NIKŠA MIMICA (Kuća sretnog čovjeka): Prije sam vidio bačvu nego bešiku!

0

Nikša Mimica ili „vinar Mimica“, kako se voli predstaviti kad se s nekim upoznaje, nije bez razloga svoju vinariju nazvao Kućom sretnog čovjeka. Priča počinje, tvrdi, kad je još kao student u nekoj od omiških kala čuo razgovor akademika Cvite Fiskovića s grupom studenata kojima je objašnjavao povijest natpisa „GRATIAS AGO TIBI DNE QUIA FUI IN HOC MONDO“ (“Zahvaljujem ti, Gospode, što sam bio na ovom svijetu”) iznad ulaznih vrata „Kuće sretnog čovjeka“ Ivana Primojevića, odvjetnika i davnašnjeg ambasadora omiške komune u Veneciji, koja se smatra jednom od najljepših primjera klasične dalmatinske arhitekture iz venecijanskog razdoblja.


Još tada sam se bio zarekao da ću, kad mi se ukaže prilika, iskoristiti taj neobično lijep, drag i simboličan naziv i isto tako nazvati ono čime se budem bavio. Naravno da mi je osnivanjem vinarije, a pogotovo s mojim uvjerenjem da je proizvodnja vina moje poslanje na putu činjenja ljudi sretnima, to moje obećanje moralo izaći na površinu. Neki se vole našaliti pa taj latinski naziv parafraziraju na način da se ja zahvaljujem Gospodu što ljudi piju moje vino! Bilo kako bilo, ja posao s vinom doživljavam kao veliko poštovanje prema ljudskom radu, umijeću stvaranja, umjetnosti življenja, te je „Kuća sretnog čovjeka“ kao naziv vinarije naprosto – idealan.

Je li Ivan Primojević uistinu bio toliko sretan da je opis svojeg stanja uklesao na pročelje kuće to se nikada neće sa sigurnošću moći ustvrditi. No, Nikša Mimica već sada glasno kliče da njegov naziv vinarije i u stvarnosti oslikava njegovu sreću i zadovoljstvo. Za koje postoji bezbroj pokazatelja. Prije svega, sretan je što je, trenutno kao jedini Mimica, uspio sačuvati vinogradarsku i vinarsku tradiciju prezimena koje je naraštajima bilo prepoznavano baš po vinu. Sretan je i zbog toga što će tu tradiciju nastaviti njegova djeca, kćer Petra, koja je završila agronomiju, i sin Marko, koji je na prvoj godini fakulteta vinarstva u Poreču. Sretan je i zbog nedavne sadnje čak sedam novih sorata u svojim vinogradima, a među njima su, raritetno i, vjerojatno, jedino u Dalmaciji, loze cibiba i omiške vugave. Sretan je, dodaje, jer je nakon duge pretrage konačno na Hvaru pronašao nekoliko loza prave ruže omiške te, uvjeren je, neće više svoje najpoznatije vino, kupažu plavca, mićuše i okatca, nazivati Ruža omiška, u čast sorte za koju se vjerovalo da je u potpunosti iščezla.

Ruža omiška u imenu vina označavala je samo moju želju da muškat ružu iz ovoga kraja sačuvamo barem na papiru, da se ne zaboravi odakle je porijeklo te sorte. Komercijalni naziv mog vina Omiška ruža sa sortom nema nikakve veze. Međutim, isplatilo se, izgleda, biti uporan i vrlo je moguće da će prava ruža omiška ponovo uskrsnuti u omiškom kraju te o njoj nećemo pričati samo kroz navode Antonija Fortisa ili Marmonta. Naime, prije nekoliko godina smo u Vrboskoj na Hvaru otkrili postojanje ruže omiške. Kad smo se uvjerili u postojanje te sorte i vidjeli što i kakva je, tada smo shvatili da u nekoliko vinograda oko Omiša još postoji nekoliko loza te sorte. Poslali smo klonove u jedan institut u Njemačku, odakle čekamo DNK te sorte. To znači da se ruža omiška ipak nije bila izgubila kao sorta nego samo kao ime. Znate onu izreku – kad se izgubi ime, izgubi se i čovjek! Eto, mi smo na povratku revitalizacije ruže omiške u zavičaju te sorte, priča Nikša Mimica.

Sretan je i što je sa sedam loza iz starog vinograda na sjevernoj strani Omiške Dinare, za koje se DNK analizom ustanovilo da su drevni tribidrag, ispunio očevu želju da ne odustane od tog grožđa o kojem se davnih dana tako pozitivno izražavao i Mihovil Pavlinović, vođa hrvatskog preporoda u Dalmaciji: “Hvalila se Turkinja mala, da je ljepše u Turčina nema, u Turčina i u kaurina, i da se ne bi udala ni za kakva mladog junaka, koji nema avliju od kamena, kapiju od mramora, među njima posađena jabučica žuta, a među njom loza tribidraga, koja valja za po Carigrada.”

