Aszú je najskuplji proces proizvodnje vina na svijetu. A desetljećima je bio jedno od najjeftinijih velikih vina Europe. U tom paradoksu skriva Na zgradi vinarije Szepsy nema ni kućnog broja ni naziva ulice. Ako ne znate koju kuću tražite, teško ćete biti sigurni da ste stigli na pravu adresu. Spomenuo sam to Istvánu Szepsyju mlađem. Samo se nasmiješio. Pomislio sam da mu takva selekcija gostiju sasvim odgovara.
Njegov otac desetljećima je radio na tome da prezime Szepsy postane poznato daleko izvan Máda. Sin sada mora voditi posao koji je iz toga nastao, prodavati vina u više od dvadeset zemalja i odlučivati što će obitelj proizvoditi za deset ili dvadeset godina. Kada sam ga pitao kako je bilo odrastati uz čovjeka takva ugleda, je li osjećao odgovornost ili potrebu za pobunom, prvo je ispravio redoslijed.
– Prije svega on je moj otac, a tek onda vinar.
Priznaje da teško prihvaća stvari samo zato što su takve kakve jesu. Bilo je i pobune. Ali preuzimanje obiteljskog posla nije se dogodilo u trenutku koji su sami izabrali. Stariji Szepsy doživio je moždani udar u ožujku 2019. Sin, kćeri i zet morali su brže preuzeti svakodnevne obveze.
Danas mlađi István donosi većinu odluka, sestra je formalno direktorica, a otac i dalje radi na vinogradima i istraživanju.
– Moj otac je i dalje šef.
Upravo u vinogradu očev se autoritet najmanje dovodi u pitanje. Ondje je proveo najveći dio života, smanjivao prinose dok su mu se drugi smijali, tražio stare trsove i razlike među grozdovima, kupovao parcele za koje prije nije ni znao da su mu potrebne. Sin njegov današnji rad opisuje kao svojevrstan istraživački institut unutar vinarije.

S više slobodnog vremena pojavio se i interes koji se ne može objasniti sastavom tla ili izborom klona: Arsenal.
Obiteljska proizvodnja vina seže stoljećima unatrag. Uz Szepsyje se veže i ime propovjednika Mátéa Laczkóa Szepsyja, njihova pobočnog pretka, kojem se tradicionalno pripisuje važna uloga u povijesti zapisivanja postupka izrade aszúa. Ali starijem Istvánu obiteljska povijest nije osigurala ni gotov posao ni slobodu da proizvodi ono što želi.
Vrlo mlad izgubio je oca. Nakon studija otišao je u Pariz i razmišljao o ostanku izvan Mađarske. Prema njegovu biografskom portretu koji je priredila Hedvig Tallián, treće noći sanjao je samo Tokaj. Vratio se kući.
Zaposlio se u zadruzi Rákóczi u Mádu. Vlastito imanje, onako kako ga je zamišljao, mogao je početi graditi tek nakon sloma socijalističkog sustava. Do tada je trebalo raditi u proizvodnji čiji su ciljevi bili drukčiji od njegovih.
– Godinu ili dvije nakon pada komunizma shvatio sam da stvari za koje sam očekivao da će ih drugi riješiti moram riješiti sam. Morao sam početi više cijeniti naše mogućnosti i raditi prema standardima koji odgovaraju mojim uvjerenjima.
Smanjivao je prinose znatno ispod tada uobičajenih. U regiji u kojoj se dugo tražila količina, dobrovoljno odbacivanje dijela uroda mnogima je izgledalo nerazumno. Novac je trebao za vinograde, opremu i obitelj, a grožđe je ostajalo na zemlji.
– Morali smo reći da vodimo poslovni pothvat, ali da taj pothvat nije utemeljen samo na ekonomskim razmatranjima.
Što je takav rad donosio, Gabriella Mészáros, mađarska vinska stručnjakinja, zapamtila je na kušanju u Žutoj vinskoj kući početkom devedesetih. U nizu je bio velik broj aszúa. Prisjeća se da su stigli do dvadeset šestog ili dvadeset sedmog vina kada se u čaši pojavilo nešto zbog čega je zastala.
– Među vinima je bilo mnogo zanimljivih i prekrasnih uzoraka, ali ovo je bilo nešto sasvim drugo. Rekla sam: stanite, ovdje se nešto događa.
Aszú se proizvodi od pojedinačno odabranih, smežuranih bobica zahvaćenih plemenitom plijesni. Berači ih izdvajaju rukom, često prolazeći istim vinogradom više puta. Bobice se potom namaču u moštu ili vinu, a završeno vino godinama dozrijeva prije prodaje. Ni najbolji položaj ne jamči da će svaka godina dati dovoljno odgovarajućeg grožđa.
Szepsy je na takvom vinu gradio ime upravo kada je tržište postajalo sve manje naklonjeno slatkim vinima. Obitelj nije mogla računati da će kupci sami doći zato što je Tokaj nekada opskrbljivao europske dvorove.
Trebalo je pronaći ljude koji će vino kušati, razumjeti i kupiti.
Londonski trgovac Ákos Forczek među prvima je počeo dovoditi ozbiljne sommeliere u posjet Szepsyju.
– Njegova su vina tijekom godina učila sommeliere što je Tokaj. Doveli smo ljude iz restorana s Michelinovim zvjezdicama i oduševili su se onim što radi.
Međunarodni ugled nije uklonio pitanje od čega će obiteljska vinarija živjeti između berbi aszúa i godina njegova dozrijevanja. Suha vina postala su važna i zbog prihoda. Ali starijem Szepsyju donijela su i otkriće koje nije očekivao.
– Kada su mi suha vina ušla u vidokrug, tek tada su mi se vinogradi počeli otkrivati. Pogled mi se promijenio. Bio sam preplavljen novim dojmovima i zapanjen bogatstvom mogućnosti. Kakva su samo blaga ovdje bila zanemarena!

