Da je Daniel Čečavac vinariju gradio ondje gdje vino prirodno pripada, mogao je završiti na Pelješcu, svojoj prvoj vinskoj ljubavi, ili u Imotskom, kojemu se posljednjih godina sve više vraća. Umjesto toga završio je u gospodarskoj zoni Zadvarja, na zemljištu kupljenom za preseljenje obiteljske tvornice plastičnih proizvoda.
Zašto baš ondje?
Daniel odgovor posuđuje od vinara kojima se godinama motao oko bačava.
— Kada pitaš vinara zašto je u kupažu stavio dvadeset posto neke sorte, katkad će ti odgovoriti: zato što sam je imao. Tako sam i ja imao ovo zemljište.
Vinarija, dakle, nije trebala biti vinarija. U njoj su se trebale proizvoditi plutajuće sigurnosne ograde kojima obitelj Čečavac svake godine od plovila štiti kupače na pedesetak kilometara hrvatskih plaža. Otac Miroslav počeo ih je postavljati još 1995. godine, a Daniel predlaže jednostavan način da se shvati razmjer obiteljskog posla:
— Uzmi konop dug pedeset kilometara pa pokušaj s njime hodati.
Proizvodnja naposljetku nije preseljena iz Promajne. Prostor je dobio bačve, vinifikatore i amfore, a čovjek čija je obitelj desetljećima povlačila granicu između kupača i glisera odlučio je prijeći onu između kušača i vinara.
Ta je granica za njega bila mnogo neizvjesnija.
Dvadeset je godina Daniel Čečavac učio kako prepoznati veliko vino. Kušao ih je, prema vlastitoj računici, približno 25.000, kupovao stare Bordeauxe, drhtao noseći dvije boce Romanée-Contija 1990., prolazio WSET-ov diplomski program i na Vinocomu otvarao butelje koje 99 posto ljudi nikada ne bi imalo priliku vidjeti, a kamoli kušati. S druge strane etikete sve je izgledalo pregledno: vino je bilo u čaši, a na njemu da objasni zašto vrijedi ili ne vrijedi.
Sada je trebao proizvesti ono čemu se dotad divio.
— Što je lakše?
— Ništa nije lako, naravno. Ali mene vesele nove spoznaje i otkrivanje novih horizonata. Ne volim da mi je svaki dan isti niti se volim kući vraćati istom cestom. Još kao dijete uvijek sam birao neki drugi put. Repetitivne stvari brzo me umore.
U Zadvarju ga je čekao put kojim dotad nije prošao. U vinarstvo nije ulazio kao čovjek koji je naslijedio djedov vinograd, očev podrum i obiteljsku recepturu. Nije agronom ni enolog, a nije ni odrastao perući bačve i čekajući da mu stariji napokon dopuste sudjelovati u berbi. Njegove su tvorničke postavke, kako ih sam naziva, posve drukčije.
Najprije je naučio kakvo bi veliko vino trebalo biti, a tek potom kako ga napraviti.
— Ne kažem da je moj pristup bolji ili ispravniji, niti da sam bolji od drugih vinara. Ali naše tvorničke postavke jednostavno nisu iste.
Razlikuju se i njegove uniforme. Hrvatska vinska publika navikla ga je gledati u sakoima koje sam osmišljava. Tkaninu odabere u Napulju, a Ivica Gere na zagrebačkim Vrbanima prema njegovim zamislima određuje kroj, gumbe i ostale detalje.
U automobilu mu je uvijek još jedna uniforma.
Vatrogasna.
— Nekim sam ljudima zbog tih ekstrema velika enigma. Jednoga sam dana u sakou koji sam sâm dizajnirao, a već drugoga u vatrogasnoj uniformi.
Član je DVD-a Promajna već petnaest godina. Otac mu je vatrogasac četrdeset godina i petnaest je godina bio predsjednik društva, a sestra je posljednjih desetak njegova tajnica. Čečavci, smije se Daniel, u vlastitoj kući imaju malu vatrogasnu postrojbu.
