nakon kupnje vinograda. Nije nastala kao investicijski objekt čija veličina unaprijed određuje buduću proizvodnju. Gradili su je postupno, ručno i zanatski, kao obiteljsko imanje na kojemu će podrum, vinograd i prostor za goste pripadati istoj priči. Prve su boce punili u garaži, a vinariju podizali onoliko koliko su mogli podnijeti i posao i obitelj.

U vrijeme kada su je nazivali službeno najmanjom registriranom vinarijom u Srbiji, Vladimir to nije doživljavao kao nedostatak. Mala količina omogućavala mu je ono što velike vinarije teško mogu ponuditi: pozornost posvećenu svakom grozdu, svakoj boci i svakoj etiketi.

– Naš je proizvod pravi ručni rad. Količina vina koju radimo dopušta da se posvetimo svakom detalju.

Godišnja proizvodnja 2020. iznosila je približno sedam tisuća boca. Vladimir nije sanjao o stotinama tisuća niti je uspjeh mjerio brojem cisterni koje će izići iz podruma. Smatrao je da bi dvadeset tisuća boca bilo dovoljno da imanje postane samoodrživo, a još uvijek dovoljno malo da zadrži način rada zbog kojega je nastalo.

– Moj je cilj da ovo imanje ostavim djeci. Mislim da je dvadeset tisuća boca mjera u kojoj se ovome mogu potpuno posvetiti, naravno, uz posao arhitekta koji i dalje radim.

Arhitektura i vino nisu se pokazali toliko udaljenima koliko se isprva činilo. U objema djelatnostima morao je povezati mjesto, materijal, funkciju i oblik. Kao arhitekt navikao je zamišljati prostor koji još ne postoji, a zatim ga pretvarati u nešto stvarno. U vinariji je jednako razmišljao o položaju objekta, putu kojim gost ulazi, pogledu koji ga dočeka i odnosu nove građevine prema starom vinogradu.

Na uzvišenju iznad Neština vinograd završava gotovo na rubu iznad sela. Dolje se vide krovovi kuća, dalje Dunav, a iznad trsova podignuta je kušaonica odjevena u crvenkastu boju crijepa. Do nje ne vodi reprezentativna asfaltirana cesta, nego ljetni put kojim se prašina i blato podrazumijevaju kao dio dolaska.

Vladimir nije želio hotel s kušaonicom niti ugostiteljski pogon u kojemu će se gosti raspoređivati prema rezervacijama i turnusima. Zamišljao je podrum u koji su dobrodošli prijatelji, ljubitelji vina i slučajni prolaznici. Mjesto na kojemu se vino kuša ondje gdje je nastalo, uz vinograd iz kojega se može objasniti svaka boca.

Za takav mu je put trebalo i odgovarajuće vozilo.

Tražio je automobil koji može prolaziti kroz njivu, vući teret, primati blato bez vlasnikova očajavanja i nastaviti voziti nakon susreta s granom, rupom ili kolcem. Kad god bi ljudima opisao što mu treba, odgovor je bio isti: Renault 4.

Primjerak je pronašao 2016. godine u Novom Sadu. Konačnu odluku donio je podatak kojemu netko drugi možda ne bi pridavao nikakvu važnost. Automobil je proizveden 1980. godine, iste godine kada i Vladimir.

Kupio ga je za tristo eura.

Prijatelj mu je pomogao srediti ga, popraviti mu boje i na karoseriju postaviti znak Tri međe i oblak. Renault je ubrzo dobio više imena nego vinarija prije registracije. Netko ga je zvao Rendžer, netko Cokula, a netko Mali div. Mogao je povući iznenađujuće mnogo tereta, nije trošio puno, gotovo se nije imao čega pokvariti i nije ga trebalo štititi od života kojemu je bio namijenjen.

– Star je, ne bojim se da ću ga udariti ni zaprljati. Kod njega se nema što pokvariti, osim ako nešto ne polomiš. Savršen je za moju vinsku priču.

Bio je i pokretna reklama koju nitko nije mogao previdjeti. Kao i ime vinarije, isticao se bez skupog pokušaja da djeluje luksuzno. Ljudi bi upamtili automobil, zatim oblak na njemu, a onda poželjeli doznati kakve su to tri međe.

Renault 4, zemljani put, stara drvena presa i ručno građena vinarija mogli su ostaviti dojam da je Vladimir namjerno režirao rustikalnu scenografiju. Nije. Ništa nije nabavljao kako bi imanje izgledalo starije, romantičnije ili fotogeničnije. Presu je zatekao, kućicu obnovio jer mu je trebala, automobil kupio zato što nije htio žaliti za lakom, a vinograd sačuvao jer nije vidio razlog da zdravim starim trsovima objašnjava kako su izišli iz mode.

