Franjo Toljanić, poznati vinar, ugostitelj i hotelijer iz Vrbnika na otoku Krku, u javnosti je posljednjih godina još poznatiji kao – otac dvanaestero djece. Posljednje, kćerkica Luca, došla je na svijet u siječnju 2018. godine. U vrijeme kad turistička hrvatska muku muču s radnom snagom, šalama skloni prijatelji Franji govore da je vlastitim primjerom spreman svima ukazati kako riješiti nedostatak konobara, pomoćnog osoblja u kuhinji ili, pak, radnika u vinogradu.
– Kad mi ljudi u šali tako nešto i kažu, ja im odgovorim da su djelomično i u pravu. Ali, naglašavam, u našoj obitelji djeca nisu zbog rada nego je rad zbog djece. I tako se kod nas djeca od malih nogu odgajaju i uče odnosu prema poslu i nekakvim vrijednostima. Ponosan sam na svako svoje dijete i ništa ne bih mijenjao u svom odnosu prema obitelji. Treba samo malo imati strpljenja, preko noći se ništa ne može dogoditi…
– Može, može, pa vi ste to 12 puta dokazali!
– Dobro, i to nije išlo preko noći, pomalo, protekle su pune 22 godine u braku.
Franjo se prisjeća da je i on kao dječak s tek nešto više od deset godina radio u pansionu sredinom 1980-ih. Roditelji su mu bili poljoprivrednici, bavili se vinogradarstvom i stočarstvom, živjelo se doslovno od zemlje. I živjelo se od onoga što su svojim rukama stvorili.
Volim reći da je sve ovo rezultat dugoročnog rada kojim smo tradiciju pretočili u komercijalu! Moji roditelji i roditelji mojih roditelja su se ovim bavili, kao što su se i mnogi u Vrbniku bavili poljoprivredom. Tu je bila žlahtina, bilo je nešto ovčarstva, sadili su se pomidori u polju i tako je sve bilo do 1990.-ih godina, kad su se u Hrvatskoj počele primjenjivati nove tehnologije. Tada smo mi kao obitelj napravili jednu obiteljsku zadrugu za koju neki kažu da je to najveća obiteljska zadruga u Hrvatskoj, i po stažu i po obimu.
“Krivac” za osnivanje obiteljske zadruge, tvrdi Franjo, upravo je njegov otac koji im je jednog dana, ničim izazvan, u naponu snage u pedeset petoj godini života rekao:
– “Ako želite raditi i zajedno promišljati i stvarati, evo vam”!
Očeve riječi su pale na plodno tlo, jer ono što su napravili Franjo i sestre, organizirajući se u obiteljsku zadrugu, zavrijedilo je najveće divljenje. Sjećam se, kad sam prvi put razgovarao s Franjom, bilo je to početkom 2013. godine, kod velikog broja vinara pojavila se „kriza punih podruma“. Ali ne i kod Franje, kome je i u takvoj godini odnosu na prethodnu prodaja porasla za 20 posto. Osim što dokazuje da se od vinarstva može lijepo živjeti, Franjo je paralelnim i ustrajnim radom i u ugostiteljstvu pokazao da je sve to skupa kad se objedini – dobitna kombinacija.
Mi u novu godinu, sada već tradicionalno, ulazimo s – novom berbom, a do kraja godine uspijemo sve prodati. Zato smo morali, i uspjeli smo, stvoriti sami sebi tržište – od trgovina do restorana. Mi već sada možemo u našoj vinariji pokriti šezdeset posto proizvodnje Vrbničkog polja! Šireći proizvodnju paralelno smo i kupovali prostore i otvarali ugostiteljske objekte. Jer, bez restorana, pizzerije, konobe, mi ne bismo mogli prodati sve vino koje proizvedemo. Nama se takvo razmišljanje pokazalo točnim, pogotovo kad vidim da samo ta tri objekta progutaju dvadeset posto naše ukupne proizvodnje, priča Franjo Toljanić.
