Nisu pili vino. Ništa nisu znali o vinogradu. Imali su marelice, mraz i tri godine neuspjeha. A onda su na Fruškoj gori posadili moravu — i Tri su godine Tatjana Trivić i Mihajlo Narančić čekali marelice. I tri su godine umjesto uroda dobivali istu poruku – ništa.
Prve godine mraz, druge opet mraz. Treće su već dobro poznavali redoslijed: najprije nada, potom pogled u nebo, a na kraju računica u kojoj marelica više nije bilo. Lijepo su cvjetale, samo nikako nisu stizale do berbe.
– Čuo sam da ste na početku svoje fruškogorske pustolovine imali poprilično dobar primjer neznanja – bockam ih.
– A čuli ste za marelice?! – smije se Tatjana. – Sadili smo ih i usput učili. Prva godina, prvi mraz i ništa. Onda druga, pa treća…
Nakon trećega pokušaja pogledali su oko sebe. Dokle god je sezao pogled, po obroncima Fruške gore bili su vinogradi.
– Samo smo se pogledali i rekli: ajmo onda i mi posaditi vinograd!
O vinogradu nisu znali ništa. Mihajlo, štoviše, nije ni pio vino. Teško je zamisliti bolje uvjete za osnivanje vinarije.
– Čekajte, baš nikakvo prethodno znanje niste imali? Ni o vinogradu ni o proizvodnji vina?
– Ništa. Nula bodova – priznaje Mihajlo. – Ja sam radio u Autogasu i servisirao automobile, a Tatjana je bila u sportu.
– Ne samo da niste znali ništa o vinogradarstvu nego vi vino uopće niste pili?
– On ga nikada nije pio – ubacuje Tatjana, gotovo kao da ga mora opravdati.
– Onda ste ili jako hrabri ili potpuno ludi.
– Pomalo i jedno i drugo.
Prije prvoga trsa čekalo ih je pola godine krčenja šume, oranja i pripremanja tla. Zemlja je potom prezimila, a u proljeće su počeli saditi. Nije to bio romantičan bijeg iz grada među vinograde, nego ulazak u posao o kojem nisu znali gotovo ništa, na zemlji koja ih je s marelicama već triput upozorila da se ovdje ipak ona pita više od vlasnika.
Ipak, marelice su ih naučile barem jednoj važnoj stvari. Kada dozru, imaš dan ili dva da ih prodaš. Ako ne uspiješ, možeš ih baciti. Grožđe je nudilo drukčiju mogućnost: od njega se moglo napraviti vino, a s vinom se nije moralo žuriti.
Mihajlu je upravo žurbe bilo dosta.
– Buka, putovanja, stalna jurnjava… Sve mi je to počelo jako smetati. A onda dođeš ovamo: mir, tišina, ne čuje se ništa.
Tako su se iz Novoga Sada preselili na Srednji Matej, iznad Sremskih Karlovaca. Ondje danas imaju četiri i pol hektara vinograda i vinariju Trivić & Narančić. Na put od prvoga smrznutog cvijeta marelice do prve boce vina nisu krenuli samo bez iskustva nego i bez mogućnosti da se prave kako znaju više nego što doista znaju.
– Doista smo krenuli od nule – kaže Tatjana.
Pokazat će se da je upravo ta nula bila prilično dobro mjesto za početak.
Tatjana Trivić, doduše, nije bila naviknuta kretati od nule. Izvanredna je profesorica na Fakultetu sporta i tjelesnog odgoja Sveučilišta u Novom Sadu, a njezin životopis mnogo više nalikuje inventaru sportske i znanstvene karijere nego najavi buduće vinogradarke. Judo, sambo, hrvanje, crni pojas petoga stupnja, više od stotinu znanstvenih radova, međunarodni kongresi, urednički poslovi, nagrade i priznanja.

Europska judo unija proglasila ju je 2010. istraživačicom godine, a 2021. dobila je priznanje AP Vojvodine za znanstvenu izvrsnost. Predsjednica je Sambo saveza Srbije i članica Izvršnog odbora Međunarodne sambo federacije.
– Znači, to je vaš život prije vinarstva?
– I dalje je to moj život – ispravlja me Tatjana. – Barem kada je riječ o radnoj knjižici.
U vinogradu joj, međutim, nisu mnogo pomagali ni znanstveni radovi ni crni pojas. Ondje nema protivnika kojega se može proučiti, zahvata koji se može uvježbati ni natjecanja za koje se forma tempira mjesecima unaprijed. Vrijeme promijeni plan, bolest se pojavi kada joj se prohtije, a trs ne impresioniraju ni titule ni medalje.
Disciplina je, s druge strane, bila itekako korisna.
Od početka su odlučili da će uzgajati grožđe i proizvoditi vino prema pravilima organske proizvodnje. Za ljude koji o vinogradarstvu nisu znali gotovo ništa bio je to izbor kojim su si ionako težak početak učinili još težim.
