BOJAN GLUVAJIĆ: Ničim izazvan, pronašao je vino

Bojan Gluvajić vino je u tinejdžerskim godinama poznavao kao ono što mu kvari okus Coca-Cole u bambusu. Na domjencima bi prihvatio čašu pjenušca, držao je dovoljno dugo da ne ispadne nepristojan i pogledom tražio konobara s pladnjem piva.

A onda je u Leipzigu počeo milovati radijator.

Igrao je odbojku u Njemačkoj i prolazio kroz razdoblje koje će poslije opisivati kao možda najteže u životu. Loše vijesti stizale su jedna za drugom, a u praznom stanu čekala ga je jedino toplina radijatora.

– Milovanje radijatora tada mi je bilo jedini osjećaj topline.

Jednoga je dana, bez ikakva plana, automobil parkirao ispred male vinoteke u sporednoj leipziškoj ulici. Ušao je, kratko razgledao police i izabrao jednoga Španjolca i jednoga Portugalca, premda nije znao dovoljno da bi poslije mogao tvrditi kako je dobro izabrao. S vrećicom u jednoj ruci i drugom već na kvaki, mislima se vratio praznom stanu i toplom radijatoru.

Tada ga je zaustavio prodavačev glas.

– Have fun with your wine!

Nije ga osvojilo samo vino. Privukli su ga ritual biranja boce, prodavačeva opuštenost i osjećaj da je ušao u svijet koji može biti poseban, a da pritom ne mora biti ukočen ni pretjerano otmjen.

U Njemačkoj je počeo otkrivati pjenušce, u Francuskoj crna vina, a u Finskoj vodu iz slavine jer su vina bila preskupa. Tako je započela njegova, kako ju je sam nazvao, likvidna metamorfoza iz pivopije u vinopiju.

Mnogo godina poslije vino će mu postati posao, a glazba će puniti koncertne dvorane. Toga dana u Leipzigu još nije znao da će se ta dva svijeta spojiti u vinariji za koju nikada nije čuo, pokraj mjesta koja nije znao pronaći na karti.

Prije nego što je vino postalo posao, Bojan je gotovo dvadeset godina živio od odbojke. Dvije je godine bio kapetan Partizana, našao se na širem popisu srpske reprezentacije i prošao pripreme, ali nije postao reprezentativac. Zbog toga nije dugo žalio.

– Mislim da sam najviše griješio zato što sam previše razmišljao. U sportu je najvažnije igrati za trenutak.

Igrao je u Njemačkoj, Francuskoj i Finskoj. Pomogao je i osječkoj Mursi osvojiti Hrvatski kup, nastupajući bez honorara, a završni turnir napustio je s priznanjem najkorisnijemu igraču. Klubove, gradove i države mijenjao je toliko često da se gotovo nigdje nije zadržao dulje od godine.

– U pozadini je bila moja stalna potreba za promjenama.

Pred kraj igračke karijere odlučio je odigrati još jednu sezonu u Finskoj i ondje završiti odbojkaške dane. Nakon osam godina u inozemstvu vratio se u Srbiju bez jasnog odgovora na pitanje što profesionalni sportaš postaje nakon posljednje utakmice.

Odbojka mu je ostavila tvrdoglavost.

– Bez obzira na rezultat na semaforu, uvijek igram na pobjedu.

Nije mu, međutim, ostavila zanimanje kojim bi se prirodno nastavio baviti. Nakon posljednje utakmice nije pokušavao produžiti karijeru uz teren niti živjeti od uspomena na Partizan i inozemne klubove.

Kupio je električnu gitaru.

Bile su mu tridesete, nije bio virtuoz i nije imao razrađen plan. Gitara mu nije trebala pokazati koliko dobro svira, nego pomoći da izgovori ono što je već dugo pokušavao pretvoriti u tekstove i melodije. Kao i pred onom vinotekom u Leipzigu, u novi je život ušao bez velikoga povoda.

Ničim izazvan.

