– Vi ste Vrkatići?
– Tako je.
– A vinarija se zove Verkat. Zašto ne Vrkat?
Nataša Vrkatić, magistrica prava koja nije planirala postati vinarka, nasmije se kao da je to pitanje čula već stotinu puta, ali joj odgovor još nije dosadio.
– Prvo, Vrkat je teško izgovoriti. A drugo, postoji priča.
Priče su u Verkatu gotovo jednako važne kao vino. Ima ih u imenima etiketa, starim fotografijama, očevu šeširu izloženom u vinariji, pa i u nazivu koji je obitelj pronašla kopajući po vlastitoj prošlosti.
– Verkat je izvorni oblik našega prezimena, njemačkog podrijetla. U starim spisima iz Berkasova, sela pokraj Šida, pronašle smo prezime Verkat. Poslije se mijenjalo u Veketić, zatim Verkatić, da bi naposljetku nastala slavenizirana inačica Vrkatić. Mi smo se imenom vinarije vratile na početak.
U istim su zapisima pronašle i pretka koji je porez plaćao u vinu. Možda takav podatak nije dovoljan da bi se govorilo o obiteljskoj vinskoj tradiciji, ali sasvim je dovoljan za dobru priču. Pogotovo u obitelji u kojoj prezime nije samo nekoliko slova, nego trag selidbi, promjena i života sačuvanih u arhivu.
– Ljudi nas često pitaju jesmo li Mađarice ili krije li se u našem prezimenu kakva kukica. Zato u podrumu držimo staru fotografiju izvornog potpisa: Verkat. To je prezime našega oca i zbog njega je sve ovo nastalo.
Njihov otac Lazar Vrkatić bio je filozof i profesor, boem i pjesnik u duši, a šešir je nosio od svoje dvadeset sedme godine gotovo bez iznimke. U Novi Sad stigao je kao siromašan sin samohrane majke, bez mnogo toga osim ambicije, upornosti i prezimena koje će njegove kćeri poslije vratiti iz obiteljske povijesti.

– Tata je uvijek nosio šešire. Zato danas jedan njegov šešir držimo izložen u vinariji. To je relikvija našega početka.
Pokraj njega stoji i tekst Balaševićeve Ćaletove pesme, koju je Lazar osobito volio. Šešir pod kojim drijema đavao, vino, nemir i boemska lutanja kao da su ondje pronašli prirodno mjesto. Lazar je znao Hegela napamet, ali vino nije poznavao iz udžbenika. Nije bio ni vinogradar ni vinar, barem ne u profesionalnom smislu. Bio je čovjek koji ga je volio i u njemu pronalazio još jedan način da govori o životu, prijateljstvu i duhu.
Hegela je, prisjeća se Nataša, najradije čitao uz sasvim običan hladni špricer. Vinograd će u njegov život ući poslije, gotovo slučajno, bez stručnog znanja i velikoga plana. Ali s dovoljno ljubavi da iz te odluke, mnogo godina poslije, nastane Verkat.
Godine 1999., dok su drugi kupovali stanove, vikendice ili automobile, Lazar Vrkatić kupio je vinograd koji prije toga nije ni vidio. Netko mu je rekao da se u Banoštoru prodaje stara zadružna parcela zasađena sortom koju gotovo nitko više nije želio. Njemu je bilo dovoljno to što je riječ o vinogradu.
– Želio je imati zemlju pod noktima, osjetiti grozd pod prstima i svoje redove trsova pod nogama. Kada je pitao koja je sorta, rekli su mu da je malvazija. Nije bio siguran ni što to znači, ali njemu to nije bilo važno.
Analiza je poslije potvrdila da je riječ o malvaziji istarskoj, posađenoj još 1957. godine. Bio je to vinograd stariji od mnogih vinara koji danas pune vlastita vina, a postao je vinski legat Lazara Vrkatića. Sa svojim prijateljem i vinogradarom Markom Kostićem Pucom svake je jeseni od njegova grožđa radio vino za sebe i svoje društvo.
Kako je malvazija istarska završila na Fruškoj gori, nitko više ne može sa sigurnošću utvrditi. Ostala je zato priča koja se u Čereviću prenosi dovoljno dugo da je gotovo postala obiteljskom istinom.