Kada stigne poziv, ne zna gori li petsto metara ili dvadeset kilometara dalje. A vatrogastvo nisu samo požari: tu su poplave, srušena stabla i mačke koje netko mora skinuti sa stabla.
Sako i vatrogasna uniforma dobro objašnjavaju čovjeka koji pedantno bira napuljsku tkaninu, ali ne oklijeva ući u vatru.
Vinarija u Zadvarju trebala bi pokazati što se dogodi kada taj isti čovjek počne birati grožđe.
Dvadeset godina prije nego što je u Zadvarju postavio prve vinifikatore, Daniel Čečavac nije znao da će mu vino postati životni poziv. Zapravo, gotovo ga uopće nije pio.
Sve se promijenilo u Dubrovniku, gdje je na tadašnjem Američkom koledžu za menadžment i tehnologiju, današnjem RIT Croatia, studirao hotelski menadžment. No, ni ondje ga put prema vinu nije vodio izravno. Već je uživao u kubanskim cigarama, uz koje je prirodno došao rum.
Paralelno sa studijem radio je u dubrovačkom Hiltonu, a kratko i u londonskom Chelseaju. Bio je barmen i koktel-majstor, a njegov se stan vikendom pretvarao u malu studentsku koktel-akademiju sa slobodnijim nastavnim programom.
— Gotovo svakog vikenda bio je tulum, naravno s odabranom ekipom, a ja sam pripremao koktele.
Rumove nije samo točio nego i skupljao. U jednom je trenutku imao više od 250 različitih boca.
Prema vinu su ga pogurala dva čovjeka koja nisu imala ni vinske diplome ni ambiciju da mu drže predavanja.
Prvi je bio susjed koji je neko vrijeme živio u Italiji i gotovo svakoga dana pripremao tjesteninu. Kada nije imao novca ni za što drugo, skuhao bi je samo s parmezanom. Uz nju je pio vino, pa je Daniel s njim počeo piti bevandu.
Drugi je bio vlasnik stana u koji se poslije preselio. On bi svakoga dana izašao na terasu s demižanom od tri litre domaćega crnog vina.
— To mu je bila mjera.
Kada bi se vratio s predavanja, Daniel bi mu se pridružio u ćakuli i popio čašu. Vino je u njegov život ušlo bez velikoga plana, preko tjestenine, bevande i gazdine demižane.
Kokteli su ga počeli zanimati sve manje, a vino sve više. Godine 2007. pretplatio se na Wine Spectator, koji mu je stizao iz Amerike. Pretplata, poštarina i carina bili su za tadašnjega studenta ozbiljan trošak.
— Mislim da me sve zajedno stajalo oko devedeset funti. Jedva sam uspio financirati svih dvanaest brojeva.
Kupovao je vinske knjige, Parkerove vodiče i sve što je mogao pronaći o Bordeauxu. Vina koja su ga privlačila uglavnom si nije mogao priuštiti, ali to ga nije sprječavalo da o njima uči. A budući da je studirao u Dubrovniku, između knjiga o Bordeauxu i stvarnoga vina nalazio se Pelješac.
Ondje je otkrio svoju prvu vinsku ljubav.
— Prve se djevojke i prvoga poljupca uvijek sjećaš. Tako se ja sjećam Pelješca. Da nije bilo njega, sigurno ne bih otišao u ovom smjeru.
Profesor ga je odveo na Dane otvorenih podruma, a prvi podrum u koji je ušao bio je Bartulovićev u Prizdrini. Privlačilo ga je sve što još nije razumio: zašto je Dingač toliko poseban, po čemu se razlikuju položaji, što vinu donosi barrique i zašto iste etikete iz različitih berbi ne govore istim glasom.
Pio je berbe 2001., 2002., 2003. i 2004. i uspoređivao ih. Nije poznavao vinare, pa ih je zvao. Zlatana Plenkovića nazvao bi na kućni telefon i ispitivao ga zašto se neki položaj smatra grand cruom, kakve bačve upotrebljava i sve ostalo što ga je zanimalo.