U toj je nesavršenosti prepoznao vlastitu mjeru ljepote.

Arhitekt je vinariji mogao dati oblik. Vino će ga tek naučiti da se najvažnije stvari u njoj ne mogu nacrtati unaprijed.

Etikete su bile prostor u kojemu je ponovno mogao biti arhitekt bez građevinske dozvole.

Prvo vino koje je namjeravao napuniti samo za sebe i prijatelje trebalo je ipak nekako odjenuti. Dizajn mu nije bio stran, pa je počeo slagati ideje. Napravio je tridesetak etiketa. Neke su, priznaje, bile loše, druge tek nešto manje loše, ali nijedna nije bila dovoljno dobra da na njoj prestane raditi.

Onda je ugledao staru bačvu.

Na etiketi joj je dodao kotačiće i pretvorio je u putnika koji nikamo ne pripada trajno. Čim je razradio crtež, znao je da je pronašao ono što je tražio. Vino je nazvao Vagabundo.

– Vagabundo je skitnica, lutalica, netko koga ne možeš smiriti na jednome mjestu. Kroz sve berbe shvatio sam da je svako vino drukčije. Svaki put nešto otkriješ. Za mene je proizvodnja vina neprestano traganje, pomalo i lutanje.

Ime je bilo razumljivo na različitim jezicima, dovoljno zvučno i međunarodno, ali nije nastalo iz istraživanja mogućih izvoznih tržišta. Izraslo je iz njegova prvog susreta s vinom i osjećaja da ne zna kamo će ga sljedeća berba odvesti.

Za rosé Pagan nacrtao je staru drvenu presu koja je dobila noge u čizmama i kao da upravo izlazi iz vinograda. Naziv je povezao s izvornim značenjem latinske riječi paganus, stanovnikom sela i čovjekom vezanim uz zemlju.

– Vinograd je bit vina. Ono nastaje u prirodi, a u podrumu možeš samo sačuvati ono što si napravio u vinogradu.

Etikete zato nisu bile ukras nalijepljen na gotov proizvod. Nastajale su iz istoga razmišljanja kao i vino. Bačva na kotačima govorila je o svakoj novoj berbi kao putovanju bez sigurnog odredišta, a presa u čizmama podsjećala da iza sadržaja boce stoji zemlja koju je netko morao obrađivati.

Vladimir je vodio računa o svemu: od trsova i podruma do imena, crteža i papira. To ga je znalo opterećivati, ali nije lako prepuštao drugima ono za što je već imao jasnu sliku.

– Entuzijazam me i dalje nosi.

Prvi bijeli Vagabundo nastao je od sauvignona bijelog, poslije uz dodatak grašca, a njegov svježiji dio odležavao je u inoksu dok je drugi dobivao punoću u drvu i na finom talogu. Crveni Vagabundo povezivao je cabernet sauvignon i vranac te približno godinu dana sazrijevao u barriqueima od srpskog hrasta. Pagan je bio puniji rosé od cabernet sauvignona, vranca i muškata hamburga, vino koje nije moralo završiti samo kao rashlađena čaša prije ručka.

U početku nije ozbiljno razmišljao o tržištu. Vinograd s dvije tisuće trsova, međutim, proizvodio je više vina nego što su ga obitelj i prijatelji mogli popiti, a nova su ulaganja stizala mnogo brže od potrošača iz kućnog kruga. Ako je želio nastaviti, vino je moralo izići iz Vidine garaže i pojaviti se pred ljudima koji o njemu nisu ništa znali.

Prva službena godina bila je pokus.

Vladimir je želio vidjeti kako publika reagira na vina, sortiment, etikete i priču. Nije još bio siguran treba li svaku zamisao zadržati niti koliko se mala vinarija može približiti samoodrživosti, a da pritom ne izgubi ono zbog čega je počela.

Odgovori su stigli brzo. Na beogradskom festivalu Wine Jam – Young Guns bijeli Vagabundo proglašen je najboljim bijelim vinom. Pagan je osvojio drugo mjesto među roséima, a etikete su nagrađene kao najbolje.

Čovjek koji do vlastite prve berbe nije pio vino vratio se kući s priznanjem za vino koje je napravio i njegovu ambalažu.

