Obitelj Sever iz Klanjca vjerojatno je jedina zagorska skupina ljudi koja je s razlogom priželjkivala da Jankecu – cug bu pobegel. Prisjeća se toga Zvonko Sever, pionir modernog vinarstva u Zagorju: njegov je otac sve do 1986. godine, kad je odlučio staviti ključ u bravu, na prostoru lokalne željezničke postaje držao vrlo uspješnu krčmu.
- Dok je radio, već ujutro u 4.20 sati bio je za šankom!
Pruga je i dalje na istoj trasi, ali vlak već dugo ne povezuje Imeno i Kumrovec sa Savskim Marofom. Tih 38 kilometara jednokolosječne pruge, izgrađene 1956. godine (dio od Kumrovca do državne granice dovršen je 1969.), koja prati korito granične rijeke Sutle te na nekoliko mjesta prelazi državnu granicu sa Slovenijom, već dugo čeka svoju revitalizaciju – još od zatvaranja za promet 2000. godine.
- Krčma je toliko dobro radila? – pitam Zvonka.
- Da, bio je to ogroman novac. Jelo se i pilo nemilice. Pazite, samo u tom lokalu prodavalo se 120 hektolitara bijelog vina godišnje! Ljudi su imali novac, drugih sadržaja nisu imali, i jako su puno trošili na vino. Tata je u toj krčmi, u kojoj se i jelo, stvorio novac od kojeg je napravio ove dvije kuće u kojima mi danas živimo i radimo. Kad je sve to prodao, mene, ženu i djecu smjestio je u jednu, a sebe i mamu u drugu kuću.
Zvonko se prisjeća da je njegov vrijedni otac, u isto vrijeme kad je vodio krčmu na željezničkom kolodvoru u Klanjcu, trgovao i loznim cijepovima koje je nabavljao u Velikoj Drenovi u Srbiji, tadašnjem jugoslavenskom rasadničarskom gigantu. Premda je imao završena tek četiri razreda osnovne škole, pokazivao je veliki smisao za biznis te je godišnje znao prodati i do 50 tisuća loznih cijepova.
U isto su vrijeme Severi održavali i dva „temeljna vinograda“ te vino prodavali Venteku u Zelenjaku.
- Negdje 1990. godine predložio sam ocu da proširimo te vinograde pa smo kupili još jedan. S vinom iz tih vinograda poharali smo Bedekovčinu – postali smo prvi zagorski vinski šampioni! Opet, ja sam bio taj koji je u Zagorje doveo Gerharda Schuberta. On je bio izvanredan populist, učinio je puno za Zagorje, jer je prvi shvatio tko smo mi – imali smo puno vinograda, ali nismo znali napraviti vino. Možda mi nismo bili dio tog stereotipa, jer je naš tata bio sjajan podrumar – 120 hektolitara vina ipak moraš znati čuvati u drvenim bačvama, a inoksa tada nije bilo. Od tate sam puno naučio, a Schubert je dodao znanje o higijeni, kvascima, taloženju vina…
Sjeća se i kako je Schubert motivirao vinare da iskrče stare hibride poput izabele ili direktora, u šali govoreći da će svima koji to učine on osobno platiti brušenje sjekire.
Zvonko je prvih desetak izdanja vinskog festivala u Bedekovčini bio prvak, a najviše uspjeha donio mu je pinot sivi – sorta koju je tek bio posadio, a već su mu prva vina od nje postala šampionska.
- Kad sam se tati pohvalio za titulu, on mi je odbrusio da je to sve ‘za neku stvar’! Jer, htio je da nastavim raditi ona miješana vina za gemišt, u većim količinama. A ja sam, netipično za to vrijeme, radio gotovo monosortne vinograde, s tek nekoliko posađenih sorata. Tata se na to hvatao za glavu!
Njegova vizija bila je drukčija – ono što je on radio imalo je prođu u krčmi i na tržištu.
- Ali takva se vina danas više ne rade ni ne traže, drukčije su potrebe, više se gleda kvaliteta, a nema više ni takvih gostiju…
Pritom su se pojavile inoks bačve, preše – sve što prije nije postojalo. Zvonkova preobrazba vinarije, od gemištarca do proizvođača vrhunskih pinota sivih, nije prošla bez sumnji.
- Taj pinot sivi bio je toliko iznenađenje da se proširila priča kako mi uopće nemamo pinot sivi u vinogradu, nego da to što predstavljamo kao pinot sivi – tko zna odakle dolazi! Onda su svi ti sumnjičavci došli s Gerhardom Schubertom u nadzor vinograda i podruma, i kad sam ih razuvjerio – javno su mi se ispričali.
