Home Portreti vinara Mađarska ANDREA GERE: Kopar, Pétrus i saksofonist Rolling Stonesa

ANDREA GERE: Kopar, Pétrus i saksofonist Rolling Stonesa

2616

Andrea Gere nije znala što će njezin otac reći kad pred njega stave prijedlog novih etiketa. Posebno ju je brinuo Kopar. Uz to su vino bile vezane njegove uspomene, godine rada i ime koje su kupci odavno prepoznavali. A ona i suprug Kristóf Csizmadia odlučili su promijeniti njegov izgled.

Bilo je to 2017. godine. Dizajner Zsolt Unger i njegov tim došli su u Villány predstaviti novi vizualni identitet vinarije. S Andreom i Kristófom radili su na tome više od godinu dana.

– Tata se nije slagao s promjenom dizajna. Kad je tako, ne govori ništa, samo šutke stoji. Nije osjećao potrebu za promjenom, morala sam se izboriti za nju. Ali i on je uvidio da možda više nije toliko u dodiru s tržištem – prisjeća se Andrea.

Attila Gere pogledao je prijedloge.

– Možda bi najradije sve pomeo sa stola, ali rekao je samo: „Razumijem. Ako kažete da treba, onda neka bude.”

Unger je njegovu reakciju zapamtio drukčije od zabrinute kćeri. Učinilo mu se da je Attila vrlo brzo razumio što su napravili.

– Vidio sam da je zahvaljujući iskustvu odmah shvatio koncept. Ali vrlo je mudro i elegantno dao do znanja da se neće miješati, da je to posao Andree i Kristófa. Odluku je prepustio mladima.

Kopar u mojoj priči o Gereovima ima posebno mjesto. Andrea i Kristóf došli su u Osijek na moj poziv predstaviti vertikalu upravo tog vina. A mnogo prije toga bili smo u Villányju na proslavi 21. rođendana vinarije, kad je svirao Tim Ries. Zbog tih susreta Gere za mene ima i lica i glazbu, uz sve boce koje sam u međuvremenu otvorio.

Zato mi je i taj sastanak zbog etiketa zanimljiv. Kopar je bio dovoljno poznat da se otac boji dirati ga, a dovoljno važan da kći ne želi odustati od promjene.

Vino koje je Andrea donijela u Osijek nastalo je još dok je njezin otac s kolegama pokušavao pronaći mjesto Villánya među velikim europskim crnim vinima. Prva berba bila je 1997. U regiji su već postojali cabernet sauvignon, cabernet franc i merlot, ali trebalo je odlučiti što s njima napraviti.

– Znam kako je bilo prije devedesetih. Bilo nas je pet: Tamás Gere, Józsi Bock, Ede Tiffán, Zoli Polgár i mi. Već smo krajem osamdesetih ozbiljnije počeli buteljirati. Dok su druge vinske regije tek počinjale razmišljati o tome, mi smo već pet-šest godina bili na tržištu – govori Attila.

Početkom devedesetih dio tih vinara otišao je u Bordeaux. Obilazili su châteaue, kušali i uspoređivali ono što su našli u francuskim podrumima s mogućnostima svojih vinograda. Attila se vratio s iskustvom koje će se nekoliko godina poslije pretočiti u Kopar.

Ime je dobio po Kopáru, jednom od najcjenjenijih villányjskih položaja. Međutim, Kopar nije vino isključivo iz tog vinograda. Za njega se odabire grožđe s više najboljih obiteljskih položaja, među kojima su i Konkoly, Csillagvölgy te Ördögárok. Naziv položaja ostao je na etiketi kupaže koja je trebala pokazati najbolje što obitelj može sastaviti od triju bordoških sorata.

Prvi Kopar, iz 1997., imao je po 40 posto cabernet sauvignona i merlota te 20 posto cabernet franca. Odležavao je osamnaest mjeseci u novim barrique bačvama. Kad se pogledaju mlađe berbe, vidi se koliko se vino u međuvremenu promijenilo.

