BOJAN BAŠA: Kad si budala, idi pa sadi

Nakon druge berbe koju je proveo kod Aleksa Klineca u Goriškim brdima, Bojan Baša već je prilično dobro znao kako izgleda vinarska romantika.

Ustajalo se prije šest, bralo od ranoga jutra, prerađivalo do kasno navečer, a razgovori o vinu vodili su se usput, uz ruke koje su imale važnijeg posla. Vidio je da se iza lijepih butelja, dugih večera i razgovora o prirodi nalaze leđa, žuljevi i dani u kojima se ne pita je li čovjek raspoložen za rad.

Klinec ga je na kraju upitao:

– Želiš li još uvijek posaditi vinograd?

Bojan nije dvojio.

– Želim.

Aleks ga je pogledao i zaključio:

– Kad si budala, idi pa sadi.

Do toga vinograda, međutim, nije stigao ravnim putem. Mnogo prije nego što je pomislio na lozu, život mu se odvijao na košarkaškom parketu. Krajem osamdesetih Košarkaški klub Vojvodina imao je jednu od najdarovitijih generacija u svojoj povijesti, a Bojan Baša bio je njezin kapetan. S ekipom je 1989. i 1990. godine dvaput osvojio kadetsko prvenstvo Jugoslavije, u zemlji u kojoj je konkurencija među mladim košarkašima bila gotovo jednako ozbiljna kao među seniorima.

Košarka mu nije bila hobi. Bila mu je identitet.

U isto vrijeme na području Vojvodine odrastali su Dragan Tarlać, Dejan Bodiroga i Željko Rebrača. Dušan Duda Ivković vidio je priliku da se najbolji mladi igrači iz cijele pokrajine okupe na jednome mjestu, da ih se pusti da zajedno sazrijevaju i da se od Vojvodine za nekoliko godina napravi klub sposoban napasti europski vrh.

Klupska uprava odlučila se za drukčiji put. Umjesto mladih igrača posegnula je za iskusnijim imenima, a generacija se rasula prije nego što je dobila priliku pokazati koliko može.

– Imali smo strašne mlađe kategorije, ali prvi tim to, nažalost, nije pratio. Politika kluba bila je dovoditi provjerene igrače, a nas mlađe držati po strani. Kao da nisu imali hrabrosti riskirati.

Poslije srednje škole učinilo se da se put ipak otvara. Trebao je otići u Dubrovnik, u mladu momčad koja je iz Prve B lige planirala izboriti ulazak u najviši rang jugoslavenske košarke. Imao je kupljenu avionsku kartu, dogovoren nastavak školovanja i prvu ozbiljnu priliku za seniorski iskorak.

U Dubrovnik nije stigao.

Gruzija mu nije dala recept koji je trebalo prepisati. Potvrdila mu je smjer: spontana fermentacija, što manje dodataka i dovoljno vremena da vino samo završi procese koje je započelo.

– Vino se stvara u vinogradu. Vinar je tu da prati i, kada treba, usmjeri ono što se već događa.

U podrumu ne koristi selekcionirane kvasce, enzime ni sredstva za ubrzavanje procesa. Vina fermentiraju spontano, prolaze duže maceracije te dvije do tri godine odležavaju u drvenim bačvama. Nakon punjenja provode još najmanje godinu, a često i dulje u boci. Ne bistri ih i ne filtrira, a sumpor u pravilu ne dodaje.

Bojan vino nikada nije želio oblikovati prema unaprijed zamišljenoj slici.

– Želim da pokaže vinograd, mikrolokalitet i godinu. U vinogradu se tijekom dvanaest mjeseci svašta dogodi. To je živa stvar. Moja je uloga osluškivati, pratiti i pomagati prirodi.

Prvu berbu pinota sivog imao je 2013. godine. Dulja maceracija iz pokožice je izvukla pigmente, pa vino nije bilo ni bijelo ni ružičasto, nego crvenkasto-jantarno, neobično već na prvi pogled.

Količina je bila gotovo simbolična. Od približno 1300 trsova dobio je četiri male bačve, a potom napunio 833 burgundske butelje i 101 magnum. Vino je radio za sebe i prijatelje koji vole takav stil, bez ozbiljne namjere da ga prilagođava tržištu.

Svidjelo se i mnogim ljudima koje nije poznavao.

Godina 2014. bila je jedan od prvih ozbiljnih ispita. Kiša je padala gotovo cijelu sezonu, bolesti su harale vinogradima, a mnogi su proizvođači ostali bez većeg dijela uroda. Bojanov je vinograd, na iznenađenje susjeda, prošao mnogo bolje.

– Gledali su me u čudu. Kako ja, koji prema njihovu mišljenju ne prskam, imam zdravo grožđe, a oni koji toliko tretiraju nemaju ništa?

