Postoje ljudi koji rade posao.
Postoje ljudi koji od posla naprave sudbinu.
A onda postoji Mato Violić Matuško — čovjek koji je od vina napravio karakter, od podruma pozornicu, od Pelješca državu u malom, a od vlastitog života jednu jedinu trajnu zdravicu.
Njega ne možeš opisati birokratski.
Njega moraš pustiti da se opiše sam.
A on to radi kao što i živi — bez kočnice:
„Da ne radim posao koji radim, platio bih da ga radim!”
U toj jednoj rečenici već je sve: i hedonizam, i rad, i strast, i samopouzdanje, i ona rijetka, gotovo zaboravljena sorta ljudi koji ne kukaju nad životom nego ga zagrizu kao tvrdi pelješki kruh i zaliju dingačem.
Matuško nije čovjek retrovizora.
To nije poza. To je njegov svjetonazor.
„Moja jedina vrlina je što nikada nisam gledao iza sebe.”
„U biznisu također, što je bilo, bilo je, postoji samo budućnost – uvik samo naprid!”
„Niti kad vozim motor ne gledam u retrovizor!”
To može reći ili budala ili pobjednik.
Kod Mate je, srećom po legendu, ovo drugo.
On pripada onoj staroj dalmatinskoj lozi ljudi koji vjeruju da se čovjek ne mjeri onim što priča o sebi, nego onim što je podigao iz kamena, zemlje i rizika. A Mato je podigao mnogo: podrum, etiketu, ime, tržište, mrežu i mit. I ništa od toga nije došlo iz opreza.
„Prvi dan kad sam napustio Vinariju Dingač, sav novac koji sam imao u džepu, 5.400 njemačkih maraka, uložio sam u kupnju Honde Transalpa i jedne vinske čaše.”
To nije investicijska strategija.
To je manifest.
Jer samo čovjek od posebne sorte može kupiti motor i čašu prije pumpe, tankova i kombija, pa to kasnije izgovoriti kao da priča najnormalniju stvar na svijetu:
„Bila je to za mene najbitnija investicija.”
„A ja sjeo na motor, stavio čašu u džep te počeo kupovati i prodavati vina!”
Tu negdje počinje Mato kao književni lik: ne kao vinar u bijeloj kuti, nego kao pelješki kicoš sudbine, čovjek koji u džepu nosi čašu, u krvi oktane, a u glavi točno zna da ga nitko neće spasiti osim njega samoga.
I sam nudi objašnjenje, gotovo znanstveno, samo po njegovu:
„To vam je sve genotip.”
„Nama su u krvi oktani.”
Genotip, kod njega, nije biologija.
To je opravdanje za život na maksimumu.
Zato motori kod Mate nisu luksuz nego nastavak osobnosti:
„Nije mi žao ni sekundu što sam toliko ulagao u motore, ali i u aute, jer nemam auto koje je ispod četiristo konjskih snaga.”
„To mi je najslađe potrošeni novac!”
„Ne interesira me što je na meni, je li odjeća brendirana, kakve su mi naočale, ali volim moć, snagu motora.”
Eto ga: bez lažne skromnosti, bez foliranja, bez salonske mjere.
Matuško ne glumi asketa.
On otvoreno priznaje da voli snagu, brzinu, zvuk motora, zamah, gutljaj i pobjedu. I baš zato djeluje uvjerljivo. Jer iza tog užitka stoji čovjek koji je sve to platio iz vlastitog rizika.
A kad govori o novcu, govori kao netko tko ga poštuje samo zato što zna kako ga je teško zaraditi:
„Nikada u životu nisam uzeo kredit.”
„Radim onoliko koliko imam, a kad nemam – potežem ručnu.”
„Ali, kad imam – trošim!”
„Nijedna činovnica u banci nije od mene naplatila svoju plaću.”
To je gotovo epigram jednog mediteranskog kapitalizma: sirov, duhovit, samoniknuo, nepismen za korporativnu pristojnost, a opet smrtonosno precizan. Mato ne vjeruje u banku. Mato vjeruje u bocu, bačvu, gosta i vlastiti podrum. U ono što vidi i što je sam izgradio.
I zato njegova najopasnija rečenica zvuči kao carski proglas:
„Više mi nitko ništa ne može, car sam!”
To nije puko hvalisanje. To je usklik čovjeka koji je shvatio da u poslu najveća sloboda nastupa onda kad zatvoriš krug:
„Svaka prodana boca vina je u tom slučaju moja, svaki prodani ručak je moj, svaki prodani krevet je moj.”
To govori vinar, ali i trgovac.
A on se od te riječi ne skriva, samo je prevodi na svoj način:
„Volim prodati ono što napravim, prodajem samo svoje i tu se dobro snalazim!”