– Prema jednoj verziji, neki je čovjek iz Čerevića imao sina na odsluženju vojnog roka u Rijeci. Trebao mu je novac da ga posjeti, a zadruga mu ga je dala pod uvjetom da se ne vrati praznih ruku, nego da iz Istre donese cijepove neke sorte. Tako je malvazija stigla na Frušku goru.
Prema drugoj verziji, po sadnice je putovao netko od tadašnjih zadružnih rukovoditelja. Bilo kako bilo, umjesto suvenira iz Istre je stiglo dovoljno loze za približno hektar vinograda na položaju Kaluđerica. Tijekom godina stari su trsovi uklonjeni, ali je njihov biljni materijal sačuvan i umnožen pa malvazija i danas živi u pomlađenom nasadu Verkata.
U selu su je svojedobno zvali mamlazija. Znala je dosegnuti 14,5 posto alkohola i, prema lokalnom tumačenju, čovjeka omamiti brže nego rakija. Lazar ju je, međutim, volio upravo takvu. Od nje nije namjeravao stvarati posao niti je zamišljao etikete, tržište i nagrade. Radio je vino za obitelj, prijatelje i duga druženja u kojima se granica između filozofije i boemštine lako gubila.
– Imao je svoju rečenicu: Ne pijem jer uživam, nego da njega napojim. Pod tim njega mislio je na duh – prisjeća se Nataša.

Ni berbe kod Vrkatića zato nisu nalikovale na običan vinogradarski posao. Novosadski pisac i novinar Pero Samardžija jednu je u knjizi Ovoga mi vina opisao kao festival grožđa, tamburaša, blata i smijeha, koji je završio u mjesnoj zajednici uz nastup Merime Njegomir samo za berače.
Publiku toga vinograda činili su prijatelji, a vino nije izlazilo iz kuće. Nitko tada nije mogao naslutiti da će upravo ta neobična fruškogorska malvazija jednoga dana postati temelj vinarije i zaštitni znak triju sestara koje se vinarstvom nisu namjeravale baviti.
Malvazija je na Fruškoj gori i danas rijetkost, a prije dvadesetak godina zvučala je gotovo kao vinogradarska pogreška. Kada sam objavio prvu zbirku Vinskih priča, među nekoliko vinarija iz Srbije o kojima sam pisao bila je i Vinarija Brindza iz Bačke Topole. I ona je proizvodila malvaziju istarsku, ali joj tržište zapravo nije ni trebalo: jedan je kupac svake godine unaprijed otkupljivao cjelokupnu proizvodnju, još dok je vino bilo u tanku, i nije tražio čak ni etikete. Bila je to njegova privatna vinska tajna.
Danas malvaziju u Srbiji proizvodi nekoliko vinarija, ali samo je jedna do nje došla naslijedivši očev vinograd koji ondje, prema svim pravilima vinske geografije, nije trebao ni postojati.
Lazar Vrkatić poginuo je 2007. godine. Njegove kćeri Nataša, pravnica, Sonja, povjesničarka umjetnosti i akademska slikarica, te Ivana, povjesničarka, ostale su s vinogradom koji nisu birale i poslom o kojem nisu znale gotovo ništa. Ono što je njihovu ocu bilo mjesto uživanja i okupljanja, njima je preko noći postalo nasljeđe od kojega se nisu mogle jednostavno odmaknuti.
Majka je neko vrijeme održavala vinograd koliko je mogla, a grožđe su prodavale. Tako je bilo sve do 2014. godine, kada su sestre morale odlučiti hoće li očevu malvaziju prepustiti nekom drugom ili joj pokušati dati novi život.
– Bile smo u dvadesetima, u godinama u kojima odlučuješ odlaziš li ili ostaješ. Tada smo rekle da nećemo napustiti tatinu malvaziju.
Odluka je sazrela daleko od Čerevića, u restoranu na Mirištima, na crnogorskom poluotoku Luštici. Pile su malvaziju istarsku i poželjele da se jednoga dana na istom mjestu na vinskoj karti nađe i njihova.
– Rekle smo: Hoćemo napraviti ovakvo vino i jednoga dana ovdje piti svoju malvaziju. Nije to bilo strateško planiranje. Bio je to inat.