Prijelomna je bila 2006. godina. Cabernet franc počeo je preuzimati glavnu ulogu, udio cabernet sauvignona smanjivao se, a utjecaj bačve postajao suptilniji. U Koparu iz 2022. omjer je već bio 50 posto cabernet franca, 40 posto merlota i deset posto cabernet sauvignona.

Upravo to vertikalu čini zanimljivijom od običnog niza starih boca. Osim različitih berbi, kuša se i promjena odluka: čemu se nekad davala prednost, što se postupno napuštalo i kako je franc došao do polovice kupaže. U Osijeku su nam to vino predstavili ljudi koji danas sudjeluju u tim odlukama, Andrea i Kristóf.

Za Kopar se na trsu ostavlja pet ili šest odabranih grozdova. Grožđe pri berbi prolazi ručno i strojno razvrstavanje. Sorte, položaji i parcele odležavaju odvojeno, uglavnom šesnaest do osamnaest mjeseci, a zatim slijedi sastavljanje kupaže. Taj posao traje oko dva mjeseca: kušaju se bačve koje dolaze u obzir, sastavljaju pokusne mješavine i ponovno uspoređuju.

Jedna berba tako postoji u mnoštvu zasebnih dijelova prije nego što dobije konačan omjer. Stari Kopar iz 1997. i onaj iz 2022. nose isto ime, ali između njihovih sastava stoji četvrt stoljeća kušanja.

Kopar je promijenio i način na koji su Gereovi prodavali vino. S trgovcem Bortársaságom uveli su pretprodaju nadahnutu bordoškim sustavom en primeur, uz važnu razliku: kupovalo se već buteljirano vino koje će u redovnu prodaju doći za šest mjeseci. Nudilo se u kutijama od dvanaest boca. Kupci su se tako obvezivali na Kopar prije nego što bi se pojavio na policama.

U obitelji pamte i jednu londonsku epizodu. Posjetili su trgovinu koja je prodavala njihova vina, a ondje su im rekli da je Madonnin menadžer kupio bocu Kopara dok je ona nastupala u gradu. Ne znaju je li vino došlo do nje ni je li ga kušala. Taj nastavak priče još čekaju.

Mnogo je konkretnije ono što se dogodilo na slijepoj večeri u losanđeleskom restoranu Campanile, na kojoj je bio i James Suckling. Svaki je gost trebao donijeti vino, boce su se kušale skrivene, a račun je čekao one koji donesu dva najlošije ocijenjena vina.

Među bocama koje su završile pri dnu bio je Pétrus iz 1989., plaćen 1.300 dolara. Kopar iz 2000. prošao je bolje. Suckling ga dotad nije ni poznavao, a poslije je zapisao da je mađarsko vino bilo veliko iznenađenje večeri.

Takve se epizode lako pretvore u priču o pobjedi nad Pétrusom. Za Kopar je ipak zanimljiv i onaj manje spektakularan podatak: netko je u društvo skupih kolekcionarskih vina donio bocu iz Villánya i prihvatio mogućnost da zbog nje plati večeru.

Unatoč njegovoj prepoznatljivosti, Kopar nije vrh obiteljske ponude. Andrea to jasno razdvaja.

– Šira publika našu vinariju prvenstveno povezuje s Koparom. Oni koji dobro poznaju naša vina znaju da na samom vrhu piramide stoji Attila. Često kažemo da je to esencija vinarije, vino kojim želimo pokazati najbolje što naša obitelj može ponuditi.

Uz njih je Solus, merlot čiji je početak Attilu odveo u Toskanu i koji ga je već u prvoj berbi uspio ozbiljno razočarati.

Godine 1998. posjetio je Ornellaiju. Ondje je tada glavni enolog bio Tibor Gál, mađarski vinar koji mu je omogućio kušanje Masseta iz bačve. Attila se vratio u Villány s vrlo određenom željom: pokušati napraviti veliki merlot od grožđa iz Kopára.

