DANIJEL SZABO (Vinarija Markus) – Slavonac koji je iz Njemačke došao u Zagreb proizvoditi vino iz Dalmacije

0

Béla Hamvas u svom „molitveniku za ateiste“, kultnoj knjizi Filozofija vina, u poglavlju „Grožđe, vino, dragi kamen, žena“, ovako je opisao svoj „susret“ s plavcem malim:
– „…Na Sredozemlju sam dosta često doživio da se iz neuglednog grožđa pripremaju dobra vina. Jednom sam se zaista zaprepastio. Na čokotu samo nekoliko rijetkih grozdova s bobicama jedva veličine graška. Zar je to grožđe bolesno, zapitao sam. Probao sam ga, bilo je dosta slatko, s čudnim okusom surogata kave. Kora debela i tvrda. Dalmatinac se nasmijao. Donio je vino i ponudio me. Istog mi je trena sinulo o glavi koliko je pijenje erotičnije od jedenja. Ono je najbliži srodnik ljubavi. Vino je bilo poput tečnog dugog poljupca…“
Ne znam je li Daniel Szabo, vlasnik vinarije Markus iz zagrebačkog Markuševca, čitao Bélu Hamvasa, ali njegova vinska priča uistinu se može tumačiti kao potraga za lozama koje su opčinile velikog mađarskog književnika i filozofa. I to uspješna potraga. Jer, zahvaljujući „otkrivenim“ stogodišnjim lozama na položaju Strane pored Primoštena ili na mikropozicijama Spilice, Vaje ili Pase na Dingaču, Daniel se može pohvaliti nekima od najspektakularnijih vina ikada proizvedenih od plavca malog i babića. A tak kad svoje odležavanje u jednoj jedinoj bačvici završi „Dingač Old School“, kako je već nazvao vinsku igrariju s plavcem malim iz vinograda ponad Borka na Dingaču, „sa suhicama, velikim ostatkom šećera i bez nepoželjne mikrobiologije“, Daniel će se moći pohvaliti da je u tom aromatičnom vinu, „vrlo blizu prošeka“, konačno u boci dobio „miris i okus Pelješca“! Za svoj prvi babić, nazvan Franz Ferdinand, vodeći hrvatski vinski kritičar Saša Špiranec, napisao je da je to vino „s kakvim se sretnik sreće tek par puta u životu“ i pritom ga honorirao najvećom ikada dodijeljenom ocjenom nekom hrvatskom suhom crnom vinu (96+/100), nazvavši ga – savršenstvom.
Daniel ne isključuje mogućnost proizvodnje dalmatinskih superpremium vina i od nekih drugih autohtonih sorata, ali, tvrdi, uvjet je da naiđe na vinograd koji će ga osvojiti na prvu i oboriti s nogu. U tom slučaju bi bio spreman malo i pretumbati raspored prioriteta u vrlo skučenom podrumu obiteljske kuće u zagrebačkoj četvrti Markuševac na obroncima Medvednice te bi, recimo, tada u drugi plan bila gurnuta proizvodnja njegovih komercijalnijih vina iz linije Szabotage, koja proizvodi od grožđa iz prestižnih vinograda u Ravnim Kotarima i Kutjevu.


 

 

