Iza sebe ne vuče kriminalnu prošlost, nije ljubimac društvenih kronika, nije ni hercegovačka inačica Tajvanca Rudyja Kurnaiwana, najvećeg prevaranta u povijesti vinskog svijeta, ili, pak, Hardyja Rodenstocka, kontroverznog njemačkog kolekcionara vina i „oca“ Jeffersonovih boca“. Ali, nije da ne zna ili da svojim nepcima nije osjetio okus vina iz dubine podruma Moutona Rothschilda, Kruga, Bollingera, Romanée-Contija. Njemu će se obratiti svi koje zanima povijest hercegovačkih blatina ili peljeških plavaca posljednjih 20 godina, jer teško se netko može pohvaliti takvom zbirkom „rasnih“ vina koja su obilježila Hercegovinu i jug Dalmacije kao što ih u svom podrumu u posuškom prigradskom naselju Batin, na 650 metara nadmorske visine, ima Josip Penava, mladi superuspješni vlasnik trgovačkog centra Divna, hotela Penava i uvoznik za Bosnu i Hercegovinu čaša iz asortimana Paşabahçe iz Turske.
Josip je, jednostavno, dobri duh svih dobrih vinara, vjerojatno najdraži gost u svakom podrumu, strastveni zaljubljenik u vino, ali, što je važno napomenuti za potrebe ove vinske priče – nije vinar. Premda, uvjerava me, „nikad ne reci nikad“!
– Kako stvari stoje, ne isključujem mogućnost da krenem i u tom smjeru.
Ako se to i dogodi, „krivci“ će biti vinska braća Grabovac iz Prološca Donjeg i njihov rođak Mislav Maršić, koji ga uporno uvjeravaju da je planinski položaj njegove kuće „gotovo idealan za chardonnay“.
– I, da znaš, golica me ta ideja! Ja ću sigurno jednom proizvesti vino, a to će biti nešto posebno. I, da budemo odmah jasni, meni vino nikada neće biti primarni posao u životu. A kad se konačno budem odlučio na taj potez, onda će to vino i biti onakvo kakvo i priželjkujem – svjetski vrh. Jer, neće mi biti žao uložiti što god bude trebalo da to i ostvarim.
Do tada, uvjerava me, treba kušati još tisuće i tisuće najboljih svjetskih vina te do u tančinu spoznati realnost i vinske mogućnosti kraja u kojem živi, kao i stvarne želje.
– Neću si sigurno dopustiti da zbog neke uštede ne omogućim idealnu bačvu za odležavanje vina. Imaš puno dobrih vina i u Hrvatskoj i u BiH, ali problem je što mnogi vinari nemaju novac da kupe odgovarajuću bačvu u kojoj bi to vino dobilo još jednu dimenziju više. E, to kod mene neće biti slučaj!
Naravno, Josip nema ni trunčicu arogancije u sebi ili, ne daj Bože, neke skorojevićke nadutosti, on je, jednostavno, toliko u vinu da i svaku životnu aktivnost na bilo koji način želi povezati s vinom. Za njega su odlasci na nogometna svjetska i europska prvenstva, osim, naravno, strasti i ljubavi prema nogometnoj lopti i hrvatskoj reprezentativnoj vrsti, uvijek i dodatni motiv za obilazak vinarija, vinskih barova, vinoteka…
Kad sa ženom pođe, primjerice, u Milano, strpljivo pravi društvo svojoj Ani tijekom njenog šopingiranja, ali, isto tako, nimalo manje strastveno ugurava ženu u vinoteke i puni prtljažnik kartonima vina.
– Niti ću ja njoj prigovoriti što će ona kupiti neke štikle niti će ona meni prigovoriti za vino! A ja sam iz Milana donio 30 butelja vina. I to ja sa svojim prijateljima sve popijem za mjesec dana pritom stalno nadopunjavajući ispražnjena mjesta na policama.
A na policama podruma je, brat bratu, oko 1.500 butelja najprobranijih svjetskih vinskih nektara. U koje je posljednjih desetak godina, tvrde njegovi prijatelji, „upucao“ više od 150 tisuća eura.
Najdužim podrumskim zidom dominiraju, poput zastavica razvučenih na brodu tijekom neke svečanosti, listovi duhana koje je kupio u Višnjici nedaleko od Gruda.
– Ma, vozio se tuda s prijateljem i odmah sam zakočio kad sam vidio nekog starijeg gospodina s tim duhanom. Upitao sam ga bi li mogao kupiti duhan, jer me strašno podsjećao na neke slike koje još imam u glavi iz djetinjstva. Začudio se, jer, priznao mi je, još nitko mu se nije obratio za kupiti duhan, a da taj duhan nije morao biti rezan! Uglavnom, evo ga, lijepa uspomena na djetinjstvo pored vina koja su moja sadašnjost i budućnost!