A onda je na Stradunu ugledao Miličićev Dingač 2000. Reserva, šampiona Sabatine. Boca je stajala 500 kuna.
Za studenta 2006. godine bila je to ozbiljna financijska odluka.
Ušao je u vinoteku i rekao:
— Dobar dan, ja bih kupio ovu bocu.
I kupio ju je.
Poslije je za približno 600 kuna kupio i Dingač iz 1994. Kada je Pavo Miličić čuo da neki dvadesetogodišnji momak daje toliki novac za njegove stare berbe, počeo mu je i darivati vina.
— Bilo mu je zanimljivo što se pojavio dečko od dvadeset godina koji kupuje takve boce.
Daniel je tražio odgovor na pitanje zašto jedna boca vrijedi 500 kuna, a druga ne vrijedi ni pedeset. Cijena je bila školarina, a svaka nova butelja lekcija.
Bordeaux ga je učio što je veliko vino. Pelješac mu je pokazao da veliko vino može nastati i dovoljno blizu da vinara nazoveš na kućni telefon.
Zato je i diplomski rad posvetio tadašnjoj održivosti pelješkoga vinogradarstva i vinarstva. Studirao je hotelski menadžment, a ne agronomiju ili vinarstvo, ali profesori su mu dopustili da ode u smjeru u kojemu ga je već vukla znatiželja. Pripremajući rad 2007. godine, intervjuirao je Borisa Mrgudića, Matu Matuška i druge pelješke vinare.
Istodobno je radio u Gil’su, današnjem dubrovačkom restoranu 360. Počeo je ondje još dok se restoran otvarao, a jedan istovar robe zauvijek mu je odredio mjeru vinskog uzbuđenja.
U restoran je stigao kamion skupih francuskih vina namijenjenih ruskom vlasniku Viktoru Vekselbergu. Među sanducima se nalazila mala drvena kutija s dvije boce. Daniel ju je zgrabio i krenuo uza stube, a onda usred koraka pogledao što nosi.
Dvije boce Romanée-Contija 1990.
— Ruke su mi počele drhtati.
U njima nije bilo samo vino nego cijeli svijet o kojemu je dotad čitao. Problem je bio što nije poznavao nikoga tko bi mu objasnio kako se u taj svijet ulazi.
Učlanio se u Hrvatski sommelier klub i još negdje čuva tadašnju iskaznicu, ali njegov tečaj nikada nije pohađao. Prije dvadeset godina edukacije nisu bile dostupne kao danas. Za ozbiljniji je tečaj trebalo putovati u Zagreb ili Istru, a mladi student iz Dubrovnika nije znao ni kome se obratiti.
— Nisam tada imao nekog Daniela, kao što danas moji studenti na fakultetu u Makarskoj imaju mene, da mi pokaže odakle početi i usmjeri me prema pravim izvorima.
Učio je iz knjiga i boca, a za WSET nije ni znao da postoji.
— Ponekad se pitam što bi bilo da sam ga upisao već tada. Možda bih danas imao neku višu titulu, premda nikada nisam patio za titulama. Uvijek mi je bilo važnije nešto naučiti.
Kada je WSET stigao u Hrvatsku, Daniel je 2013. ili 2014. krenuo od prvoga stupnja, premda je već imao ozbiljno predznanje i tisuće kušanih vina.
U njegovu se vinskom životopisu sve otada događalo u desetogodišnjim ciklusima. Godine 2006. kao dvadesetogodišnjak ušao je u svijet vina. Godine 2016., s trideset, upisao je četvrti stupanj WSET-a, program za njegovu diplomu. Godine 2026., s četrdeset, u vlastitoj je vinariji dočekao prvu berbu.
Diplomski program započeo je u Londonu, a nastavio u austrijskom Rustu. Bio je jedini polaznik iz Hrvatske i, kako kaže, crna ovca svoje generacije. Ujedno je pripadao jednoj od posljednjih generacija koje su u sklopu diplome polagale i vina i jaka alkoholna pića.