– Ako bih htio nešto novo, nečega postojećeg bih se morao odreći.
Kada bih u jednoj rečenici trebao predstaviti Daniela Szabu, onda bi najjednostavnije bilo reći da je on Slavonac koji je iz Njemačke došao u Zagreb proizvoditi vina iz Dalmacije. I upravo u tom galimatijasu teritorijalnih odrednica satkan je Danielov životni svjetonazor – bez granica!
– Kako ste uspjeli spojiti ove nespojive zemljopisne odrednice?
– Možda se ova uspješnica s vinima iz Dalmacije može promatrati kao eliptični povratak u djetinjstvo u maleno selo Krčenik nedaleko od Donjeg Miholjca, naseljeno nakon Drugog svjetskog rata pretežno doseljenicima iz Dalmacije koji su tamo donijeli i svoje navike bućanja, igranja briškule i trešete te uživanja u janjetini. Uostalom, zbog naglaska kojeg su doseljenici uporno držali i sačuvali, pa i prenijeli na djecu, nas se iz Krčenika u okolnim selima nazivalo – Dalmatincima!
Danielovi roditelji su se razveli u njegovom ranom djetinjstvu, mama je otišla raditi u Njemačku, a on je živio s djedom i bakom te u svojoj 11. godini u Osijeku krenuo u 5. razred. Osječka epizoda je trajala vrlo kratko, jer se mama uspjela snaći u Frankfurtu, našla je dobar posao i stan te pozvala sina da joj se pridruži.
Iz tog tinejdžerskog razdoblja Daniel nikada neće zaboraviti da je bio „na korak“ do ozbiljne nogometne karijere i profesionalnog angažmana u bundesligaškom Eintrachtu iz Frankfurta, ali…
– Nisam prošao onu zadnju selekciju! Igrao sam u Eintrachtovim mlađim uzrastima sve do svoje 16. godine, i to na pozicijama centarfora i desnog krila. Nas je u toj generaciji bilo ukupno 60 dječaka. Onda se jednog dana pojavio glavni trener Eintrachta, Manck, poredao nas je u jedan red i rekao:
– „Borges, istupi! Svi drugi od danas morate potražiti neki novi klub.“
– Igrao sam poslije toga još dvije godine u nekim manjim klubovima i – to je bilo to od moje nogometne karijere. Nisam bio toliko loš, ali ovi što su bili probrani bili su uistinu nadmoćni svima nama.
Susreo se Daniel u životu barem još dva puta sa sportom. Još uvijek mu je, primjerice, ponajveći ispusni ventil sjesti na svoj brdski bicikl pa preko Kašine, Ćućerja…, te šumskim stazama preko Medvednice pedalirati do Zagorja i natrag.
– Da, što se tiče brdskog biciklizma, smatram se malo žešćim rekreativcem.

 

 

Ili, kad se svojedobno upoznao sa svojim kasnijim poslovnim partnerom Damirom Šimunovićem na nekom od treninga hokejaškog kluba Mladost u kojem su igrali njihovi sinovi David i Šime.