Nismo nikome ništa zamjerili, štoviše, bilo nam je drago što se i na taj način pokazalo da Zagorci žele natjecanje. Još mi je draže bilo kad je naš dragi prijatelj Nenad Posavec odlučio ozbiljno ući u svoju vinsku priču baš pod dojmom koji je na njega ostavio taj naš šampionski pinot sivi.
Zvonko se sjeća razdoblja preporoda zagorskog vinarstva, kad je profesor Schubert vodio degustacije s više od 200 sudionika.
- Čekalo se u redovima da bi se svima natočilo! Udruge su brojale po 50–60 vinara. Zagorje je imalo uvjerljivo najveći broj vinara u Hrvatskoj. Doduše, bile su to male površine, svi su imali 300–500 trsova i kao takvi se deklarirali kao vinari. Kad smo mi krenuli, imali smo dva vinograda oko kuće, pola hektara. Tata se još bavio prodajom sadnica, a kad se pojačalo zanimanje za vinom, počeli smo otkupljivati grožđe i mošt te širiti vinograde. Tako sam ja proširio na sedam parcela, a sad je Filip dodao još jedan vinograd i dva uzeo u najam – sveukupno oko četiri hektara.
Zvonkov sin Filip, tada još dječak, dobro se sjeća vremena kad su „masa vinara, koji su i danas u tom poslu, dolazili Zvonku po savjete i stručno mišljenje“.
- U njegovo se vrijeme Zagorje diglo – počeo se mijenjati sortiment, bio je to ogroman skok iz ničega u nešto!“
Zvonko to naziva preokretom:
- Zagorje je postalo cukahara – dvostruki salto s vijkom!
U prijevodu, tim gimnastičkim izrazom opisuje prijelaz s proizvodnje miješanih vina za gemište, punjenih u staklene bidone od 54 litre, na sortna vina u vrhunskim buteljama.
- I onda se dogodilo nešto jako svojstveno Zagorju, što se može svesti na:
‘Nemre Štef imati bolje vino od mene!’
To Zagorce nosi – zdrava međusobna konkurentnost. Mi smo iskočili s kvalitetnim sortnim vinima, a to je povuklo druge vinare koji su rekli:
‘Hoću i ja!’“
Dodatni poticaj donijeli su i prvi zagorski sajmovi, poput Bedekovčine, koja je u počecima bila izložba vina „s drvenim bačvicama za popiti i nalokati se“.
Filip, koji je s bratom Jakovom posljednjih desetak godina formalno nositelj Vinarije Sever, smatra da je Zagorje u međuvremenu stasalo:
- Postalo je puno velikih vinara, ali Vinarija Sever i moj otac Zvonko ostali su sinonim za početak ozbiljnijeg vinarenja u Zagorju.
Unatoč smjeni generacija, glavni šef u vinariji i dalje je Zvonko.
- On je tu više od 40 godina, njegov sud itekako ima težinu. S druge strane, tata još brine o dijelu vinograda, tako da ne možemo reći da smo Jakov i ja preuzeli sve zasluge.
Filipa je upravo Zvonko usmjerio prema vinu.
- Bilo je logično upisati Agronomski fakultet. No još je važnije da me cijela ta priča zanimala. Onako kako je djed usadio ljubav prema vinogradu mom tati, tako je i tata meni prenio ljubav prema vinarstvu.
Posljedica Zvonkove hrabrosti i Filipove inovativnosti jest širok spektar etiketa – Vinarija Sever danas ima čak 12 različitih vina.
- To nas zapravo spašava! Imamo policu butelja s rasponom koji zadovoljava svaki džep.
Još 1996. odlučili su jedan dio vinograda graševine čuvati do hladnih zimskih dana i napraviti ledenu berbu – neuobičajeno za Zagorje, osobito s obzirom na žrtvovanje sigurne količine laganog vina za neizvjesnost predikata.
- Imao sam viziju, kaže Zvonko.
Preko Sutle, u Bizeljskom, bilo je nekoliko vinara koji su to radili, poput Bojana Berkovića. Tamo sam pokupio znanje o predikatima i svaki put, kad bih se pojavio na natjecanjima, potukao ih! Oni su deset, dvadeset puta veći od našeg vinogorja, ali ja sam ušao u kontinuitet visoke kvalitete laganih i svježih vina, a kasnije i kasnih berbi i ledenih vina. Napravili smo osam ledenih berbi!