Dvadesetak godina nakon što je s piva prešao na rum, dočekale su ga teorija, kušanja naslijepo i ispiti iz svih kategorija žestica.
Vinskoj ga je publici dodatno predstavio Vinocom. Prvi je masterclass u zagrebačkoj Esplanadi održao 2015. godine, zahvaljujući Ivanu Dropuljiću i njegovoj obitelji. Na njemu se, među ostalim, kušao Château Grand-Puy-Lacoste 1996. iz Pauillaca.
Daniel inzistira na riječi masterclass.
— Danas se tim nazivom koristimo za sve i svašta, ali masterclass podrazumijeva dublji ulazak u temu, diskusiju i interakciju.
Koncept mu je bio jednostavan, samo financijski prilično nerazuman: ponuditi ljudima vina koja sami gotovo sigurno nikada ne bi kušali. Vina je unaprijed kupovao i plaćao, preuzimajući sav rizik stare boce. Jer i kada razina vina, čep i boja izgledaju besprijekorno, nitko ne zna što je unutra dok se čep ne izvuče.
Jedan od vrhunaca bio je masterclass „Ikone Francuske“ 2019. godine. U osam čaša našli su se, među ostalima, Dom Pérignon 1975., Château Gruaud Larose 1961. i Rivesaltes iz 1930.
— Što vrijedi znanje ako ga nećeš podijeliti s drugima?
Više od deset godina Daniel je tako otvarao velike boce i objašnjavao zašto su velike, preuzimajući rizik da se vino staro nekoliko desetljeća pretvori u skupu lekciju.
Ali to je još uvijek bio rizik jedne boce.
S Jekom je prvi put riskirao vlastito ime.
Iste 2016. godine u kojoj je upisao WSET-ov diplomski program, Daniel je s Milanom Grabovcem sjedio u wine baru koji su Grabovci tada imali u Makarskoj. Razgovarali su o Beloj vodi, Tikveševoj kupaži vranca i plavca čiju je berbu 2010. Robert Parker ocijenio s 94 boda. Bilo je to prvo makedonsko vino kojemu je kritičar takva ugleda dodijelio tako visoku ocjenu.
Kupažiranje plavca i vranca nije bilo nepoznato ni na Pelješcu. Daniel je, međutim, želio otići korak dalje.
— Neki me ljudi pogrešno shvate pa misle da ja njima želim nešto dokazivati. Ne želim. Želim dokazivati samome sebi. Kada sebi dokažem da je nešto moguće, ohladim se i krenem prema nečemu drugom.
Tako je nastala ideja za Jeku. Grabovci su imali praktično znanje, vinograde i podrum, a Daniel kušačko iskustvo i viziju vina kakvo želi dobiti. Poslije je četiri berbe radio i s Darijem Gašparom.
— Grabovci i Darijo o proizvodnji su znali mnogo više od mene. Ja sam donosio drukčiju vrstu znanja i viziju koja je njima možda malo nedostajala, pa smo se međusobno nadopunjavali.
Jeka nije zamišljena kao vino jednoga vinograda, vinogorja, pa čak ni jedne dalmatinske regije. Njezina je ideja bila spojiti unutrašnjost Dalmacije i njezine otoke, najbolje položaje i sorte od kojih svaka u konačnom vinu ima drukčiju zadaću.
— Otoci mi daju korpulentnost, moć, egzotiku, strukturu i kičmu, a dalmatinska unutrašnjost finesu, eleganciju i ljepše kiseline.
Daniel to naziva multiterroirskom Dalmacijom. Grožđe traži u različitim dalmatinskim džepovima: jedna sorta donosi miris, druga kiselinu, treća tijelo, četvrta strukturu, peta tanine. Nijedna zbog toga nije bolja ili važnija od druge.
Takav pristup povezuje s Bordeauxom, u kojemu se omjeri cabernet sauvignona, merlota, cabernet franca i petit verdota mijenjaju ovisno o berbi. Kupažiranje omogućuje vinaru da zadrži prepoznatljiv kućni stil, ublaži oscilacije među godinama i proizvede kompleksnije vino.