– Sa Šišijem sam se upoznao u Zagrebu, naša djeca su zajedno igrala hokej na ledu, a mi smo bili zaluđeni roditelji koji su mislili da se u Hrvatskoj, u kojoj su tada bila samo tri hokejaška kluba – Mladost, Zagreb i Medveščak, mogu postići svjetski rezultati. Ludovali smo navijajući i na treninzima, a onda nastavljali druženje uz vino. Ruku na srce, iz te generacije je izašlo nekoliko igrača koji su napravili svjetsku karijeru, poput Borne Rendulića, koji je igrao u NHL-u, u Colorado Avalancheu, pa u Vancouveru, Lahti Pelicansu, Vityazu, Mannhaimu… ili Mislav Rosandić, koji je kao 12- godišnjak otišao u Slovačku, u malo „hokejaško“ selo kod jednog posebnog trenera, koji je apsolutni luđak. Tamo su živjeli, Mislav je uzeo slovačko državljanstvo, igra za slovačku reprezentaciju, a na U-20, igrajući svjetsko prvenstvo protiv Švedske, zabio je pobjednički gol za Slovačku koja je osvojila broncu. I sad pazite, moj David i Šimunovićev mali Šime s Mislavom igraju prvu liniju.
Uglavnom, po vlastitom priznanju, nakon brzog nogometnog otrježnjenja, Daniel se u svojoj poslovnoj formativnoj dobi počeo baviti nekretninama i već u 22. godini u potpunosti osamostalio. U Njemačkoj je upoznao Mladena Perčića, fetivog Splićanina i inovatora, koji je, nakon što se Mladen 1997. godine vratio u Hrvatsku, snažno utjecao na njegov vinski razvoj.
– Kad imate dalmatinske prijatelje, ne možete ne suočiti se s vinom. S Mladenom je započela moja ljubav prema vinu, on je taj Dalmatinac koji je za mene bio vinski fatalan, pojašnjava Daniel korijene svoje vinske priče.
Daniel i Mladen, „vrlo osebujan lik koji se prije bavio cilindričnim bravama, a sad radi na razvoju magnetskog motora“, vinski su se zbližili zahvaljujući Mladenovim garažnim vinima kojima je upravo Daniel bio glavni kušač.
– Kad sam se vratio iz Njemačke, bilo je potpuno logično da mu se pridružim te u praksi, od samog početka odabira grožđa, pratim cijeli proces proizvodnje vina. Prvo smo kupovali grožđe na splitskoj tržnici. Onda smo rekli da bi trebali nešto bolje pa smo išli u Vrgorac. Onda, kako se priča širila, a do nas je sve više dopiralo korisnih i praktičnih informacija, rekli smo:
– „Ajmo na Postup!“
– Tako smo jedno vrijeme uzimali grožđe s Postupa, sve dok nismo shvatili da je došao trenutak za najbolje što plavac mali daje, a to je – Dingač. U početku smo na Dingaču uzimali grožđe koje nam je jedino bilo dostupno. A onda smo i tu napredovali i shvatili da i Dingač ima različite mikrolokacije… Vremenom se ta moja splitska prijateljska linija iscrpila, Mladen nije mogao pratiti moje ambicije te sam odlučio započeti samostalnu vinifikaciju u podrumu moje zagrebačke kuće. Logistika prijevoza grožđa i tehnologija proizvodnje nisu više bili prezahtjevne kategorije, sve se moglo lako riješiti. A i vinogradari iz Potomja s kojima sam surađivao, od Branka i Josipa Radovića, Troboka do Ivana Violića, bespogovorno su se uvijek držali svega što smo dogovorili.

