Za potrebe ove priče odlučio sam odstupiti od svojega uobičajenog, reportažnog pristupa. Nisam istraživao vlasničke strukture vinarija, nisam ulazio u tok inozemnih ulaganja u tokajski vinski sektor, niti sam razlagao pozadinske procese koji oblikuju današnji Tokaj. Ovaj put želio sam se prepustiti Hamvasu — piscu kojega sam upoznao kroz njegovu „Filozofiju vina“, u čijem je objavljivanju mecenski sudjelovao moj pokojni susjed, Zlatko Janečić. Tim vlastitim, intimnim dugom i zahvalnošću počinje i ovaj vodič: kao pokušaj da se Tokaj čita onako kako ga je Hamvas osjećao, ne kao predmet analize, nego kao prostor unutarnjeg pomaka.
Putnik koji dolazi u Tokaj često dolazi iz pogrešnih razloga: da nešto „proba”, da nešto „otkrije”, da ispuni bilježnicu dojmovima i ocjenama. Takav pristup rijetko vodi do smislenog iskustva. Tokaj nije mjesto koje se otkriva mjerom, niti regija koja se može razumjeti geometrijskim nizom degustacijskih sala. On je prostor unutarnjeg pomaka, jedna od onih svjetskih vinskih zona koja se ne obraća jezicima tržišta nego jezicima vremena, prostora i čovjekova unutarnjeg stanja. Ono što ga čini jedinstvenim nije samo njegov tokajac, niti aszú, niti furmint, nego neobična tenzija između okomitosti brda, terasastih vinograda, tvrdog kamena i tihe slatkoće grožđa koje u sebi nosi svjetlost jeseni. Tokaj je, na neki način, više duhovni pejzaž nego enološki teritorij, a to je točno ona vrsta prijemčivosti koju je u svojim spisima prepoznavao Béla Hamvas.
Hamvas nije bio pisac vina, nego pisac čovjekove mogućnosti da se približi svijetu koji mu izmiče. Njegova promišljanja o vinu nikada nisu bila priručnici o kušanju ili biljeg o tehničkim karakteristikama. Vino mu je uvijek bilo most, sredstvo i ogledalo, hrana duše i prostor za povratak iskonskim oblicima radosti. Kada je govorio o vinima, govorio je o čovjeku. Kada je pisao o Tokaju, pisao je o toj rijetkoj mogućnosti da se u jednoj kapljici sastane cijela jednostavnost života. U tom smislu, putovati Tokajem danas i pokušati ga razumjeti „po Hamvasu” znači pristati na to da vino ne bude predmet nego sugovornik, i da se regiji ne pristupi kao katalogu etiketa, nego kao živom prostoru u kojem se čovjek vraća vlastitoj punoći.
Za putnika koji želi obići Sausku, Holdvölgy, Disznókő i Demetervin, ta je perspektiva ne samo korisna nego i nužna. Svaka od ovih vinarija, iako različita po stilu, pristupu, arhitekturi i filozofiji, otvara drugačiji pristup vinskoj stvarnosti Tokaja. Sauska predstavlja čistoću i suvremenost, red i disciplinu; Holdvölgy je labirint svjetla i podzemnih tajni, mjesto gdje vino postaje narativ; Disznókő je monumentalna interpretacija tradicije i stabilnosti; a Demetervin je tiho svetište jednostavnosti i asketske preciznosti. Zajedno tvore četverolist iskustava u kojima putnik može prepoznati nešto od Hamvasove misli: razliku između vina koje se pije ustima i vina koje se pije srcem.
Putovanje se može započeti u Sauski, gdje arhitektura i enologija stoje u potpunoj suglasnosti. Zgrada vinarije, gotovo posve utopljena u krajolik, govori jezikom minimalizma, čistih linija i kontroliranih impresija. Sve što ovdje postoji izbrušeno je i postavljeno s ciljem: prostor u kojem nema viška, nema šuma, nema nepotrebnih gesti. Vina koja nastaju u takvom okolišu logično nose istu poruku. Suhi furminti Sauske uvijek su precizni, linearni i kristalni, kao da vino želi izraziti jasnoću misli bez ijedne digresije. Hamvas bi takav stil nazvao „vino reda”: vino koje svoj karakter gradi iz unutarnje napetosti između strukture i lakoće. Piti Sausku zahtijeva mirnoću, jer je svaki gutljaj nalik na razgovor s nekim tko govori tiho, ali savršeno artikulirano. Putnik koji želi ući u tokajski svijet s osjećajem čistoće i mentalne budnosti učinit će mudro ako upravo ovdje započne svoj itinerarij.
Nakon Sauske, prelazak u Holdvölgy djeluje kao ulazak u drugi svemir. Ako je Sauska dan, Holdvölgy je noć. Ne noć tame, nego noć svjetlosti koja se lomi o kamene zidove podzemnih hodnika, noć u kojoj se vino ponaša kao rukopis. Holdvölgy nije samo vinarija; on je podzemna knjižnica iskustava. Labirint tunela, u kojem su vina raspoređena kao poglavlja velikog romana o Tokaju, ostavlja snažan dojam. Ovdje vino više nije objekt kušanja nego dio kazališne scene, relikvija i iluminacija istodobno. Degustacija u Holdvölgyju nije aktivnost, nego ritual: vino se ne kuša brzo, nego se sluša polako, kao misaona rečenica koja se odvija pred putnikom. Hamvas je govorio da postoje vina koja piju čovjeka, a ne obratno; Holdvölgy je mjesto gdje takva izreka postaje sasvim vjerodostojna. Putnik koji ovdje zastane i dopusti tišini da ga obavije otkrit će u čaši neku vrstu rezonancije, kao da vino prenosi davne vibracije zemlje i godišta.