— Ako vidiš da grožđe nema dovoljno kiseline, možeš poslije dokiseliti vino. Ali nije li bolje dodati sortu koja prirodno ima više kiseline?
Daniel nema vlastite vinograde, ali tvrdi da zna tko ima grožđe kakvo traži. Bira sorte s najboljih položaja diljem Dalmacije, koje naziva njezinim grand cruima, i od njih pokušava sastaviti vino koje će svake godine govoriti istim glasom.
I odjeknuti dovoljno daleko da opravda ime.
— Jeka mora odjeknuti.
Crna Jeka tijekom deset godina postala je prepoznatljiva na hrvatskom tržištu, visoko ocijenjena i dovoljno potentna da je ni njezin autor ne predstavlja kao vino za svaki dan. No upravo se tu pokazao problem Danielova obrnutog puta.
Većina vinara počinje jednostavnijim vinom. Uči na prvim berbama, s godinama odvaja bolje selekcije i tek tada proizvede rezervu ili svoje najambicioznije vino. Daniel je počeo od vrha, s vinom koje je proizvodno zahtjevno, skupo i dostupno malom broju ljudi.
— Na Jeki se može nešto zaraditi, ali ona neće plaćati struju, pogon, plaće i kredite.
Deset godina nakon njezina nastanka došlo je vrijeme da u vinsku viziju uvede ekonomiju. To nije značilo odustajanje od ambicije, nego potragu za vinima koja će biti cjenovno i stilski pristupačnija, ali ostati u premium razredu.
— Dakle, ne spuštaš gaće?
— Ne, nikako.
Nova bi vina trebala biti svojevrsne male Jeke, možda čak petit Jeke, premda se tako neće zvati. Ista ideja, kvalitetna sirovina i više sorti, ali vino koje neće zahtijevati posebnu prigodu ni posebno dubok džep.
Prije nego što je došao do njih, Daniel je sebi morao dokazati još nešto.
Da sve što je postigao s crnim vinom može ponoviti i s bijelim.
Bijelu je Jeku imao u glavi gotovo pet godina. Želio je zadržati istu filozofiju povezivanja dalmatinskih otoka i unutrašnjosti, ali u zemlji s mnogo bijelih sorti i vrlo malo bijelih vina koja je spreman nazvati kultnima.
Crnih, kaže, Dalmacija ima koliko hoćeš. Kultna bijela vina još se mogu izbrojiti na prste jedne ruke.
Među njima izdvaja Grabovčevu Dragu i Krajančićev pošip 10 30, koji je nekoliko puta kušao dok je još odležavao u podrumu. Za 10 30 kaže da je doista veliko vino, možda i najveće hrvatsko bijelo vino.
Takva je vina Daniel želio napraviti. Ne kopiju Drage ni Krajančićeva pošipa, nego bijelo vino koje se neće što prije napuniti i poslati na tržište, nego će imati vremena sazrijevati i u bačvi i u boci. Vino koje bi se jednoga dana moglo kušati na istim masterclassovima na kojima je on otvarao velike svjetske etikete..
Put do njega vodio je preko Imotskoga.
Ako je Pelješac njegova prva vinska ljubav, Imotski naziva odraslom.
— Zrelom ljubavi — ispravljam ga.
— Zrelom ljubavi.
Ondje je upoznao ljude koji su mu davali savjete, prostor, vrijeme i ključeve svojih podruma. S Mislavom Maršićem izgradio je veliko prijateljstvo, s braćom Grabovac krenuo u Jeku, a Ante Sočo mu je posljednje dvije godine bez mnogo pitanja prepustio cijeli podrum.
— Dao mi je ključ da mogu ući kad god poželim. Na tome ću mu biti zahvalan do kraja života.
Prošle je godine Daniel kod Soče radio pet vina. Iz Promajne je u Imotski odlazio i dvaput dnevno, provodeći ukupno dva sata u automobilu samo da bi potopio klobuk, pretočio vino ili obavio ono što nije moglo čekati.