To je u povijesti vjerojatno najveće valoriziranje te sorte, kad vam netko kaže da neka sorta vrijedi kao pola tada najvećeg grada na svijetu! Kad sam iskrčio stari vinograd na sjevernoj strani Omiške Dinare u Svinišću, tamo sam bio otišao s pokojnim Zlatanom Plenkovićem i Ivicom Kovačevićem vidjeti što bi se gore moglo posaditi. Kaže meni Ivica da posadim plavac mali, na što sam mu odgovorio: “Jebeš plavac mali koji ne vidi more!” Sjećam se da se Plenković na te riječi tako slatko nasmijao priznajući da nikada nije čuo ništa pametnije o plavcu malom. Na kraju sam, kao i bezbroj puta dotad, poslušao savjet mog sada pokojnog oca i odlučio posaditi pribidrag. Znam, sada slijedi pitanje zašto govorim pribidrag, a ne tribidrag, pa ću odmah i to odgovoriti. Dakle, na ovim prostorima se ta sorta baš tako zvala kroz povijest. Prije sam ja svoje vino zvao pribidrag, nego što se medijski otkrio tribidrag! S druge strane, tribidrag je bio ime koje se za tu sortu koristilo na otocima, dok je kod nas u Podašpilju i Omišu oduvijek bio – pribidrag. Dakle, na otocima se tribilo ono što je drago, a ovdje se pribiralo ono što je drago. Dva naziva za istu radnju, odnosno dva naziva za istu sortu. Inače, vinogradi u Dalmaciji su se uvijek radili s više sorata, tako da je pribidrag iz tih vinograda nestao zbog svoje vrlo rane zriobe. On je dolazio i 20 dana ranije od ostalih, posebno plavca malog, i jednostavno bi ga ptice pojele ili bi ga pozobale pčele ili ose. Onda se u tom vinogradu morala vršiti radnja pribiranja odnosno tribljenja te sorte, izdvajanja te sorte i rađenja ili vina ili prošeka od nje, priča Nikša Mimica.

Koliko je pribidrag bio cijenjen, “ali i priželjkivan kod žena”, objašnjava Nikša, dostatno govore brojne povijesne prispodobe o proizvodnji prošeka od te sorte, “koji se davao curama, odnosno kćerima, prije odlaska na ples, da malo popiju i zarumene se kako bi bile slobodnije kad im muškarac pristupi”.

Čak je bio opjevan i u kolendama, a svi smo znali stihove: “Pribidrag, svakoj curi mio i drag, namigne i bukaru podigne.”

Kad Nikša govori o svojoj sreći u Kući sretnog čovjeka, onda neminovno naglasi da čovjek koji se bavi vinom mora biti ispunjen do maksimuma.

Ta kreacija ljubavi i želja za savršenstvom ne ostavljaju vam baš puno prostora za bavljenje nečim drugim. Meni je vino i medij druženja, stil života, način izražavanja, komunikacija sa svijetom, karika koja me spaja s ljudima i obogaćuje za nove doživljaje. Mene vino, jednostavno, čini sretnim!

Inače, Nikša voli reći da je prije upoznao bačvu nego bešiku.

Moj djed Niko, koji je bio jedna osebujna ličnost i općepoznat u cijelom kraju, najveću želju je imao da mu prvo unuče bude muško. Kad je mene moja majka donijela iz rodilišta i kad su se autom parkirali ispred kuće, onda je on mene uzeo u naručje, odveo me dolje u konobu u naš podrum gdje je na jednom plitkom pijatu pripremio prošek i pero od pivca. Onda me namazao tim prošekom, napravio mi križ na glavi i tako mi, praktički, napravio moje prvo znamenje. Tek poslije toga se me odnijeli u sobu u za mene pripremljeni krevetić!

Nikša objašnjava da se njegova obitelj dokumentirano povezuje s vinarstvom još od 1714. godine. Vinarstvo je bila temeljna obiteljska zadaća svakoj kući Mimica, “sve dok se nije krenulo slati djecu na školovanje i dok se nije započelo s turizmom”.

Danas se jedino moja obitelj od svih Mimica bavi vinarstvom! Sve je otišlo u nepovrat, a i ja sam se u zadnji čas bio trgnuo. Znate kakva je bila situacija nakon Drugog svjetskog rata, sve je išlo prema gradovima, a Mimičani se rađaju s malom maturom, odmah po rođenju svaki Mimičanin ima 15 godina u intelektualnom smislu… Danas imate više Mimičana u Zagrebu nego u Mimicama. Bez mene, ne znam ima li danas u Mimicama i Pisku ukupno 1.000 loza! No, bilo kako bilo, ja sam u konačnici tradiciju obnovio, djeca će se nastaviti baviti ovim poslom, moj ogranak Mimica ostaje u vinarstvu!

