MITAR DEURIĆ – Vaterpolist Partizana u bespućima jabuka i vinograda na srpskoj Svetoj gori

0

Mogu ja bezbrojnim pitanjima i potpitanjima prekidati Mitra Deurića, vlasnika Vinarije Deurić iz Male Remete na Fruškoj gori, ali on se ne da, njegov govor tek na trenutak stane i, kad me mirno sasluša, nastavlja onu misao koju prethodno još nije izrekao do kraja. Savršena koncentracija! Čak sam mu rekao da mi na trenutak djeluje poput robota, poslovnog čovjeka u sferama velikog biznisa lišenog emocija, usredotočenog samo na zadaću koju je sebi zacrtao. Kad smo završili “službeni dio našeg druženja”, onako stidljivo, pomalo nesigurno (a to je vjerojatno jedina nesigurnost koju je imao!), zapitao me: “Kako ti se čini razgovor? Ne misliš li da smo malo previše pričali o vaterpolu?”
Ne znam zašto, ali Mitar Deurić, superuspješni mladi poslovnjak iz Beograda, nekako nerado razgovara o vaterpolu i svojih 13 godina u tom sportu koji ga je u velikoj mjeri “očvrsnuo” i pomogao mu da lakše brodi kroz posao koji je većini smrtnika nevjerojatna igra velikih brojki od kojih se može dobiti samo pojačani stres. Ne, ne stidi se on vaterpola niti ima i najmanji razloga da bi taj grubi momčadski sport pamtio po nečemu lošem. Ne, on je jednostavno odlučio da je vaterpolo završena priča, spremljena u neku duboku ladicu i, u kontekstu njegova “novog života”, on bi radije o jabukama, Maloj Remeti, Fruškoj gori, vinariji, grožđu, marselanu, probusu, chardonnayu, pinotu crnom… A vaterpolo je, zapravo, njegov iskon i prapočetak svega što je napravio. A napravio je čudo toga! Primjerice, njegova kompanija Atos Fructum, u čijem vlasništvu je čak 100 hektara supermodernih jabučnjaka koji po hektaru rađaju 70 tona, godišnje iz svog uroda te uz otkup od kooperanata, izveze iz Srbije više od 10.000 tona zlatnog delišesa, crvenog delišesa, granny smitha, braeburna, gale, decoste i jonaprincea.
A još prije desetak godina o jabukama nije znao baš ništa. Dijelio ih je na žute i crvene i, eventualno, na slatke i kisele. Jabuke tada nisu bile njegov svijet. Bio je prvotimac Partizana, igrao je u istoj momčadi s legendama tog sporta Filipom Filipovićem i Vanjom Udovičićem, i najveći problem mu je bio kako na treningu preplivati dužinu bazena koristeći samo noge, jer mu je u rukama bila poteža stolica koja je morala biti visoko iznad površine vode i nije se smjela smočiti.
Mitar je, zapravo, vrlo rano krenuo trenirati plivanje, bilo mu je tek pet godina. Prvu veliku životnu prekretnicu, barem tako je to tada izgledalo dječaku u drugom razredu osnovne škole, imao je kad je morao odlučiti hoće li nastaviti trenirati plivanje ili će, pak, krenuti na vaterpolo. Taman se tada iz Novog Beograda njegova obitelj preselila na Voždovac, sportski centar Banjica mu je bio pred nosom, i odluka o prelasku na vaterpolo došla je sama. Mitar danas voli naglasiti da mu vaterpolo nisu nametnuli roditelji niti bilo tko drugi, to je bila njegova samostalna odluka i to prva značajnija odluka u životu.