Prvi Solus nastao je 2000. Grožđe je odabrano, vino fermentirano i premješteno u bačve. Na prvim kušanjima nije pokazivalo ono što su očekivali. Nedostajali su mu karakter i elegancija kojima se Attila nadao poslije toskanskog iskustva. Nekoliko mjeseci nije ga ni pogledao.

Kad ga je ponovno kušao, iznenadilo ga je što se u bačvama dogodilo. Poslije su naučili da se Solus tijekom odležavanja zna zatvoriti i proći razdoblja u kojima teško pokazuje buduće mogućnosti. Ali pri prvom susretu s njim nisu imali to iskustvo.

Ni ime nije bilo spremno na vrijeme. Vino je već postojalo kad je u posjet došao bračni par ljubitelja vina. Attila im je spomenuo da još traže naziv, a oni su predložili Solus. Svidjeli su im se i značenje izdvojenosti, jedinstvenosti, i sunce koje su prepoznavali u riječi sol, primjereno toplom Kopáru.

– Masseto će uvijek ostati naš uzor. Zato je za nas posebno kad imamo priliku kušati ta dva vina jedno uz drugo. Otac je upravo ondje počeo razmišljati što bi trebalo učiniti da se takav merlot napravi u Villányju – govori Andrea.

Za razliku od Kopara, Solus ostaje vezan isključivo uz Kopár. Kamen tijekom dana prikuplja toplinu i noću je otpušta, a korijen dopire do vapnenca. Vrijeme berbe ondje je posebno osjetljiva odluka. Prekasno ubrano grožđe nije nešto što se kasnije može popraviti izborom bačve.

Za Solus su isprobavali različite bačve i zadržali uglavnom nove od tristo litara, od hrastovine iz Zempléna. Vino u njima provodi šesnaest do osamnaest mjeseci, a nakon punjenja još šest do dvanaest mjeseci u boci prije izlaska. Jednako je važno procijeniti kad ga izvaditi iz drva: žele složenost koju je dobilo odležavanjem, ali ne žele izgubiti voće.

Prije vinograda Attila je izabrao šumu. Kao dječak slušao je pradjeda koji mu je pripovijedao o svojem poslu glavnog šumara kod grofa Draškovića. Već sa sedam godina odlučio je da želi isto zanimanje. Završio je šumarsku školu Kiss Ferenc u Szegedu i zaposlio se u šumskom gospodarstvu na Mecseku.

U šumarstvu je proveo više od desetljeća i pol. Kad se 1978. oženio i dobio prvi vinograd, vino mu još nije bilo glavni posao. S punčevom pomoći učio je vinogradarske i podrumske poslove, a od šumarstva se profesionalno odvojio tek 1991., kad se potpuno posvetio obiteljskom poduzeću.

Prije nego što je počeo raditi vlastito vino, kušao je punčev portugizac.

– Oduševio me. Nisam mogao vjerovati da uz nekvalitetna vina iz velikih pogona postoje i tako dobra vina. Tada sam shvatio vrijednost Villánya. Znao sam da se time moram baviti. Nastavili smo raditi u vinogradu i proizvoditi male količine vina. Ali pravi razvoj i veliki koraci postali su mogući tek nakon promjene režima. Dotad su nam ruke bile vezane. Godine 1991. osnovali smo vlastito obiteljsko poduzeće – govori Attila.

Oduševljenje punčevim vinom nije značilo da mu je rad u vinogradu odmah postao lagan ili drag. Isprva ga je doživljavao kao zahtjevan dodatni posao. Za vino je kupovao i tuđe grožđe, ali je shvatio da će za kvalitetu kakvu želi morati imati više vlastitih nasada. Punac ga je pritom usmjeravao prema višim položajima, uvjeren da će grožđe s brda dati finija vina.

Kupnja zemljišta i vraćanje zapuštenih parcela u proizvodnju donijeli su mu i posao u kojem je uživao, ali i susrete s administracijom za koje nije imao iskustva.

– Za mene je birokracija uvijek bila najveći izazov. Već pri kupnji zemljišta susretali smo se s mnogo takvih stvari, a nismo imali iskustva. Velik izazov bili su i vraćanje starih, zapuštenih zemljišta u vinogradarsku proizvodnju te uređenje tla, ali to mi je pružalo mnogo zadovoljstva.

