Kad sam s Krunoslavom Sontacchijem razgovarao o njegovom najnovijem vinskom uratku, ponosno nazvanom – Supreslav, skoro da sam dobio i knjižicu s uputstvima. Te, nemoj pomicati bocu, ona mora stajati uspravno. Te, nemoj se začuditi što će ti na dnu boce ostati taloga do visine od deset centimetara! Te ovo te ono…
Ali, Kruno, zaboravljaš da o Superslavu znam sve još od vremena kad si prvi put kupažirao tih sedam sorata u ostavio ih na vlastitim kvascima u onom plavom plastičnom škafu desno od ulaznih vrata u vinariju?
Jooooj, pa to si bio ti, a ja mislio da su ono legendarno miješanje taloga radili ona dvojica Amerikanaca!!!
Ne, to sam bio ja, oni su miješali godinu kasnije!
Ma, znaš, ovde se stalno svako malo nešto miješa da ne treba čuditi što više ne mogu zapamtiti tko je što miješao.
Nego, da ne pretjeruješ malo s tim silnim uputstvima o korištenju Superslava?
Vjeruj mi – ne pretjerujem! Ovo vino je toliko posebno, i to promatrano iz različitih kutova, a do nekih saznanja sam došao učeći se na vlastitoj koži. Nikad neću prežaliti što je prvo predstavljanje Superslava, koji, doduše, tada još nije imao etiketu, neslavno propalo, jer je u svim bocama u kojima sam ga ponio na vinski festival u Zagrebu – potpuno oksidirao.
Nego, zašto si odustao od naziva Malo Venje? Superslav je, u stvari, trebao biti svojavrsni hommage Ivanu Enjingiju, tvom vinskom idolu i čovjeku s čijim vinogradima se dodiruju tvoje loze?
Čika Ivo je jedinstven, najveći ikada na ovim prostorima, i nikada neću skrivati divljenje koje gajim prema njegovom vinskom opusu, ali i prema mnogim stvarima koje nalazim u njegovoj vinskoj filozofiji. Međutim, njegovo Venje je ipak – Venje, vrh vrhova, i bilo bi pomalo neozbiljno nazvati tim istim toponimom vino koje je suštinski potpuno drukčije od njegovih kupaža kasnih i izbornih berbi. Mislim da bi se čika Ivo zgrozio na ovo moje vino!
Dakle, ponosan, kao i svaki put kad javnosti obznani konačno izdanje neke svoje vinske igrarije, Krunoslav Sontacchi je u Novu 2018. godinu odlučio ući s potpuno novim vinskim uratkom kojeg je u startu kompletno prodao u restoran Dubravkin put u Zagrebu. Svih – 50 butelja!!!
Ovo nije vino za jednokratnu upotrebu. Već duže vremena se zanimam za ovakve stvari i već sljedeći Superslav će biti u, barem, trostruko većem izdanju, u cijelih – 150 butelja!
Naziv ove neobične kupaže čak sedam bijelih sorata priziva barem tri dijametralno suprotne asocijacije. Prva, ona nogometna, već u startu je odbačena kao nerealna, jer Krunoslav nije neki ljubitelj nogometa i sumnjam da uopće zna kako je Superslav nadimak koji su britanski mediji bili nadjenuli Slavenu Biliću, donedavnom menadžeru londonskog premijerligaša West Ham Uniteda.
Jezično poigravanje s tamo nekim supertoskancima ili superistrijanima također ne dolazi u obzir, jer izraz Supertoskanac ili Superistrijan u pravilu se vezao za neku tamošnju ekskluzivnu kupažu koja na najbolji način pokazuje ogromne mogućnosti Toskane i Istre u proizvodnji – crnih vina. A Superslav je kupaža bijelih sorata.
Treće, ne i najmanje objašnjivo, Superslav je svojevrsna Krunoslavova panslavenska ideja o ujedinjenju svega najboljeg u regiji, jer u njegovoj kupaži, osim graševine, traminca, muller thurgaua, rajnskog rizlinga, sauvignon blanca i muškata žutog, nalazi se i – morava, srpski hibrid rajnskog rizlinga i domaćeg genotipa visoke otpornosti na gljivične bolesti i niske temperature nastao na Oglednom dobru za vinogradarsto u Sremskim Karlovcima. Samo, i to tumačenje otpada, jer teško je svijećom naći tako apolitičnu osobu kao što je Krunoslav Sontacchi.
Kad sve zbrojimo i oduzmemo, Superslav, 90 dana macerirana kupaža sedam bijelih sorata, potpuno organska proizvodnja u kojoj je sumpor zastupljen na razini neophodnog minimuma (da vino ne oksidira i ne raspadne se do Zagreba!), možemo shvatiti jedino kao Krunoslavovu slatku malu provokaciju koja se, na izvjestan način, suprotstavlja i ideji koju je zastupao njegov otac, tvorac Kitokreta, imena najpoznatijeg vina iz njihovog podruma.
Da se mene pitalo, vino se trebalo zvati – Picokret! Ali, Krunoslav to ne shvaća i nikad od njega neće biti velikog vinara, kaže njegov otac Hrvoje.