A brojke o kojima govori nisu zanemarive. Naime, njegova Obiteljska zadruga Gospoja, u kojoj plaću prima trideset članova obitelji, a tijekom sezone i još tri puta toliko radnika, od posljednje berbe 2018. godine preradila je respektabilnih 550 tisuća kilograma grožđa. I to uglavnom žlahtine, po čemu su uistinu prepoznatljivi. Iskreno, ne poznajem nijednog vinara koji proizvodi toliku količinu vina, a da mu se izbor svodi na jednu sortu! Imaju deset hektara vinograda, ali otkupljuju grožđe od pedeset stalnih kooperanata.
– U svaki posao u koji smo ulazili, svjesno smo ulazili, uzimali smo nove kredite, nismo se bojali banaka i sve što smo uzeli do sada smo i vratili!
A sredstva koja je Franjo ulagao u nove i nove projekte nipošto nisu bila zanemariva. Samo je u projekt Vinotela Gospoja trebalo uložiti 35 milijuna kuna, a od toga su 26 milijuna kuna krediti koje je dobio od HBOR-a i banaka.
– S izgradnjom Vinotela smo počeli 2016. godine, nakon što smo tu ideju razvlačili nekoliko godina i čekali dok se stvore svi uvjeti za početak. Često ponavljam da je moj otac bio vinogradar i vinar, ali i da je živio u vremenu koje nije bilo pogodno za stvaranje vlastite vinske marke. Sestre i ja i, naravno, naša žlahtina, ispravili smo ono što tata nije mogao napraviti. Žlahtina je naš život, omogućila nam je sve, a mi smo željeli izgradnjom hotela koji bi bio posvećen vinu zaokružiti tu cjelinu, da se zna kako je s vinom sve započelo!
Tako su u Vinotelu Gospoja sobe označene nazivima vinskih sorata, a stropovi soba oslikani su bobicama grožđa sorte po kojoj je svaka od njih nazvana. Prizemlje je u znaku crnih sorata – brajdice, sansigota, terana, borgonje, babića, crljenka i plavca malog, a prvi kat je u znaku bijelih sorata – gegića, malvazije istarske, debita, pošipa, malvasije dubrovačke, kraljevine, moslavca, graševine i muškata. Na vrhu je, naravno, žlahtina i to je najljepša posveta koju je mogao napraviti sorti koja je sve omogućila. Sobe i apartmani na vrhu su ne samo s pogledom na more i Vinodolski kanal nego i s – jacuzzijem na terasi, a označeni su nazivima pojedinih parcela vinograda žlahtine što su ih Vrbničani dali odavna a većinom u čast svetaca u koje su se uzdali da će štititi njih i urod – npr. Žlahtina sv. Anton, Žlahtina sv. Frančisk, Žlahtina sv. Mikul…
I, kad pomislite da je to spektakularno zdanje, dizajnerska bravura poznatog i priznatog riječkog arhitekta Idisa Turata, vrhunac poslovnog carstva Franje Toljanića, prašina s gradilišta Vinotela Gospoja nije se ni pomela, a već se ušlo u nove investicije!
– Prošle godine smo uložili dodatnih 6 milijuna kuna u proširenje i opremanje vinarije tako da danas samo u jednom danu možemo preraditi više od 200 tisuća kilograma grožđa!
– Je li se ikada umorite?
– Još se to nije dogodilo!
– Ako nešto ne izgradite, onda vam „dođe“ novo dijete?
– Da, otkako smo se posljednji put vidjeli, rodile su se još dvije curice…
– Bi li ih sve znali nabrojati?
– Naravno, trebam li?
– Da!
– Najstarija kći je Kate, slijede Stjepan, Ljubica, Zlatko, Marija, Franica, blizanci Mihael i Gabrijel, Gašpar, Anđela, Karmen i – Luca. Znam da nam je nakon nekog vremena bilo teško smisliti imena, ali što je više djece, to je više i ideja, ali i više očiju – nikada se ne dogodi da nekoga zaboravimo! Obitelj i djeca su najveće blago i svako dijete je novi izazov i blagoslov. Kroz njih ostvarujemo našu ljubav i živote te dišemo punim plućima. U životu je najbitnije posložiti prioritete, a za nas je obitelj uvijek na prvome mjestu. To je to što je čisto i darovano te što životu daje smisao. Živimo u današnjem svijetu, svjesni svih tehnologija, napretka, kontracepcije i svega ostalog, ali ovo je put koji smo svjesno odabrali i sretni smo zbog toga. Naša kuća je puna veselja i to je jedan predivan. Volim ispričati kako sam se nedavno u panici probudio, jer sam sanjao da se opet ženim. Ali, kako sam se probudio, tako sam vrlo brzo poslije toga i zaspao. Smiren, jer – opet je to bila Katarina! I da, kad bih opet birao, opet bih izabrao put s mnogo djece. Znate, zajedništvo koje se postiže u obiteljima s mnogo djece nema alternative. Ničeg nema ljepšeg. Djeca su naprosto ono najvrjednije što vam se može u životu dogoditi.
