Ako bih morao izabrati najromantičnije mjesto na istoku Hrvatske, ne bih puno dvojio. Odgovor znam već od prvoga boravka na imanju Zlatka Janečića i njegove supruge Ksenije Grünwald i sjedenja na drvenoj klupi s pogledom na ušće velike Drave u moćni Dunav. Klupa je sakrivena od znatiželjnika, ne mogu je vidjeti ni okolni susjedi, potpuno je natkriljena prekrasnim krošnjama javora, atlantskog i libanonskog cedra, vjerojatno jedinog izdanka te biljne vrste autohtone u planinama istočnog Sredozemlja. No, kako bih svaki put kad bih boravio tamo bio ushićen ljepotom prizora što se pruža ispod vas, nikada nisam gledao, pa tako ni uočio, kako se iza klupe, zapravo, javor i dvoje cedrova doslovno bore za opstanak. I kako u toj borbi libanonski cedar ostaje sve više bez prostora za razvoj. Kroz njegovu krošnju atlantski cedar se probio sa svojim granama u potrazi sa suncem. I gotovo ga u potpunosti zaklonio od sunčevih zraka.
Zlatko i Ksenija su se odlučili ne miješati u tu borbu za opstanak.
– Neka priroda odredi pobjednika, kažu.
Pritom će vam ispričati kako su nedavno imali priliku ugostiti jednog bioenergetičara iz Zagreba koji je na njihovo imanje u Aljmašu došao malo se odmoriti nakon napornog rada u Osijeku.
– I, kad je došao, samo je nestao i dugo ga nismo vidjeli. Mi smo nastavili piti vino i meditirati, a kad se vratio upitali smo ga gdje je bio.
– Sjedio sam pod cedrom. A i vama preporučujem da nigdje ne idete, jer pod tim cedrom energija je čudesna.
Isto im je rekla i velika pjesnikinja Vesna Krmpotić, ne skrivajući iznenađenje pozitivnom energijom koju je tamo zatekla.
– Bila je iznenađena dobrom energijom koju je zatekla. Uglavnom, svi koji ovdje dođu prepoznaju tu energiju, mislim da smo Zlatko i ja osnovni proizvod ove priče! Zato naša vina i plaćaju cijenu toga i još ih nismo proizveli kao završen proizvd – mi se još uvijek nismo maksimalno skoncentrirali na proizvodnju vina. Ali, idemo dalje, priča Ksenija.
Sa Zlatkom i Ksenijom najčešće, ipak, sjedim pored bunara dubokog 25 metara i ispod trešnje koja je bila posječena prvi dan nakon uspostave mirne reintegracije hrvatskog istoka u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske. Netko je tu trešnju bio iz inata posjekao, ali vincilir Janoš Bodza ju je, također iz inata, namjeno ponovo nakalemio, i to znatno niže nego što se to obično radi – samo da bi ju spasio, Zlatko objašnjava da je tu bio i jedan orah te da svi koji im dođu u goste obavezno sjede pored bunara.
– Mi nikada nećemo zaboraviti druženje na ovome mjestu s profesorom Damirom Klasičekom koji je jednom prilikom tijekom druženja naglasio kako ovdje nikada nije bilo mraza. I, sutradan, kao da je to netko čuo, pala je tuča kakva nikada nije zabilježena u ovim krajevima!
Zlatko i Ksenija smatraju da je poanta njihove priča da se sve događa na otvorenom pod vedrim nebom te da je u takvim uvjetima krasno živjeti.
– Mi zato našu kućicu, koja datira iz 1890. godine, zovemo – kućicom za ptice. Jer, kad smo se uselili na ovo imanje, u toj kučici su se bile ugnijezdile ptice koje su tamo i živjele. Suštinski mi nismo ništa promijenili našim dolaskom. Ptice su i dalje tamo gdje smo ih zatekli, a nama je kućica samo utočište za lošega vremena!
