Nekad je Plisko Polje, negdje između Visa i Komiže, bilo sinonim za čuvenu vugavu. Nikša Roki je bio vinska ikona raspadajuće Jugoslavije, bio je među prvima koji su uopće krenuli u buteljiranje vina. I onda su se krajem 1990-ih godina Rokijevi odlučili ući i u ugostiteljsku priču. Radili su (i još uvijek su fantastični u tome!) spektakularno dobre peke, toliko dobre da je vino otišlo u drugi plan. Naravno, to nimalo ne znači da su njihovi vugava i plavac mali loše kvalitete. Dapače, ni govora o tome, problem je što su meso, riba i hobotnica ispod peke osvojili sve koji su tamo zalutali ili ciljano došli te je Konoba Roki’s, sugeriraju brojni gosti ocjenjivači na planetarno popularnom Trip Advisoru, vrlo brzo “prešišala puno poznatije restorane i konobe” i postala najpopularnija zalogajnica na cijelom otoku. Tako je Plisko Polje postalo sinonim za dobru hranu.
Onda su otočki entuzijasti, okupljeni oko Olivera Rokija, Nikšinog sina, odlučili obnoviti tradiciju koja je prije 200 godina bila pokrenuta na Visu te su osnovali i organizirali – kriket klub! Rekao bi Oliver – “lako je na otoku osnovati nogometni ili balotaški klub, ali kriket je egzotika koja nije jednostavna i u koju doslovno trebaš sve uvući od početka”.
Srećom sam našao 15 momaka koji su bili prilično ludi za reći “idemo igrati kriket na otoku” i, evo, taj klub funkcionira već 14 godina, dolaze Englezi, Česi, iz Novog Zelanda igrati ovdje, zna se dosta za nas, popularniji smo više u Engleskoj nego u Hrvatskoj, priča Oliver.
I tako je Plisko Polje postalo sinonim za kriket.
Tijekom Drugog svjetskog rata u vinogradima Pliskog Polja američke postrojbe su postavile kilometar čeličnih ploča koje su poslužile kao pista za slijetanje i uzlijetanje, a zahvaljujući tom inženjerijskom poduhvatu preko tisuću pilota i članova posade u 218 zrakoplova koji su dotaknuli viško tlo bilo je spašeno. Plisko Polje je tako postalo sinonim za život.
Krug se zatvorio, sad kad se više osjećam ugostiteljom nego vinarom i sad kad sam sa sestrom u potpunosti preuzeo očevu vinsku priču mogu najaviti ponovni povratak vugavi, i to na viškom dijalektu, s rastegnutim “a” u srednjem slogu, i koja se piše sa “b” na početku, kao bugava. Ruku na srce, nemam i ne želim imati neku ambiciju širiti se izvan otoka, a takvo razmišljanje je samo realan odraz stvarnog stanja na tržištu. U Hrvatskoj je trenutno tržište prilično krcato vinima i teško se izboriti u bilo kojem platnom razredu za svoje mjesto pod suncem. Opet, ako ste i u trendu u potpunosti ste ovisni o nečijem poguravanju. Nisam vam ja za to. Mi smo nekako bili skromni s količinama posljednjih nekoliko godina – 2014. godine praktički nismo ni imali urod, a 2015. godina je bila također puno skromnija nego inače. Ja sad, sredinom studenoga, primjerice, za prodaju tijekom zime imam tek nekih 2.000 litara plavca malog i 500 butelja bugave! S takvim količinama nema ni govora o nekakvom proboju na hrvatsko tržište. Možda za nekoliko godina, ako situacija ipak krene u drugom smjeru. Ove godine smo napravili nekih 2,5 vagona vina, što je opet smiješna količina. Ja želim biti ozbiljan vinar, meni je pradjed radio tri vagona prije 90 godina, i to u ondašnjim uvjetima, a ja pola vagona manje danas!!! U usporedbi s pradjedom sebe ne bih smio zvati vinarom, priča Oliver Roki.
Obitelji Roki je, prisjeća se Oliver, uhodana konoba ponudila dobar život, a proizvodnju vina su, eto, neka ga tek imaju, nastavili u odnosu na ranije razdoblje tek “na slamčicu”.
Vugava, koje je sredinom 1990-ih godina na našim etiketama postala bugava, bila nam je, ruku na srce, tek stvar imidža. Naime, mi smo s konobom krenuli kao nadopunom vinskoj priči, a kako se turizam širio vino je postala nadopuna konobi. Sve novce posljednjih pet godina ulagali smo u konobu, a ne u podrum. Došlo je konačno vrijeme da se ozbiljnije i u pravim uvjetima posvetimo vinu. Odobreno nam je 600.000 eura kredita i krećemo u izgradnju potpuno novog podruma s kušaonicom. Ovi sadašnji uvjeti nisu normalni, vino proizvodimo u prostoriji od 60 kvadrata koja je prije služila kao garaža. Da se razumijemo, sve je besprijekorno čisto, tu su i pločice i dva klima uređaja, ali nema prostora za igru i eksperimentiranje, odgoda fermentacije i igra s malolaktikom su misaone imenice… Sad će podrum imati 150 kvadrata, galeriju, arhiv, kušaonicu, sve to na 350 kvadrata. I, mislim da bi i pradjed bio zadovoljan, namjeravam podići količine u odnosu i na njega i proizvoditi oko četiri vagona vina.