– Uvijek je dinamično, posao i zadovoljstvo kod mene idu jedno s drugim pomalo, ali bez planova i vizije nema budućnosti. Zna se zašto se radi! I sad ću vam još nešto reći što će vas iznenaditi. Ja ne volim novac, jer ga brzo potrošim! Ali, ne trošim ga na bedastoće nego na nešto iz čega se može razviti neki posao u kojem će netko naći svoju egzistenciju. Sva ta naša djeca – jedna sestra ima šestero, a druga četvero, u konačnici nalaze posao u našoj zadruzi…
– Za razliku od dobrog dijela Hrvatske, Vrbnik nikada nije bio opterećen podjelom djece po spolu ili da je netko prvi sin, drugi, treći – sva djeca su ovdje uvijek bila ista i ravnopravna. Naš otac povlačenjem iz posla napravio je veliki iskorak i dao nam slobodne ruke da nastavimo posao koji je on započeo. To je bio revolucionaran potez, jer je on tada bio u punoj snazi, nije bio ni za mirovinu. Time je, praktički, prisilio na suradnju mene, moju ženu, dvije sestre i dvojicu šogora. Mislim da ga nismo razočarali!
Inače, obiteljsku zadrugu nazvali su Gospoja, po zavjetnoj crkvici Majke Božje od zdravlja koja se nalazi u neposrednoj blizini restorana u kojem je začeta njihova uspješna poslovna priča. No, nije to jedina njihova poveznica s crkvom. Obojica Franjinih stričeva su svećenici, a samo s mamine strane u Vrbniku je osamnaest svećenika. A i Franjin šogor, ženin brat, poznati je svećenik, karizmatik Zlatko Sudac. Franjo je godinu i pol bio direktor Sudčeve tvrtke Joshua d.o.o. koja je izdavala knjige i duhovnu glazbu. Franjo je, pored vinarije Misna vina, koja djeluje pod okriljem Đakovačke nadbiskupije, jedini vinar u Hrvatskoj koji ima odobrenje biskupa za proizvodnju misnog vina.
Bilo je to prije desetak, tada je nastala naša misna žlahtina, polusuho vino. Svojedobno smo radili i prošek, što nije bilo lako, jer žlahtina nije sorta koja može dozrijeti na trsu i imati preko sto oechsla sladora, morali smo dodavati šećer. Kod nas se prošek uvijek radio tako da se iskuhavao mošt u kotlu, na drvima, a onda bi se išlo na fermentaciju. No, naše misno vino nema karakteristike klasičnog prošeka, alkohol je oko dvanaest posto, a neprovrelog šećera trideset do četrdeset grama po litri. Radili smo ga negdje između tradicionalne metode proizvodnje prošeka i suvremenih tehnologija koje primjenjujemo u proizvodnji naših mladih žlahtina. Nekoliko godina eksperimentirali smo dok nismo dobili što smo htjeli i za to vino dobili rješenje o puštanju u promet. Bila je to prva žlahtina koja je dobila oznaku vrhunske kvalitete, priča Franjo Toljanić.
Misno vino nikada nije proizvodio masovno. Zamišljao je da će ga raditi za potrebe liturgija, međutim svećenici nisu bili baš pretjerano skloni promjeni svojih ranijih navika. S druge strane, Franjo nije htio nikakvim dekretom tražiti da se na misama koristi njegovo misno vino. Umjesto iz kaleža u crkvama, može ga se piti u njegovoj konobi, kao desertno vino uz – sladoled od žlahtine! Od vina, a ne od grožđa. Radi se tako da u posudu od četiri i pol litre sladoleda idu tri butelje žlahtine.