Slušajući ih kako strasno i prepuni ljubavi pričaju o “kući za ptice”, nemoguće je ne posegnuti za refrenom prekrasne pjesme Gabi Novak:
“Ja slavim večeras
dan ljubavi tvoje
u kući za ptice
u kući za dvoje!”
Prizivanje Gabi Novak nije larpurlartizam, jer njihovi boravci pod otvorenim nebom pored kućice za ptice rijetko su usamljenički, a vrlo često se otamo čuju koncertni zvuci Gudačkog kvarteta Rucner. A i veliki hrvatski izdavač i osnivač Naklade Ceres, Drago Dumančić, hrvatsko izdanje kapitalnog djela Béle Hamvasa, Filozofija vina, objavio je uz njihovo mecenstvo. Nakon druženja na otvorenom, pored bunara, ispod trešnje…
– U početku uopće nismo ovo imanje doživljavali kao mjesto na kojem ćemo jednog dana proizvoditi vino. Ne, to je bilo zamišljeno isključivo kao mjesto za kontemplaciju. Vino je trebalo biti kao lemozina u crkvi, nipošto kao osnovni proizvod. Znaju nas pitati otkuda smo mi toliko u kulturi. Odgovor je vrlo jednostavan: Mi nismo klasični vinogradari/vinari, nama je kultura osnova svega, iz toga kreće sve drugo, nama je kultura glavna, a vinska priča je izašla iz svega toga!
Zlatko Janečić je veliki dio svog radnog vijeka proveo u Erdutskim vinogradima, 17 godina, gdje je počeo raditi još prije Domovinskog rata. Upravo je on 1996. godine bio u grupi koja je pod zaštitom “plavaca” došla u tada još uvijek okupirani Erdut i počela pripremati teren za mirnu reintegraciju i povratak tog područja u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske. Jedno vrijeme je vodio prodaju vina Erdutskih vinograda, a 2000. godine
došao je na čelno mjesto tog vinskog giganta. Za imanje koje je kupio 2003. godine tada je znao tek po vlasnici Zorki Mandić, koja je, prisjeća se, “pojedinačno bila najveći kooperant Erdutskih vinograda”.
– Kad je doktor Mladen Siber htio pokrenuti svoju vinsku priču, onda je tražio više partnera oko sebe koji bi na sličan način ušli u taj posao. Ksenija i ja smo već bili snimili jedan gator u onome surduku u Zmajevcu, gdje je sada Damir Josić sa svojim restoranom i vinarijom. Mi smo to mjesto pokazali Siberu, a on je nama, u stvari, otkrio ljepotu Aljmaša! Kad sam Ksenija i ja prvi put zajedno došli na ovo imanje, oboje smo znali da će to biti naše! Ruku na srce, kako sam tada bio direktor Erdutskih vinograda, prva ideja je bila potražiti nešto dalje od Erduta i Aljmaša. Ali, kad smo došli i vidjeli, nije bilo više nikakve šanse za nečim drugim. Pritom nismo još znali za priču o cedaru.
Zlatko i Ksenija su, tako, pronašli mjesto za kontemplaciju i “istinski doživljaj života”, kako upoznavanje samoga sebe naziva njihov omiljeni pisac, mađarski pisac iz slovačkih Košica, Sándor Márai.
– Mi smo perfekcionisti, vizionari, sanjari i to je naša priča. Nama nije cilj izrabiti vinograd kao robovlasnici te iz njega izvući novac! Naprotiv, mi kroz njega hoćemo doći do smisla života. Mi imamo šanse uzeti enologa i prepustiti mu vođenje cijeloga procesa, ali mi hoćemo sami dokučiti otkuda dolazi sve to što se događa, a ne sve gledati kroz kemiju. Želimo da vino bude aktivni sudionik našeg života i samo ispriča svoju priču, da ne bude unificirano i konfekcionirano, da zaista budemo butik vinarija i da to vino svake godine doslovno bude iznjedreno iz zemlje i sunca. Danas postoje sva sredstva ovoga svijeta koja vam mogu pomoći proizvesti očekivano vino. Ali, lijepo je doživjeti nešto neočekivano što je dala priroda.