 Recimo da je takvoj odluci tek malo doprinjela i procjena tadašnjeg trenera plivanja. Kad me vidio kako sam tjelesno građen samo je rekao: ‘Znate, imaju oni mršaviji ljudi koji idu na plivanje i koji će biti dobri plivači, a ovi blagi škartovi trebaju ići na vaterpolo!’ Naime, svi koji su išli trenirati vaterpolo tamo su išli jer su imali ili krivu kičmu ili su bili buce ili su imali neku malu falinku. Vaterpolo od tih simpatičnih malih škartića napravili lijepe, zdrave momke. Moja falinka je bila malo kriva kičma, ali u mom slučaju to nije bio glavni razlog. Ipak je ta selidba blizu Banjice bila presudna. Na Banjici tada nije postojala škola plivanja nego VK Partizan. Bio sam na probnom treningu i odmah tako u drugom osnovne počeo trenirati vaterpolo. Inače, tada je u Partizanu bio čuveni Mirko Bosanac, jedan krupan tip koji je dočekivao te mlade i zbunjene klince koji su poluuplašeno dolazili na taj prvi trening i koji je roditeljskim i strogim glasom uključivao dječake u taj sport ili bi ih upućivao negdje drugdje. Ubacivao bi ih u bazen i odmah nakon dvije dužine plivanja roditeljima bi govorio da bi za njihovu djecu bilo bolje da treniraju karate ili nešto drugo ili neka sutra u 19 sati dođu na trening. Ja sam prošao, prisjeća se Mitar svojih vaterpolskih početaka.
U toj dobi vaterpolo se igra na manjem igralištu, i lopta je manja, a prve dvije godine treniranja svi treninzi su se u najvećoj mjeri svodili na plivanje. Tek treću godinu treniranja vaterpolo im se počeo usađivati u svijest kao natjecateljski sport, igrale su se prve utakmice, a napredak je bio kad bi se prešlo u grupu starijih dječaka.
 Moje prvo prvenstvo, tako se zvalo natjecanje na kojem sam zaigrao svoju prvu utakmicu za Partizan. Ne znam je li to bilo protiv Zvezde ili VK Žak. Kao i u svim drugim natjecanjima, Partizan s vaterpolistima iz generacije 1987. godine nije izgubio nijednu utakmicu, tako da ta prvenstva nisu bila baš nešto ni zanimljiva. Debitantsku utakmicu za prvu momčad Partizana igrao sam na 25. maju protiv Crvene zvezde. Bilo je to 2005. godine, imao sam 18 godina! Dobio sam solidnu minutažu za nekoga tko je bio debitant, a Partizan je tu utakmicu, naravno, pobijedio. Sljedeća utakmica u momčadi Partizana bila je u Kotoru protiv Primorca. Znam da će zvučati kao floskula, ali svatko tko se želi ozbiljno baviti ovim sportom želi igrati u prvoj momčadi Partizana i, eventualno, za nacionalnu selekciju, i normalno da svi težimo postići taj cilj. Moj san se u tom smislu ispunio i nemam neku posebnu emociju u vezi s tim. To je jedan lijep dio mog života, on je završen, idemo dalje i – to je to!
Ili, kad bi Mitru prepustili da rezimira svoje vaterpolske dane, on bi to zbrzao i rekao: “Ja sam debitirao za prvu momčad Partizana, igrao za generaciju ’87. reprezentaciju Srbije i Crne Gore i općenito mogu reći da sam u vaterpolu proveo jako lijepo razdoblje života, stekao mnogo prijatelja, sebe izgradio kao čovjeka i očvrsnuo svoj karakter prije svega. I to je apsolutno dovoljno. Nemam nijednu žal zbog odluke da prestanem trenirati i igrati vaterpolo, dosta pozitivnog sam povukao iz sporta i to mogu implementirati u biznisu kojim se danas bavim”.
 Ne smatram je da je moja karijera bila nešto pretjerano uspješna, jer ima puno uspješnijih igrača iz moje generacije. Ali, posljedice bavljenja tim sportom trajno su odredile moju budućnost! Vaterpolo je jedan potpuno drugačiji način života u kojem se ambicije grade od malih nogu. Poznato je da su sportaši općenito stabilniji i psihički snažniji ljudi od onih koji se nisu bavili sportom. To je nešto što dugujem vaterpolu. Vaterpolo me naučio prije svega disciplini i radnim navikama, a u mene je još usadio sportski duh i timski rad! Vaterpolo je momčadski sport u kojem sam naučio da vrhunski pojedinci bez jake momčadi ništa samostalno ne mogu uraditi. Vaterpolo je muški sport, naučiš primati, ali i zadavati udarce, pa i niske! I taj dio primanja i zadavanja udaraca jest svojevrsni put izgradnje i sportaša i čovjeka.