Boris Bakalov bio mu je najbolji prijatelj još iz odbojkaških dana. Umjesto ozbiljnih razgovora o tome što će raditi nakon sporta, jedan su drugomu slali šaljive pjesme napisane na račun onoga drugog. U nekom su trenutku shvatili da to što nastaje iz njihovih zadirkivanja uopće nije loše.

U kafiću u rodnom Vrbasu otkrili su da šanker zna svirati, a instrumente su držali i neki stalni gosti. Bojan je s Borisom nagovorio brata Maneta da ponovno uzme bas-gitaru. Bilo je dovoljno ljudi za bend i dovoljno pjesama za svirke pred prijateljima. Ozbiljniji plan od toga nisu imali.

Ime su pronašli na putu prema Mostaru. Nitko se poslije nije mogao sjetiti tko je prvi izgovorio izraz „ničim izazvan”, ali svi su istoga trenutka znali da su ga pronašli.

– Netko je to rekao, a mi smo svi skočili: to je to!

U mostarskom Studiju MC Pavarotti snimili su prve pjesme. Novca nisu imali mnogo: spot u kojemu se pojavilo 29 djevojaka snimljen je bez budžeta, a režiju im je darovala Bojanova prijateljica Milena Goševski. Producent Đani Pervan gledao je skupinu bivših odbojkaša, šankera i vrbaških gostiju te zaključio:

– Sve je to toliko ludo da bi moglo uspjeti.

Prvi su put pred publiku izašli kao predgrupa Partibrejkersima u beogradskom Božidarcu. Pjesma O tebi postala je hit godine na Radiju B92, a bend Ničim izazvan ubrzo je počeo putovati od grada do grada i slušati publiku kako pjeva stihove nastale iz prijateljskih pošalica. Osvojili su i MTV-jevu nagradu Best Adria Act za najboljega regionalnog izvođača.

Poslije je imao tri električne gitare i svakoj je dao žensko ime. Glazbena karijera započeta u dobi u kojoj mnogi glazbenici već imaju nekoliko albuma pokazala mu je da profesionalnost nema mnogo veze s time kada si počeo.

– Iako smo bili amateri, od početka smo radili profesionalno.

Preskok iz odbojke u glazbu bio je mnogo veći od svega što će poslije učiniti. U sportu je barem znao pravila, položaj na terenu i rezultat. U glazbi nije bilo semafora koji bi mu rekao jesu li pobijedili. Postojala je samo publika koja bi došla ponovno ili više nikada.

Dok je Ničim izazvan učio kako se od prijateljske svirke postaje ozbiljan bend, u Viteževu je rasla vinarija gotovo iste dobi. Virtus je osnovan 2010., vinogradi su počeli nicati godinu poslije, a prva je berba stigla u kišnoj 2014. godini.

Četvorica partnera tražila su zemlju od Subotice do Vranja, a u Viteževu su pronašla područje na kojemu su vinogradi postojali i prije njih te ukrupnila 28 hektara zemlje. Kada su shvatili koliko će novca zahtijevati ozbiljna vinarija, uključili su prijatelje. Virtus je tako dobio jedanaest vlasnika i razvijao se bez bankovnih kredita, ponovno ulažući zaradu u vinograde i podrum.

Prva vina bila su gotovo pokusna, ali tržište ih je prihvatilo mnogo ozbiljnije nego što su vlasnici očekivali. Već je sljedeća berba donijela medalje s velikih međunarodnih ocjenjivanja. Crna kupaža Credo osvojila je 92 boda i srebro na Decanteru, a Virtus se s bečkoga AWC-a vratio kao najtrofejnija srpska vinarija na ocjenjivanju.

Vina su, međutim, bila glasnija od njihove promocije. Dejan Stanković, jedan od vlasnika i pokretač Virtusa, priznavao je da je vinarija marketinški suzdržana jer je takav bio senzibilitet ljudi koji su je vodili. Trebao im je netko tko će o nagradama i vinima govoriti bez nelagode, ali i bez vinske ukočenosti koju je Bojan upoznao na banketima dok je tražio pivo.

