Kad je 1999. kupio zapušteni vinograd u Zmajevcu, Damir Josić nije planirao stvoriti veliku vinariju. Htio je samo pokušati napraviti dobro vino u tom zaboravljenom dijelu Baranje. Taj ga je kraj, kaže, privukao gotovo odmah.
- Kad sam prvi put došao u Zmajevac, taj dio Baranje doživio sam kao područje Istre oko Motovuna. Čista magija. Stari gatori imali su neku mirnoću, nostalgiju i mistiku.
U Josićevoj priči nema ničega salonskog. Nema naslijeđene vinarije, nema lagodnog kontinuiteta, nema sigurnog puta. Ima Baranje nakon devedesetih, jedan stari gator, nekoliko zapuštenih hektara, puno rizika i čovjek koji je dovoljno tvrdoglavo vjerovao da iz tog krajolika može izvući veliko vino. Danas se ta vjera zove Superior Cuvée, Cabernet Franc, nova vinarija i restoran zbog kojeg se u Zmajevac ne dolazi samo piti nego i jesti.
Kad mu se kaže da je bio vizionar koji je prepoznao potencijal Baranje prije mnogih drugih, Damir Josić samo odmahne rukom.
- Ma kakav vizionar. Ja sam budala, kaže uz poluosmijeh.
Vizionari znaju kamo idu. Ja sam samo radio ono u što sam vjerovao.
Ta rečenica, izgovorena gotovo usput, zapravo prilično dobro opisuje cijelu njegovu vinsku priču.
Josić u vino nije došao kao vinar. Zapravo, kad je kupio prve vinograde u Zmajevcu, iza sebe je već imao nekoliko potpuno različitih profesionalnih života.
Po struci je krojač muških odjevnih predmeta i prije Domovinskog rata vodio je modni salon u Osijeku. Šivao je svadbena odijela, pratio modne trendove i, kako će kasnije reći njegovi poznanici, bio jedan od najtraženijih krojača u gradu. U jednom je razdoblju radio i pod licencom talijanskog Stefanelа, a kad je ta modna kuća ušla na hrvatsko tržište, salon je jednostavno preimenovao u — Stefan.
Tijekom služenja vojnog roka u JNA radio je kao „kerovođa“, posao za koji se školovao u niškom predgrađu Panteleju. Poslije će se okrenuti ugostiteljstvu i godinama voditi pizzeriju As u središtu Osijeka, mjesto koje je u to vrijeme bilo dobro poznato osječkoj gradskoj publici.
Tek nakon svih tih iskustava došla je Baranja.
No put do današnje vinarije nije uvijek bio miran.
U jednom je razdoblju razvio i pomalo neobičan interes za bioenergiju i bioterapiju. Do toga je došlo nakon razdoblja velikog stresa povezanog s kreditima i širenjem vinarije.
Naime, iza Josićeve mirne vanjštine često se krije mnogo nemira.
- Kakva mirnoća? Žderem se u sebi, zna reći.
Upravo ga je taj stres, kaže, potaknuo da počne istraživati bioenergiju i pohađati školu bioterapije Zdenka Domančića. Danas o tome govori mirno i bez velike pompe, kao o osobnom iskustvu koje mu je pomoglo bolje razumjeti vlastite granice i pritiske poduzetničkog života.
Zato Josićeva vinska priča nikad nije izgledala kao klasična priča o nasljednoj vinariji. U nju je ušao gotovo slučajno, ali s onom vrstom upornosti koja često odlučuje hoće li neka ideja ostati samo hobi ili će se pretvoriti u ozbiljan posao.
A već prve berbe pokazale su da se ovdje događa nešto više od obične avanture.
Iako je u cijelu priču ušao gotovo rekreativno, Josić je od početka znao da vino ne može raditi sam. Za rad u vinogradu i podrumu odmah je angažirao enologa. Ta se odluka pokazala presudnom već nakon prve ozbiljne berbe.
Vina iz berbe 2001. vrlo brzo su počela osvajati priznanja. Na smotri vina Slavin u Orahovici osvojila su zlatne medalje: sivi pinot, graševina i kupaža crnih sorata. Za nekoga tko je tek nekoliko godina ranije kupio vinograd bez velike strategije, to je bio prilično jasan signal da se iz tog projekta može razviti nešto mnogo ozbiljnije.
Kad je shvatio da vina nadilaze razinu hobija, Josić je vrlo rano počeo razmišljati i o identitetu vinarije. U suradnji s fotografom Marijom Romulićem i dizajnerskim studijem Kičendizajn nastala je serija etiketa koja će ubrzo postati njegov zaštitni znak.