Prije toga nije znao da mu treba dio Szent Tamása, a još manje koliko se njegove parcele mogu razlikovati. Za Úrágyu također nije imao iskustvo koje će poslije steći.
– Petnaest godina ranije nisam znao da mi treba dio Szent Tamása, a kamoli kakve se različite parcele u njemu nalaze. Nisam poznavao ni Úrágyu.
Kada ga je Hedvig Tallián pitala kako ju je otkrio, odgovorio je:
– Slučajno, kao i Szent Tamás. Premda ništa nije slučajno, znate. Pojavio se netko tko mi je otvorio oči.
Odvojena vinifikacija omogućila mu je da provjerava razlike koje su se u zajedničkoj kupaži gubile. Furmint iz jednog položaja nije se ponašao kao furmint iz drugoga. Trebalo je pratiti grožđe, fermentaciju, razvoj u bačvi i potom godinama otvarati boce.
Szent Tamás posebno ga je zaokupljao zbog slojevitosti stijena i različitih vrsta zeolita koje je ondje pronalazio. O Úrágyi je govorio drukčije, oslanjajući se i na dulje iskustvo rada s tim vinogradom.
– Mislim da Szent Tamás vjerojatno daje najkompleksnije vino. Úrágya je još izraženijeg karaktera i među prvima postaje spremna za piće. Urbánu treba više vremena. To je naše najdugovječnije suho vino.
Upravo je Urbán iz 2006. mlađi István izdvojio kada sam ga pitao za vino koje mu je promijenilo život. Spomenuo je dubinu i kompleksnost kakvu prije nije mogao osjetiti.
Sin je tako u suhom vinu pronašao iskustvo koje je za oca nastajalo godinama rada s pojedinačnim položajima. Ali ni danas ne smatra da su sve razlike dovoljno istražene da bi se mogla zaključiti konačna hijerarhija suhih tokajskih vina.
Govoreći o povijesnoj klasifikaciji regije, navodi 418 položaja, među kojima su 52 svrstana u najvišu kategoriju. Prema njegovoj procjeni, danas se obrađuje približno polovica povijesno evidentiranih cjelina, a manje od šezdeset položaja istraženo je zasebnim vinifikacijama.
– Prvo moramo steći iskustvo. Provjeriti postojanost kvalitete pojedinih vinograda i razumjeti koje su osobine doista povezane s njihovim podrijetlom.
Pritom se mijenjaju i uvjeti u kojima ti vinogradi daju grožđe. Neki položaji koji su se cijenili zbog topline i mogućnosti velike koncentracije postaju prevrući i presuhi.
– Ne mislim da taj dio ima ozbiljnu budućnost u sadašnjim uvjetima. Već je prevruć – rekao je pokazujući južni dio regije tijekom razgovora s talijanskim novinarom Davideom Bortoneom.
S istraživačima i sveučilištima ispituje ponašanje različitih loza. Među pokusima su i kadarka i frankovka.
Crne sorte u Tokaju na prvi pogled zvuče kao odustajanje od svega što je obitelj gradila. István odmah razdvaja vinogradarsko područje od naziva koji bi vino smjelo nositi.
– Tokajsko vino po tradiciji mora biti bijelo.