Koliko god ga vizija tjerala naprijed, Zagorje je Zagorje – i bilo je pitanje trenutka kad će vinari zajednički pokrenuti vino koje će podsjećati na staru zagorsku lakoću ispijanja. Tako je došlo vrijeme za „Zagorske brege“ – blend koji svaka zagorska vinarija proizvodi od svojih sorata.
- Dobro, Zagorski bregi su ipak nešto drukčiji od nekadašnjih kiseliša za gemište, ali po strukturi su klasično zagorsko vino – kvalitetno i nije samo za gemišt. Ne želimo bježati od tradicije, ali to su ipak za jednu, dvije štenge kvalitetnija vina. U konačnici, to se danas i traži – nešto autentično. Nitko u Zagorje neće doći piti chardonnay!
„Zagorski bregi“ su, u stvari, etiketa kojom svi zagorski vinari predstavljaju ono što Zagorje jest.
- A što je to?
- Vino koje se može piti uz sva jela, u većoj količini, ali i veće kvalitete. Tu mora biti graševine, rajnskog rizlinga, sauvignona blanca – sve to zajedno u boci, i još lijepo mirisati. U posljednje se vrijeme od beline pokušava napraviti takvo svezagorsko vino, ali belini još puno toga nedostaje da bi postala naša prepoznatljivost.
- Zato ste prihvatili i prigrlili sortu sokol?
- Točno. Naši položaji u Klanjcu su zagorski grand cru i na njima ne treba saditi ništa manje od Mercedesa – nema govora o širokopojasnim vinima!
Priča o sokolu, ponosu Klanjca, doživjela je reinkarnaciju na nagovor profesora Agronomskog fakulteta, Edija Maletića i Darka Preinera, koji su prije dvadesetak godina, na sastanku sa zagorskim vinarima, zatražili da svi koji imaju neku autohtonu sortu to i prijave.
- Ja sam sa sokolom već bio krenuo nekoliko godina ranije. Bio je to slučaj s mjesnim župnikom, paterom Velimirom Tomaškovićem, koji mi je govorio da on ‘ima sokola’. Prvo nisam ništa komentirao, jer nisam znao o čemu se radi. Onda me jednom zvao u podrum, požalivši se da ne može do vina. Imao je nekoliko stotina godina stare drvene bačve, i sva vina su mu bila octena. Rekao sam mu da sve te bačve izbaci van i više ništa ne stavlja unutra – jer su osuđene proizvoditi samo ocat.
Onda je kupio nove bačve od rosfraja kod mjesnog bačvara i odmah je za to vino kod Schuberta dobio zlatnu medalju. Meni je za nagradu donio reznice. Umnožio sam ih – i krenulo je. Na najboljem trsu bila su dva-tri grozda.
Tada je počela i akcija Agronomskog fakulteta tijekom koje je potvrđena autohtonost sorte sokol.
- S boljih trsova rezali smo reznice, nacijepili ih, a to treba tri godine čekati. Tako smo u konačnici podigli urod svakog trsa na pet-šest grozdova, što nipošto nije previše. Sokol daje izuzetnu kvalitetu.
Iz tog razdoblja Zvonko posebno pamti poziv mjesnog fotografa Slavka Zamude, koji mu je htio nešto pokazati.
- Odveo me do crkvenog vinograda na bregu i njihove kućice za čuvanje alata – kutice.
‘Odi vidjeti što tamo ima’, kaže mi.
U toj kućici nikada nitko nije bio, jer je čovjek kojem je država to dodijelila 1948. sve bio zazidao. Kad sam ušao, imao sam što vidjeti: cijeli strop oslikan motivima nastajanja vina – od radova na zemlji i orezivanja do bačava na kojima piše ‘2500 litara – Sokol’ i boce s istim natpisom.
Po uzoru na bocu sa slike, Zvonko je dao napraviti posebne boce koje se koriste samo za vino od sorte sokol.
U Klanjcu još nekoliko obitelji u starim vinogradima ima sokol, no samo obitelji Sever i Petrišić proizvode vino od te sorte – i to zajednički. Kompletan urod svih vinograda bere se i zajedno vinificira, kako bi se dobila ozbiljnija količina vina. Sokola ima i u vinogradima obitelji Broz, Lovrek i Posavec, ali bez naznake da će se i oni pridružiti zajedničkoj berbi.
Zvonko smatra spašavanje sorte sokol jednim od svojih najvećih životnih dobitaka – poglavito u svjetlu saznanja da se sokol, unatoč pokušajima u drugim dijelovima Zagorja, „nije dao prevesti preko brda“.
- Sokol se ne da odavde – ni od nas!