Sonja je zamišljala malu butiknu vinariju, gotovo manufakturu u kojoj će vino biti nastavak obiteljske priče i prostor za njezin umjetnički senzibilitet. Natašu je, uz očev vinograd, pokretalo i nezadovoljstvo tadašnjom vinskom ponudom.
– Frustriralo me što u mnogim novosadskim restoranima nije bilo moguće dobiti pristojno vino koje nije dolazilo u plastičnoj ambalaži. Htjele smo napraviti nešto drukčije, iako nismo znale u što se upuštamo.
Marko Kostić Puca, očev prijatelj i vinogradar, nije im dopuštao mnogo romantiziranja.
– Rekao nam je da ništa ne znamo, ali da ćemo naučiti.
Nataša je sljedeće tri godine provela u vinogradu, učeći rezidbu, zaštitu, analitiku i zelenu berbu. Pravnica je vinovu lozu svladavala kao potpuno novu struku, bez povlastica koje bi joj donijela obiteljska priča.

– Učila sam kao da studiram medicinu, samo što ovdje pacijent nikada ne ozdravi. Stalno te ponovno treba.
Stari vinograd davao je previše grožđa za vino namijenjeno prijateljima, a premalo za ozbiljniji izlazak na tržište. Sestre su zato odlučile sačuvati malvaziju kao očevu ostavštinu i posebnost Verkata, ali priču proširiti sortama koje pripadaju Fruškoj gori. Posadile su grašac i muškat hamburg, od kojega se u Srijemu tradicionalno može raditi i rosé.
Malvaziju su od početka namijenile vrhu ponude. Kada su se poslije vratile na Mirišta i ondje otvorile vlastitu bocu, ostvarile su obećanje koje su same sebi dale nekoliko godina prije. Uslijedilo je i srebro na Vinistri, gdje su upoznale neke od najpoznatijih istarskih vinara.
– To nam je bilo ostvarenje sna. Ali naša malvazija više nije samo istarska. Nakon toliko desetljeća na ovoj zemlji ona je fruškogorska.
Vinariju Verkat službeno su osnovale 2018. godine, a iz iste su berbe stigle i prve etikete. Već sljedećega ljeta otvorile su Vinsku kuću Verkat u Čereviću, u starom imanju s velikom ajnfort-kapijom, prostranim dvorištem i lagumom koji je postao kušaonica. Nisu željele stvoriti prostor u kojem će vino biti dostupno samo upućenima, nego mjesto u koje čovjek može doći bez posebnog znanja i ostati cijeli dan.
– Idealno je doći ujutro, slučajno zaboraviti telefon i ne krenuti kući prije sumraka. U Verkatu ne osjetite kako je dan prošao. Uvijek netko svrati, uvijek se nešto događa, ima posla u vinogradu, dobre hrane, glazbe i priča koje završe smijehom.
Upravo je takvo ozračje odredilo i način na koji sestre razmišljaju o vinskom turizmu. Vino ne žele zatvarati u krug poznavatelja niti oko njega stvarati nepotrebna pravila. U njihovoj kući kušanje može pratiti izložba, koncert, druženje u dvorištu ili šetnja kroz vinograde. Važno im je da svaki događaj poštuje Frušku goru, Čerević i ljude koji ondje žive.
– Mi smo mala lokalna proizvodnja i zato nam je važan odnos prema okruženju. Otvorene smo za neobične ideje i suradnje, ali pod uvjetom da iza njih stoje iskren motiv i poštovanje prema prirodi i zajednici.
Verkat je u početku bio ponajprije priča Nataše i Sonje, dok im se Ivana postupno sve više pridruživala. Nijedna od njih nije bila enologinja ni agronomka, pa su znanje tražile od ljudi koji su znali pretvoriti njihove zamisli u vino. Prvu berbu vodio je Jovica Urošević, sljedeće dvije Tanja Drakulić, a od berbe 2021. s njima radi Danijel Sokolović. U podrumu im se pridružio i Sonjin suprug Zoran Mikalački Zuja, električar koji je dvadeset godina radio kao mehaničar u Harley-Davidsonu, prije nego što se njegova profesionalna putanja neočekivano prelomila prema vinu.
