Super mi je Rajko Cmrečnjak iz Svetog Urbana, za kojega mnogi tvrde da je trenutno najveći međimurski vinar. Slomio se objašnjavajući kvalitetu pušipela i zelenog silvanca, vraški se trudio prispodobiti značenje proizvodnje predikatnog vina svakome ambicioznom vinaru, ali kada je došao do Urbanskog bisera, svojeg najprodavanijeg vina, riječi su počele kliziti. I pritom otkrivati cijeli jedan vinski rječnik, toliko poseban za Međimurje…
Znate, kad dođete u birtiju i naručite polić, dobijete pola litre vode i pola litre vina. To je za dvojicu dovoljno da popiju po tri čaše. Klasična je pijača, pak, špricer, kojeg u Međimurju pijemo umjesto soka. To je kombinacija Urbanskog bisera i Jamnice. A Urbanski biser? E, to je vino koje nas zapravo i spašava! Mogu ja pričati o silvancu, ledenoj berbi, Krču, ali najviše se proda Urbanskog bisera. Prvo, to je izvanredno pitka i svježa, pogotovo ljeti za more, kupaža izvanrednih vina, najboljeg što Međimurje daje – šipona, graševine, zelenog silvanca i rajnskog rizlinga. S druge strane, tim sam vinom sebi samom napravio konkurenciju, jer je Urbanski biser dobar kao pojedine butelje. No, to je već karakteristika međimurskih vinara koji su se prilagodili teškim uvjetima na tržištu te svoja najbolja vina kupažiraju i prodaju u litrenkama. Zato ta vina najbolje prolaze, priča Rajko Cmrečnjak.
Međimurci vole vino, a posebno su ponosni što imaju Sveti Urban, valjda jedino mjesto u Hrvatskoj koje u svom nazivu ima ovoga zaštitnika vinograda pa stoga i svoju najveću vinsku manifestaciju, Urbanovo, organiziraju krajem svibnja.
Nije to bez vraga, tvrdi Rajko Cmrečnjak.
I za svoju vinsku priču Rajko kaže da mu nije pala s neba. Dobro, ako ćemo baš sitničariti, onda će za svoju svojedobno vrlo cijenjenu kasnu berbu graševine ustvrditi da ju je dobio – slučajno. Bilo je to prije dvadeset godina, tek je započinjao posao s vinom, nije imao završen ni vinski podrum, a i tankovi za vino kasnili su.
Bilo kako bilo, ja sam praktički na svom početku, čekajući opremu za podrum, morao imati kasnu berbu. Međutim, dobio sam savršen rezultat! Vino je bilo prepoznato u vinskim krugovima, a ja sam ga osobno proglasio svojim diplomskim radom! Imam još 69 boca te kasne berbe u našoj obiteljskoj arhivi, priča Rajko Cmrečnjak.
Do 1992. godine Rajko je uglavnom “svaštario” i uglavnom se bavio poljoprivredom, stočarstvom, svinjogojstvom, strojnim uslugama, kombajniranjem… I odjednom, nakon nekoliko uspjeha na vinskim izložbama – posebno na prvoj izložbi vina u Zelini – gdje je za četiri od pet ponuđenih vina dobio zlatnu medalju, “upalila mu se lampica” da bi mogao “s tim vinima i nešto ozbiljnije raditi”. No, Rajko nije prebrz u ostvarenju svojih ideja te se još nekoliko godina, sve dok u širenju vinograda nije s dva došao na deset hektara, bavio i stočarstvom.
U početku, kao nasljedstvo oca Stjepana koji mi je omogućio temelj za ovaj posao, u vinogradu sam imao samo graševinu i šipon (slovenski naziv za pušipel, odnosno moslavac, op.a.) Nisam mogao samo s te dvije sorte, te sam odmah zasadio sauvignon i žuti muškat, kao dvije aromatske sorte koje sjajno uspijevaju u Međimurju. Onda sam vidio da dalje neće moći bez najbolje opreme pa sam za dvije godine nabavio pneumatsku prešu, instalirao hlađenje u podrumu i – počele su pristizati sjajne medalje za vino. Podrume sam širio tri puta – prvo sam onaj mali obiteljski podrum dogradnjom podignuo na kapacitet od pedeset tisuća litara. Kako je prodaja dobro krenula, ponovo sam ga proširio na sadašnjih sto osamdeset tisuća litara, priča Rajko Cmrečnjak.
Međimurje, koje se do rata uglavnom naslanjalo na Sloveniju, počelo je vino proizvoditi za Hrvatsku. Išlo im je u prilog što je istočni dio Hrvatske praktički bio odsječen.