Kadarka proizvedena na tom prostoru mogla bi, prema njegovu razmišljanju, nastupati pod širom zemljopisnom oznakom, primjerice Zemplén. Pokusi se zasad provode na ograničenom broju trsova i nemaju neposrednu komercijalnu svrhu. Želi znati može li neka sorta biti rješenje ondje gdje će proizvodnja dosadašnjih bijelih vina postajati sve teža.
Ne privlači ga osobito ideja da u tome samo slijedi druge zemlje.
– Pinot crni morao bi se natjecati s već vrlo uspješnim vinima iz cijelog svijeta. Kadarka i frankovka daju nam mogućnost razvoja vina s prepoznatljivo mađarskim karakterom.
Furmint ostaje u središtu njegova rada. Različiti tipovi grozdova, veličina bobica i reakcije na sušu ili hladnije uvjete znače da se ni o toj sorti ne može govoriti kao o jednom, potpuno istraženom materijalu. Otac je godinama birao trsove i grozdove koji su mu odgovarali; sin nastavlja taj posao uz sustavnije bilježenje i suradnju s istraživačima.
– Ja sam čovjek vinograda. Nisam proizvođač koji razmišlja isključivo poslovno.
To ne znači da može zanemariti prodaju. Obiteljska vinarija mora financirati rad prodajom svojih boca. Mlađi Szepsy otvoreno govori o teškoćama natjecanja s poduzećima koja se mogu oslanjati na kapital zarađen izvan vina i održavati proizvodnju bez stvarne isplativosti.
Ne želi se spuštati u najjeftinije kategorije. Ali za skuplje vino nije dovoljna obiteljska reputacija. Kupac mora razumjeti što plaća, a oznaka podrijetla mora mu nešto jamčiti.
Zato se vraća pitanju pravila. Ako isti naziv obuhvaća vina vrlo različitih ambicija i kvalitete, teško je izgraditi cijenu koja će omogućiti zahtjevniji rad.
– Svaka regija mora pronaći svoj stil. Potrebna je jezgra od deset ili petnaest vinarija koje mogu dijeliti pogled na svoje područje, uz očuvanje vlastitog karaktera.
U Mádu je pokušaj strožeg definiranja podrijetla dobio oblik kroz Mád Kör, udruženje proizvođača koji su postavili zahtjeve iznad zakonskog minimuma. Za vina s oznakom pojedinog položaja posebno je važno da grožđe i karakter vina opravdavaju ime na etiketi.
Sin pritom ne predlaže da se zbog potražnje za suhim vinima aszú ukloni s vrha tokajske ponude.
– Radije bih zamislio hijerarhiju u kojoj najprestižnija kategorija ostaje rezervirana za slatka vina. Srednja razina mogla bi obuhvatiti i njih i suhe furminte, dok bi manje tradicionalna proizvodnja svoje mjesto našla pod širom zemljopisnom oznakom.

Za takva razmišljanja važna su mu putovanja u Italiju. Langhe redovito obilazi, posjećuje vinarije i razgovara s proizvođačima. Posebno pamti pet sati provedenih s Angelom Gajom, tijekom kojih nisu kušali nijedno vino.
– Cijelo smo vrijeme razgovarali o gospodarskoj i društvenoj preobrazbi Langhea. Zanimljivo mi je kako su nekada zapušteni vinogradi dosegnuli iznimno visoke vrijednosti. Ali prije svega način na koji su izgradili hijerarhiju u kojoj zajedno postoje Barolo, Barbaresco i Langhe, uz sorte poput nebbiola, barbere, dolcetta i freise.
– Mislim da su Barolo i Barbaresco najbolji primjer Mađarima kako se jedna vinska regija može razvijati.
Ne misli da u Tokaj treba prenijeti njihova vina. Zanimaju ga odluke kojima su proizvođači uspjeli učiniti vlastito podrijetlo vrijednim.
– Najprije dolazi okus. Kada imate okus, oko njega možete graditi pravila.
Istu mjeru primjenjuje i na pjenušce. Njima se, iz osobnog interesa, počeo baviti 2009. Danas ih proizvodi sve više tokajskih vinarija, oslanjajući se i na prirodne kiseline furminta. Ali broj novih etiketa za njega još nije dokaz da je pronađen pravi smjer.