Oliver često voli naglasiti ulogu oca Nikše u stvaranju njihove vinske, a kasnije i ugostiteljske priče, tvrdeći da su litrene boce vugave i plavca malog, koje su 1983. godine s njihovom obiteljskom etiketom distribuirane po Splitu, bile prava mala revolucija.
Otac Nikša je u jednu ruku bio vizionar, možda mu je trebala neka potpora i malo više volje da cijelu svoju priču dovede do kraja. Pazite, mi smo zahvaljujući njegovom vizionarstvu imali butelje kad jedan takav velikan poput Zlatana Plenkovića u vinskom svijetu nije ni postojao. Uz nas je u Dalmaciji postojao samo još Anton Plančić. Nije to tada bilo jednostavno, jer se nije gledalo blagonaklono na onoga tko je u socijalizmu krenuti raditi nešto privatno. Otac je imao viziju proizvodnje i boljega vina i bolje distribucije, ali nije bilo razumijevanja okoline, a i on je bio neorganiziran izvesti priču do kraja. Da je bio malo drukčiji i mekši u nekim stvarima, ja sad ne bih bio u situaciji da moram kretati od nule.
Oliver Roki je rođen u Australiji i “down under” je živio do svoje četvrte godine života. Tada je njegov otac Nikša, koji je bio 30 godina u Australiji, rekao da je dosta života na kraju svijeta, pokupio je ženu, kojoj je otac Englez i majka Maltežanka, i djecu i – vratio se na Vis.
Kad sam došao na Vis, nisam znao ni riječ hrvatskog jezika, govorio sam samo engleski. Došli smo u malo selo usred otoka i meni, u stvari, ništa nije smetalo, djeca se, valjda, brzo i na sve naviknu. No, za moju mater je to sve bio kulturni šok. Možete samo probati zamisliti nju koja je preko noći došla negdje gdje nitko ne govori engleski, svi su preko 50-60 godina, došla je iz mjesta gdje su se iz dućana stvari dostavljale u kuću, a ovdje ju je zatekao neki polupoljski wc, nije bilo telefona, tekuće vode, kokoši su šetale po dvorištu… S druge strane, otac nije bio tipičan gastarbajter. Živio je u kapitalizmu i došao ovdje, skoro bez ičega, nije se nikako uklapao u onu šprancu s mercedesom i hrpom novca koju su povratnici donosili sa sobom. On je u Australiji živio kao Australac, nije pratio naš nogomet nego njihov, pratio je kriket, nije bio tipičan iseljenik, a vratio se na mjesto gdje mu se svako malo pojavljivao “bezbjednjak” u provjeru. Selo je bilo leglo starih komunista i zezali smo se da je tu i Lenjin bio rođen! Nije mu bilo jednostavno, pratilo ga se što radi i nije mu bilo tek tako prodavati hrpu vina po Splitu.
U imenu obiteljske tvrtke Oliverov otac je napravio svojevrsnu posvetu Australiji stavivši iza prezimena izostavnik ili apostrof i dodajući potom suglasnik “s”.
Roki’s u nazivu tvrtke jednostavno znači – Rokijevi. Malo to nespretno zvuči kod naših, pogotovo što ljudi ne shvaćaju da je osnova naziva tvrtke naše prezime Roki. A mi se uistinu prezivamo Roki!
Neki bi rekli da su Rokijevi anglizirali i ime pjenušca, Smash, kojeg su među prvima radili u Hrvatskoj.
Mislim da još imamo sačuvanih boca iz 1980-ih godina, na njima je naša etiketa, a pjenušac je otac radio o sorte trbljan ili kuč. No, u nazivu pjenušca nije htio ponovo anglizirati, nego samo odati počast prerano umrlom prijatelju čiji brod se zvao Smash. Evo, ja sad vama mogu najaviti da ću ponovo početi proizvodnju Smasha, imat ću ga od ove berbe oko 1.000 boca.
Oliver smatra da otok Vis mora biti visoko postavljen na vinskoj karti Hrvatske.
S plavcima smo se počeli profilirati, s bijelim vinima ni sami ne znamo što sve možemo… Mi smo jako mali, ja sam vjerojatno privatnik koji ima najviše vinograda, pet hektara, Lipanović oko tri, a svi drugi su na hektar-dva… I to dolazimo do apsurda, imamo potencijal biti čudo, a otok Vis, praktički, nema vinara! Bit ću još precizniji. Mi proizvodimo 2,5 – 3 vagona vina, možda Lipanović radi vagon više, ovi drugi vinari na otoku vjerojatno svi skupa nemaju tri vagona. Znači, mi privatni vinari na Visu radimo ukupno 10 vagona vina. Da se u Osijeku odluče svi tri dana piti viška vina, za tri dana bi tih vina nestalo! A to je vrlo skromno…
Vina iz vinarije Roki’s mogu se u Hrvatskoj, osim, naravno, na licu mjesta u njihovoj konobi, nabaviti jedino u lancu trgovina Bio&Bio.
I u tom ekološkom pristupu otac je bio vizionar, među prvima smo koji su vinograde tretirali potpuno organski, davno smo se prebacili samo na sumpor i galicu, vinograde nismo pognojili od početka 1990-ih godina…