Na natječaj za brend-menadžera javio se velik broj ljudi. Bojan nije poznavao trgovinu vinom, za Viteževo i Žabare nikada nije čuo, a Svilajnac mu je bio tek poznato ime.

Sve je to vlasnicima očito bilo manje važno od životopisa u kojemu su stajali Partizan, osam godina odbojke u inozemstvu i bend koji je bez plana postao regionalno poznat.

– Vlasnici Virtusa imaju osjećaj za ljude s kojima žele surađivati. Mislim da im je moj životopis bio zanimljiv.

Dejan Stanković njegov je angažman objasnio poklapanjem senzibiliteta vina i glazbe. Publika benda Ničim izazvan bila je upravo ona kojoj se Virtus želio približiti: odrasli, obrazovani ljudi koji dolaze na koncerte, izlaze u restorane i piju vino.

Bojan je objašnjenje skratio na bitno:

– U našoj publici nema tinejdžera. Smiju piti alkohol.

Godine 2015. u vinski posao nije ušao kao poznata osoba posuđena reklamnoj kampanji, nego kao čovjek zadužen da vino doista proda. Pred njim su bili novo tržište, nova pravila i mjesta koja nije znao pokazati na karti.

To mu je bilo dovoljno poznato da prihvati posao.

Put od Beograda do Viteževa, dug približno 110 kilometara, ponavljao je svakoga dana. Mnogo je teže bilo uvjeriti restorane i vinoteke da Žabari i Svilajnac mogu postati adrese vrhunskoga vina.

– Ma kakva udaljenost, to nije nikakav problem. Problem je objasniti da su Žabari i Svilajnac sinonimi za dobra vina.

U novi posao ušao je bez trgovačkoga iskustva i s vinskim znanjem koje je započelo dvjema nasumično odabranim bocama u Leipzigu. Virtus mu je dao slobodu da pronađe vlastiti način rada. Učio je korak po korak, prateći proizvodnju, razgovarajući s enolozima, ugostiteljima, sommelierima i kupcima te stojeći za stolovima na vinskim sajmovima. Od brend-menadžera postupno je napredovao do direktora prodaje i marketinga.

Preskok iz glazbe u vino činio mu se neusporedivo lakšim od prelaska iz odbojke u rock’n’roll. Sport mu je dao tvrdoglavost i potrebu da, bez obzira na rezultat, nastavi igrati na pobjedu. Glazba ga je naučila kako privući ljude, napuniti prostor i sačuvati odnos s publikom.

– Ne želim ništa omalovažavati, ali i glazba je proizvod. Treba privući ljude, napuniti koncertni prostor i izgraditi odnose s medijima.

Isto je vrijedilo za vino. Nije bilo dovoljno napuniti bocu, staviti je na policu i očekivati da će kupac sam otkriti zašto bi je trebao ponijeti kući. O vinu je trebalo govoriti stručno, ali tako da se kupac osjeća pozvanim u razgovor.

– Postoji vrlo fina kultura vinskog svijeta. Kupcu treba pružiti osjećaj nečega posebnoga, ali nikako nečega previše otmjenoga. Tada može pomisliti da vino nije za njega i početi ga izbjegavati, kao što sam ja izbjegavao pjenušac na banketima.

U početku je tvrdio da rockersku prepoznatljivost ne koristi u promociji Virtusa. Poslije je ipak priznavao da mu poznanstva i dobra reputacija benda pomažu, a odbaciti takvu prednost bilo bi jednako kao ostaviti najboljega igrača na klupi.

– U svakom poslu treba pucati iz svih oružja.

Nagrade su bile jedno oružje, kvaliteta vina drugo, a Bojanova sposobnost da razgovara s ljudima treće. Medalje s Decantera pomagale su kada je Virtusov prokupac trebalo uvrstiti na vinsku kartu. Kada je trebalo objasniti zašto bi se netko uputio u malo Viteževo, iskustvo s koncertnom publikom vrijedilo je više od marketinškoga priručnika.

