FILIP ANDREJ KOLETNIK (Atimo) – Moja vina maceriraju onoliko koliko i žene nose trudnoću. Zato za Atimo mogu reći da je moje dijete!

0

Kad je moja Maja bila trudna s Grgom, često sam znao prepričavati njezin prvi odlazak ginekologinji i njihovo nadmudrivanje oko termina poroda. Ginekologinja je tvrdila da će Maja roditi početkom svibnja, dok sam se ja samo smješkao znajući da griješi. Maja je ginekologinji rekla da vjeruje u raniji porod. Kad je ginekologinja na kraju pitala otkuda nam takva samouvjerenost, odgovorio sam joj da je “prednost kasnih 40-ih godina u tome što znate svaki put kad se to dogodi!” E, imao sam tada 46 godina, isto onoliko koliko sada ima i slovenski vinar Filip Andrej Koletnik, među prijateljima poznatiji kao Filipe, koji mi je tijekom našeg prvog druženja ispričao otprilike istu priču. Pohvalio mi se da mu se sin rodio istoga datuma kao i on, 8. lipnja, kao i da dobro pamti datum sinova začeća, “bilo je to 16. rujna”.


Dakle, znam svaki detalj njegova života, a takve formule se želim držati i kod svojih vina.

Kad je shvatio da su mi iznad glave brojni upitnici, pozvao se na Alice Feiring, poznatu vinsku blogericu, koja je, među ostalim, napisala i knjigu naslovljenu “Bitka za vino i ljubav ili Kako sam spasila svijet od parkerizacije”, a koja je u jednom od svojih knjižnih uradaka, pozivajući se na gruzijsko iskustvo, navela da su tamošnja macerirana vina “Stick to the mother”.

Ako je tako, onda to može značiti samo jedno – maceracija mora trajati devet mjeseci!!! Poslušao sam tu preporuku i striktno se držao termina normalne ljudske trudnoće. Vino sam držao na maceraciji točno 40 tjedana! Stoga ja mogu mirne savjesti utvrditi da je vino koje proizvedem – moje dijete.

Nakon završetka maceracije vino je ostavio još 16 mjeseci na odležavanju na finim kvascima u rabljenoj 500-litarskoj drvenoj bačvi. I za to razdoblje Filip voli uporabiti usporedbu s majkom i djetetom, jer, po njegovim tvrdnjama, upravo je tih “16 mjeseci na sisi” onaj “breastfeeding” (dojenje) koji je nužan svakom djetetu u svom razvoju.

Tek poslije toga, uz minimalni dodatak sumpora, vino ide izravno u boce. Dakle, prvi kontakt sa sumporom dođe tek nakon 16 mjeseci!

Ne znam je li Alice Feiring kušala njegova vina, ali uvjeren sam da je Filip Koletnik onaj “Lav Trocki, Philip Roth, Geoffrey Chaucer ili Edit Wharton vinskog svijeta” za kojim je ta “najbolja svetska odvjetnica prirodnih vina” raspisala “tjeralicu” vabeći ljude takvih vinskih svjetonazora da joj se jave. Alice je, opisujući svoj vinski svjetonazor na blogu “The Feiring Line” glasno zavapila da su joj u svom okruženju nasušno potrebni ljudi poput navedenih književnika i revolucionara te da od njih želi da budu prirodni i govore istinu i samo istinu, makar se rasprava i povisila za cijelu oktavu.

Filip je vrlo zanimljiv vinar. I krajnje neobičan u pristupu svojoj vinskoj priči! S obzirom da je dugo vrlo prisno surađivao s Valterom Sirkom iz Višnjevika u Goriškim brdima, bio sam spreman poigrati se nazivom filma Sirkova čuvenog prezimenjaka Douglasa (“Imitacija života”) te njegovu vinsku priču nazvati – “Imitacija vinara”. Jer, Filip je vjerojatno jedini vinar u široj regiji koji nema ni vlastiti vinograd ni vlastitu vinariju. Sve radi uslužno kod prijatelja, a zadovoljni prijatelji, i njegova želja da pokrene cijelu proizvodnju vina samo za sebe i njih, bili su, de facto, motiv koji ga je gurnuo u posao koji se iz godine u godinu sve više širi i postupno postaje nešto od čega će uskoro i živjeti!