Pamti ocjenu talijanskog prijatelja koji je kušao jedan lokalni pjenušac.
– Nema očitih pogrešaka – rekao mu je prijatelj. – Ali nema ni ničega zbog čega bi bio osobito zanimljiv.
István taj sud ne ograničava na pjenušce.
– Pravi je izazov proizvesti vina prepoznatljiva karaktera, postojane kvalitete i stvarne sposobnosti razvoja kroz vrijeme. Samo umnožavanje stilova nije dovoljno za budućnost regije.
Očev rad sa suhim vinima u međuvremenu je otvorio novo pitanje i za aszú. Ako se razlike među položajima mogu tako jasno pratiti u suhom furmintu, što se događa kada se jednaka preciznost prenese u slatko vino?
Odgovor je tražio i odgovarajuće trsove: manje bobice, rastresitije grozdove, dobru sposobnost dozrijevanja i uvjete za plemenitu plijesan. Nova sadnja nije mogla dati odgovor nakon dvije-tri berbe. A ni u potpuno razvijenom vinogradu nije svaka godina omogućivala proizvodnju.
Aszúi iz berbe 2017., odabrani iz posebnih parcela Szent Tamása i Betseka, pokazali su smjer tog rada. Obitelj ih je pustila na tržište krajem 2020.
U takvim se odlukama vidi koliko su suha i slatka vina u njihovu podrumu povezana. Za tržište su to dvije kategorije, ali obitelj u objema prati iste vinograde i pokušava razumjeti što pojedina parcela može dati.

Stariji Szepsy za svoj je rad primio brojna priznanja. Jancis Robinson pisala je o njemu kao o čovjeku za kojeg riječ „genij” možda nije pretjerana. Godine 2013. u Villi d’Este na jezeru Como primio je priznanje Les Seigneurs du Vin. Među uglednim vinarima koji su poduprli njegov izbor bili su Aubert de Villaine, Egon Müller, Angelo Gaja, Alain Vauthier i Pablo Álvarez.
Sin je, međutim, naslijedio i poslove koje nagrade ne rješavaju: troškove rada, prodaju sporih berbi, odluke o sadnji i pitanje koliko daleko smije ići s pokusima.
U njihovu podrumu zato postoje i vina koja kupci nikada neće vidjeti.
– U većini godina radimo različita pokusna vina koja ne puštamo u prodaju – rekao mi je. – Ona su uvijek za prijatelje i obitelj.
Nisu sva istraživanja namijenjena novoj etiketi. Dio ostaje među ljudima koji ih kušaju i pamte, a zatim pri sljedećoj berbi pokušaju nešto drukčije.
Stariji Szepsy svoje razmišljanje o vinu zna odvesti daleko od tehničkih pojedinosti.

– Sve je rezonancija. Ako kopate do srca tvari, naći ćete samo valove rezonancije. Najvažnija od svih jest rezonancija ljudske ljubavi.
Govori i o tome koliko mu je važno da ljudi ostanu povezani sa zemljom i s onim što jedu i piju.
– Čovjeku je potrebno konzumirati proizvode stvorene s ljubavlju.
Njegov sin o istom poslu često govori kroz vinograde koje još treba istražiti, tržišta na kojima treba biti prisutan i pravila koja tek treba dogovoriti. Za konačne odgovore ostavlja vremena.
Pitao sam ga bi li, kada bi danas morao početi ispočetka, bez težine prezimena, ponovno radio ista vina.
– Da.
Otac mu je, kaže, davao smjernice kako se pripremiti za stvarni život i velike stvari. Neke je razumio tek poslije.
Na kraju jednog predavanja u Zagrebu pokazao je fotografiju oca u fotelji usred vinograda, s čašom u ruci. Iza njega, između redova loze, bio je parkiran motocikl.
Pitao sam ga je li ikada poželio otići od vina, raditi nešto drugo.
– Još ne.
A onda dolazi pitanje koje u svakom obiteljskom poslu visi negdje u zraku: je li ikada poželio otići od vina, biti netko drugi, živjeti izvan povijesti i očekivanja?
Odgovor je kratak.
- Još ne.
U te dvije riječi nema drame. Nema zakletve. Nema konačnosti. Postoji samo nastavak.
Možda je upravo to najtočniji opis Szepsyja i Tokaja. Ne završena priča, nego trajanje. Ne legenda koja je zaključena, nego proces koji još traje — u vinogradu, u podrumu, u bocama koje će netko otvoriti za pedeset ili sto godina.
A negdje među njima, i dalje će postojati nekoliko boca koje nikada nisu bile namijenjene tržištu. Samo stolu. I povjerenju.