– Kada uđeš u organsku proizvodnju, nema prečaca ni naknadnog popravljanja. Dođe inspektor, uzme što želi iz vinograda i pošalje na analizu. Nema tu prilagođavanja onome što će ponijeti niti rasprave. Tako je kako jest.
Organsko im nije trebalo kao zgodna riječ na etiketi, nego kao temelj svega što namjeravaju raditi. Željeli su da grožđe koje raste na njihovoj zemlji bude dovoljno čisto da ga bez razmišljanja mogu ubrati i pojesti.
– I da nam ljudi mogu jesti s trsa! – kaže Tatjana.
Takva je odluka odredila i izbor prve sorte. Kada su odustali od marelica, čovjek od kojega su nabavljali sadnice spomenuo im je moravu, otpornu sortu prikladnu za organski uzgoj.
– Jeste li tada uopće znali što je morava?
– Nismo.
– Jeste li je prije toga kušali?
– Nismo.
– I svejedno ste je posadili?
– Jesmo.
U njihovoj se vinariji, očito, najvažnije odluke nisu dugo kuhale. Najprije su bez ikakva znanja odlučili podići vinograd, a potom ga zasadili sortom o kojoj također nisu znali ništa. Morava se ipak pokazala boljom odlukom od svih koje su dotad donijeli na Mateju.
Uz nju su posadili cabernet sauvignon, merlot i marselan. Marselan su odabrali na preporuku: privukla ih je kvaliteta sorte, ali i činjenica da je nema u svakom drugom vinogradu. Ako su već krenuli putem kojim dotad nisu išli, nisu vidjeli mnogo smisla u tome da barem posljednjih nekoliko koraka naprave za svima ostalima.
– Od početka smo željeli da vina imaju vlastiti identitet i da se u njihovim aromama osjeti podneblje iz kojega dolaze.
Za ostvarenje te ambicije trebalo im je ipak nešto više od početničke hrabrosti. Trebao im je netko tko će im na vrijeme objasniti kada hrabrost prestaje biti vrlina, a počinje postajati skupa pogreška.
Tu je u priču ušao enolog Nikola Jelovac, zaposlen u Institutu za vinarstvo, vinogradarstvo, voćarstvo i hortikulturu u Sremskim Karlovcima, s iskustvom rada u nekoliko ozbiljnih vinarija i, za Tatjanu i Mihajla još važnije, dobrim poznavanjem organske proizvodnje.
– On najbolje zna kada nas i u kojem smjeru treba usmjeriti – kaže Mihajlo.
Jelovac ih pritom nije razmazio pohvalama. Kada su mu prenijeli lijepe reakcije na moravu, nije ih pustio da dugo uživaju.
– Znači, ove godine ne smijemo pogriješiti. Mora biti bolja! – odgovorio im je.

Tatjani je taj jezik bio dobro poznat. U sportu dobar rezultat nije dopuštenje za odmor, nego obveza da sljedeći bude još bolji. Vinogradarstvo joj se možda dogodilo slučajno, ali zahtjev da se poslije svakoga uspjeha letvica podigne malo više nije joj bio nikakva novost.
Slučajnost je, uostalom, odredila početak vinarije, ali nije i njezino ime. Za sva su vina odabrali zajednički naziv Klopka.
U razgovoru o vinu Klopka bi mogla zvučati kao upozorenje. U njihovu je vinogradu dio svakodnevice. Obojene ploče, mamci i druge vrste klopki pomažu im pratiti i suzbijati štetnike bez sredstava kojima u organskom vinogradu nema mjesta. Iz vinograda se riječ preselila na etiketu i dobila još jedno značenje.
– Kušaš vino, upadneš u Klopku i vratiš se po još – objašnjava Tatjana. – To nam je najbolja provjera kvalitete.
U jednu je Klopku, čini se, prva upala upravo ona. Nije joj bilo dovoljno osmisliti naziv, nego je odlučila sama napraviti i etikete.
– Tko vam ih je dizajnirao?
– Ja.
– Uz fakultet, znanstvene radove, judo, sambo i vinograd stigli ste postati i dizajnerica?
– Šest sam mjeseci sjedila za računalom i radila ih. Imala sam program na fakultetu pa sam učila.
Etikete su šarene, razigrane i pune biljnih i životinjskih motiva. Na njima nema vinogradarske patetike, grbova iz izmišljene obiteljske povijesti ni dvoraca koje vinarija nikada nije imala. Klopke izgledaju upravo onako kako je vinarija nastala: znatiželjno, vedro i bez straha od boje.
– Što se mene tiče, ja sam uhvaćena u Klopku – priznaje Tatjana.
Mihajlo nije imao vremena sjediti šest mjeseci za računalom. Kako su vinogradi rasli, njegov je nekadašnji posao ostao u gradu, a Matej postao posao s punim radnim vremenom.
