Anton Katunar, jedan od samo nekoliko proizvođača žlahtine s otoka Krka (Pavlomir je iz Novog Vinodolskog), u svakoj drugoj krčkoj matematici vjerojatno je prvi i jedini. Stoga i ne čudi što je odmah iza prometnog znaka kojim se objavljuje ulazak u Vrbnik prva kuća, makar i na simboličnoj razini, upravo njegova. I jedina je to vinarija iz koje se pruža pogled na Vrbničko polje premreženo u cijelosti stotinama tisuća loza vrbničke žlahtine. Međutim, u obilju pikanterija iz života Antona Katunara vjerojatno najzanimljivije zvuči da je taj bivši informatičar svojedobno prvi napravio program u MS-DOS-u za font glagoljice! I da je Frane Paro, autor čuvene Glagoljske početnice, uz to kapitalno djelo svakome zainteresiranom za drevnu glagoljicu nudio i Antonovu disketu s programom glagoljskog fonta.
Na vinskoj sceni Krka i Kvarnera bio sam pionir u mnogo čemu. Evo, 1984. godine bio sam prvi u bivšoj državi koji je dobio dozvolu da mogu otvoriti obrt informatičkih djelatnosti i pisati kompjutorske programe! Prva vina koja sam uopće napravio bila su vina koja sam radio upravo za tu informatičku tvrtku, odnosno za božićne i novogodišnje poklone koje sam tada poklanjao poslovnim partnerima. Bilo je to 1986. godine, etikete sam kupovao u Trstu i na njima ručno ispisivao podatke o vinu… I već tada pokušavao sam raditi kontroliranu fermentaciju. Ja sam tada od svog oca kupovao grožđe, jer on nije htio raditi onako kako sam mu govorio da pokuša. Preferirao je dugu maceraciju na dropu, dosta žestoko vino, malo pojačano, oksidirano, da može izdržati one temperature u konobama. Ja sam, pak, proizvodio nešto drukčiju žlahtinu, fino i pitko vino, priča Anton Katunar.
Osamostaljenjem Republike Hrvatske Anton Katunar postaje prvi vinar koji je zaplovio u političke vode te kao član Hrvatske demokratske stranke Marka Veselice biva izabran u prvi saziv Hrvatskog sabora. Tek kasnije u saborske klupe, kao liberal, došao je Ante Grabovac iz Imotskog… U Hrvatskom saboru Anton je izdržao samo dvije godine da bi, kao prvi saborski zastupnik, odustao od politike i pokrenuo vlastitu ozbiljnu vinsku priču. Ranije hobističko iskustvo dalo mu je putokaz u kom smjeru nastaviti posao. Njegova informatička tvrtka ostala je bez posla, jer bio je uglavnom povezan s hotelima koji su tijekom rata izgubili potrebu za legalnim računalnim programima i informatizacijom svojih sustava.
Okretanje vinima bio je logičan izbor. Odmah sam, kao prvi privatni vinar na Krku, zaštitio geografsko porijeklo svoje žlahtine, a bio sam i prvi koji je napravio privatnu veliku vinariju. Nakon nekoliko godina krenuo sam u proizvodnju pjenušaca i, kao prvi, frizzantea, želeći podsjetiti da je svojedobno Kvarner bio hrvatski Champagne.
Iz, naravno, prve hrvatske galerije vinorela, smještene na katu vinarije, Anton izvlači pretiske starih etiketa tadašnjih butija, kako su se već onomad zvali Bašćanska vodica, Bakarska vodica, Vrbnička vodica i Vinodolska vodica.