Virtusov sortiment nije nastao prema savršenom poslovnom planu. Vlasnici su u početku birali srcem: svatko je predlagao ono što voli piti. Chardonnay tada nitko nije osobito volio pa ga nisu ni posadili. Tek će poslije shvatiti koliko odnos sorti i površina utječe na ekonomiju vinarije, a chardonnay će ipak pronaći mjesto u novim nasadima.

Neki izbori pokazali su se boljima nego što su mogli predvidjeti. Pinot grigio postao je jedno od najprepoznatljivijih vina vinarije, traminac je redovito pronalazio svoju publiku, a prokupac donosio međunarodnu vjerodostojnost koju ni najbolje vino od svjetski poznate sorte nije moglo zamijeniti. Strani bi kupci pristojno slušali izlaganje o sauvignonu ili pinotu crnom, a oživjeli tek kada bi na stol stigla srpska sorta.

Ipak, najjače oružje Virtusova podruma postao je marselan, francuski križanac cabernet sauvignona i grenachea koji je u Srbiji tada poznavao malo tko. Dok je pinot crni enologu Miloradu Halavanji donosio neprospavane noći i zahtijevao reakciju svaka tri sata, marselan je podnosio gotovo sve što bi mu vinogradarska godina pripremila.

Jedne je godine zbog pogrešne procjene dao prevelik urod, ali je i vino iz te berbe osvojilo 90 bodova na Decanteru.

Bojanu je marselan postao omiljeno crno vino Virtusa, ali i najuspješnije na tržištu.

Bijeli favorit mijenjao mu se od berbe do berbe. Godine 2020. priznavao je da voli kušati nova vina, premda mu se često ne svide. Oranžna i organska vina nisu odgovarala njegovu ukusu, a vino iz amfore tada još nije bio kušao jer je očekivao sličnu reakciju.

Bio je politički korektan jedino prema boji vina.

– Tu sam daltonist. Volim bijela, crna i rosé vina ako su dobra. Ljeti rosé, u proljeće bijelo, a jesen i zima pripadaju crnima.

Dok je učio razlike među sortama, Virtus je rastao. Od početnih petnaestak hektara vinogradi su se do 2022. proširili na približno trideset. Grožđe za vina dolazilo je iz vlastitih nasada, a vinarija je iz berbe u berbu skupljala srebrne i zlatne medalje s Decantera, Mundus Vinija i AWC-a u Beču.

Prodaja nije završavala ulaskom boce u restoran ili vinoteku. Virtus je trebalo pretvoriti i u mjesto zbog kojega će ljudi skrenuti s autoceste, pronaći Žabare, proći Svilajnac i nastaviti prema Viteževu.

Vinarija je sagrađena na osamljenu mjestu, među vinogradima i gotovo netaknutom prirodom, u modernom minimalističkom stilu koji nije pokušavao oponašati stare podrume. Uredili su pet kušaonica kako bi istodobno mogli primiti stotinjak gostiju, a potom dodavali sadržaje za obitelji s djecom.

U Virtus je dolazilo sve više gostiju, na kušanja, korporativna okupljanja i poslovna druženja. Vlasnici su pritom pokušavali sačuvati granicu između vinskog turizma i proslava koje s vinom nemaju mnogo veze. Nisu željeli da vinarija postane svadbena dvorana u vinogradu.

Za Virtusove fotografije i vizualni identitet bio je zadužen Boris Bakalov. Nekada su jedan drugomu smišljali šaljive pjesme, a sada su zajedno osmišljavali etikete i kampanje: Boris je oblikovao vizualni nastup vinarije, a Bojan ga pretvarao u priču prema tržištu.

Tijekom pandemijskoga zatvaranja njihovi su se svjetovi spojili i pred kamerom. Spot za pjesmu Heroj snimljen je u Virtusu, dok su koncertne dvorane bile zatvorene, a vinarija tražila način da ostane prisutna pred publikom. Vinogradi, moderna zgrada i glazba benda nisu izgledali kao plaćeno spajanje dvaju brendova. Pripadali su istim ljudima.