Šumarski posao ostao je iza njega, ali o poslu u podrumu zna govoriti jednako praktično. Red za njega počinje pranjem opreme odmah nakon upotrebe: ono što ostane neoprano može pokrenuti zarazu i pokvariti vino.

– Vodimo računa o redu i disciplini. Gdje ima reda, ni s vinom neće biti problema – kaže Attila.

Attila je do tih podruma i bačava došao preko posve malog vinograda. Kad se ženidbom iz Újpetrea doselio u Villány, punac Ádám Weber darovao im je trećinu hektara. U obitelji su Webera zvali Opa.

– Vjenčanje je bilo u subotu, a u ponedjeljak sam već bio u vinogradu. Stari mi je pokazao što smo dobili – kaže Attila.

Kad bi posao postao naporan, punac bi ga upućivao na jesen: nakon berbe vidjet će da je vrijedilo.

– I doista je uvijek bilo tako. Mnogo sam dobio od njega. I u svojoj jednostavnosti razmišljao je logično. Pitao se kakav bi bio logičan odgovor. I ja sam tako postupao. Govorio je: „Ako pošteno radimo i napravimo dobro vino, to se može prodati.” Tako radimo i danas.

Andrea i njezin brat rano su upoznali isti vinograd.

– Kao djeca u pelenama sjedili smo na rubu reda i kopali zemlju. Još iz osnovne škole pamtim kako smo pomagali. Koliko smo mogli. Samo da osjetimo rad i znamo da nam sve ne pada samo od sebe u krilo.

Oboje roditelja imali su redovne poslove. U vinograd su odlazili nakon radnog vremena, a djeca s njima. Poslije su zadaci postajali konkretniji: zeleni radovi u vinogradu, punjenje boca ručnom punilicom, lijepljenje etiketa u garaži.

– Radili smo što god je trebalo. I u pansionu, koji je devedesetih prethodio našem hotelu, čistila sam sobe, posluživala doručak, pomagala gdje je trebalo. Zahvalna sam što sam mogla sudjelovati u svemu tome i vidjeti koliko rada treba da nastane jedna boca vina. Važno mi je vidjeti cijelu sliku i potrudit ću se da to prenesem svojoj djeci – govori Andrea.

Na Balaton se išlo kad je posao bio gotov. Djeca su odrastala uz rođake Zsolta i Viktóriu Gere, čija obiteljska grana ima zasebnu vinariju Gere Tamás és Zsolt. Vinogradi su im bili jedni uz druge.

Iz dječjih poslova ipak nije automatski slijedio izbor zanimanja. Andrea je voljela ono što su imali kod kuće, ali nije htjela prerano zatvoriti druge mogućnosti.

– Da sam znala da će to biti moj put, školovala bih se za vinogradarku i vinarku. Kad sam birala zanimanje, nisam znala što želim ni što će život donijeti. Pomalo me plašio i rad s roditeljima: drukčije je kad se moraš suprotstaviti nekome za koga si emocionalno vezan.

Andrea ipak nije odmah odlučila ostati. Završila je ekonomiju i dvije godine radila u Budimpešti, najprije u poreznosavjetničkoj tvrtki, potom kod distributera filmova.

– Htjela sam steći iskustvo kako je imati šefa i kako je živjeti i raditi s kolegama. Mnogo sam iz toga naučila.

Roditelji su joj 1999. kupili stan. Otac je pretpostavljao da će ondje i ostati.

– Tada su mnogi koji su otišli u Budimpeštu ondje ostajali. Govorio sam supruzi da se ova cura više neće vratiti u Villány.

No i u Budimpešti stizali su joj poslovi od kuće. Prevodila je etikete i ugovore, pripremala prospekte, razgovarala s inozemnim partnerima.

– Savršeno govori njemački i engleski, a mi baš i ne – priznaje Attila.