Moji Porin i Biser mora samo su nastavak jedne tradicije koja na ovim prostorima postoji najmanje 120 godina, a vjerojatno i puno više, samo što o tom ranijem razdoblju nemamo pisane tragove. Pazite samo, molim vas, ovaj plakat s Prve izložbe vina na otoku Krku iz 1910. godine! ‘Vinogradari, dođite da čujete sud vještaka o vašim vinima i poduku kako imate ubuduće priređivati i držati vina da budu bolja od ovdje izloženih!’ Je li možda danas nešto drukčije? Pogledajte ovu etiketu Zlatne kapljice, Šišujeve žlahtine iz 1922. godine! Bojim se da etiketu takve kvalitete danas nećete naći u Hrvatskoj. Ili, ova vinska karta iz 1923. godine kakvu nema ni jedan restoran u Hrvatskoj, barem sa stajališta vinske kulture. Naime, 1923. godine mogli ste u restoranu naručiti prošek iz 1914! I ne samo prošek, već i sva ostala vina. Mogli ste naručiti mladu žlahtinu, ali i žlahtinu staru tri godine. Kod nas nema restorana u kojem možete naručiti bilo koje vino po godinama. A to se moglo 1923. u Baški na otoku Krku!
Anton je ustrajao u opstanku Kolonije vinorela koja je 2018. godine doživjela svoje deseto izdanje. A da Anton ozbiljno shvaća to okupljanje slikara vinskim kapljicama, neka ilustrira podatak da će uskoro iz tiska izaći i monografija u kojoj će biti svi vinoreli nastali u Vrbniku od 2008. godine.
Uz Ivana Enjingija, Vladu Krauthakera, Davora Zdjelarevića, Zlatana Plenkovića i Ivu Skaramuću svojedobno je prvi i jedini iz Istre i Kvarnera sudjelovao u osnivanju i radu udruge Vinoline koja je krajem 1990.-ih godina radila pionirski posao popularizacije vina i vinske kulture u Hrvatskoj.
Na Krku je bio prvi koji je ozbiljnije krenuo u proizvodnju crvenih vina. Bilo je to 2002. godine, a syrah Nigru prvotno je proizvodio s “uvoznim” grožđem iz Nadinskog blata.
Još 1995. godine počeo sam kupovati parcele na Šupelama iznad Baške. Želio sam zasaditi syrah. Ali, prije toga htio sam steći neko iskustvo s tom sortom te sam ga počeo otkupljivati i stvarati tržni brend. Danas imam zasađena već četiri hektara syraha na Šupelama u vlastitom vinogradu. Inače, položaj Šupele je na trideset posto nagiba, drobljeni kamen, prozračen, provjetren, šprican dva puta godišnje i tako dalje. Syrah sa Šupela iz berbe 2010. godine ima boju i strukturu bitno drukčiju od nadinskog koji, opet, ima prednost, jer je to vinograd star trideset godina. No, za deset godina, kad loze na Šupelama budu u optimalnoj formi, bit će to svjetsko vino.
U novom i spektakularnom vinogradu iznad Baške posadio je značajnu količinu autohtonih sorata sansigot i debejana, oko dvadeset tisuća trsova, no vino od tih sorata čekat će se barem još nekoliko godina. No, zato će se već ove godine piti njegova prva “kamena” žlahtina koje je posadio sto pedeset tisuća trsova!
U svoje šezdeset i tri godine upoznao sam tri određene vrste žlahtine po tehnologiji pripreme vina. Jednu je radio moj djed, ona nije bila u Vrbničkom polju nego u dolcima koji su bili u kamenjarima. Druga je očeva žlahtina iz Vrbničkog polja koja je po trsu imala manji urod nego danas, macerirano vino, vrlo često pojačavano da bi se moglo održati u podrumu. I treća žlahtina, koju sad svi radimo,na način da je fermenatcija kontrolirana, odmah prešamo grožđe… Možda bi ova koju sad imam na Šupelama bila četvrta vrsta i po karakteristikama grožđa najbliža je žlahtini moga djeda. Radimo je po suvremenoj tehnologiji, još je nismo macerirali, ali dosta se razlikuje od žlahtine iz Vrbničkog polja, priča mi domaćin.
Posljednjih nekoliko godina, zahvaljujući intenzivnijem angažmanu sina Tonija, Anton sve veću pozornost posvećuje „povratku u prošlost“ i igrarijama s maceracijama. Neki bi rekli:
– Eno ga, opet hoće biti prvi!