Inspiracija je bio Kopački rit, jedan od najvažnijih močvarnih ekosustava u Europi, udaljen svega nekoliko kilometara od Zmajevca. Taj veliki močvarni krajolik uz Dunav stoljećima oblikuje prirodu i život u ovom dijelu Baranje. Svako vino dobilo je svoju pticu iz tog krajolika: graševina crvenonogu vlastelicu, sauvignon bijelu rodu, sivi pinot vivka, dok su crvena vina dobila simbol crne rode.
Vinogradi su ubrzo počeli rasti. Sa prvih šest hektara projekt se postupno širio, kupovani su novi gatori, a mala baranjska avantura počela je prerastati u ozbiljnu vinariju. Vino je dobilo priču.
Ali iza tog identiteta stajala je i ambicija koja će ubrzo postati središnja tema Josićeva rada: dokazati da Baranja može proizvesti veliko crveno vino.
Ideja da Baranja može dati veliko crveno vino dugo je zvučala gotovo provokativno. Regija je bila poznata prije svega po graševini i drugim bijelim sortama, dok su crna vina rijetko izlazila iz okvira lokalne potrošnje.
Josić je, međutim, vrlo rano počeo razmišljati drukčije. Jedno iskustvo iz starog podruma u susjedstvu ostalo mu je posebno urezano u pamćenje. Kod vinara Balinta Takača kušao je vino koje je domaćin zvao „crni pinot”, premda je zapravo bila kupaža nekoliko sorata. To vino, kaže, otvorilo mu je oči.
Tada je prvi put ozbiljno pomislio da baranjski terroir ima potencijal za velika crna vina.
Iz te ideje postupno je nastao Cuvée Superior, kupaža cabernet sauvignona, cabernet franca, shiraza i pinota crnog. Vino je s vremenom postalo jedno od najprepoznatljivijih crnih vina kontinentalne Hrvatske, a mnogi su ga počeli opisivati kao prvo doista veliko crveno vino Baranje.
- U toj čaši je cijela Baranja, zna reći Josić.
Ali pritom uvijek dodaje da velika vina ne nastaju preko noći. Vino je, kaže, generacijski posao.
Istodobno, dok je radio na velikim crnim vinima, Josić je iz baranjske prošlosti izvukao i jedan gotovo zaboravljeni stil vina — šiler.
Riječ je o tradicionalnom baranjskom vinu prozirno crvene boje koje se nekada proizvodilo na gotovo svakom imanju, uglavnom za vlastite potrebe. Danas ga se rijetko može pronaći, ali Josić ga je odlučio vratiti u život kao podsjetnik na staru Baranju.
- To je vino koje su nekad gazde radile samo za sebe, kaže.
Htio sam da ostane uspomena na Baranju kakva je nekad bila.
U jednom se razdoblju poigrao i s još jednim starim vinom ovog prostora – bermetom, aromatiziranim vinom koje je u slavonskim i srijemskim krajevima nekada imalo dugu tradiciju. Iako nije postao stalni dio ponude, taj eksperiment bio je još jedan Josićev pokušaj da kroz vino dotakne starije slojeve regionalne vinske kulture.
Superior Cuvée postao je vino po kojem se vinarija počela prepoznavati i izvan regije. Ali Josić se tu nije zaustavio. Jedan od sljedećih izazova bio je pokazati da Baranja može dati i vrhunski cabernet franc, sortu koju su vinari s druge strane granice u mađarskom Villányju već odavno pretvorili u svoj zaštitni znak.
Taj izazov svoju će punu potvrdu dobiti mnogo godina kasnije.
Sljedeća velika prekretnica dogodila se 2009. godine, kada je u Zmajevcu otvoren Restoran Josić. Time je vinska priča dobila novu dimenziju: vino je dobilo svoju kuhinju, a Zmajevac novu gastronomsku adresu.
Josić je u ugostiteljstvu već imao iskustva iz vremena kada je u Osijeku vodio pizzeriju As, pa mu organizacija restorana nije bila nepoznat teren. Ideja je bila jednostavna: vino ne smije ostati izoliran proizvod. Mora imati kontekst, stol i hranu uz koju će pokazati svoje pravo lice.
Restoran je zato od početka bio zamišljen kao produžetak vinarije. Jelovnik se oslanja na baranjsku i slavonsku tradiciju, ali kroz suvremeniju interpretaciju i pažljivo birane lokalne namirnice. U jednom je razdoblju kuhinju vodio i popularni chef Tomica Đukić, a danas je glavni kuhar mladi Danijel Biro.
Posebno mjesto u jelovniku dobila su jela od crne slavonske svinje, takozvane fajferice, koja su postala važan dio gastronomskog identiteta kuće. U jednom je razdoblju taj dio kuhinje dodatno razvijen u suradnji sa zagrebačkim chefom Kristijanom Misiračom. Tada su nastala i jela koja su u restoranu nazvali jednostavno — „svinjarije“: različite interpretacije jela od crne slavonske svinje koje su brzo postale prepoznatljiv dio jelovnika.
