Zasigurno će 2017. godina ostati zapamćena u obitelji Bikicki kao povijesna, i to iz najmanje dva razloga: u ožujku su s Đorđevim potpisom na tržište izašla njegova prva prirodna vina, a koncertom u beogradskoj Barutani, gdje je početkom lipnja nastupio s ponajvećom zvijezdom drum’n’bass zvuka, S.P.Y.-om, te MC Staminom, obilježio je točno deset godina svoje DJ karijere tijekom koje se poklonicima te vrste glazbe predstavljao kao – DJ Bitz. Dobro, možda bi onaj poslovni dio Đorđa Bikickog Bitza dodao da je 2017. godine kompanija njegove obitelji, Ehting, u kojoj je od 30 zaposlenika čak 20 vrhunskih inženjera, okončala projekt izgradnje pristaništa u Kostolcu, prvog nakon 40 godina u tom mjestu, te započela izgradnju obalne utvrde od Brankova mosta do Gazele u Beogradu, čime su, kao dio velikog konzorcija, pružili snažan obol konačnom ostvarenju ideje o Beogradu na vodi.
Uf, toliko toga se počelo događati na različitim stranama, plašim se da neću još dugo moći s istim žarom kao i prije paralelno raditi sve te poslove. Mislim da ću, najvjerojatnije, poglavlje glazbe morati staviti ad acta, priča Đorđe, Beograđanin sa 26 hektara vinograda u Banoštoru, i vinarijom u najmu u Hajdukovu na granici s Mađarskom kod gurua srpske vinske scene okrenute prirodnom i minimalnom intervencionizmu u proizvodnji vina, Oskara Maurera.
A i njegov životopis bi se, opet, mogao drukčije napisati i započeti, recimo, s podatkom da je kao šestgodišnjak krenuo u osnovnu školu u Buzetu u Istri. I da je tada, kao i u mnogo situacija u kojima se kasnije nalazio, bio sitniji od drugih iz svojeg školskog naraštaja, što ga je uzročno-posljedično strašno frustiralo i tjeralo na nova samodokazivanja u nekim drugim sferama života.
Tako se Đorđe, kad je doselio iz Buzeta u Beograd, upisao na vaterpolu i cijelu osnovnu školu je trenirao prvo u vaterpolskom klubu Beograd, a potom u Partizanu.
Malo sam bio zakasnio s pubertetom, bio sam jako mali, praktički sam tek u gimnaziji izrastao. U vaterpolu sam bio dobar, ali te neke fizičke predispozicije u toj dobi puno znače te su me često znali “zgaziti”, a to me jako razočaralo i odlučio sam se okušati u košarci. Pošto sam uvijek bio mali, igrao sam playmakera, a kad sam izrastao, nastavio sam igrati na istom mjestu u momčadi – graditelj igre! Kao srednjoškolac sam igrao u nižerazrednim klubovima tadašnje Prve i Druge srpske košarkaške lige, živio u Kovinu, a igrao u Grockoj i vrlo brzo, u svojoj 21. godini, shvatio sam da u košarci nikada neću biti ono što bih želio. S obzirom da mi mentalni sklop nije takav da se zadovoljavam nekim prosjekom, odlučio sam košarkom se baviti tek na rekreativnoj razini te se posvetiti fakultetu, jer sam nakon okončanja školovanja kanio početi raditi kod oca u firmi. Dosta mojih prijatelja iz košarke otišlo je igrati u Rumunjsku, Finsku, Makedoniju…, za neki novac koji je dobar, ali ništa značajan da bi me natjerao da odem od kuće i živim negdje sam, a pritom nemam školu i završen fakultet. Što onda raditi kad prekineš karijeru?! Kad sam shvatio da ne mogu biti vrhunski, stao sam sa strane, a pritom je krenula i glazba, priča Đorđe.
Prisjeća se da je kao klinac slušao punk i da nema šanse dokučiti kako se “zakačio” na drum&bass glazbu, posebno jer nitko iz njegova društva tako nešto nikada nije slušao.
Nitko me nije nagovorio, sam sam se navukao i počeo slušati tu vrstu glazbe. Od prijatelja sam vrlo brzo dobio neki program za miksanje, kupio sam playere i sam se naučio svemu. Kasnije sam kupio gramofone koje i danas koristim, jer kao DJ glazbu puštam s ploča. U prvoj fazi sam bio totalno zaluđen, neprestano sam skidao glazbu s interneta, ustajao sam i išao spavati s priključkom na SOULSEEK. Onda sam upoznao preko interneta neke dj-eve, kupio sam neke digitalne programe, hardware i preko raznoraznih foruma upoznao ljude s kojima sam dijelio sklonost prema drum&bassu. Potom sam upao u neka meni tada potpuno nova društva, počeo sam puštati glazbu na tulumima u kafićima, postupno je sve to raslo i raslo, ljudi su me sve više prepoznavali.