Kad bi putovao na vinske večere u glavni grad, kći bi mu se pridružila. U Gundelu, Alabárdosu i Fortuni vidjela je kako se prema njezinu ocu i njihovim vinima odnose ljudi kojima je ugostiteljstvo posao.

– Uz bijeli stolnjak vidjela sam kakva mjesta može otvoriti jedna boca vina. Koliko su nas, ljude sa sela, poštovali voditelji tih restorana. Ondje sam shvatila kakve divne stvari stvaramo kod kuće i koliku vrijednost njima dajemo ljudima. To me je dovelo kući.

Vratila se 2003.

– Nazvala je i pitala može li doći natrag. Supruga i ja samo smo se pogledali – kaže Attila.

Preuzela je trgovinu i putovanja, učila vinski marketing u Davisu i školovala se kroz Wine & Spirit Education Trust. Otac se bavio investicijama u vinariju i hotel. Kad se 2008. stvarao Crocus Gere, Andrea je već odlučivala o uređenju i organizaciji hotelskog poslovanja.

– Vratila sam se kući učiti. Nisam htjela ništa preokrenuti naglavačke.

Kad se vratila, otkrila je da otac ima više strpljenja za njezine pokušaje nego što se pribojavala. Mogla je provjeriti svoje zamisli i u podrumu.

– Tata je izravan i odlučan, ali i fleksibilan. Nikad nisam čula da udari šakom o stol i kaže: „Andi, bit će tako i gotovo.” Uvijek je dao priliku i mojim idejama. Ako sam htjela svoje vino, mogla sam otići u podrum i sastaviti ga. Dopuštao nam je da isprobamo vlastita krila.

Ni s preuzimanjem upravljačkih poslova nije prestala sudjelovati u odabiru vina i sastavljanju kupaža. Vinarija ima svoje stručnjake za vinograd i podrum, ali obitelj te odluke nije prepustila drugima.

– Sudjelujem u strateškim odlukama, budućim ulaganjima i zamislima, ali i u sastavljanju vina. Posebno nam je važno da Gereova vina ostanu prepoznatljiva. Stalno nešto fino podešavamo i dotjerujemo. Imamo enologa i stručnjaka za vinograde, ali taj proces ne ispuštamo iz ruku. Kao što imamo voditelje hotela i restorana, a ipak pratimo rade li na razini koju želimo – kaže Andrea.

Za dio trgovaca ipak je još bila kći čovjeka s kojim su navikli pregovarati. Posao bi završili, a onda bi stiglo pitanje:

– To ćeš još kod kuće dogovoriti s tatom, zar ne?

Odgovarala je da neće. Trebalo je vremena da se naviknu da njezina odluka vrijedi bez naknadne potvrde.

– Morala sam raditi na sebi da tu situaciju malo preoblikujem. Na kraju sam uspjela izgovoriti da neće biti problem ako ne budem znala sve raditi kao moj otac. Otac mi je uzor. To je u nečemu dobro, a u nečemu loše, jer se bojim dirati stvari koje je već napravio. A možda ih ipak treba promijeniti da bismo krenuli dalje.

Kristóf je mogao lakše predložiti promjenu. U posao je ušao postupno, zajedno s vezom s Andreom. Ekonomist je iz pravničke obitelji, s ocem koji je imao veze i s gastronomijom, turizmom i vinarstvom.

– To je išlo sa mnom u paketu – smije se Andrea.

– Od početka sam vidio da će, ako stvari postanu ozbiljne, ovdje biti težište – odgovara Kristóf.

Posao dijele prema potrebi, a strategiju dogovaraju zajedno. Kristóf se više bavi trgovinom, Andrea vinogradarskim i vinarskim dijelom.

– Razmišljamo vrlo slično. Češće se prepiremo oko toga tko će nešto izgovoriti nego oko toga što ćemo reći. I kad se ne slažemo, ne osjećamo da je jedno u pravu, a drugo nije.

– Mislim da nam je i ukus vrlo sličan – dodaje Andrea.