Kad sam čuo o konačnom punjenju Superslava u butelje, odmah sam dojurio u Kutjevo po “svoju” bocu. Jer, nipošto nisam htio doći u situaciju kao prije nekoliko godina, kad je Krunoslav svoju sjajnu kupažu traminca i rajnskog rizlinga, koja je također nosila radni naziv Malo Venje i koju je proizveo u količini od 150 litara, prodao u svom kafiću na Trgu graševine po cijeni od četiri kune za decilitar!!! A onda se još i šalio kako su mu se neki inventarni likovi iz birtije požalili da im nedostaje malo kiseline za dobar gemišt! I da ga čovjek ne bi ubio zbog toga…
Za Krunoslava Sontacchija znalci tvrde da je najveća nada na hrvatskoj vinskoj sceni. U svakom slučaju najveći je vinski fanatik, ali i jedini koji se može pohvaliti da mu pas Spačko živi u – vinskoj bačvi! Spačko, beskrajno simpatični jazavčar, toliko je mažen i pažen da svojim dimenzijama, vjerojatno, neće još skoro moći biti “barikiran” te će mu morati naći neku veću bačvu za spavanje. Možda ga Krunoslav smjesti u golemu “bocu” u dvorištu vinarije! Naime, prijen nekoliko godina, za Martinje, Krunoslav je s bratom Antunom i ocem Hrvojem sazidao i kamenčićima obložio “bocu” zapremine deset tisuća litara. Međutim, boca nema funkciju spremnika za vino. Unutrašnjost boce predviđena je za pušnicu u kojoj će se sušiti kuleni, a sa strane sazidan je prostor za kotlovinu i roštilj. Idealan novi dom za Spačka!
Pričati o Krunoslavu Sontacchiju nemoguće je bez, barem, malo humora. Jer, kako drukčije pristupiti vinaru kojemu se najpoznatije vino zove – Kitokret?! Naime, Krunoslav je odnedavno i službeno baštinik Kitokreta, šaljivog naziva koji se desetljećima u Kutjevu rabi za sortu portugizac. Ali i za potenciju!
Na vrhovima prvotnih etiketa tog vina, koje su prikazivale spolni čin đakovačkih lipicanaca, stajao je natpis “Vino lijek”, a ispod fotografije pisalo je “Jedna čaša za lijek, a dvije čaše su kitokret”!
Sad, kad su patentirali naziv Kitokret, Krunoslav i brat Antun, koji vodi marketinški dio priče, odlučili su proizvodnju svojih “afrodizijaka” uozbiljiti, barem na vizualnoj strani priče. Morali su ukloniti naziv “Vino lijek”, ispred Kitokreta nisu smjeli rabiti geografsko određenje – kutjevački, a i fotografija konja propetog nad kobilom doživjela je svoje stilizirano umjetničko izdanje umjesto eksplicitne fotografije.
Svoje prvo javno predstavljanje Kitokreta izvan Kutjeva Krunoslav i brat Antun odlučili su imati na prvom hrvatskom sajmu erotike na Zagrebačkom velesajmu. Kažu da nisu imali dovoljno vina za sve one koji su ga htjeli kušati, upravo onako kako su i priželjkivali. A ne mogu se ni Krunoslav ni Antun ne pohvaliti da je u podrumu Vinarije Sontacchi svoju prvu predsjedničku kampanju započeo Stjepan Mesić.
On je u utrku za predsjednika krenuo kao potpuni autsajder. Ali, on je svoju kampanju započeo popivši naš Kitokret i nakon toga rejting mu je naglo porastao. Morali smo mu tijekom kampanje po nekoliko puta tjedno slati kartonske kutije pune Kitokreta. I nikada nam to nije zaboravio. Štoviše, i svoju drugu predsjedničku kampanju bio je odlučio započeti opet u našem vinskom podrumu, hvali se Antun Sontacchi.
Mesićeve proslave izbornih pobjeda u Novinarskom domu za Antuna i Krunoslava Sontacchija imale su dodatnu dimenziju i to upravo zbog saznanja da je njihov pradjed između dva svjetska rata snabdjevao tamošnju restauraciju svojim vinima.
Možda nas zbog etikete neki doživljavaju i neozbiljno, no, vjerujte mi, Kitokret je vrlo ozbiljno vino. Premda smo ga u početku radili kao kupažu portugisca i cabernet franca, Kitokret je u posljednje vrijeme gotovo u potpunosti sortni cabernet franc, i to vrhunski cabernet franc, priča Krunoslav Sontacchi.
Inače, obitelj Sontacchi je u Zlatnoj dolini posebna i po tome što, neuobičajeno za carstvo graševine iz kojeg potječu, inzistiraju na dominaciji crnih sorti u odnosu na gotovo simboličnu zastupljenost graševine i rizvanca. Njihov pinot crni stekao je kultni status među ljubiteljima te sorte u Hrvatskoj, barem među onima koji prestanu blejati u etiketu Kitokreta i počnu njihova vina doživljavati ozbiljnije od seksa dvoje lipicanaca!
Moram priznati da je i meni trebalo neko vrijeme prebroditi vizualni nadražaj Kitokreta i shvatiti da Krunoslav radi fantastičnu graševinu. Kao i da njihovo hvalisanje pinotom crnim nije neutemeljeno.