— S obzirom na to koliko sam puta išao u Imotski, više bi mi se isplatilo da sam ondje unajmio stan.
Bijela Jeka nastajala je kao podstanar, u uvjetima koje Daniel bez uljepšavanja naziva partizanskima. Fermentirala je u bačvi, bez primjerene kontrole temperature i uz opremu koja je bila poluamaterska, a katkad i potpuno amaterska.
To ne znači da je nastajala slučajno. Daniel vino najprije dizajnira u glavi.
— Ne uzmem najprije grožđe pa se tek onda pitam što ću s njim. Unaprijed razmišljam kakvo vino želim dobiti. Možda to zvuči štreberski, ali ja na to gledam kao na igru.
Spojio je pošip, žilavku i kujundžušu, kao tri glasa dalmatinskih otoka, Hercegovine i Imotske krajine. Nije povezivao samo sorte i podneblja nego i posude: drvo, talijansku terakotu i inoks.
— Žilavka će u inoksu dati drukčiji spektar tekstura i aroma nego u terakoti. Volim povezivati različite materijale jer svaki od njih vinu daje nešto svoje.
Bijela Jeka predstavljena je u proljeće 2026., a veliko je priznanje stiglo prije nego što je Daniel novu vinariju uopće do kraja opremio.
Na slijepom kušanju koje je Falstaff organizirao na Vinartu Peter Moser kušao je 161 vino. Bijeloj Jeki dao je 95 bodova, čime je podijelila najvišu ocjenu kušanja s još trima vinima. U konkurenciji je, kaže Daniel, bila krema hrvatskoga vinarstva.
Rezultat kakav neki vinari čekaju cijeloga života ostvario je s vinom proizvedenim u tuđem podrumu, bez vlastitoga vinograda i bez uvjeta kakve će imati u novoj vinariji.
— Sretan sam, vrlo sam sretan. Ali tu priči nije kraj. Idemo dalje.
Tvrdi da nije opsjednut bodovima. Kada bi se njega pitalo, možda bi ih čak i ukinuo.
— Dobro, ne možeš reći da ti nije drago kada dobiješ 95 bodova.
— Naravno da je lakše kada potrošač pred sobom ima takvu potvrdu kvalitete. Ali ne treba postati pohlepan za bodovima.
Ocjena mu je bila odgovor na pitanje koje si je postavio kada je prešao s druge strane etikete. Nakon crne i bijele Jeke mogao je sebi priznati da zna napraviti, ili barem presudno sudjelovati u kreiranju velikoga vina.
A kada sebi nešto dokaže, rekao je već, od toga se ohladi i krene prema nečemu drugom.
Ovaj put prema vinima od kojih će njegova vinarija morati živjeti.
Ta vina neće biti monosortna. Daniel u tome ne vidi odmak od dalmatinske tradicije nego povratak onome što je Dalmacija radila prije nego što su etikete počele zahtijevati jedno ime sorte.
U starim vinogradima o monosortnosti se nije mnogo razmišljalo. Pet, šest ili sedam sorti raslo je jedna pokraj druge, zajedno se bralo i prerađivalo. Ako bi jedna podbacila, druga bi spasila godinu. Jedna je davala kiselinu, druga boju, treća miris, četvrta strukturu.
Danas se takav pristup naziva field blendom i ponovno postaje popularan, osobito u starim španjolskim vinogradima. Daniel, međutim, ne spaja sorte iz jednoga vinograda. Njegov je vinograd razasut po Dalmaciji.
— Sorte koje berem dolaze iz različitih džepova i terroira. Tako dobivam mnogo veću kompleksnost.
Samo dvjestotinjak metara od vinarije u Zadvarju nalazi se vinograd sa sedam sorti, ali Daniel zasad ne planira posaditi vlastiti. Izgraditi vinariju smatra hrabrim potezom, a zasaditi lozu još hrabrijim.
Vinograd ne traži samo radnike nego i novu generaciju.