Jednom je morala provjeriti koliko se može osloniti na vlastito znanje kad je na kušanje stigao Angelo Gaja. Otac nije bio kod kuće. Vina talijanskog gosta dobro je poznavala, cijenila ga je i bila uzbuđena što ga treba provesti kroz obiteljska vina.

Kad su završili, Gaja joj je rekao:

– Andrea, čestitam. Vaš otac može biti ponosan što ima takvu kćer.

U restoranu Mandula o drugim posjetima govore fotografije: Attila s Ferencom Mádlom, nekadašnjim mađarskim predsjednikom, s japanskim carskim parom, a tu je i vlastoručna zahvala Paula Bocusea, koji je došao 2008. godine.

Ja uz Gereove vežem i jednu glazbenu večer. Na proslavi 21. rođendana vinarije slušali smo Tima Riesa, američkog saksofonista iz koncertne postave Rolling Stonesa. Doći na rođendan vinarije i ondje slušati glazbenika kojega inače povezujete s golemim koncertnim pozornicama događaj je koji se pamti i nakon što se zaboravi redoslijed posluženih vina.

Za tu smo večer kupili ulaznice: došli smo na finu večeru u slijedovima, u sklopu proslave rođendana vinarije, uz nastup Tima Riesa. Andrea i Kristóf u Osijek su, pak, došli na moj poziv kako bi predstavili vertikalu Kopara.

Gastronomiji Andrea i Kristóf pristupaju i kao ljudi koji vole sjesti za stol.

– Uvijek imam osjećaj da nešto nedostaje ako uz jelo imam samo vodu. Kad uzmeš zalogaj i popiješ gutljaj vina, okusi se sjedine i stvore treći okus. Ako netko to propusti, žao mi je jer mislim da propušta nešto jako dobro – kaže Andrea.

– Jelo gotovo stoji na jednoj nozi ako mu ne pridružimo vino – dodaje Kristóf.

U novijem restoranskom projektu A.GERE vratili su se obiteljskim jelima i švapskoj kuhinji. Kuhar Richárd Farkas u njih je uključio toskanska i druga talijanska iskustva. Među namirnicama našao se i dvadesetogodišnji balzamični ocat, na koji su bili zaboravili pa ga ponovno otkrili. Tu su jela od janjetine, mangulice i patke, ali i vrganji iz Mecseka s rižom u ukiseljenim listovima vinove loze.

– Vraćamo se svojim korijenima, identitetu i djetinjstvu te ih prevodimo u jezik suvremene gastronomije. Želimo da se gosti osjećaju kao da ih ugošćuje obitelj Gere – kaže Andrea.

O tome tko sve sudjeluje u tom obiteljskom poslu govori i način na koji su prošli covid. Zaposlenike zatvorenog restorana i hotela uključili su u rad u vinogradu. Neizvjesnost su dijelili s njima.

– I od oca sam vidjela da se svačiji rad mora poštovati. Svatko doprinosi onome zbog čega Gereovo vino postaje Gereovo vino. Bilo nam je važnije zaposlenicima dati ono što im pripada nego imati ne znam kakav automobil ili ići na luksuzna putovanja.

Attila je u međuvremenu došao do trenutka kad djeci može prepustiti tvrtku.

– Uvijek im govorim da ne moraju prihvatiti moje mišljenje jer je ovo već drugi svijet. Ja kažem ono što mi govori zdrav seljački razum. Više nemam toliko informacija.

Na salašu prema Újpeteru ponovno se prihvatio i svojega prvog zanimanja: sadi šumu, a na maloj farmi drže i kokoši čija jaja završavaju na hotelskom doručku. U vinograde dolaze i Andreini i Kristófovi sinovi. Igraju se buteljiranja s figuricama Dupla i beru bobice s trsova. Obitelj je 2010., nakon probnog razdoblja, prešla na ekološki uzgoj.

Uz međunarodne sorte koje su ih proslavile, Attila je ostavio mjesto i jednome dugom pokusu. Godine 2004. obratio se istraživačkom institutu za vinogradarstvo i vinarstvo u Pečuhu. Zanimalo ga je što se još može napraviti sa starim sortama sačuvanima uglavnom u kolekcijama.