Sve do poraća Drugog svjetskog rata Nikšina obitelj je živjela od grožđa i vina, višanja, soli, a “gore prema Bosni” imali su i neke posjede pa su se bavili i proizvodnjom žita, imali su svoje mlinice, uljaru, vinariju…
Kako je moj otac bio najstariji sin u mog djeda, on je svoj prvi vinograd, nakon Drugog svjetskog rata, iskrčio na mlijeku. Nije bilo vina, mogao se okrijepiti samo mlijekom, bilo je ovaca, krava, svega ostalog, ali ne i vina. Onda je on s južne i sjeverne strane Omiške Dinare posadio te vinograde i mi smo za vrijeme Jugoslavije konstantno imali proizvodnju od pola vagona vina uglavnom za naše potrebe, otac je tek nešto malo prodavao. Tek toliko da bi mene i braću praktički prehranili i odškolovali.

Vjerojatno Nikšina vinska priča ne bi ni opstala te bi završila kao i kod svih Mimičana da njegov otac tvrdoglavo do svoje smrti u 88. godini života nije uporno radio u vinogradu. I pritom inzistirao da ga Nikša svaki put vozi autom u vinograd.

Ja sam bio najstariji sin u moga oca. I onda je moj otac, koji nikada nije vozio auto, a bio mu je neophodan za ići u vinograde, odlučio kupiti auto kad je meni bilo 17 godina. Tako sam bio prisiljen naučiti voziti i jedno vrijeme sam auto vozio bez vozačke dozvole! To je bio Fiat 600, talijanski fićo otvorenih vrata, a u njemu je bio radio Tara. U Omišu tada nije bilo puno auta, a ja sam zasigurno bio najmlađi vozač. I tako sam vam ja vozeći mog ćaću s njim živio jedan život koji se zvao i studentski i težački i vinarski i vinogradarski… Ujutro bi ja njega doveo u vinograd, a on bi meni: Imaš li srca ostaviti ćaću samoga da radi? I onda bi ja digod ne otišao na predavanje nego ostao s njim raditi. Meni je moj otac bio glavni mentor, sve što sam naučio u vinogradu i o vinu bilo je od njega. On je živio do svoje 88. godine, a posljednjih deset godina života, dok smo bili skupa, praktički je meni prepustio komandu i jedino što sam uspio isposlovati raditi drukčije od njega bilo je odvajati peteljke. Sve drugo, i tada i kasnije, radio sam na način kako se radilo i prije 60 godina i kako sam vidio od svog oca.

Prije desetak godina Nikša je odlučio posaditi za svoje potrebe jedan, kako voli reći, hobi vinograd. Bilo je 780 loza, pola bijelih, pola crnih. Nije tada još uvijek ništa znao o pribidragu ili ruži omiškoj, ali emotivno se brzo povezao uz to trsje koje je desetljećima, na drugim lokacijam, obilazio i obrađivao sa svojim ocem.

Kad smo nakon sadnje supruga i ja gore došli sa sinom, mojim malim Markom koji je tada imao osam godina, uzeo sam ga bio za ruku i s njim otišao vidjeti jesu li loze počele nicati. Na jednoj sam vidio da je probio pup i da se počela polako otvarati. Instinktivno sam kleknuo, poljubio lozu i pustio suzu radosnicu. Onda je moj Marko došao kući cijeli snužden. Pita ga žena: “Marko, što ti je?”, a on kaže: “Mama, tata je plakao!” Žena mu je potom morala dugo objašnjavati što su to suze radosnice. Uglavnom, kad smo došli sljedeći put ponovo u selo, pozovem Marka da odemo vidjeti u vinograd što je s lozama, ali on nije htio ići sa mnom. Samo je rekao majci da me ne želi gledati kako ponovo plačem!

Nikša je sretan što su njegova djeca, osim prema vinu, razvila ljubav prema glazbi i klapskom pjevanju. Premda nikada nije ispunio mladalački san da s prijateljima oformi neku klapu i izbori se za nastup na čuvenom omiškom Festivalu dalmatinskih klapa, ponosno ističe da mu je kćer završila klavir i srednju muzičku školu, a sin mu svira trubu i pjeva u klapi Puntari i Omiškom oktetu.

Ja sam nešto malo svirao trubu u omiškoj glazbi i pjevao po konobama, betulama, kalama… Ima ona pjesma Konobo moja, u toj pjesmi je opisano što nama Dalmatincima znači konoba. Nije to neki podrum ili spremište, konoba je institucija, i kulturna i filozofska i radna i svakakva, tako da sam ja proveo jako puno vremena u toj mojoj konobi s mojim dragim prijateljima konzumirajući vino i nikad se ne opijajući. I onda je došao trenutak da su očevi vinogradi došli svome izmaku. Tada sam posadio jedan svoj hobi vinograd koji je u stvari u meni zapalio fitilj i doveo do komercijalizacije moje vinske priče. I zbog toga sam neizmjerno sretan!


Leave A Reply