Svašta smo radili od žlahtine pa sam zatražio od tehnologa da naprave i alkoholni sladoled od žlahtine, poput likerskih sladoleda. Kao što Talijani rade amaretu. Sladoled je naš doprinos širenju priče o žlahtini, kaže Toljanić.
Sladoled od žlahtine toliko se udomaćio da je postao jedna od najvećih krčkih gastroprepoznatljivosti.
U niski uspješnih izvoznih poslova posebno je zanimljiva priča o izvozu u Srbiju. Jer, na Gospojinoj crnoj etiketi dominira hrvatski grb…
Kad smo prvi put izvezli žlahtinu u Srbiju, uvoznike smo praktički sreli tek godinu i dva mjeseca nakon što smo im isporučili traženu paletu vina. Prethodno smo se čuli samo telefonski, a pitao sam ih znaju li o kojem vinu je riječ, da je crna etiketa, hrvatski grb… Rekli su, sve je ok, to je to, naši kupci su odlično vinski obrazovani! Međutim, vino nije išlo. Nakon toga pristupio nam je drugi tamošnji distributer i predložio da malo doradimo etiketu za njihovo tržište. Računam, ako smo mogli etiketu modificirati i prilagoditi Amerikancima, zašto ne bih isto napravio i za Srbiju. Uostalom, stalno nas već za tu glagoljicu, koju imamo na etiketi, pitaju – je li to ćirilica!? I tako smo umjesto glagoljice moje prezime i naziv vina na crnoj podlozi napisali na ćirilici. U suštini, korijeni oba pisma su isti.
Kad netko sa strane pomisli da su Toljanići dosegnuli vrh te da se više ne mogu širiti, Franjo vrlo brzo predstavi nove smjernice koje su, kao i mnogo toga što su napravili, jedinstvene, razložne i, mogli bi se reći, avangardne za sredinu koja se zaljuljala u svojoj samodopadnosti. A Franjina ideja o velikoj pršutani i pripadajućoj farmi na kojoj bi na otvorenom, u suživotu sa žirovima u hrastovoj šumi, uzgajao tisuće i tisuće svinja, naprosto se nameće kao logičan potez.
Imao je Franjo u ponudi svog Vinotela Gospoja, kao i u pizzeriji i restoranu, ovčji sir, ali je, zbog nemogućnosti da osigura konstantnu ponudu tog sira bio prisiljen izbaciti iz ponude taj specijalitet koji je jedna od prepoznatljivosti otoka Krka.
– Vremena se mijenjaju. Evo baš danas me zvao jedan kooperant, žali mi se da mu je ostalo još nešto janjaca i pitao možemo li ih mi potrošiti kroz naše ugostiteljske objekte. Pritom mi se izjadao da mu se više ne isplati imati ovce koje su na otoku Krku gotovo pa i nestale! Prije 20 godina bilo je oko 30 tisuća registriranih ovaca na Krku. Neki kažu – više nego na Pagu! Sad ih nema više od 2-3 tisuće. Divlje svinje su napravile svoje, one su se razmnožile, a prije godinu-dvije došli su i čagljevi. To me natjeralo na razmišljanje što napraviti u takvoj situaciji u kojoj su divlje svinje osvojile otok Krk. Jer, za nekoliko godina ovaca na Krku više neće biti!
I, Franjo je počeo razmišljati i razmišljati i na kraju je domislio da jedina domaća životinja kojoj divlje svinje nisu prirodni neprijatelj jesu – domaće svinje. S druge strane, vrlo dobro zna da je otok Krk krcat praznim pašnjacima „na kojima se ne može saditi ni loza i koji su sad zarasli u hrastove šume“.
– Nažalost, nismo na Krku uspjeli sačuvati ovčarstvo, koje je ovdje uvijek bila tradicija. Ali, kad se već nešto ovako dogodilo, a jasno je da nema više povratka natrag – ne znam što bi se moralo dogoditi da bi divlje svinje nestale s Krka, pršutana, koja bi koristila meso svinja uzgojenih na otvorenom u ograđenom prostoru lokalnih hrastovih šuma, jedno je od mogućih rješenja.