Počasno mjesto u podrumu zauzima i „obiteljska memorabilija“, poput djedova štapa.
– Sjećam se da sam djeda kao dijete pitao mogu li dobiti njegov štap kad umre. Mislim da se na mjestu stresao i htio mi ga odmah dati kad je čuo moje pitanje! Eto, djed je umro, a štap je pripao meni.
A u podrumu je i „ćaćina puška“ iz 1991. godine.
– Tada nije bilo nikoga tko nije imao pušku, premda iz ove nije ispaljeno ukupno 10 metaka. Ali, neka, i ona je dokument vremena koje sam odlučio zamrznuti s vinima.
Tu su i fotografije pradjeda, djeda, oca i sina uokvirene čepovima hercegovačkih vinarija – neka se zna da ljubav treba uokviriti – ljubavlju.
– Premda, moj ćaća je u zezanciji uvijek volio reći:
– „Ne kvari vino vodom niti ljubav brakom!“
A i njegov stav o vinskom ukusu gotovo da je na tragu očeve izreke:
– O vinu i ženama se ne raspravlja!
Josipov prtljažnik pun je „eksplozivnih“ stvari koje se mogu svesti pod onu čuvenu socijalističku krilaticu – „Ništa nas ne smije iznenaditi“. To su najbolje prije nekoliko dana osjetili pelješki vinari iz Donje Bande predvođeni Borisom Mrgudićem i Baldom Kangjerom, koje je Josip posjetio na Danima otvorenih podruma u vinskom baru Peninsula. Nakon što su ga pozvali da im se pridruži za stolom i pojede brudet, Josip ih je zamolio da mu dopuste donijeti „nešto“ iz prtljažnika. Onda je krenulo s vinima…
– Još „gore“ je bilo kod braće Darija i Borisa Gašpara u Umčanima, gdje smo došli na kratko kušanje, a samo pod sjenicom u vinogradu ostali smo sjediti sedam sati pa tek onda prešli u podrum.
Naime, Josip u prtljažniku uvijek nosi dva kofera. U jednom su čaše za vino i dekanteri, a u drugom – steakovi i mobilni plinski roštilj. Najzabavnije mu je s društvom otići na najviši vrh Bijakove, Svetog Juru, i tamo, poput grčkih bogova, prepustiti se čistom uživanju u vinu i hrani.
Josipov hedonizam u najčišćem obliku započeo je sasvim slučajno – tjednim odlascima kod kuma Damira Oreča Spliće u Split. Bilo je to početkom milenija, Josip je taman ušao u punoljetstvo. Pila se stock-cola, hit je bilo pivo Bavaria u bočicama od 0,25 litara. Vina nigdje nije bilo na vidiku.
– Počeo sam s kumom otkrivati restorane, a meni je svojevrsno iznenađenje bio Zlatan Plavac, bazno vino velikog Zlatana Plenkovića. Gdje god bih došao, svaki restoran je imao to vino u ponudi. U tadašnjem potpunom nedostatku odličnih hercegovačkih vina jedan obični plavac meni je bio senzacionalno otkriće! I ne samo što sam se bio „navukao“ na to vino, nego me Zlatan Plavac „natjerao“ na dodatna istraživanja vinske scene. Svakim povratkom iz Splita prtljažnik je postajao sve manji, jer sam manijakalno kupovao sve plavce do kojih sam mogao doći. Kupio sam neke montažne police zapremine 50 boca, ali vrlo brzo sam morao kupiti nove i nove i nove.
Strast mu je dodatno zapalio Ivan Planinić, tadašnji direktor Vinarije Nuić, koji mu je svjetonazor proširio upoznavanjem s ljudima sličnog profila. Bilo je to društvo koje se okupljalo oko Vjeke Lukića, prvog čovjeka sommelijerske zajednice u Bosni i Hercegovini, zaljubljenika u mađarska vina i vlasnika kultne mostarske vinoteke LeRoy.
– Nakon što sam počeo distribuirati po ugostiteljskim lokalima diljem BiH sav pribor iz asortimana turskog giganta i drugog najvećeg proizvođača čaša u svijetu, Paşabahçe, upoznao sam se s Ivanom Planinićem. Kad je on čuo da skupljam vina, rekao mi je da ima ekipu u Mostaru koja se nalazi u jednoj vinoteci te me pozvao da dođem te da, eventualno, donesem neka vina iz svoje kolekcije i tako započnemo druženja.