Za početak, Zlatko i Ksenija odlučili su biti sluge vinograda i “uspostaviti izravnu komunikaciju ponaosob sa svih 12 tisuća trsova”.
– Kažu da si mi možemo priuštiti takav luksuz, jer se nismo nikada htjeli pretjerano proširiti. Mi mislimo, opet, da je naš najveći luksuz što je naš vinograd među najstarijim na cijelom području. A vinograd star 80 godina se ne može posaditi!
Najstarije loze kod Zlatka i Ksenije su graševine, ali ništa manje starija nije ni njihova kadarka. Kad su došli, u vinogradu su zatekli još i traminac, ali i poneku slankamenku, francuza te besemenku ili besjemenku. Tek kasnije su, šireći nasade, posadili cabernet sauvignon, pinot crni i zweigelt.
– Među tim starim lozama još uvijek tražimo “kralja vinograda”!
Zlatko i Ksenija su vjerojatno posljednji hrvatski vinari koju ustrajavaju na kadarci u svojim vinogradima. Imaju šesto trsova kadarke, od toga svake godine naprave dvije do tri tisuće litara vina u koje su zaljubljeni i ni u snu im nije da podilaze trendovima i iskrče stare panjeve. Zbog majčinskog odnosa kojeg imaju prema gotovo zaboravljenoj crnoj sorti koja se u Hrvatskoj više i ne uzgaja, Zlatka i Kseniju kolege iz vinskog posla nazivaju „baštinicima tradicije“.
– Dragocjeniji su nam ti čokoti koje smo naslijedili, nego da smo dobili dvanaest hektara zemljišta.
Dok je u susjednoj Mađarskoj kadarka proslavila čuveno vino Bikaver (‘Bikova krv’), u Hrvatskoj se kadarka nalazi na popisu sorti koje su prisutne, ali se ne preporučuju. Stoga Zlatko i Ksenija ni u najboljim godinama svoju kadarku ne mogu nasloviti kvalitetnim ili vrhunskim, već samo – stolnim vinom bez geografskog podrijetla.
– U Hrvatskoj se kadarki osporila autohtonost, premda se na ovim prostorima, pogotovo u Podunavlju, proizvodila jako puno i ne tako davno. Zato nikada nećemo odustati od kadarke, jer – moramo njegovati tradiciju. Zato je naš vinograd, vjerojatno, posljednji živi muzej sorte koja više nigdje ne postoji u Hrvatskoj i koja, izgleda, još samo nas raduje svojim žarko crvenim listovima, zaključuju Zlatko i Ksenija.
Premda se na svojoj internetskoj stranici Ivan Enjingi hvali da je njegov pradjed Kolomon u Hrnjevcu, na obroncima Krndije, započeo „čudesnu obiteljsku priču“ upravo na čokotima kadarke, danas hrnjevački vinski velikan na više od pedeset hektara vinograda nema niti jedan trs te nekada popularne sorte grožđa. Enjingi tvrdi da je kadarka bila loše vino, „malo bolje od portugisca“.
– Kadarka je dobro rađala, ali ništa više. Došle su bolje sorte i potisnule ju u povijest, a tamo ju je već ranije poslao i baron Turković radeći klasifikaciju i iz popisa preporučljivih sorti izbacujući ne samo kadarku, nego i zelenac i kraljevinu, priča Ivan Enjingi.
Mihalj Gerštmajer stariji iz Zmajevca, međutim, žali za vremenima kad se samo u Baranji uzgajalo kadarku na više od tristo jutara vinograda.