Naravno, Mato je odavno naučio da uspjeh u malim vinskim sredinama uvijek ima i drugu stranu: sumnju, podozrenje i one koji će prije povjerovati u trik nego u rad.
Na Pelješcu, gdje se vijesti šire brže od bure, uvijek će se naći netko tko će reći da je Mato prije svega trgovac, a tek onda vinar. On na to ne reagira uvrijeđeno. Reagira — humorom.
S Matom je, međutim, uvijek teško znati gdje završava ozbiljan odgovor, a počinje šala. Prije dvije godine iznenadio sam se kad sam u njegovoj ponudi vidio i – grk. Spomenuo sam to u razgovoru, a Mato je odmah ispalio jednu od svojih priča.
Ispričao mi je kako je jednog kolovoza neki restorater nazvao njegova prijatelja Franu Milina Biru i tražio dva kartona grka. Bire mu je mirno odgovorio da nema, da mu može dati eventualno nekoliko butelja.
„E, vidiš“, rekao mi je Mato, „onda je taj isti nazvao mene. A ja sam mu rekao: zašto tražiš samo dva? Ja ti mogu dati dvadeset kartona grka.“
I onda je, naravno, došla njegova definicija etikete:
„Znate što znači GRK na mojim etiketama? Graševina, Rukatac, Kujundžuša.“
To je njegova mala, pelješka šala na račun svih onih koji misle da su prozreli neku veliku tajnu.
A kad mu prigovore da previše dobro živi za jednog vinara, Mato samo slegne ramenima i uzvrati pitanjem:
„Gdje si vidio da u dvorištu poštenog vinara stoje dva Maseratija?!“
U toj rečenici ima više ironije nego obrane. Mato se ne pokušava opravdati — on se zapravo sprda s optužbom. Kao da kaže: ako već mislite da sam varalica, barem neka priča bude dobra.
I tu je možda ključ njegova karaktera.
Matuško nikada nije pokušavao biti svetac pelješkog vinogradarstva. On nema problem s time da ga ljudi vide kao trgovca, hazardera ili čovjeka koji voli život na velikoj nozi. Ali jedno ipak ne prepušta nikome:
vino.
Jer iza svih šala, motora, restorana, podruma i legendi stoji jednostavna činjenica — vino mora izdržati čašu.
A Mato pripada rijetkim ljudima koji razumiju da vino bez priče, bez prezentacije, bez tržišta i bez čovjeka koji ga zna postaviti pred gosta ostaje samo tekućina u boci. Zato on i kaže:
„Vina traže prezentaciju. Što ih bolje predstaviš, bolje ćeš ih i prodati.”
Ali tu dolazi ključna stvar: Matuško nije samo prodavač vina. On je prodavač doživljaja, režiser ulaska, podzemni scenograf, čovjek koji je podrum pretvorio u gotovo mitski prostor. Njegov podrum nije skladište. To je podzemna republika vina. Labirint bačava, trezora, arhiva i ambicije. Mjesto u kojem se lokalna tvrdoglavost spojila s turističkim instinktom i poduzetničkom gladi.
I sve to ipak ne bi vrijedilo da iza kulise nema robe. A Mato, uza sav teatar, nikad ne zaboravlja prvu stvar:
„Uvijek ću reći da sam u prvom redu vinar.”
To je važno.
Jer on može imati Maserati, podrum, glisere, restorane, barove, planove za Toskanu i amfore iz Gruzije i Bosne, ali u središtu svega ostaje čovjek koji se legitimira vinom. Kad je vino dobro, Mato je velik. Kad nije, sve drugo je ukras.
A sam o kvaliteti govori s onom vrstom samosvijesti koja na Balkanu uvijek zvuči kao provokacija, a često je samo gola istina:
„Dobio sam međunarodnu potvrdu za kvalitetu svojih vina.”
„Mogu reći da nisam toliko iznenađen jer su ova vina dobila tržišnu potvrdu već otprije.”
On zna što vrijedi.
I ne traži tuđe dopuštenje da bi vjerovao vlastitim bocama.
Još je snažnija njegova rečenica o tržištu:
„Vino, kao i sve ostalo, treba tražiti svoga kupca.”
To je Mato u jednoj formuli: nema čekanja, nema provincijskog jadanja, nema mistike neprepoznatog genija. Ima izlazak na tržište, traženje kupca, guranje, prezentacija, rizik. Tko stoji doma i čeka da ga svijet pronađe, taj kod Mate nema prolaz.
Još žešći je kad govori o onima koji od vina ne žive dobro:
„U Hrvatskoj se od vina može dobro zaraditi, ako si profesionalan i vrijedan u poslu!”
„Za kolege koji ne žive tako dobro od vina Mato tvrdi da – ne rade!”
Grubo? Jest.