— Neću saditi lozu dok ne budem imao dijete.
— Zato te svaki put pitam kada ćemo te oženiti.
— Ne znam samo protiv koga igramo.
Mogućnost vlastitoga vinograda ne isključuje, samo je odgađa. Možda ga neće ni saditi nego kupiti neki postojeći, dovoljno star da u njemu već bude zapisana priča kakvu traži. Sve je više vinara bez nove generacije spremne nastaviti obiteljski posao.
Dotad ostaje kupac grožđa, proizvođač vina, punitelj boca i trgovac.
— Sve je to legitimno.
Legitimno jest, ali nije jeftino.
Daniel podsjeća na staru vinarsku dosjetku da za prvi zarađeni milijun najprije treba potrošiti pet. U Zadvarju još nije riječ o takvim iznosima, ali investicija u vinariju približila se pola milijuna eura.
Na prvi pogled čini se da je najviše potrošio na vinifikatore, bačve, amfore i ostalu opremu. Daniel kaže da je upravo suprotno.
— Vinska oprema nije ni petina ukupnog troška. To je gotovo najmanji dio cijele investicije.
Gradnja se poklopila s razdobljem u kojemu su cijene pojedinih materijala rasle sto ili čak dvjesto posto. Da je isti pogon podizao samo dvije godine ranije, procjenjuje, platio bi ga najmanje 150.000 eura manje.
Dio vina, bačava i boca još mu je kod Ante Soče. Preseljenje će trajati nekoliko mjeseci, a nova berba trebala bi napokon okupiti sve na jednome mjestu. Nakon godina rada u tuđim podrumima i vožnje između Promajne i Imotskoga, Daniel više neće biti vinski podstanar.
— Imaš li straha od toga što sada počinje?
— Ne. Već sam ušao.
Ugostitelji su ga godinama nagovarali da napravi dostupnija vina. Znali su da je Jeka sjajna priča, ali i da se potentno vino iz superpremium razreda ne prodaje svakoga dana. Nova vina moraju zadržati ideju multiterroirske Dalmacije i kvalitetu, ali u posao uključiti čimbenik bez kojega ni najljepša vinska filozofija dugo ne traje.
Ekonomiju.
— Sve je sjajno dok možeš dokazivati da je nešto moguće. Ali bez ekonomije nema vinarije.
Jeka se danas prodaje u restoranu Kornat u Beču i u dva restorana u Njemačkoj. Kupažu je tržišno mnogo teže objasniti nego vino na čijoj etiketi piše ime poznate sorte, ali Daniel tvrdi da je na teži put naviknuo.
— Strašno sam naoružan strpljenjem.
U glavi već ima sedam ili osam vina. Još nemaju konačan oblik, možda ni imena, ali on već zamišlja kako bi trebala izgledati. Najprije dizajnira rezultat, a zatim traži sorte, položaje, posude i ljude koji ga mogu dovesti do njega.
— Jeka je tek početak.
Kada danas sjedne s Vedranom Kiridžijom i drugim velikim dalmatinskim vinarima, ne osjeća da je među njih stigao tek izgradnjom podruma. S njima već dugo sjedi ravnopravno, premda s jednakom dozom poštovanja kao kada je Zlatana Plenkovića nazivao na kućni telefon.
Razlika je samo u strani štanda.
— Uvijek sam jednom nogom bio s druge strane. Sada sam ondje objema.
I dalje će držati masterclassove, otvarati velike svjetske boce i objašnjavati što u njima traži. Samo će ubuduće među vinima o kojima govori stajati i ona iza kojih će svaka konačna odluka biti njegova.
U Zadvarju je sve njegovo: ideja, vinarija, gotovo pola milijuna eura ulaganja i sedam ili osam vina koja mu još ne izlaze iz glave.
U automobilu mu je vatrogasna uniforma. U ormaru sakoi vlastita dizajna. Ispred vinarije cesta kojom se iz Promajne može doći u Imotski.
Daniel Čečavac ionako nikada nije volio kući ići istim putem.