Moglo bi se o Filipu reći i da će ga žene koštati glave, jer, osim tri braka s tri žene, iz kojih je uvijek izlazio s novim djetetom, Alice Feiring, koja ga je filozofski usmjerila u proizvodnji vina, prekretnicu u vinskoj priči odigrala je “Luda Francuskinja”, kako već u vinskom svijetu nazivaju Isabelle Legeron, prvu Francuskinju koja je uspjela postati Master of Wine. Njezin “vinski televizijski program”, Journey into Wine, emitira se u 117 zemalja na 15 jezika…

U svijetu vina sam 20-25 godina, a posebno sam zadivljen prirodnim vinima. Kako je Valter Sirk bio moj “kućni vinar”, on bi svaki tjedan dolazio iz Goriških brda kod mene u Kranj i uvijek bi otvarali neku novu bocu prirodnog vina nakon koje bi mu uvijek postavljao isto pitanje: Bi li i za mene htio napraviti nešto tako u svom podrumu? Mislim da su se naši razgovori i dogovori o nekoj takvoj suradnji razvukli skoro na dvije godine. U početku je bio plan da vino koje se proizvede bude za mene i moje prijatelje, a odlučili smo se za produženu maceraciju i stajanje na dropu šest mjeseci u rabljenoj i prerađenoj bačvi od 500 litara. Prva sorta na koju smo se odlučili bio je chardonnay, koji je dosta uspješan u Brdima, a za duge maceracije je dosta aromatičan. Bila je to berba iz 2010. godine koju smo flaširali u rujnu 2012. godine. Bio sam oduševljen vinom i svim svojim prijateljima sam se njime želio pohvaliti. I svi oni su, nakon što bi ga kušali, dijelili moje oduševljenje. I onda do mene dođe informacija o Isabelle Legeron i njezinom dolasku na ljubljanski vinski festival na kojem će održati prigodni masterclass o prirodnim vinima. Oni koji su kušali vino inzistirali su da ga što prije registriram, jer je to bio uvjet za sudjelovanje na radionici. Tako sam i napravio, potom sam organizatorima poslao uzorke vina, a vrlo brzo su mi odgovorili da je upravo moj chardonnay među svim drugim vinima dobio drugu najveću ocjenu, odmah poslije Cuveea Valtera Mlečnika iz 2007. godine!!! Bit ću iskren, nisam očekivao takve lovorike i da ću svojim prvim vinom pridobiti tako dobru ocjenu, znao sam tek da se meni vino sviđa, nisam mogao ni pretpostaviti kako će ga drugi percipirati, prisjeća se svojih početaka Filip Koletnik.

 

Presretan zbog vina kojeg je proizveo, a pritom i ponosan zbog pohvala koje je zaslužio za svoj prvi dugo macerirani chardonnay, Filip je odlučio proširiti proizvodnju te je 2011. godine postojećoj rabljenoj tonneau bačvi od 500 litara dodao još jednu, u kojoj se poigrao s rebulom, a 2012. godine se “ponovio” za još jednu tonneau bačvu u kojoj je stavio kupažu malvazije i chardonnaya. Poslušao je Alice Feiring i devet mjeseci macerirao u nekontroliranim uvjetima te, kad je završila “vinska trudnoća”, vino pretočio “na puni mjesec” bez ikakva stiskanja grožđa i pospremio ga na dugotrajno odležavanje u rabljenim bačvama.

Sva pretakanja i miješanja su se vršila isključivo pri punom mjesecu, da bi, ponovo na puni mjesec, vino na kraju bilo punjeno u boce po načelu slobodnog pada, bez filtracije, s minimalnim dodatkom sumpora. Pri vrenju su upotrebljavani autohtoni kvasci, a vino nije čišćeno ni od bjelančevina, ni od kamenca. Nakon početne želje da proizvedem vino za sebe i prijatelje, obuzela me totalna strast za proizvodnjom vina. Uvijek sam govorio da u sljedećem životu želim biti vinar! Mislim da pomalo tu ideju provodim u djelo…

To što nema svoje vinograde Filip smatra velikom prednošću. Kaže, “imati vinograd je veliki rizik – bolesti, tuča, mraz, snijeg, i uvijek moraš biti prisutan na licu mjesta i reagirati na vrijeme… Vinograd naprosto traži tvoju stalnu prisutnost, što ja nikako ne mogu upriličiti”. Kako se kreće po mnogim vinogradima diljem Slovenije, uvijek je u mogućnosti znati koje godine će neko grožđe roditi najbolje te se tako odlučiti za kupnju baš tog grožđa. I nije se vezao obvezom otkupa grožđa s nijednim vinogradarom!

Prije dvije godine, kad su mu porasli apetiti i kad je shvatio da bi hobi mogao prerasti u nešto više, odvojio se od Valtera Sirka. Od “Imitacije vinara” odlučio je postati – pravi vinar!