Opisujući svoje DJ ime Bitz, Đorđe objašnjava da je to bila samo jednostavna igra riječi s prezimenom Bikicki i beat tempom, koji je, uz jake basove, glavna karakteristika te vrste elektronske glazbe. Najviše je svirao pred 400 ljudi, a najsretniji je u “jednom malom klubu za 250 ljudi u Francuskoj ulici, zove se Dot”.
Uvijek sam više težio kvaliteti nego kvantiteti! Kao DJ drum&bass glazbe totalno sam underground, ali i to je dio mog senzibiliteta i životne filozofije – voljeti nešto što je manje i intimnije…
U vinsku priču Đorđe je ušao nakon što su se njegov otac, strici i njihov poslovni partner 2009. godine udružili s Banoštorcem Jovanom Radoševićem, osnovali vinariju Vinarium i u tri godine zasadili čak 26 hektara vinograda. Kad su ljudi iz sela čuli da netko kupuje zemlju, vrlo brzo su okrupnili čak 30 različitih parcela na dva susjedna brda.
Sve te poslove u vinogradu je vodio Jovan Radošević, on je od ranije već imao iskustvo sa svojom vinarijom i gotovo bezrezervno smo mu vjerovali u svim procjenama i prijedlozima koje je davao. Čak smo tri godine vrlo solidno gurali, no onda su se odnosi malo narušili… Iskreno, prije 2009. godine, kad je započela priča s Vinariumom, nisam ni pio vino, moje vinsko iskustvo bilo je – nula! No, vremenom sam vino jako zavolio i kad se sve urušilo bilo mi je žao što se to dogodilo i nisam htio dopustiti da sve propadne… Kako se otac više bavio obiteljskom tvrtkom za hidrogradnju, ja sam ispred obitelji bio zadužen za vinariju. Kako volim nešto stvarati, volim prirodu, na neki način se kroz obiteljsku tvrtku bavimo zaštitom prirodne sredine te imam neku svijest o prirodi, sve mi je to bilo novo. A imponiralo mi je i puno stvari koje se događaju oko vina.
Dodatni okidač za nastavak vinske priče bio je traminac iz berbe 2009. godine, “to je nešto što se ne zaboravlja, tko god ga je kušao bio je ushićen i tad sam shvatio da je to jako dobra stvar, nešto drukčije iz Banoštora”.
U Vinariumu je bio i neki sukob generacija, ja sam bio najmlađi, imao sam i neku energiju, dosta sputavanu, i kad sam vidio da se to ruši rekao sam: “Vi ovo nastavite kako umijete, ja neću više!” Povukao sam se. A kad se sve srušilo, želio sam nastaviti baviti se proizvodnjom vina. U međuvremenu sam se sprijateljio s Oskarom Maurerom i svidjelo mi se što on radi. Upoznali smo se na vinskom sajmu, imali smo štandove preko puta jedan drugome. Prošao sam do njegova štanda, kušao vina, svidjelo mi se to što radi, a onda smo se tako družili još jedno pet puta na različitim drugim sajmovima, pričali, nekoliko puta sam otišao do njega u Hajdukovo vidjeti kako i što radi, zanimalo me, i jednog dana, kad se rodila ta svijest da se osamostalim, odlučim otići kod njega i pitati ga je li zainteresiran biti moj tehnolog. Nakon 15 sekundi je rekao: “Može”.
Bilo je to 2013. godine! Čak četiri godine je trebalo Đorđu da na tržište plasira svoja prva vina na koja je, slijedeći neku svoju vinsku filozofiju, napisao – “prirodno”.
Prvo sam na etiketama imao natpis – “Prirodno vino”, a onda, da ne bi bilo nekih pravnih posljedica, skinuo sam “Vino” i ostavio samo “Prirodno”. E sad, ne mogu reći da je vino nastalo u potpunosti bez uplitanja čovjeka, jer, u konačnici, čovjek mora sve obraditi, ali jamčim da na vinu nisu rađene nikakve kemijske intervencije, sva vina su na prirodnim kvascima i bez imalo dodavanja ičega ili ispravljanja kiselina, šećera ili što se već može kemijski “popraviti”. Spontana ferementacija, negdje se tek regulira temperaturom, i različita odležavanja, različiti tipovi drveta… Moja prva samostalna berba bila je 2013. godine, a iz te berbe sam napravio 300 butelja suhih traminaca, koje sam podijelio, a iz te berbe će pinot crni “doći na red” tek poslije pinota crnog iz 2014. godine, kojeg sam također ove godine pustio na tržište. Inače, oznaku “Prirodno” sam stavio na etikete i zbog toga što je u Srbiji takav način proizvodnje vina još uvijek neki tabu, a volio bih da se malo više priča o tome i vodi malo više računa i o vinogradima. Oskar Maurer je vodeći organski vinar u Srbiji, ali možda tek jedan od pet tehnologa koji tako rade u Srbiji!!! Oni koje ja znam da rade na prirodnim kvascima su Kosta Botunjac, Francuska vinarija, Bojan Baša, Ernő Sagmeister i Oskar Maurer.