Nagrade mu nisu mogle nadomjestiti znanje koje mu je još nedostajalo, ali su potvrdile da neobičnost vinarije nije zanimljiva samo njemu. Ljudi su pamtili bačvu na kotačima, presu u čizmama, tri međe i dobar oblak, ali su se vraćali zato što je i sadržaj boce imao što reći.

Nakon početnog oduševljenja trebalo je učiniti ono mnogo teže: ponoviti dobro vino u godini koja neće biti ista.

Tada je Vagabundo morao opravdati vlastito ime. Svaka nova berba ponovno ga je slala na put.

Prvih šest berbi bilo je dovoljno da Vladimir shvati koliko je pogriješio očekujući da će jednom naučiti postupak i zatim ga samo ponavljati.

Vinograd se iz godine u godinu mijenjao. Ista sorta s iste parcele dolazila je u podrum s drukčijim odnosom zrelosti i kiselina, a odluka koja je u jednoj berbi dala odlično vino u sljedećoj nije morala imati isti rezultat. Svako novo iskustvo odgovaralo je na jedno pitanje i istodobno otvaralo nekoliko novih.

Vladimir je postupno upoznavao položaje oko Neština, osobito Petrov breg i Rastovu prema Viziću. Pratio je sauvignon bijeli, grašac, cabernet sauvignon, muškat hamburg i vranac te pokušavao odrediti gdje svaka sorta daje najviše. Dio grožđa dolazio je iz njihova vinograda, a dio iz drugih nasada, ali isključivo s neštinskih položaja. Ako je vinarija već nosila tri međe i oblak u imenu, vino nije smjelo izgubiti adresu s koje je krenulo.

– Godinama smo upoznavali vinograde, potencijal svake sorte i tehnološke postupke kojima iz nje možemo izvući najviše. Taj nam se strpljivi rad počeo vraćati. U vinima napokon možemo pokazati otisak ovoga terroira.

Rečenica zvuči sigurno, ali do nje nije došao bez stručne pomoći. Iskustva starijih vinogradara iz sela bila su dragocjena, kao i Slavkova prva uputa uz kacu vranca. Za ozbiljno vođenje podruma ipak su bili potrebni enolozi. Vladimir nije želio glumiti samoukog genija kojemu je intuicija dovoljna za sve. Sam je donosio mnoge odluke, ali je znao gdje završava radoznalost, a počinje odgovornost prema vinu.

Nakon što su Vagabundo i Pagan odredili početni stil vinarije, pojavila su se dva nova vina iz berbe 2020. Sortni Grašac beli i chardonnay Bigfoot deset su mjeseci sazrijevali u barriqueima, a zatim još pola godine u boci. Bila su punija i karakternija od prvih etiketa te pokazala koliko se vinarija odmaknula od plastične kace i pitanja što učiniti nakon muljanja.

Bigfoot je imenom prirodno pripadao istom svijetu kao Vagabundo i Pagan. Vladimir nije želio da vina zvuče kao članovi uprave ni da se pred kupcem pojavljuju opterećena ozbiljnošću proizvođača koji se mora neprestano dokazivati. Mogla su biti razigrana izvana, pod uvjetom da je ono u boci napravljeno ozbiljno.

Grašac mu je donosio drukčiju vrstu odgovornosti. Stari vinograd usred kojega je rasla vinarija bio je upravo vinograd grašca. Sorta ga je povezivala s mjestom koje je kupio bez znanja o njegovoj prošlosti, ali i s vinogradarskom tradicijom Fruške gore mnogo starijom od njegove obiteljske priče. Nije bilo potrebno izmišljati legendu. Dovoljno je bilo sačuvati ono što je ondje već raslo.

Vinarija Tri međe i oblak našla se 2021. među deset najboljih malih vinarija Srbije. Vladimiru je takvo priznanje moglo goditi, ali mu je riječ „mala” bila jednako važna kao i „najbolja”. Nije želio da proizvodnja preraste njegovu mogućnost nadzora nad grožđem, vinom i svakom bocom koja izlazi iz podruma.

Do 2022. u ponudi su imali pet vina. Bijeli Vagabundo donosio je preciznost, aromatičnost i svježinu sauvignona, Pagan punije tijelo roséa, a crveni Vagabundo spoj cabernet sauvignona i vranca s mekim taninima sazrelim u srpskom hrastu. Grašac beli i Bigfoot pokazivali su ambiciju maloga podruma koji veličinom nije želio nadoknaditi ono što mora dokazati sadržajem.