Nama će ulazak Hrvatske u EU biti nešto najlogičnije i najnormalnije, jer smo mi i prije bili vezani više uz Ljutomer nego, primjerice, za Čakovec. Na kraju krajeva, ja sam u Sloveniji završio srednju školu, prije rata više smo vina prodavali u Sloveniji, a i moj otac imao je svojedobno svoj najbolji vinograd u Sloveniji. Mi u Međimurju silom prilika morali smo okrenuti se hrvatskom tržištu. S obzirom da su to bile ratne godine, imali smo dobar trenutak za proboj na tržište zbog istoka zemlje. Međutim, dok jednom ne smrkne, drugom ne svane, priča Rajko Cmrečnjak.
Proširujući proizvodnju na respektabilnih osamnaest hektara u vlasništvu te petnaest hektara u kooperaciji, Rajko cijelo vrijeme nije prestao snivati san o vlastitoj ledenoj berbi. Kaže, svaki vinar koji drži do sebe teži napraviti vrhunske predikate. Pritom se poziva na vinsku povijest Međimurja koje je prvo od svih hrvatskih vinogorja dalo ledeno vino. A poziva se i na slovensku živu legendu Stanka Čurina, koji je i sebe i slovensku vinsku scenu proslavio sjajnim predikatima. Uostalom, brojni Međimurci bili su članovi slovenskog vinskog udruženja i pod izravnim utjecajem velikih slovenskih vinara.
Premda naši pisani obiteljski tragovi, kad je vino u pitanju, sežu do 1884. godine, ozbiljnije smo se kao obitelj počeli time baviti tek 1992. godine. Moj pokojni otac imao je vinograd na Strmcu u Sloveniji, razlika između terasa bila je četiri do pet metara, a na terasi mogla su biti samo dva reda loza. Bio je to ekstreman, ali izvanredan položaj. Taj vinograd nije više u našem posjedu, ali bilo bi ga lijepo imati, ne toliko zbog posla, jer u njemu je iznimno teško raditi, nego zbog imidža! E, zašto ga spominjem? Taj je vinograd mom ocu značio ono što meni predstavlja ledena berba – ostvarenje sna, priča Rajko Cmrečnjak.
Prvu ledenu berbu Rajko je imao 1997. godine, zatim nekoliko izbornih berbi. Htio je on imati predikate svake godine, ali širenje proizvodnje fizički ga je iscrpljivalo. Govorio je sam sebi – “kad posložim vinograde i sve sorte koje želim imati, vraćam se ledenoj berbi”. I tako je čekao sve do svete Lucije, 13. prosinca 2012. godine.
Već sad mogu reći – imam vino koje će biti ponos našeg podruma, tvrdi Rajko Cmrečnjak.
Ima on i drugih aduta, jer logika poslovanja govorila mu je da mora imati vina za sve vinoljupce i za sve ukuse. Ponosi se kupažom chardonnaya, rajnskog rizlinga, traminca i zelenog silvanca koju je nazvao po položaju Krče na kojem su vinogradi s tim sortama. I koju radi samo u najboljim godinama!
Ponosi se Rajko i zelenim silvancem, svojim najprodavanijim sortnim vinom. Jer, upravo je Rajko bio taj koji je 1996. godine, nakon brojnih upita iz zagrebačkih restorana, revitalizirao tu sortu u Međimurju i vratio joj davnašnji sjaj. A sudeći po studioznoj pripremi i brojnim eksperimentima, Rajko će se ponositi i svojim pjenušcem od pušipela koji će biti, tvrdi, “korak više u izgradnji imidža Vinske hiže Cmrečnjak”!
Započinjući svoju vinsku priču, Rajko se stalno družio s umjetnicima koje je njegov brat neprestano dovodio iz Zagreba. Za jednog takvog druženja ugledni slikar Vladimir Meglić na salveti je nacrtao obrise rajske ptice s grozdom koju je kasnije uzeo kao zaštitni znak svoje vinarije i koja se provlači na svim njegovim vinskim etiketama (osim za pušipel, koji, kao županijsko dobro, mora imati standardiziranu pakovinu poput svih drugih međimurskih proizvođača tog odličnog vina).
Zaokružujući svoju vinsku priču, ovaj vinar sve više razmišlja o nekim sklonostima koje je morao potisnuti zbog vina. Poput antikviteta! Kaže, nikada ništa nije bacao, sve je vrijednosti uvijek odlagao u skladište i čekao trenutak kad će im se ponovo moći posvetiti, glancati ih i popravljati. Nedavno je u nekoj kući kupio garnituru namještaja iz 1920. godine i već ju vidi u kušaonici.
Ta garnitura je umjetničko djelo, a na njoj će stajati i sve butelje koje sam dosad napravio. Jer, i vino je umjetnost, priča Rajko Cmrečnjak.
Uskoro kreće u ozbiljnu potragu za svojim najvećim snom – oldtimerom njemačke proizvodnje iz 1950. godine!
Ne znam još koji će to točno auto biti. Imate vi kaj predložiti? Znam samo da bih najradije htio nešto njemačko, tome sam više privržen. A kad to kupim, onda ću konačno ponovo kupiti fiću, kao uspomenu na svoj prvi auto iz 1978. godine, zaključuje Rajko Cmrečnjak.