U marketinškom smislu Đorđe i njegova vina gotovo i ne postoje, što je i logično, jer se nigdje nije ni pojavljivao ni reklamirao, a i količina vina koju je predstavio javnosti gotovo da je zanemariva. Tako je traminac kasnu berbu iz 2013. godine napravio u tek 750 polulitrenih butelja, isto toliko i sauvignona iz 2015. godine, dok je pinota crnog napravio u 1.200 butelja. No, zato će suhi traminac, koji uskoro izlazi na tržište, biti malo “veći iskorak”, jer će ga biti 4.000 butelja, kao što će i roséa biti 1.000 butelja.
U berbi 2016. sam obradio 20 tona grožđa, bit će nekih 12.000 – 13.000 butelja iz te godine! Da se razumijemo, mi imamo dosta vinograda, ali većinu grožđa prodajemo, jer se učimo i prelazimo na organsku proizvodnju. Ja sam u Vinariumu još uvijek suvlasnik, ali od Vinariuma Vinarija Bikicki otkupljuje grožđe. Naravno, urod se reducira i priprema po uvjetima koje ja tražim, i, logično, moj izbor je prvi izbor, kao i odabir parcele s koje hoću grožđe.
Na nekoj pojavnoj razini Đorđe Bikicki je sudu javnosti bio dostupan na tek nekoliko vinskih sajmova, kao i na nekoliko degustacija koje je sam upriličio, jer ga je zanimalo čuti mišljenje vinskih znalaca o svojim vinima. Prvo uopće predstavljanje imao je na Beogradskom salonu vina u hotelu Hyatt u prosincu 2016. godine.
Koliko je Đorđe euforičan zbog vina koje je napravio dostatno pokazuju i njegove igrarije s nazivima vina, jer se, razvidno, htio svima u obitelji zahvaliti na strpljenju i potpori koju je od njih dobivao posljednjih nekoliko godina.
Tako je slatki traminac nazvao Makana, po nadimku svoje supruge Marije (“Tako ju zove njezin otac! Vino je slatko, a ona obožava slatka vina.), a rosé od pinota crnog – Nadia, po svojoj kćeri. Pinotte je, pak, originalno ime njegovog zlatnog retrievera…
Kad se rodila ideja o vinariji i našoj samostalnoj vinskoj priči, nama je iznenada preminuo pas kojeg smo, eto, možda malo surovo zvuči, htjeli brzo nadomjestiti novim, kako bi ga što brže preboljeli. Otišli smo u uzgajivačnicu pasa, vlasnica je već bila odabrala tri imena unaprijed i sva su počinjala sa “P”. Mi smo već bili rezervirali psa, i po povratku s mora smo došli preuzeti ga. Ona je rekla da možemo od ta tri ponuđena imena sami izabrati ime, a u ponudi je bilo i – Pinotte. Samo smo se pogledali, jer se to savršeno uklopilo u našu priču o početku rada vinarije. I tako je pinot crni dobio ime po psu Pinotteu.
Suhi traminac, kao i crna tamjanika, koju je zasadio na nagovor strica, koji je negdje iskopao podataka da je ta sorta prije pojave filoksere bila jedna od značajnijih na Fruškoj gori, na etiketama će imati svoja sortna imena. I to samo zato što Đorđe želi da njegova vinarija bude prepoznatljiva po tim sortama te da ljudima, “kad se spomenu traminac i crna tamjanika, prva asocijacija bude Vinarija Bikicki”!
Sauvignon blanc je nazvao jednostavno SO, jer nije htio pisati puno ime sorte “koje ionako ima puno u Srbiji”, a pinot sivi će biti CU, “zbog svoje bakrene boje”.
Kad sam supruzi spomenuo kako su mi na jednoj degustaciji rekli da je moj pinot sivi pravo bakreno vino, ona je, kao farmaceutkinja, odmah reagirala: “Bakar? A ha, cuprum, latinski naziv za baker kome je oznaka CU.” I tako je ostalo CU.
Što se tiče crne tamjanike, Đorđe kaže da su je posadili na pola hektara te da su tijekom sadnje te sorte svi u nju gledali kao u čudo.
Od nulte berbe 2014. godine dobili smo jedno čudnovato vino zbog kojeg je čak i Oskar Maurer pomislio da od te sorte neće biti ništa. No, već godinu dana kasnije priroda se pobrinula da u berbi, koja je bila 2. rujna, u isto vrijeme imamo i nedozrelo i zrelo grožđe i prosuđene bobice. Idealno za ono hoćemo imati od te sorte. I to je već bilo jedno vrlo ozbiljno crno vino.
Kao što je vina samoproglasio prirodnima, Đorđe vjeruje da će i razvoj njegove vinske priče ići prirodnim putem.