Valter je jednostavno postao preopterećen golemim poslom kojeg doslovno sam obavlja u potpunosti i u takvim okolnostima očekivati da dodatno zasuče rukave zbog moje želje za proširenjem proizvodnje bila bi nemoguća misija. Zbog toga sam se i odvojio od njega, našao sam jedan prazan prostor u Plešivu, na samoj granici s Italijom, i tamo imam otvorene ruke raditi što hoću. I odlučio sam ubuduće stavljati naglasak na autohtonoj rebuli, u potrazi sam za najboljim vinogradima s tom sortom…

Drugi smjer u kojem će ubuduće ići u vezi je s njegovom ljubavi prema Istri. Naime, Filip već 40 godina dolazi u Premanturu i dugotrajne šetnje rtom Kamenjak smatra jednim od svojih životnih vrhunaca. I, kako to već biva u filmovima sa sretnim svršetkom, u Draguću u središnjoj Istri naišao je na 30 godina star vinograd s malvazijom u perfektnom stanju.

Kad sam vidio kakva je tamo mikroklima, uspio sam se dogovoriti s vlasnikom vinograda da kod njega mogu potrgati samo najbolje i najzdravije grozdove! Kod mene nema nijedne bobice koja je imalo trula. Kako gravitiram Premanturi, roditelji mi tamo žive, bilo je logično da Brunu Trapana, kojeg također znam dugo vremena, upitam je li moguće i izvedivo da vino odležava u njegovom podrumu. Samo mi je otvorio vrata i rekao: Filipe, dođi i radi!

Koja slučajnost, odluči napustiti podrum prijatelja čije prezime asocira na povijest filmske umjetnosti i onda pronađe u središnjoj Istri vinograd u selu koje je kao kulisa u brojnim filmovima koji su tamo snimljeni prozvano – Istarski Hollywood!!!

Premijeru svoje prve istarske malvazije imat će najvjerojatnije u travnju 2018. godine, ali ne na Vinistri…

Mislim da Vinistra nije prava platforma za ovakvu vrstu vina i ovolike količine, moje malvazije će biti samo oko 1.200 litara.

Donedavno se Filip mogao pohvaliti da je vjerojatno bio jedini svjetski vinar koji je svoju kompletnu proizvodnju vina buteljirao u magnumska pakovanja. Jer, tvrdi, njegovi “magnumi su idealni za dvoje, ako jedan ne pije”!

Prošle godine sam iz ekonomskih razloga pola proizvodnje ipak morao stavio u butelje od 0,75 litara. Danas je teško prodati magnum, ljudi se plaše! No, u konačnici, ljudi nakon što popiju jednu buteljku, odmah traže i drugu i tek tada shvate da je njihov strah pred magnumom bio bezrazložan!

Filipova vina se zovu Atimo. Po vlastitom priznanju, Atimo je anagram od talijanskog izraza Ti amo (Volim te!), ali, uz izostanak jednog “t”, može se prevesti i kao “trenutak”.

Dva “t” u riječi Attimo ne bi dobro izgledalo na etiketi, tako da sam ostavio samo jedno “t”, što tumačim kao anagram od “Ti amo”. Atimo, pak, kao trenutak, znači da je sve u trenutku, sve ostalo je fikcija ili sjećanje na nešto što je prošlo ili projekcija na nešto što će doći. Upravo to sugerira i fotografija na etiketi koja potječe iz 1907. godine. U dnevnom boravku imam reprodukciju tog akta u velikom formatu i uhvatio sam se kako uz čašu vina ne mogu skinuti pogled s te fotografije, perfektna je u svakom pogledu, a poglavito kad se zna s kojom tehnikom prije 110 godina je napravljena! Na toj fotografiji je, dakle, uhvaćen trenutak. I tu se opet vraćamo na ono – trenutak i volim te! Moje vino je upravo poput te fotografije, prirodno i spontano, proizvela ga je priroda, jednostavno je i neprestano oduševljava.

Filipova vina ne plijene bistroćom, a upravo ta osobina je potpuno u suprotnosti s preciznošću posla kojim se donedavno bavio. Naime, Filip je bio prvi čovjek njemačkog optičarskog giganta Carla Zeissa zadužen za Sloveniju.

Također, kao zaljubljenik u fotografiju, čije viđenje London Eyea je nedavno objavljeno u Delu kao fotografija tjedna, odlučio je biti praktičan i osloniti se isključivo na tehničke mogućnosti svojeg Iphonea. Čudan izbor za nekoga tko je bio doslovno okružen najboljom optikom na svijetu! No, to je on, krajnje nepredvidljiv i, kako voli sebe opisati – “dupli blizanac – neuhvatljiv!”

U stvari, želim dohvatiti cilj kojeg sam si zacrtao kad sam odlučio otići iz svijeta optike, u koju sam bio duboko zaglavio, i početi raditi posao koji me veseli i u kojem vidim moje srce. A to je vino. Radim na tome da jednog dana uistinu mogu i živjeti od vinarstva. Konstantno širim proizvodnju i nadam se da ću jednom uistinu postići razinu koja će mi biti dostatna da od vina mogu normalno živjeti, zaključuje Filip.


Comments are closed.