– Vjerojatno je kontao da imam desetak boca. A ja pred njim izvadim telefon i pokažem mu fotografije, na što je on samo izustio:
– „Što je to, rođo?!“
– I, dogovorimo se mi za nekoliko dana organizirati druženje u LeRoyu…
Tamo su bili Vjeko Lukić, Dado Baletić, Andrej Vrančić, Boris Vidović, Manlio Napoli, Velimir Ereš, Sanjin Galić, Josip Marijanović…
– Mi smo se kasnije, praktički, zajedničkim kušanjem najboljih svjetskih vina učili kulturi vina. A vinari iz našeg društva, poput Velimira Ereša i Josipa Marijanovića ili, kasnije nam se pridružio, Olivera Mandarića, postali su ponajbolji hercegovački vinari. Uvijek smo tražili nešto što nema kupiti kod nas!
Možda najveći od svih „okidača“ bila mu je nabavka Gravnera Rosso iz 2000. godine, kao i Zinfandela iz Vinarije Grgich Hills.
– Kad sam se toliko zainteresirao za vina, Hercegovina još nije imala nešto posebno. Među najboljima mi je bio Grgo Vasilj, bila je ona njegova Blatina Barrique, tada još nije bilo Nuića, Brkić se još nije bio etablirao… Hercegovačka vina skoro da nisam pio, jer nisam imao što popiti! U posljednjih desetak, poglavito posljednjih pet godina sve se stubokom promijenilo, vinska scena u Hercegovini je neusporedivo bolja nego što se o njoj misli i govori, a misli se da je situacija jako dobra! Nije dobra nego – odlična! Znaš kako je kod nas, uvijek je tuđe bolje. Ali, ajmo naša vina rastočiti i ponuditi na slijepo kušanje, uvjeravam vas da mogu stajati rame uz rame s najboljim svjetskim vinima. Ja sada kući najčešće pijem hercegovačka vina, a kad sam u društvu, onda već malo istražujemo i volimo kušati razvikana i dobra vina iz inozemstva. Mislim da su Nuić i njegova tri vina – Trnjak, Merlot i Syrah pokrenuli hercegovačku vinsku scenu. Tu su bili i Brkić s Gredom, Gentille s Blatinom i Cabernet sauvignonom, a danas se, primjerice, X-line Vinarije Vilinka ili Trnjak Vinarije Nuić mogu staviti u istu utrku s najvećim svjetskim velikanima!
Svojim najvećim „domaćim“ adutom smatra Plenkovićev Grand Cru, kojem uz rame stoje Burin ili Kiridžijin Dingač ili Matuškov Dingač Royal. Uostalom, Josip u podrumu drži najmanje 100 različitih Dingača različitih godišta od različitih vinara. A sumnjam da netko ima u svom podrumu toliko različitih blatina iz razdoblja od prije 20 godina!
Ima tu i egzotičnih etiketa, poput „hercegovačke blatine Poglavnik“, „Blatine Thompson“, „Kvalitetno crno vino Gotovina“, „Stono poluslatko crno vino Maršal“, „Führerwein“, ali i podsjetnika da su vinarije često znale proizvoditi „službena“ i „zvanična“ vina pojedinim notometnim i fudbalskim klubovima poput Hajduka, Partizana, Crvene zvezde ili Milana.
Nedavno je za svoj rođendan s prijateljima otvorio i popio Petrus iz 1964. godine, kojeg je platio 3.000 eura, Krug iz 1998., Bolinger iz 1985., Lafite Rothschild iz 1993. i 1988., Senu iz 2015. kojoj je James Suckling dao 100 bodova, Clos Apaltu, također ocijenjenu sa 100 bodova, te dva svoja vršnjaka iz 1983. godine – Gran la Ross i Calon Segur.
– Ja više nisam iskoristiv u toj dobi, ali ta vina su za piti!!! S druge strane, ako vidim da ljudi uživaju i istinski vole vino, nije mi nikad problem otvoriti vino od 5.000 kuna. Nisu vina za čuvanje, najbolji arhiv su zadovoljna nepca!
Nemalo puta se Josipu dogodilo da je u neko doba morao ostaviti društvo u svom podrumu i otići spavati, jer – ujutro se mora raditi. Tada svojim prijateljima samo poruči da su im sve boce na raspolaganju, samo neka onaj tko posljednji izađe – ugasi svjetlo i zatvori vrata!
A podrum uskoro namjerava proširiti, probit će jedan zid i napraviti još jednu prostoriju u kojoj će njegovo vino odležavati u njegovim bačvama.