Mitar je na svojoj koži osjetio “vojničku i spartansku” školu koja se njeguje u vaterpolskom klubu Partizan. Jako mlad je ušao u teretanu, a, sjeća se, “već od 7. razreda osnovne škole bio je u punom treningu i već letimičnim pogledom moglo se prepoznati tko je iz Partizana, a tko iz nekog drugog kluba”. Ruku na srce, nakon prestanka aktivnog bavljenja vaterpolom, Mitar se jedno kratko vrijeme malo “razbuktao”, ali vrlo brzo je sve vratio u “normalu”.
 Svako jutro posljednjih pet godina, od 7 do 9 sati sam na treningu, u teretani jednog beogradskog hotela trčim i plivam. Ali bez lopte! Taj svakodnevni trening više ne doživljavam kao zadovoljstvo nego kao obavezu i ulaganje u sebe i svoju budućnost.
Prema vlastitom priznanju, Mitar je, upisujući studij ekonomije na sveučilištu Singidunum u Beogradu, već znao što će i gdje raditi kad završi fakultet. Stoga je svršetak vaterpolske karijere na trećoj godini studija bio logičan korak u onome što je uslijedilo.
 Nije bilo ni govora da bih mogao imati neka mentalna vrludanja i ne znati što ću raditi! I sestra i ja smo u našoj obitelji od malih nogu okruženi poslovnim ljudima, dosta se pričalo o poslu, ali nijednog trenutka roditelji nas nisu pritiskali da se bavimo ovim ili onim. Imali smo maksimalnu slobodu sami birati što i kako ćemo dalje raditi, ali i sestra i ja smo pokazivali preveliko zanimanje za obiteljski posao i nekako smo se samostalno usmjerili prema tome. Moji roditelji su diplomirani ekonomisti, majka je 20 i kusur godina bila financijski direktor u visokogradnji Energoprojekta, jednoj od najjačih građevinskih kompanija u bivšoj Jugoslaviji. Otac je došao u Beograd iz istočne Bosne, s Romanije, iz Han Pijeska, na fakultet 1974. godine, potom se zaposlio prvo u državnoj firmi da bi potom osnovao Deus System, privatnu firmu za trgovinu grafičkim repromaterijalom i papirom.
S Mitrovim početkom rada u obiteljskoj kompaniji Deus System počinje širiti svoje djelatnosti, osnivaju se Deus Port, koji iznajmljuje čak 20.000 četvornih metara skladišnog prostora u Novom Sadu, Beogradu, Čačku, Valjevu, Nišu i Banjoj Luci, i Atos Fructum, tvrtka kojom je kompanija na velika vrata ušla u svijet agrara. Odmah su posadili 15 hektara tada najmodernijeg nasada u Srbiji, a za samo nekoliko godina izborili su se postati “veliki igrači” izvozeći čak 97 posto svojih jabuka u Rusiju, skandinavske zemlje, ali i u Englesku, kao jedina tvrtka iz Srbije kojoj je to pošlo za rukom u posljednjih 30 godina!
 Kad smo krenuli u taj posao, preslikali smo sve najsuvremenije što smo mogli vidjeti u Južnom Tirolu, regiji koja se među voćarima doživljava kao majka suvremenog europskog voćarstva. Mislim da danas, što se tiče tehnologije, vodeći jabučari iz Srbije su prestigli Južni Tirol i Štajersku, kao i druge voćarske regije, Srbija je postala ozbiljna jabučarska zemlja. A pozicija Atos Fructuma je uvrštavanje među tri top izvozna igrača u Srbiji! Kotiramo vrlo visoko!
Kad priča o svim tim silnim brojkama, logično je da sam Mitra zapitao plaše li ga te brojke, jesu li prevelika odgovornost, jer sve te silne jabuke treba distribuirati, prodati i naplatiti.
 Mislim da sve ovo više stimulira nego plaši. Ambiciozni ljudi teže iz godine u godinu te brojke podizati na još veću razinu. Straha nema, ima samo jedna zdrava ambicija! Imam osjećaj da iz godine u godinu samo povećavam brzinu i dodajem gas te da ću uskoro sa sadašnjih 14-15 sati dnevni obim posla podići sigurno za još sat-dva.
Nakon strelovitog uspona u poslu s jabukama, obitelj Deurić je odlučila 2010. godine proširiti posao i na vinograde, kaneći početi proizvodnju vina od vlastitog grožđa. O grožđu i vinu nisu znali ništa, kao što su Mitru prije desetak godina i jabuke bile nepoznanica.