Za njega to nije bio dokaz da je pronašao čarobnu formulu. Bio je tek znak da vinograd u kojemu godinama pokušava uspostaviti ravnotežu možda može podnijeti više nego što su mu predviđali.

Njegova su vina dugo bila poznatija izvan Srbije nego kod kuće. Dok su u europskim, američkim i azijskim krugovima prirodnih vina postajala tražena, domaća scena o Baši je još znala relativno malo. Kada su se napokon ozbiljnije pojavila na srpskom tržištu, izazvala su znatiželju kakvu proizvode vina koja se ne mogu lako smjestiti u postojeće ladice.

Jantar, macerirani pinot sivi, postao je njegova najprepoznatljivija etiketa. Poslije mu se pridružio i Veliki Jantar, jedno od vina koja su učvrstila Bašin ugled na regionalnoj sceni jantarnih vina.

Da Bašina vina više nisu samo zanimljivost uskog kruga zaljubljenika, potvrdio je Furmint 2019., proglašen najboljim oranž vinom Srbije za 2022. godinu.

No pinot sivi i furmint bili su samo početak.

Kako je kupovao okolne parcele, najčešće tridesetak ari ili pola hektara kada bi mu financije dopustile, počeo je razmišljati o sortama koje su s Fruške gore nestajale ili bile potisnute na rub vinograda. Nije ga zanimalo posaditi ono što tržište trenutačno najlakše prodaje. Htio je vratiti stare sorte i pronaći sadni materijal koji nije potpuno ujednačen i bez prošlosti.

Dvije godine kod Oskara Maurera označavao je i birao najbolje trsove staroga grašca. Plemke stogodišnjeg prokupca dobio je od Miloša Kostića iz Prokuplja, a u neobičnim zamislima pratio ga je kalemar Raca iz rasadnika MB Pantelić.

Danas na Mateju uzgaja pinot sivi, furmint, tamjaniku, moravu, grašac i prokupac. Najviše ima furminta, ali ga sve više iznenađuje morava, od koje dobiva samo oko 1500 boca.

– Možda je upravo morava još neotkriveni biser.

Vinograde sadi gusto, do približno 7500 trsova po hektaru, a prinose drži niskima. U pravilu ostavlja oko 700 grama grožđa po trsu, rijetko više od kilograma. Ne želi iz sorte izvući snagu koju nema, nego koncentraciju onoga što joj položaj prirodno može dati.

Posebno mjesto ipak pripada furmintu. Na Fruškoj gori njime se ozbiljno bave i Oskar Maurer te Erne Sagmeister. Rade s istim ili srodnim klonskim materijalom, ali na različitim tlima, ekspozicijama i mikroklimama, pa sorta u njihovim vinima pokazuje tri različita lica.

Tu se Bojan poslije mnogo godina ponovno sjetio Dude Ivkovića.

Duda je nekada vjerovao da se od nekoliko velikih talenata može stvoriti momčad sposobna osvojiti Europu. U košarci taj plan nije dobio priliku. U vinima s Fruške gore Bojan, Maurer i Sagmeister danas pokušavaju pokazati što može ista sorta kada joj trojica tvrdoglavih ljudi pristupe na tri različita načina.

– Možda sada u vinu možemo napraviti ono što je Duda htio u košarci: pokušati pokoriti svijet.

Samo što Bojan i dalje nema vlastitu vinariju.

Na Mateju, na više od četiri i pol hektara, raste približno 28.000 trsova. U drvenim posudama odležava oko 35.000 litara njegovih vina, etikete se prodaju u trinaest zemalja, a Baša svoje bačve i dalje seli po tuđim podrumima.

Sebe naziva nomadskim vinarom.

– Bačve pod mišku, pa ih posadimo gdje god pronađemo zgodno mjesto.

Prve je berbe radio kod prijatelja koji mu je mogao osloboditi dio podruma. Potom je s Đorđem Bikickim nekoliko godina „gostovao“ kod Oskara Maurera. Ujutro bi brali na Mateju, a zatim grožđe i bačve vozili 120 kilometara na sjever. Kada su popunili Maurerov podrum, preselio se kod Ernea Sagmeistera u Kanjižu. Ondje je proveo još tri godine. Godine 2024. vino je radio u Krčedinu, kod Dragana Stevanovića iz vinarije Breg.

Podrum je godinama planirao podignuti iznad vinograda furminta, na vrhu brda do kojega vode asfalt i struja. Nagib zemljišta omogućio bi mu nekoliko razina i gravitacijski protok vina bez nepotrebnog pretakanja. Uz podrum bi bila kušaonica i mali restoran u kojem bi sam kuhao.

Unatoč izvozu i sve većoj potražnji, tržište mu nikada nije bilo početni razlog za vino.