U kontrastu s Holdvölgyjevom podzemnom poetikom, Disznókő je velika pozornica svjetla. Imanje koje se prostire pod dugim nagibima Tokajskog gorja izgleda kao mjesto gdje je svaka terasa, svaki kameni zid i svaki red trsja postavljen s namjerom da pokaže povijesnu veličinu regije. Ovdje putnik može prvi put razumjeti Tokaj kao simbol, ne samo kao regiju. Vinogradi koji sežu do horizonta podsjećaju na geometriju starih carstava, dok vinarija, unatoč suvremenoj funkcionalnosti, zadržava obilježja dostojanstva i duboko ukorijenjene tradicije. Disznókő je možda najbliže onome što se često zamišlja kada se govori o „klasičnom Tokaju”: velika imanja, odmjerena vina, aszú koji je definiran preciznošću i tradicijom. Hamvas bi ovdje prepoznao vino „zlatnog praha”. On je znao da Tokaj proizvodi vina koja djeluju kao usporeno svjetlo: kao da u svakoj kapljici stoji kompresija godišnjeg ciklusa, sunčevih sati, jesenskih magli i početne truleži koja preobražava jednostavnost grožđa u nešto što nadilazi prirodu. Piti Disznókő znači dopustiti svijetu da se uspori do točke u kojoj čovjek uviđa da su vrijeme, strpljenje i pažnja najvažnija mjerila vrijednosti.
Iako je monumentalnost Disznókőa impresivna, putovanje kroz Tokaj ne bi bilo potpuno bez susreta s drugačijom vrstom tišine: onom koju nudi Demetervin. Smješten u malom prostoru, gotovo skriven iza svojih vinograda, Demetervin djeluje kao meditativna komora regije. Ovdje nema spektakularne arhitekture, nema monumentalnih terasa ni dugih prilaza. Sve je skromno, fokusirano i gotovo asketsko. Upravo ta jednostavnost omogućuje da vina Demetervina progovore najčišće. Ona su, u Hamvasovim kategorijama, „vina čistog daha”: vina koja nemaju želju impresionirati, nego otkriti. Furminti iz parcela poput Szerelmi ili Úrágya nose u sebi sabranu jasnoću. Njihova je svježina uvijek prožeta nekom tihom ozbiljnošću, kao da vino zna da ne mora govoriti glasno da bi bilo duboko. Putnik koji dođe do Demetervina nakon iskust
Putnik koji dođe do Demetervina nakon iskustava Sauske, Holdvölgyja i Disznókőa često prvi put osjeti što znači hamvasovski način pijenja: vino koje ne nudi spektakl, nego povratak k sebi.
Kada se ove četiri točke poslože u putnički itinerarij, nastaje niz koji se može čitati kao unutarnje putovanje. Sauska je buđenje, čista prva misao. Holdvölgy je ulazak u podsvijet, prostor simboličkih dubina. Disznókő je susret s tradicijom i kolektivnim pamćenjem, pejzaž koji govori stoljetnim jezikom. Demetervin je povratak unutra, tiho zatvaranje kruga. Putnik koji ovako sastavi dva dana u Tokaju neće samo obići vinarije, nego će proći kroz četiri različita stupnja iskustva: red, dubinu, tradiciju i jasnoću. A to je upravo struktura koju Hamvas vidi u svakom ozbiljnom susretu s vinom: vino mora otvoriti čovjeka, spustiti ga, proširiti i zatim smiriti.
Tokaj, promatran iz perspektive Hamvasa, prestaje biti regija vina i postaje regija prisutnosti. On nije samo povijest plemenite truleži ili mjesto gdje se grozd pretvara u zlatnu kapljicu, nego prostor u kojem se čovjek može ponovno povezati s osnovnim ritmom stvari. Hamvas je znao da vino nije luksuz, nego osnovno duhovno sredstvo: ne u dogmatskom, nego u egzistencijalnom smislu. Kada govori da vino „čini čovjeka jasnim”, on govori o onoj rijetkoj vrsti trenutka kada se čovjek nađe potpuno usklađen sa sobom i okolnim svijetom. Takvi se trenuci događaju u Tokaju češće nego drugdje, jer je krajolik već prožet tom vrstom unutarnje tišine.
Zato ovaj vodič ne daje popis preporuka, nego poziv na određeni način putovanja. Ne piti previše, ne žuriti, ne bilježiti tehničke detalje po svaku cijenu, ne pokušavati biti enolog na jedan dan. Putovati po Hamvasu znači dopustiti da se vrijeme rastegne i da svako vino postane trenutak koji čovjek može nositi dalje. U Sauski treba uočiti čistoću, u Holdvölgyju tajanstvo, u Disznókőu monumentalnost, u Demetervinu mir. Tko sve to sjedini, imat će iskustvo koje nadilazi običan posjet vinarijama.
Tokaj je, u svojoj srži, regija u kojoj se vino pije više dušom nego ustima. To je Hamvas znao, i zato je svaki njegov zapis o vinu zapravo zapis o čovjekovoj sposobnosti da bude prisutan, da doživi, da osjeti. Putnik koji prođe Sausku, Holdvölgy, Disznókő i Demetervin s tom mišlju u sebi možda neće kušati najviše vina, ali će razumjeti jedno: vino je ovdje putokaz, a putovanje prema unutra najvažnija destinacija. Tokaj se ne pamti po bocama, nego po trenucima. A to je najhamvasovskiji mogući zaključak.