Virtus se povremeno pojavljivao u backstageu, ali članovi benda zbog Bojanove nove karijere nisu promijenili svoja pića.

– Neke se stvari nikada ne promijene. Povremeno mi se netko pridruži uz vino, najčešće Boris. On i mora jer je dizajner, fotograf i suradnik vinarije.

Ni Bojan vino i glazbu nije spajao onako kako bi se očekivalo od čovjeka koji živi od oboje. Glazbu je rijetko slušao izvan proba i nastupa, najčešće u automobilu. A tada, naravno, nije pio vino.

Veza vina i glazbe bila je u načinu na koji oba svijeta okupljaju ljude, a ne u traženju pjesme za svaku čašu marselana.

Uz odbojku, glazbu i vino postojao je još jedan posao: povremeno je radio kao instruktor vožnje i bio suvlasnik autoškole u Vrbasu.

Ipak, nijedno od svojih zanimanja nije prihvaćao kao potpunu definiciju.

– Kada sam bio sportaš, nikada se nisam smatrao sportašem. Kao glazbenik nikada se nisam osjećao glazbenikom. Tako nisam mogao reći ni da sam vinar.

Gotovo desetljeće u Virtusu naučilo ga je pratiti vinogradarsku godinu, razumjeti zašto se u srpnju gleda u nebo i objasniti kupcu zbog čega marselan iz Viteževa nije tek još jedno crno vino. S vinarijom je nastavio poslovno surađivati i nakon što se način te suradnje promijenio.

Ipak bi zastao prije nego što bi sebi dopustio riječ vinar. Nije vodio vinograd ni fermentaciju, ali je naučio kako vino nastaje i kako njegovu priču prenijeti čovjeku koji pred policom još nema razlog izabrati baš tu bocu.

– Činjenica je da sam jako duboko ušao u materiju. Strašno sam zavolio vino. I vjerojatno sam negdje duboko ipak – vinar.

Toliko mu je priznanje bilo dovoljno. Nije morao postati enolog da bi vino bilo njegov posao, kao što nije morao biti gitaristički virtuoz da bi njegove pjesme punile dvorane. Njegovo je mjesto često bilo između vina i publike: ondje gdje treba pronaći prave riječi i ne dopustiti da znanje postane prepreka uživanju.

Ničim izazvan nastavio je objavljivati pjesme, snimati albume i puniti koncertne prostore. U bendu nije bilo vođe koji će posljednji presuditi: svaki je član unosio vlastitu dionicu, a Bojan i Boris ostali su jedan drugomu prvi kritičari i filtri.

Bojan nije želio da se bend jednoga dana pamti prema žanrovskoj ladici u koju su ga smjestili.

– Volio bih da ljudi za deset ili dvadeset godina kažu samo: ovaj Ničim izazvan bio je baš dobar bend.

Sličnu je mjeru primjenjivao na vino. Kupac ne mora znati kolika je vinarija, koliko je medalja osvojila ni pripada li etiketa trendu koji vinska publika upravo smatra važnim. Na kraju treba poželjeti ponovno natočiti čašu.

Sredinom 2025. nije se predstavljao jednom funkcijom niti je svoju priču svodio na titulu koju je godinama nosio u Virtusu. S vinarijom je nastavio poslovno surađivati, s bendom putovati, a vlastite projekte razvijati pod imenom Heroj. Ponovno je promijenio način rada, ne i potrebu da se kreće.

U Leipzigu mu je jedinu toplinu pružao radijator. Vino je tada bilo nepoznata boca u vrećici, a glazba život koji još nije započeo. Na izlasku iz male vinoteke prodavač ga je jednom rečenicom nasmijao u trenutku kada se nije imao čemu smijati.

– Have fun with your wine! Bojan Gluvajić poslušao ga je. Možda malo ozbiljnije nego što je prodavač očekivao.