– Bavim se samo vinogradom. Samo ovime.
Na četiri i pol hektara više se nije moglo govoriti o vikend-zanimaciji dvoje ljudi kojima su propale marelice. Posao je postao ozbiljan, premda njihova mehanizacija još nije ostavljala takav dojam.
Dok razgovaramo, netko javlja da susjednim vinogradom prolazi Bojan Baša.
– Evo Bojana s traktorom!
Bašin je traktor za njih Ferrari. Oni se još voze u starom Tomi Vinkoviću i tješe se da će izdržati barem dok ne prodaju dovoljno vina za nešto novije.
– Još dvije godine – procjenjuje Mihajlo.
– Toma ili vi?
– Valjda oboje.
Prodaja vina donijela im je novu vrstu natjecanja, u kojoj im ni organski certifikat nije mnogo pomagao. Kada smo razgovarali, njihove su boce tek počele izlaziti iz vinarije.
– Krenuli smo prije manje od mjesec dana. Polako ulazimo u lokale i trgovine, obilazimo restorane i tražimo distributera za Novi Sad – govori Tatjana.
Pokazalo se da je lakše zasaditi vinograd na mjestu iskrčene šume nego pronaći slobodno mjesto na vinskoj karti.
– Restorani se napune etiketama. Kako ćeš ući u konkurenciju s još pedeset vina?
Prednost su tražili ondje gdje kupci već obraćaju pozornost na način proizvodnje: u prodavaonicama zdrave hrane, organskim kutcima i na manifestacijama na kojima ljudi ne dolaze samo po poznate etikete. Jedna od prvih prilika bio je Novosadski noćni bazar, koji se održava prvoga petka u mjesecu. Prijave za izlagače nestanu gotovo čim se otvore, a zatim od poslijepodneva do ponoći treba stajati za štandom, točiti, objašnjavati i uvjeravati ljude da se isplati upasti baš u njihovu Klopku.
– Štand košta 5.500 dinara, pedesetak eura. Nije strašno, a promocija je dobra.
To je dio vinske priče koji se slabije vidi na fotografijama. Na njima ostanu vinograd, zalazak sunca i čaša podignuta prema Dunavu. Ne vide se telefonski pozivi, sastanci s distributerima, nošenje kutija ni pokušaji da se vlastita boca ugura na policu prepunu tuđih.
Tatjana je naučila da se na tatamiju unaprijed zna tko je protivnik. Na vinskom tržištu protivnik je svatko, a ponekad i nitko: karta je puna, polica zauzeta, vlasnik restorana zadovoljan ponudom koju već ima.
Zato se vinarija Trivić & Narančić ne pokušava predstaviti kao još jedna mlada fruškogorska vinarija. Organska proizvodnja njihova je glavna razlika, morava i marselan trebali bi im pomoći da ne potonu među poznatijim sortama, a Klopka učiniti da ih kupac barem jednom uzme u ruku.
Nakon toga je sve na vinu.
Njihova ponuda ipak ne završava vinima iz vlastitoga vinograda. Na Mateju su zatekli i komadić mnogo starije karlovačke priče – recept za bermet.
Dobili su ga od Steve, susjeda od kojega su kupili zemlju. Mjesec dana prije smrti ostavio im je recept koji se očito nije davao svakome.
– Napravili ste i svoj bermet?
– Jesmo. Po Stevinoj recepturi.
U Sremskim Karlovcima bermet nije još jedno aromatizirano vino koje se proizvodi zato što ga turisti očekuju. Recepture su se čuvale u obiteljima, mijenjale od kuće do kuće i prenosile ljudima za koje se vjerovalo da će znati što su dobili. Tatjana i Mihajlo nisu naslijedili vinogradarsko znanje ni obiteljsku vinariju, ali jesu jedno takvo povjerenje.
Stevin bermet tako je postao jedino njihovo vino čiji početak nije bio na nuli.
Sve ostalo morali su naučiti: raskrčiti šumu, posaditi sorte koje dotad nisu ni poznavali, sačuvati vinograd bez kemijskih prečaca, napraviti vino i pronaći mu mjesto na tržištu. Na tome je putu Mihajlo od automehaničara koji nije pio vino postao vinogradar, a Tatjana je uz fakultet, znanost i borilačke sportove dobila još jedno područje u kojem nema rezultata bez discipline.
Za sada se po Mateju još voze starim Tomom Vinkovićem, a njihove su boce tek krenule prema trgovinama i restoranima. Daleko su, dakle, od toga da mogu reći kako su stigli na cilj.
Ali nakon tri godine uzaludnog čekanja marelica napokon su izabrali kulturu koja ih nije otjerala sa zemlje.
Umjesto toga, uhvatila ih je u Klopku.