Njihovi su vinogradi raspoređeni na dvama položajima. Na Kaluđerici, u svojevrsnom sedlu između dviju padina iznad Čerevića, raste malvazija koja čuva vezu s Lazarovim starim nasadom. Drugi je vinograd na položaju Bikonj iznad Banoštora, na strmoj padini s pogledom prema Dunavu, zasađen muškatom hamburgom i grašcem. Razmaci među redovima ondje su široki kako bi mehanizacija mogla svladati nagib, a rijeka vinogradu vraća svjetlost pa sestre vole reći da njihove trsove obasjavaju tri sunca.
Vinarija je ostala mala, s proizvodnjom koja im omogućuje da se ne podvrgavaju diktatu istovjetnosti. Ne moraju svake godine puniti jednaka vina niti svaku zamisao pretvoriti u stalnu etiketu. Mogu pokušavati, pogriješiti i ponovno pokušati.
– Nama je ovaj posao uživanje. Mali smo i zato se možemo igrati. Ako se pojavi dobra ideja i svi se oko nje složimo, uskačemo.
Najveći iskorak, međutim, nije donijela malvazija zbog koje je cijela priča započela. Stigao je iz vinograda grašca na strmoj padini iznad Dunava, u godini u kojoj se činilo da će gotovo sve poći po zlu. Iz te je berbe nastao Grašac 4.0. Bio je to broj koji je izgledao kao najava kakva tehnološkog napretka, a zapravo je skrivao vinogradarsku katastrofu.

Berbu 2021. obilježili su grad, kiša i bolesti. Od devet tisuća trsova grašca ostalo je toliko malo zdravoga grožđa da su ga sestre brale gotovo bobicu po bobicu, škaricama za nokte, uklanjajući sve što nije moglo u podrum. Prinos se sveo na približno četiristo grama po trsu.
– Zato 4.0. Nije riječ o inačici računalnog programa, nego o četiristo grama grožđa po trsu. Bio je to čisti očaj. Tri tjedna kiše, botritis, grad… Svi su nam se planovi raspali. U jednom smo trenutku razmišljale čak i o slatkom vinu, a na kraju smo rekle: daj što daš.
Kao da vinogradarske nevolje nisu bile dovoljne, tijekom berbe članovi ekipe jedan su za drugim ispadali zbog korone. Završili su je Sonja i njezin suprug Zoran, tada budući podrumar, kojemu su iskustvo električara i dvadeset godina rada s Harley-Davidsonovim motociklima teško mogli pomoći da predvidi što će nastati u bačvi.
Ono što je u vinogradu izgledalo kao poraz, u čaši se pretvorilo u najveći uspjeh Verkata. Grašac bijeli 4.0 iz 2021. osvojio je platinu i 94 boda na prvom međunarodnom ocjenjivanju vina od grašca GROW du Monde, a potom i platinu na natjecanju Wine Vision by Open Balkan. Iste su godine zlata na natjecanjima osvajala i druga njihova vina, ali grašac je Verkat gotovo preko noći gurnuo u središte pozornosti.
– Kada su stigle nagrade, Sonja i ja sjedile smo u dvorištu, pile kavu i pogledale se: možda smo sada stvarno vinarija.
U tom je vinu bilo malo od onoga što se obično povezuje s grašcem. Sorta koju se često opisuje kao neutralnu pokazala je raskošnu aromatiku, koncentraciju i karakter kakav ni same nisu očekivale.
– Grašac 4.0 učinio je nešto za što smo mislile da se ne događa. Od nearomatične sorte dobile smo izrazito aromatično vino.
Uspjeh nije promijenio način na koji su sestre razmišljale o Verkatu. Nisu požurile povećati proizvodnju niti od svake dobre berbe napraviti formulu koju treba ponavljati. Grašac 4.0 ostao je prije svega svjedočanstvo jedne teške godine, drastične selekcije i odluke da se od malo preostalog grožđa pokuša izvući najviše.
Njegovo ime, međutim, nije završilo samo na etiketi. Natašin sin Vid rođen je iste godine, pa su ga obiteljski prijatelji počeli zvati Grašo. U Verkatu se, čini se, ni vino ni nadimci ne mogu sasvim odvojiti od priče.
– Sonja i ja uz vino možemo razgovarati o svemu. Grašac je za nas upravo takvo vino, gotovo društvena kategorija: otvoriš bocu i razgovor počne sam od sebe.