U podrumu je tada već odležavao i pjenušac od chardonnaya, napravljen tradicionalnom metodom. Bio je to još jedan korak koji nije obećavao brz rezultat. Vino je moralo provesti vrijeme u boci, na kvascima, dok čovjek koji ga je napravio čeka odgovor na pitanje je li dobro odabrao trenutak berbe, bazno vino i sve odluke koje su uslijedile.

Ni deset godina nakon kupnje vinograda nije želio govoriti kao čovjek koji je završio posao. Na pitanje gdje vidi vinariju u sljedećem desetljeću nije nabrajao nove hektare, spremnike ni tržišta.

– Ne razmišljam toliko unaprijed. Borim se s trenutnim izazovima. Siguran sam samo da ćemo za deset godina imati bolje vino nego danas. Valjda će se i priča dotad još razviti.

Neobičan je to odgovor za arhitekta. Njegova struka počiva na zamišljanju onoga čega još nema. Prije početka gradnje treba odrediti budući izgled, namjenu, dimenzije i odnos svakog dijela prema cjelini. Vinarstvo mu je dopustilo da prvi put ozbiljno radi nešto čiji završni oblik ne može unaprijed nacrtati.

Mogao je projektirati podrum i kušaonicu. Mogao je trideset puta mijenjati etiketu, odbaciti desetke imena i odrediti kamo će na Renaultu 4 postaviti oblak. Mogao je birati bačve, način prerade i vrijeme odležavanja. Ali nije mogao projektirati godinu, sunce, kišu ni trenutak u kojemu će grožđe odlučiti pokazati karakter položaja.

Zato mu cilj nije bio izgraditi veliku vinariju, nego održivu, dovoljno malu da zadrži ručni rad i dovoljno ozbiljnu da je jednoga dana može ostaviti djeci.

Ono što je započelo Vidinom odlukom da ušteđevinu pretvori u zemlju nastavili su Željka i Vladimir, pretvarajući slučajno kupljen vinograd u obiteljsko imanje koje će trajati dulje od prvoga zanosa. Dijelili su posao i vrijeme koje mala proizvodnja uzima jednako uporno kao velika.

Mala vinarija ne znači nužno i malo posla. Naprotiv, kada vlasnik istodobno prati vinograd, podrum, boce, etikete, goste, prodaju i zemljani put do imanja, nema mnogo ljudi na koje može prenijeti odgovornost. Ono što se izvana doima kao romantičan bijeg arhitekta u prirodu često završava pranjem posuđa, punjenjem boca ili brigom zbog vremena dok bi se trebao baviti urbanističkim planovima.

Zato su postojali dani kada je želio odustati.

Sutradan bi ponovno otišao u Neštin.

Možda zbog vinograda, možda zbog vina koje je čekalo u podrumu, možda zbog pogleda prema Dunavu. A možda i zato što čovjek koji je jednom ušao u vinski labirint više nije znao pronaći izlaz. Uostalom, nije ga osobito odlučno ni tražio.

Na putu od Bačke Palanke do vinograda i dalje su stajale granice. Osam kilometara i osam graničnih kontrola za odlazak i povratak. Ono što bi nekome bilo svakodnevno administrativno maltretiranje, Vladimir je ugradio u ime.

I oblak je i dalje ostajao iznad vinarije.

Nije to bio logotip izmišljen u dizajnerskom studiju, nego Slavkova preporuka uz zemlju koju je prodavao: dobar oblak koji, prema njegovim riječima, odvodi nevrijeme od neštinskih vinograda. Vladimir nije morao biti siguran u meteorološku znanost te priče da bi je poštovao. Bilo je dovoljno što su je ljudi na tom mjestu prenosili i što se, barem tijekom njegovih godina u vinogradu, uglavnom potvrđivala.

Kao što nije morao dokazati da je njegov trs grašca u istoj sekundi geografske širine kao Château Lafite.

Koordinate su ionako morale nestati s etikete. Nakon svih promjena više nisu bile ni potrebne. Vino je dobilo vlastitu adresu u imenima, crtežima i karakteru: staru bačvu na kotačima, presu u čizmama, tri međe preko kojih se prelazi i oblak koji navodno zna kamo treba otići.

Vladimir Dragičević nije sanjao da će postati vinar. Otišao je pogledati zemlju koju je punica željela kupiti i vratio se s vinogradom, starom presom i pitanjem na koje će odgovarati svakom novom berbom.

– Nisam ja pronašao vino. Ono je pronašlo mene.

Inspektorica mu nije dopustila da na etiketu stavi koordinate.

Pokazalo se da mu za pronalazak puta nisu ni trebale.