– Ne želim vino za tržište. Želim vino za ljude koje želim ponovno vidjeti.

Planove o vlastitom podrumu najprije su odgodile pandemija i svjetska kriza.

Onda je stigla 2025. godina.

U ožujku je Bojan sam rezao 28.000 trsova. Rezidbu je doživljavao kao meditaciju: glazba, pogled prema Dunavu i vinograd u kojem se misli sređuju same od sebe. Upravo je tada počeo osjećati prve teškoće s gutanjem.

Isprva ih nije shvatio ozbiljno. Želio je smršavjeti pa je promijenio prehranu, a gubitak kilograma pripisivao novom režimu. Kada je ponovno počeo normalno jesti, kilogrami su i dalje nestajali. Gutanje je postajalo sve teže, a poslije su se pojavili bol u leđima i pritisak.

Otišao je na gastroskopiju.

Rezultat biopsije stigao mu je elektroničkom poštom dok je bio sam na Mateju. Dva dana nije imao hrabrosti otvoriti poruku. Bojao se što bi mu se moglo dogoditi ako vijest bude loša, a on sam u vinogradu.

Pričekao je povratak u Beograd. Poruku su zajedno otvorili on i supruga Jelena.

U nalazu je pisalo: adenokarcinom jednjaka.

Zagrlili su se i petnaest minuta plakali.

A onda je Bojan rekao:

– Nema vremena za tugovanje. Rat počinje.

U taj rat nije ušao sam. Uz njega su Jelena i njihovo četvero djece.

Slijedili su kemoterapija i, u listopadu, jedanaestosatna operacija. Liječenje se nastavilo i nakon nje, a Bojan je prvi put morao prihvatiti da na Mateju neće moći osobno napraviti sve što smatra potrebnim.

Upravo je berba 2025. bila najbolja koju je vinograd dotad dao: oko 22 tone grožđa.

Bojan nije imao snage sve preraditi. Gotovo polovicu morao je prodati.

– To je grožđe bilo čisto zlato. Prijatelji su nam ponudili odličnu cijenu, ali mi je ipak bilo strašno teško gledati kako odlazi. Nisam vinograd podizao da bih prodavao grožđe.

Preostalih dvanaest tona primio je u svoj podrum Aleksandar Aca Todorović iz Ražnja.

– Boki, dovezi bačve – rekao mu je. – Znam da ćeš biti na operacijskom stolu. Samo mi objasni kako radiš i napravit ću sve od A do Ž. Šteta je da takav vinograd u takvoj godini ostane bez vina.

Kada je poslije operacije mogao doći, zajedno su kušali mlada vina. Bila su, kaže Bojan, fantastična.

Okrenuli su i janje.

Vinograd je preuzeo biodinamički konzultant Miloš Marković, koji s Bojanom radi već nekoliko godina.

– Ne moraš uopće biti fizički prisutan – rekao mu je. – Moja ekipa zna što treba raditi. Ti dođi kada možeš.

Erne Sagmeister, Aca Todorović, Dragan Stevanović, Miloš Marković i drugi ljudi kojima je tijekom godina povjeravao vinograde, bačve i vina postali su ekipa koja ga je mogla zamijeniti upravo onda kada je vjerovao da je mali vinar nezamjenjiv.

Pokazalo se da vinar bez vinarije ipak ima podrum.

Samo nije bio sagrađen od cigle.

Potom se krug počeo širiti. U Novom Sadu chefovi i vinari priredili su večeru za Bojana. Na Zemunskoj pijaci postavljen je dugačak stol za Gozbu. Pomoć se prikupljala i na festivalu Karakterre te u Zagrebu, a na festivalu Lovran Unfiltered izlagači su dali boce za zajedničku tombolu. U akcije su se uključivali vinari, kuhari, restorateri, distributeri i ljudi koji su njegova vina pili mnogo prije nego što su znali da će mu jednom biti potrebni.

Te akcije nisu razlog zbog kojega je Bojan Baša važan. One su tek pokazale koliko je ljudi dotaknuo prije nego što je od njih išta trebao.

Bojan vjeruje da će, kada sve prođe kako treba, na Mateju okupiti sve koji su bili uz njega i napraviti veliku feštu.

– Da jednom zauvijek pokopamo cijeli ovaj užas.

A nakon toga?

Ako je suditi prema dosadašnjem životu, vjerojatno će opet učiniti nešto protiv čega će ga razumni ljudi pokušati upozoriti. Posaditi još neku gotovo zaboravljenu sortu, premjestiti bačve u novi podrum, ostaviti vino godinu dulje na talogu ili konačno sagraditi vinariju na vrhu Mateja.

Kada se to dogodi, negdje će se već pronaći čovjek koji će mu reći da je budala.

Bojan će u tome ponovno čuti dopuštenje.