Odabrali su ih sedam: csókaszőlő, bakator, balafánt, purcsin, feketefájú bajor, kék bajor i fekete járdovány. Od svake su posadili po dva reda pokraj vinarije. To nije bilo dovoljno za zasebna vina, ali moglo se pratiti kakve grozdove daju, koliko im je debela kožica, kako podnose bolesti i različite godine.

Najviše ih je zainteresirao fekete járdovány. Počeli su ga širiti u Csillagvölgyju, ali nisu mogli naručiti potreban broj sadnica iz rasadnika. Nakon početnog materijala iz instituta morali su se osloniti na vlastitu rozgvu i postupno razmnožavanje. Nasad je rastao u etapama, dok nisu dobili dovoljno grožđa za prvo vlastito vino, a potom su ga posadili i u Ördögároku.

Vino je tražilo drukčije postupanje od merlota i caberneta. Nisu imali gotov uzor za rezidbu, opterećenje trsa, fermentaciju ni odležavanje. U bačvama su se zadržali na drugom i trećem punjenju da drvo ne prekrije voće. Járdovány im je donio lakše, začinsko crno vino, bliže onome što ljubitelji traže u pinotu, frankovki ili kadarki.

U kuću poznatu po Koparu, Solusu i Attili tako je ušlo vino kojemu ne treba ista koncentracija ni nova bačva. I za tu razliku trebalo je ostaviti prostora.

Andrea je vlastiti prostor pronašla i izvan boca. Nakon višegodišnjih pokusa 2010. počeli su prerađivati sjemenke grožđa u ulje i brašno. Te su sastojke koristili u hotelskom wellnessu, gdje su od njih pripremali tretmane. Gostima su se svidjeli toliko da su ih željeli ponijeti kući. Iz toga je, uz Kristófovu suradnju, razvila Andrea Gere Skin Care, kozmetički brend koji je vodila bez očeve pomoći.

– Ovo nije masovna proizvodnja. Radimo uz strogo ograničavanje prinosa. Na trsu ostavljamo četiri do šest grozdova, pa se u soku i sjemenkama koncentrira mnogo aktivnih sastojaka.

– Od početka smo razmišljali o premium proizvodima. U Švicarskoj sam pronašla stručnjaka koji je mogao razviti kvalitetu kakvu smo zamislili. To je posve drugi dio tržišta, a vino će mi uvijek biti najdraže. Ali veseli me što kroz ovaj posao upoznajem i drukčije ljude – kaže Andrea.

Za proizvode je angažirana i dermatologinja, a razvoj i proizvodnja smješteni su u Švicarsku. Andrea taj pothvat opisuje kao skok bez zaštitne mreže.

– Čovjek mora i sebi dokazati da nešto zna. A na proizvodu je i moje ime.

Očev potpis nije tražila ni za kozmetiku ni za etikete. Ali trebalo joj je vremena da sebi dopusti da ponešto napravi drukčije od njega. Attila je, sa svoje strane, morao naučiti da više neće sve odlučivati sam. Najjednostavnije je to izgovorio kad je govorio o povlačenju:

– Mogu im predati poduzeće čista srca. Andrei i Kristófu rekao sam da se mogu povući već sutra i da bih samo htio živjeti svoj život.

U cijeloj toj obitelji postojao je ipak čovjek kojega se nije moglo lako uvjeriti da je negdje drugdje bolje vino. Opa, djed Ádám Weber, od kojega je sve krenulo s trećinom hektara, ostao je privržen Villányju i kad su unuci počeli donositi svjetski poznate boce.

– Kušali smo s njim stariju berbu Châteauneuf-du-Papea ili Mouton Rothschild vrijedan više tisuća eura. Nismo mu govorili koliko su ta vina skupa – pripovijeda Andrea.

Djed bi kušao. Cijena mu nije bila poznata, ali znao je što voli.

– Dobro je, dobro. Ali nije to naš Villány.