 

 

Daniela nije uplašila razdaljina između Pelješca i Zagreba. Računica je bila jednostavna – treba organizirati hladnjaču koja je trebala doći u vinograd noć prije berbe. Poslije vaganja grožđa – da se zna koliko je od koga otkupio, kašete se slažu u hladnjaču i jure prema Trpnju, gdje se „hvata“ trajekt u 17 sati za Ploče. Do zore sljedećeg dana grožđe je u njegovom podrumu u Ulici Lijevi Gradečak na Markuševcu.
– Grožđe je rashlađeno, nema nikakve spontane fermentacije, sve je tip-top, onako kako treba biti i – tu pokrećemo proces vinifikacije. To je logistički vrlo jednostavna operacija koja se lako rješava!
Kad bih se našalio, moglo bi se reći da su ga na brzo napuštanje Pelješca i žurnu vožnju prema Zagrebu natjerali silni poskoci iz vinograda zbog kojih je, u konačnici, svoj Dingač i nazvao Pepejuh.
– Jeste li uistinu vidjeli poskoka na Pelješcu?
– Poskok je jedna posebna priča…
– Ja ga tamo nikada nisam vidio.
– Ja sam ga vidio.
– Dobro, zbog čega, onda, poskok, odnosno pepejuh u nazivu Dingača?
– Ruku na srce, prema zmijama imam laganu averziju, ne mogu reći da su mi zmije neki kućni ljubimci. Dakle, svaki put kad bi ulazili u vinograd, svi su me savjetovali da pazim gdje hodam, jer zmije, posebno u doba berbe, znaju visjeti s grana, moraš paziti. Eto, tako sam uvijek bio pod oprezom, u grču, i uvijek sam ih se bojao.
– Opet, pričao sam vam da često volim voziti se brdskim biciklom pa sam tako obišao cijelu Korčulu i Pelješac. Iznad Vignja imate staro napušteno mjesto Nakovana, koje me strašno dojmilo i natjeralo na neka dodatna internetska istraživanja o tom dijelu Pelješca. Tako sam otkrio da je upravo u Nakovani svojedobno egzistirao vrlo poseban rječnik, a čitajući te gotovo izumrle izraze pronašao sam i naziv za poskoka kojeg se tamo zvalo – pepejuh. Meni je taj pepejuh zvučao tako baršunasto da sam odmah, bez obzira na svoj zazor od zmija, pomislio kako bi pepejuh, kao izraz poskoka koji je, de facto, čuvar vinograd, mogao biti lijepa priča za etiketu Dingača. Zbog toga sam se čak i prepirao s poslovnim partnerom Damirom Šimunovićem, koji nikako nije mogao shvatiti zašto trebamo staviti zmiju na etiketu.
Svoj prvi Dingač Daniel Szabo i Damir Šimunović proizveli su 2007. godine i to isključivo za vlastite potrebe. Danas, 13 godina kasnije, Daniel tvrdi da bi s kasnije stečenim znanjem od grožđa iz te „izrazito suhe godine, koja je bila top berba“ proizveo veeeeeeliko vino.
– Ovako, grožđe smo trgali prezrelo i imali smo jako visoke alkohole, preko 17,2 posto. Kvaliteta grožđa je, pak, nudila vino za preko 95 bodova!
Daniel tvrdi da je, nakon dvije berbe, Damir Šimunović, koji je tada radio kao pilot u Croatia Airlinesu, inzistirao da se njihova vinska priča komercijalizira.
– Dao sam se nagovoriti. Ja ne živim od vina, nikada nisam ni živio, a sumnjam da ću ikada i živjeti od vina.
Angažirali su konzultantsku tvrtku Vinolab, enološke savjete im je davao Slaven Jeličić, a kasnije Slavenova supruga Ivona Jeličić.
– S tom 2009. godinom, kad smo počeli koristiti usluge Vinolaba, polako smo promijenili način razmišljanja, a vino iz te berbe ocijenio bih sa 92 boda. Gledajući retrospektivno, naš najbolji Dingač je iz 2016. godine, vrijedan je najmanje 95 bodova i po svemu što u njemu osjetite čista je esencija Pelješca.
Za potrebe komercijalizacije vinske priče Daniel je angažirao svog velikog prijatelja, nedavno preminulog arhitekta Zorana Leku, velikog ljubitelja vina koji se već okušao u dizajniranju etiketa za Mladena Rožanića, Rinu Prelca, proizvode od tartufa Zigante, ali i u pisanju knjige o Gianfrancu Kozloviću.
– Kad sam se našao sa Zoranom i rekao mu da bih želio da nam dizajnira etikete, dao sam mu samo dvije smjernice: Pepejuh i tri sunca! Naime, tri sunca na etiketi moraju biti ilustracija čuvene pelješke troslojne insolacije koja je posebno izražena na Dingaču.

 

 

Iste godine kad je proizveo prvi Dingač, Daniel se okušao u proizvodnji vina od sorte babić, i to na nagovor enologa i sveučilišnog profesora Lea Gracina koji mu je osigurao grožđe s veličanstvenog Bucavca.
– U to vrijeme sam stalno slušao bajke o Bucavcu, a na kraju sam na uporan nagovor Lea Gracina kupio i vinificirao nešto grožđa s tog položaja. I onda neko vrijeme babić nije bio aktualan, jer grožđe do kojeg sam dolazio nije bilo na zadovoljavajućoj razini. A Leo me pritiskao i pritiskao, nije htio biti jedini proizvođač visokokvalitetnih babića, htio je da se ljudi u većem broju posvete toj sorti.
Poslovni „brak“ Daniela Szaboa i Damira Šimunovića trajao je tek nekoliko godina, dok Šiši nije dobio nemoralnu ponudu iz vijetnamske zrakoplovne kompanije VietJetAir. Daniel je pomalo bio zatečen novonastalom situacijom, nije bio siguran u nastavak vinske priče i, htio-ne htio, berbu iz te, 2012. godine, propušta.