Ta su jela, kako Damir Josić voli reći, samo logičan nastavak vinske priče.
- Gastronomija je kod nas zapravo nadogradnja vina, kaže.
U međuvremenu je i sam dodatno produbio kulinarsko znanje. Završio je školovanje u prestižnoj Alma Scuola Internazionale di Cucina u Parmi, a kasnije je upisao i program profesionalnog slastičara na kulinarskom institutu Kul IN.
Restoran je s vremenom postao jedno od središnjih mjesta enogastronomije u istočnoj Hrvatskoj, a vinarija i kuhinja počele su zajedno graditi ono što danas nazivamo baranjskim vinskim turizmom.
Josić je oduvijek volio povezivati vino s drugim svjetovima — prirodom, gastronomijom, a ponekad i umjetnošću.
Jedan od zanimljivijih projekata nastao je 2023. godine u suradnji s fotografom Stankom Abadžićem i dizajnerom Miroslavom Kičićem. Tada je predstavljena Josić Art Edition, limitirana serija vina čije etikete krase crno-bijele fotografije ženskog akta.
Riječ je o prvom takvom projektu na hrvatskoj vinskoj sceni, a etikete su nastale kao spoj autorske fotografije i vinskog dizajna. Fotografije su korištene na limitiranim izdanjima vina Cabernet Franc i Cuvée Superior.
Projekt je ubrzo dobio i širi kontekst: fotografija s etikete predstavljena je na izložbi primijenjene fotografije ProART 2023 u zagrebačkoj galeriji ULUPUH, gdje je izabrana među trideset najznačajnijih fotografskih suradnji.
Dvadeset i pet godina nakon kupnje prvih vinograda Josić je napravio najveći infrastrukturni iskorak u povijesti vinarije. U Zmajevcu je nedavno otvorena potpuno nova, moderna vinarija, investicija vrijedna oko 2,5 milijuna eura.
Nova zgrada prostire se na približno tisuću četvornih metara i donosi suvremene enološke standarde: preciznu kontrolu fermentacije, bolju tehnološku učinkovitost i znatno veći proizvodni kapacitet. Otvorenjem novog pogona proizvodnja je podignuta na oko 300 tisuća boca vina godišnje.
Stari gator iz 1935. i nova moderna vinarija danas stoje jedan uz drugi kao simbol filozofije kuće Josić — spoj tradicije i suvremene enologije.
U toj novoj fazi razvoja posebno mjesto zauzima cabernet franc, sorta na kojoj Josić sustavno radi već desetak godina. Još je tada želio pokazati da Baranja može dati ozbiljne interpretacije sorte koja je s druge strane granice, u mađarskom Villányju, već odavno postala zaštitni znak regije.
Najnoviji Cabernet Franc iz 2024. pokazuje koliko je taj projekt sazrio. To je vino velikog tijela i visokog ekstrakta, složenog bouqueta u kojem se prepliću tamno i crveno voće, cvjetne note te diskretne nijanse cigara i dima. U ustima dominira tamno voće uz tonove crne čokolade, dok baršunasti tanini i svježina tipična za cabernet franc daju vinu eleganciju i dug potencijal odležavanja.
Time Josić zapravo nastavlja ideju koja ga prati od početka: dokazati da Baranja može proizvoditi velika crna vina — i to ne samo kroz jednu etiketu.
Danas vina Josić nastaju iz oko pedeset hektara vinograda — polovice u vlastitom vlasništvu, a polovice kroz kooperantsku suradnju. Takav model omogućuje stabilnu proizvodnju, ali i fleksibilnost u radu s grožđem bez kompromisa u kvaliteti sirovine. Vinarija zapošljava nekoliko desetaka ljudi i često je opisuju kao najveću „malu vinariju“ u Baranji.
Od početnih šest hektara i jednog starog gatora priča je narasla u ozbiljan enogastronomski projekt: vinariju, restoran, vinske degustacije i sve razvijeniji vinski turizam. Zmajevac je u međuvremenu postao jedna od važnih točaka vinske karte istočne Hrvatske.
No Josić i dalje nerado govori o velikim planovima i strategijama. Kad ga se podsjeti na put koji je prošao — od praznog surduka do nove vinarije i vina koja danas imaju ozbiljan ugled — samo slegne ramenima.
Možda je upravo u tome ključ njegove priče. Nije počela kao projekt koji je netko pažljivo nacrtao na papiru, nego kao tvrdoglava ideja da se iz jednog krajolika može izvući više nego što se u tom trenutku činilo mogućim.
A Baranja je, očito, bila spremna na takav inat.
Možda Josić doista nije vizionar. Ali ponekad su upravo „budale“ one koje naprave velika vina.