Pretjerano? Možda.
Autentično? Potpuno.
Jer Mato nije čovjek nijansi.
On je čovjek punog gasa.
Kod njega je sve do kraja: ili radiš ili ne radiš, ili voziš ili stojiš, ili gradiš ili filozofiraš.
A filozofiju, kad je već ima, izriče bolje nego mnogi teoretičari marketinga:
„Vino nije pasta za zube da biste masovnom kampanjom nešto postigli.”
„Jedina prava promocija vina je kad ljubitelj vina kaže drugom ljubitelju: jučer ili prekjučer sam pio jedno odlično vino.”
To govori čovjek koji razumije da se velika vina ne prodaju vikom, nego šapatom među upućenima. Tu Mato iznenada izlazi iz stereotipa boema i pokazuje najopasniju osobinu: instinkt ozbiljnog tržišnog mislioca.
Ali nije on samo čovjek sadašnjosti. Mato voli i povijest — samo kad je može prevesti u spektakl. Zato amfore kod njega nisu muzejski suvenir, nego još jedan način da staru priču pretvori u novu pobjedu.
„Odlučio sam ‘posijati’ dvije gruzijske amfore.”
„Dakle, na način na koji se nekad davno radilo vino kad nije bilo ni betona ni plastike ni drva ni inoksa…”
„Ta priča je, po mom skromnom mišljenju, ispala sasvim solidno.”
Čak i kad glumi skromnost, kod Mate osjetiš da jedva čeka reći koliko je to zapravo dobro. I neka. Jer Mato nije rođen za suzdržanost. On je rođen za izjavu, za efekt, za prepoznatljivu rečenicu koja zvoni kao čaša o kamen.
Zato može izgovoriti i ovakve bisere:
„Pjenušac je primljen odlično, ali – uglavnom ga ja popijem s društvom.”
To je taj boemski višak bez kojega bi sve bilo samo uspješno, ali ne i legendarno.
A legendaran je i kad govori o vlastitoj poziciji u svijetu:
„Toskana je najintrigantnija priča za mene i u svijetu znači prestiž.”
„Hrvatska je samo dobra vinska regija u globalnim okvirima.”
„Hrvatska se mogla pozicionirati na svjetskoj vinskoj karti, ali je zbog naših boljki to propušteno.”
Tu progovara Mato kao čovjek koji je prerastao lokalni horizont. Više mu Pelješac nije granica nego baza. On ne želi biti samo pelješki vinar. On želi biti vinar koji iz Pelješca ide osvajati Toskanu.
Uostalom, već je odavno pokazao da ga geografija ne sputava: kako bi osigurao vrhunsku sirovinu za bijela vina, kupio je i vinograd u Iloku, duboko u slavonskom vinogorju, daleko od pelješkog kamena i plavca malog. Kamen Pelješca za crna vina, slavonska zemlja za bijela — Mato igra na cijelu kartu Hrvatske. I to je možda najmatovskija stvar od svih: uvijek dalje, uvijek veće, uvijek skuplje, uvijek opasnije.
Pa ipak, unatoč svim tim planovima, medaljama, podrumima, amforama, investicijama i tržištima, njegov najtočniji portret još uvijek leži u kontrastu između čaše i motora, između Dingača i Suzukija, između podruma i otvorene ceste.
Mato Violić Matuško nije aristokrat vina u francuskom smislu.
On nije laboratorijski uglađen ni salonima odgojen.
On je dalmatinski barun vlastite volje.
Čovjek koji će prije reći „car sam” nego „zahvalan sam na povjerenju tržišta”.
Čovjek koji će prije kupiti motor nego kravatu.
Čovjek koji zna da je vino posao, ali odbija da mu posao postane dosadan.
Zato se cijeli njegov lik možda najbolje zatvara upravo ondje gdje je i otvoren — u rečenici koja zvuči kao zdravica, poslovni credo i autobiografija odjednom:
„Da ne radim posao koji radim, platio bih da ga radim, toliko je lijep, bogat i sadržajan.”
A onda, naravno, dolazi završni matuškovski obrat, bez kojeg ne bi bio on:
„I od njega se lijepo možeš napiti.”
I tu je kraj svakog pokušaja da ga se uljepša.
Jer Mato ne treba uljepšavanje.
On je već gotov lik:
pelješki Apolon s okusom dingača, s dušom boema, s refleksom trgovca i gasom motociklista.
Čovjek koji ne gleda iza sebe.
Čovjek koji ne moli tržište.
Čovjek koji od vina ne pravi kulturu distance, nego kulturu života.
Ne miriše on na biblioteku.
On miriše na bačvu, benzin, sol i novac zarađen bez kredita.
I baš zato ostaje ono što rijetki postanu:
ne samo vinar, nego pojava.