 

 

Pauzu, zbog bolesti u vinogradu te katastrofalnih vremenskih uvjeta koji su obilježili cijelu godinu, Daniel je imao još 2014. i 2015. godine. Barem kad je Dingač Pepejuh u pitanju. Jer, 2015. godina će u njegovom životopisu biti podcrtana debelim flomasterom, tad je započela priča s kultnim Franzom Ferdinandom!
– Leo Gracin svih godina našeg prijateljstva i suradnje nije mirovao, barem kad je u pitanju nagovaranje da se prihvatim babića. Bio je stvarno uporan, a ja sam popustio kad me 2015. godine uputio na svog kooperanta Antu Čobanova. Otišao sam obići vinograd, pogledao ga i – to je bilo to. Još kad sam upoznao tog uistinu posebnog čovjeka Antu Čobanova, sve se posložilo, bio sam razoružan!
– Inače, taj vinograd je posađen 1914. godine u znak sjećanja na ubojstvo austrijskog nadvojvode i prijestolonasljednika Franje Ferdinanda. I još uvijek su te loze u dobrom stanju i u vlasništvu iste obitelji koja ih je i posadila. Prinos na tako starim lozama je 300-400 grama po trsu.
– Isti taj vinogradar ima i jednu južnu stranu, gdje je vinograd posađen 1954. godine, kao i vinograd posađen iste godine na jednoj sjevernoj ekspoziciji, a s tih položaja, na kojima je grožđe također vrhunsko, vinificiramo naš klasični babić.
– A Davor Perkov, vlasnik restorana Mediteran u Primoštenu, također ima vinograd iz 1950-ih godina, u Burnjem Primoštenu, na samoj kupi na vrhu brežuljka. I od njih uzimamo grožđe. U principu, zanimaju me samo ti stari vinogradi koji imaju male prinose i velike, posebne rezultate.
Potvrdu ispravnosti svojih razmišljanja Daniel je dobio u nekoliko navrata. Najaviše emocija ga je preplavilo 2013. godine kad je njegov Dingač Pepejuh iz 2011. godine na dubrovačkom vinskom festivalu bio proglašen za „najbolje vino Pelješca“. Priča o prvom Franzu Ferdinandu, koji je imao podnaslov „101“ (jer je proizveden iz berbe koja je bila 101 godinu poslije „Sarajevskog atentata“!), već je postavila temelje kulta tog vina kojeg su kušali samo rijetki i koje je, zahvaljujući cijeni preko 1.100 kuna, postalo najskuplje vino u Hrvatskoj.
Ako je netko za položaj Dingač svojedobno napisao da se veličanstvenost tamošnjih vinograda može sažeti u naziv „Douro meets Mosel meets Cinque Terre“, tako se i za Danielovu vinsku priču može reći – „Dingač meets Babić“!
S druge strane, koliko god Danielova ustrajnost u odabiru najboljeg grožđa za svoja vina bila namjerna, toliko je mjesto vinarije, Zagreb, bio samo proizvod slučajnosti. Naime, Daniel je po povratku u Hrvatsku maštao o zajedničkom životu sa svojom djecom i suprugom Korinnom, njemačkom Korejkom, negdje u Dalmaciji. Došao je u Zagreb posjetiti rodbinu, a onda se s prijateljem iz Frankfurta, „nekim rođakom Ljube Ćesića Rojsa“, zaputio na Markuševac vidjeti njegov plac.
– Bilo je to u susjedstvu ove kuće u kojoj sada živim. Pili smo kavicu, počela je padati večer, a ispred nas se prostro pogled na osvijetljeni Zagreb. Samo sam ga pitao je li se tu nešto prodaje, a on mi odgovori:
– „Evo, baš susjed hoće prodati svoj plac!“
– Nemojte se zezati, ajde ga nazovite, molim vas.
– I on ga je nazvao, dogovorimo se za naći već sutradan i odmah smo se dogovorili.
– Inače, nikada do tada nisam ni namjeravao kupiti kuću i živjeti u Zagrebu. Htio sam živjeti na moru, Braču, Hvaru, uvijek sam se zanosio željom živjeti na nekoj padini koja se strmo spušta prema moru i pomalo se baviti turizmom. I onda, došao sam u obilazak rodbine u Zagrebu i skrasio se ovdje.


Comments are closed.