Zahvaljujući odluci da na Šupelama posadi i plavac mali, Anton se danas može pohvaliti da je najsjeverniji proizvođač vina od te sorte.
Pionirski je i što sam prvi najsjevernije posadio dvadeset i pet tisuća trsova plavca malog! Kako sad stvari stoje, ne žalim se. Plavac smo posadili 2008. godine, a godinu kasnije imali smo strašnu navalu vrana koje su poharale žlahtinu i syrah, a plavac mali nisu ni dotakle. Neki kažu da je to bio Božji blagoslov zbog moje hrabrosti, pa, ako je tako, Bogu hvala! Prvu pravu berbu imao sam 2010. godine. Mnogi su mi prije sadnje tvrdili da plavac ovdje uopće neće sazrijeti na toj lokaciji. Nama kroz vinograd prolazi četrdeset i peta paralela! Već prve godine vidjelo se da to nije istina. Kad je sazrio i skupio dovoljno šećera, izišla je na vidjelo ključna razlika u temperaturama dana i noći u rujnu u vrijeme sazrijevanja plavca malog. Zbog blizine Velebita mi imamo u to doba temperaturnu razliku i do petnaest stupnjeva, dok je ta razlika na Dingaču ili na južnoj padini Hvara vrlo mala. Svima je poznato da te razlike u temperaturi stvaraju određene arome u grožđu koje se poslije prenose u vino i koje predstavljaju određenu kvalitetu. Vjerojatno će se u tom aromatskom dijelu razlikovati naš plavac mali od južnijeg. Vrlo sam zadovoljan kako se razvija priča s tom sortom na Krku!
– Gledajući dosegnutu kvalitetu i drugih vina s te lokacije, mogu reći da sam opravdao svoja očekivanja podizanjem vinograda u Baški. Financijski smo tek sada došli u situaciju da konačno možemo u miru disati. Vinograd je sađen 2008. godine, a po našim očekivanjima i procjenama 2012. godine je trebao biti na nekih 40-50 posto, a 2013. godine na 100 posto uroda. A nama je berba u puni rod došla tek 2016. godine. Dakle, mi smo tri godine praktički bili bez ikakvog grožđa. S druge strane, u kratkom razdoblju smo postigli da su sva vina iz tog vinograda vrhunske kvalitete.
Antonov spektakularni vinograd ponad Baške nalazi se na mjestu gdje je otkrivena Bašćanska ploča, vjerojatno najznamenitiji spomenik rane hrvatske pismenosti, koja potječe oko 1100. godine i koja se smatra najstarijim poznatim dokumentom u kojem je hrvatsko ime upisano hrvatskim jezikom i hrvatskim glagoljičkim pismom.
– Vrbničko polje se prostire na oko 110 hektara, a tamo je posađeno oko 550 tisuća loza. Mi u Baški imamo preko 250 tisuća loza, tako da, statistički gledano, naši vinogradi su trećina vinogradarstva cijeloga otoka Krka! Govorim o vinogradima, ne o vinu…
– Vrbnik je jedini na otoku Krku ostao vinogradarski kraj, što nije uvijek bilo tako. Sjećam se da je poslije Drugog svjetskog rata najviše grožđa bilo u Puntu, koji se danas uopće više ne spominje u tom kontekstu i ne znam može li se tamo danas naći, možda, ukupno 100 trsova. Putopisac Alberto Fortis je u svojoj legendarnoj knjizi Put po Dalmaciji napisao da je na Krku najbolje vino iz Baške! Eto, podizanjem tih vinograda iznad Baške sliku krčkih vinograda vraćamo originalu, jer vrbnički vinogradi nekada nisu bili u polju. Možda tek dijelom, jer u Vrbničkom polju su se sadili i krumpiri i rajčice, ali i sjenokoš, za prahranu magaraca, dok je loza bila uglavnom izvan polja, po kamenjarima koji su danas u potpunosti zapušteni i napušteni.