Sličnim je putem ime dobilo i njihovo zasad jedino crno vino, FranFrankovka, kupaža frankovke i cabernet franca. Potonjega u vinu ima samo petnaest posto, ali Nataša je tvrdila da se njegov karakter osjeća dovoljno snažno da mora biti vidljiv i u nazivu.
– Naš tehnolog Danijel Sokolović na kraju je rekao da ćemo ga zvati FranFrankovka. I tako je ostalo.
Ime je nastalo iz šale, ali vino nije neozbiljno. To je, zapravo, čest Verkatov obrazac: iza razigranog naziva, neobične etikete ili obiteljske dosjetke stoji proizvod kojemu se pristupa bez prečaca. Njihova vina imaju priče, ali priče ne služe tomu da bi prikrile ono što je u boci. One samo objašnjavaju kako je vino do nje stiglo.
Umjetnost u Verkatu nije dekoracija dodana vinariji kada je posao već bio završen. U priču ju je od početka unosila Sonja, akademska slikarica i povjesničarka umjetnosti, oblikujući prostor, etikete i način na koji će se svako vino predstaviti publici. U dvorišnim prostorijama izmjenjuju se izložbe, održavaju koncerti i okupljanja, a stara kuća sama nudi više povijesti nego što bi je sestre mogle izmisliti.
Imanje je nekoć pripadalo obitelji češkoga grofa Rudolfa Koteka, dobrotvora zaslužnog za gradnju više crkava u tome kraju. U kući je živio i sudac Nikola Igić, čovjek čiji je lik Paja Jovanović unio u monumentalnu Seobu Srba. Zato se u Verkatovu podrumu nalazi reprodukcija te slike: mala poveznica čerevićke kuće s jednim od najpoznatijih djela srpskoga slikarstva.
Tu je i legenda prema kojoj je na imanju boravio Johann Strauss mlađi te upravo ondje skicirao motive za valcer Na lijepom plavom Dunavu. Dokaza nema dovoljno da bi se priča pretvorila u povijesnu činjenicu, ali Čerevićani je prenose sa sigurnošću ljudi koji kao da su Straussu osobno pridržavali papir dok je zapisivao note.
– Fruška gora voli legende, a nama ova sasvim odgovara. Ako je Strauss doista skladao pod našim vinogradom, onda je vino ovdje oduvijek bilo povezano s umjetnošću – smije se Nataša.
U takvom se ambijentu gost ne poziva samo na kušanje. Sestre žele da zapamti dvorište, lagum, glazbu, razgovor i pogled prema Dunavu jer vjeruju da prostor mijenja način na koji doživljavamo vino.
– Estetika i okruženje oblikuju dojam, pa čak i naše ponašanje. Nije isto pijete li vino u svečanoj dvorani, uz tamburaše ili u malenoj baraci na drvenom stolcu nakon izleta. Na svakome mjestu isto vino doživite i zapamtite drukčije. Kod nas je sve opušteno, nenametljivo, otvoreno i prije svega prijateljski.
Zato u Verkatu nikada nisu željele ostaviti dojam da vino pripada samo poznavateljima. Vinska događanja često mogu izgledati kao zatvoren svijet s pravilima koja pridošlice ne poznaju, dok je njima važnije čovjeku približiti vinograd, krajolik i kulturu iz koje vino dolazi. Kada najprije prohoda između trsova, osjeti mirise zemlje i pogleda padine iznad Dunava, i čaša koju poslije primi u ruku dobiva drukčiji okus.
Ta otvorenost ne znači da Verkat želi postati velik. Površinu vinograda postupno su povećavale, proizvodnju razvijale i uz malvaziju, grašac i muškat hamburg počele istraživati crne sorte, ali granicu rasta nisu određivale samo brojke. Desetak hektara dovoljno je da ostanu butikna vinarija, da poznaju svaki vinograd i sačuvaju slobodu zbog koje su uopće krenule.
– Ne znamo hoćemo li ikada biti velike i to nas ne opterećuje. Želimo biti svoje. Nije nam cilj svake godine napraviti ista vina niti slijediti tuđa očekivanja. Dovoljno smo male da možemo istraživati, a dovoljno ozbiljne da u bocu ne pustimo baš svaki eksperiment.