 Prvo i osnovno, mislim da je to što ne nasljeđujemo nikakvu tradiciju naša velika prednost! Moj djed na Romaniji je bio mesar, a djed s majčine strane je bio precizni mehaničar koji je imao neki svoj mali vinograd te je proizvodio vrlo primitivnim metodama vino u svom podrumu koje se moglo piti 2-3 mjeseca, u tom razdoblju bi se i popilo, i – to je bilo to! Dakle, to se nipošto ne može nazvati tradicijom. Danas, kada imate otvorene granice, Internet kao jedno more informacija, kad postoji znanje koje možete platiti i uvesti, rekao bih da tradicija ne da nije presudna nego je vrlo često čak i remetilački faktor! Ta sukcesiona tranzicija određenog i znanja i upravljanja i vlasništva, pogotovo kod vinara, može biti vrlo stresna pa tako loša i za vinariju i vinara. Metode koje su nekad koristili moj otac i djed danas se uglavnom više ne koriste. Dakle, mi nismo opterećeni tradicijom, inženjerska smo kuća. Imamo bazu za proizvodnju grožđa, kao nečega što je najvažnije u proizvodnji vina, a grožđe kao sirovina u cijelom postupku proizvodnje vina čini 97 posto. Ono što smo mi u početku željeli imati je fantastičan inženjerski tim koji može proizvesti najbolju sirovinu. Izgradili smo suvremenu vinariju, opremili je najkvalitetnijom opremom i angažirali Dominiquea Delteila, francuskog enologa koji je 10 godina bio direktor enološkog instituta u Montpelliereu, da upravo te naše inženjere gurne u svijet winemakinga i od njih napravi dobre winemakere. Ali, ono što nam je najbitnije i oko čega se najviše borimo jest proizvodnja dobre sirovine! Ponosan sam što jako puno ulažemo u naše vinograde, i u samu estetiku, ali i u znanje koje se primjenjuje u tim vinogradima, i mislim da je to ključ uspjeha i rastuće kvalitete vina Vinarije Deurić.
Za Mitra definicija vinara je u posebnom načinu i filozofiji života, jer – “vinari su specifični ljudi!”
 Za razliku od jabuke, koja je čista generika i excel, vino je osoban proizvod. Ono zahtijeva priču i emociju, i vlasnika i winemakera i onog traktorista koji obrađuje vinograd. Da budem iskren, nama je trebalo malo vremena za uhodavanje, jer smo ovdje bili kao vojnici u vojarni naučeni proizvoditi jabuku u velikim količinama, da tjedno tovarimo i do 40 šlepera. Trebalo nam je vremena da se u glavama prešaltamo na jedan sofisticiraniji proizvod kao što je vino i mislim da su se i emocije tu dosta promijenile. Meni je kao vlasniku i direktoru i Atos Fructuma i Vinarije Deurić danas puno emotivnije promatrati ovaj vinski biznis od voćarskog. Znate, predivan je osjećaj kad na tržište dajete vino s vlastitom etiketom na kojoj je vaše prezime, ali je time i odgovornost velika.
Za razliku od jabuka, u vinskoj priči Mitar Deurić ne namjerava proizvoditi stotine tisuća ili milijune litara vina. Štoviše, ustrajat će na obiteljskoj boutique vinariji u kojoj će se vino proizvoditi od grožđa s postojećih 16 hektara vinograda.
 To je površina za koju smatramo da je savim dovoljna i za koju svaki segment proizvodnje možemo iskontrolirati na najkvalitetniji način i da s te površine, uz znatno reducirani prinos, možemo proizvesti nekih 80.000-90.000 butelja.
A kad se iz Male Remete na Fruškoj gori vrati u svoj dom u Beogradu, koji će uskoro biti bogatiji za blizance, Mitru je u razmišljanjima preostalo ostvariti još jedan dječački san. Voziti motocikl!
 Želio bih položiti i voziti motor. Kao djetetu su mi roditelji zabranjivali uopće pristupiti motorima, smatrali su to vrlo opasnim, i ostao mi je taj žal iz mladosti. Baš nedavno sam pričao s majkom i rekao sam joj da nije ni u 30. godini kasno položiti vožnju motora i tako ispuniti svoj dječački san. Naravno, ne bih vozio nekog brzinca nego neku finu cestovnu krstaricu na dva kotača. Ionako je život sam po sebi brz!



Comments are closed.