– Gostioničari su otkupljivali svu kadarku, bilo je to najpopularnije vino u Baranji. Znate, kadarka nema toliko boje u bobicama i nikada ne može biti klasično crveno vino. Ona je nekad bila ono što je danas rosé. Svi smo ju zvali ‘fiksla’ ili svijetli šiler. Najveća mana kadarke u njezinom je kasnom dozrijevanju, u mjesecu studenom. Bojim se da je starijima postalo teško zbog potrebe za većim poslom u vinogradima i dalje uzgajati kadarku, a mladi danas i ne znaju za tu sortu. Mislim da su novije sorte jednostavno potisnule kadarku te da je ona nepovratno otišla iz Baranje, priča Mihalj Geštmajer stariji.
Zlatko i Ksenija se ne obaziru na iskustva svojih starijih kolega. Štoviše, bliže im je tumačenje koje je javnosti podastro sada već, nažalost, pokojni Ignacije Tonković iz Subotice. Ignacije se, kao svaki znatiželjni intelektualac, prije sadnje sedam hektara vinograda isključivo sadnicama kadarke, vrlo detaljno informirao o povijesti te sorte na ovim prostorima pa je i prije nego što je napunio prvu bocu vrlo dobro znao što će i po kojim notama svirati. Ako je kadarku toliko ljubio Franz Schubert, koji ju je nazivao Szekszardskim nektarom koji ga je inspirirao za njegovu čuvenu skladbu Trout Quintet, ili Franz Liszt, koji je zbog kadarke skladao pjesmu u čast regije, Szekszárd Mass, Ignacije Tonković je bio siguran da je na dobrom putu.
– Kadarka ima jednu izuzetnu priču. Krajem 19. stoljeća Franc Liszt, čuveni pijanist kojeg sad svi svojataju, iz svojih osobnih razloga svake godine je slao kadarku papi Piju IX. Mi smo tu tradiciju obnovili i 2009. godine prvi put poslali kadarku Benediktu XVI., kao što smo također to napravili i 2011. godine, svojedobno mi je ispričao Ignacije Tonković.
Bilo kako bilo, Zlatko i Ksenija su odlučili raditi po svome.
– Bilo je puno šale na račun kadarke, od toga da je svojeglava, hirovita i totalno svoja, ona je zaista drugačija od drugih sorata, voliš je ili ne voliš. Ali, nama to ne smeta. Štoviše, smatramo se perfekcionistima, vizionarima i sanjarima i – kadarka je naša priča!
Zlatko je prije nekoliko godina, prezauzet poslovnim obvezama, gurnuo Kseniju “u vatru” te je praktički natjerao da sama proizvede svoje prvo vino. Ksenija si je uistinu dala truda i proizvela prekrasan rosé kojeg je imenom, Coco, posvetila francuskoj modnoj kreatorici Gabrielle Bonheur Chanel poznatijoj kao – Coco. Etiketu je napravila poznata osječka dizajnerica Sabina Ostojić.
– Vina! Opet vam kažem: pijte vina! A onda ćete biti raspoloženi za ljubljenje, za branje cvijeća, za prijateljstva, za dobar dubok san, za smijeh, i ujutru ćete umjesto novina čitati pjesnike, iz svoje knjige im dobacuje Béla Hamvas.
A Sándor Márai ga nadopunjuje:
– Svi ćemo postati mudraci, a od prve čaše ćemo prosuti dvije-tri kapi na zemlju, prema drevnom žrtvenom obredu. Kada se javi prva zvijezda, zaključat ćemo željezna vrata podruma, i oslonjeni na kratak štap krenut ćemo kući: Noć je svježa, sjenke društva guta čarolija listopadske večeri. Živimo, ne živimo, kome je to uistinu važno?…Bit ćemo mudri kao vino koje smo pili, i sliježući ramenima govorit ćemo o sudu potomstva. Jer je na dnu svake mudrosti koju je čovjek naučio od domaćeg vina i kulture, samo ovo: treba voljeti život, i ne treba voditi računa o sudu svijeta. Sve ostalo je taština.