Možda su zato vinski znalci brzo prepoznali ozbiljan rad iza njihove razigranosti. Kritičar Igor Luković njihov je razvoj opisao kao jedan od najdramatičnijih skokova u kvaliteti od berbe do berbe na srpskoj vinskoj sceni. Za vinariju koju su pokrenule tri autsajderice, bez naslijeđenoga podruma i enološkog obrazovanja, bila je to potvrda da neznanje ponekad doista može biti početna prednost – pod uvjetom da ga slijede godine učenja i rada.
Nataša pritom ne voli kada se Verkat objašnjava samo kao „ženska vinarija“. Činjenica da su ga pokrenule tri sestre važan je dio njegova identiteta, ali ne i opravdanje za drukčija mjerila. Vinograd pred njih stavlja iste zahtjeve kao pred svakoga drugog, a vino se ne može obraniti spolom onoga tko ga je proizveo.
Njihova je posebnost prije u načinu na koji dijele odgovornost. Sonja je najviše obilježila vizualni identitet i umjetnički karakter vinarije, Nataša je preuzela velik dio organizacije, komunikacije i javnog predstavljanja, dok se Ivana poslije sve snažnije uključila u zajednički posao. Uz njih su vinogradari, enolozi, podrumar i članovi obitelji, pa romantična slika o trima sestrama koje same proizvode vino nikada nije bila potpuna.
– Ovaj posao nije moguć bez tima. Nas tri možemo imati ideju i viziju, ali vinograd i podrum vrlo brzo pokažu koliko ljudi, znanja i discipline treba da bi vino došlo do boce.
Upravo ih je vinograd najbrže oslobodio početničke samouvjerenosti. Na početku nisu znale što sve nije moguće pa su se usuđivale zamišljati više, ali su istodobno morale naučiti da se priroda ne prilagođava njihovim planovima. Jedna tuča, nekoliko tjedana kiše ili pogrešno procijenjen trenutak berbe mogu poništiti mjesece rada.
– Vinograd te nauči da si malen. Možeš sve isplanirati, uložiti novac, znanje i vrijeme, a onda se dogodi nešto na što ne možeš utjecati. Ostaje ti samo prihvatiti što ti je godina dala i pokušati od toga napraviti najbolje vino.
Verkat je izrastao upravo iz takvih pokušaja. Na njegovih desetak hektara stali su malvazija koja je na Frušku goru stigla gotovo slučajno, grašac koji je iz vinogradarske katastrofe postao šampion, rosé od muškata hamburga i crno vino kojemu je ime smišljeno u šali. Stali su ondje i očev šešir, Balaševićeva pjesma, Hegel, Straussova legenda, Paja Jovanović i tri sestre koje nisu naslijedile gotovu vinariju, nego vinograd i pitanje što s njime učiniti.
Odgovor nisu pronašle odjednom. Gradile su ga godinama, najprije prodajući grožđe, zatim učeći vinogradarski posao, tražeći ljude koji će im pomoći u podrumu i naposljetku stvarajući vina dovoljno dobra da obiteljsku uspomenu pretvore u samostalan život.
Lazar Vrkatić vjerojatno nije mogao zamisliti da će vinograd kupljen bez gledanja jednoga dana donositi međunarodne nagrade. Nije ga ni kupio zbog toga. Želio je svoje trsove, vino za prijatelje i mjesto na kojem će filozofiju povremeno razrijediti hladnim špricerom. Njegove su kćeri sačuvale taj duh, ali ga nisu pretvorile u muzej. Očevu su priču nastavile vlastitim rukopisom.
Kada se u Čereviću smrači, a posljednji gosti još sjede u dvorištu, šešir u podrumu više ne izgleda samo kao relikvija. Podsjeća na čovjeka zbog kojega je sve počelo, ali i na udaljenost koju su njegove kćeri od tada prevalile. Verkat danas nije spomenik Lazaru Vrkatiću, nego živa vinarija koja mu duguje svoj prvi korak.
A možda bi upravo to bio ishod koji bi filozof s hladnim špricerom najlakše razumio: duh se ne čuva tako da ga zatvoriš, nego tako da mu dopustiš da nastavi živjeti u nekom novom obliku.











