BRANKO ZEČEVIĆ – Imperator loze i čelika

Branko Zečević dugo je vjerovao da će njegov život zauvijek ostati vezan uz čelik, sve dok mu Fruška gora nije pokazala da čovjek može imati i san koji čeka desetljećima.

Branko Zečević, vlasnik vinarije Imperator, ili, kako mu tepaju tabloidi, „balkanski kralj čelika“, nikad nije tajio da je njegovo znanje o tehnologiji proizvodnje vina prije ulaska u vinsku priču bilo vrlo oskudno. Imao je, kaže, ideju, znao je što hoće, kojim putem želi ići, ali je prije svega imao san koji, kao rođeni Sarajlija, nosi još od djetinjstva – od trenutka kad se prvi put susreo s vinogradima u Hercegovini i Dalmaciji.

Privlačila ga je, sjeća se, „ta neka mistika savršenih redova“ između kojih je satima znao šetati i maštati. Govorio je sam sebi, neprestano se hrabreći, da će i on jednog dana imati vinograd. Bio je premalen za piti čisto vino, uživao je u bevandi. A onda su, početkom 1980-ih, u ključnom razdoblju odrastanja, njegovi snovi proključali i tada je definitivno znao da će jednom, kad-tad, „u ljubavi biti s vinogradom, kao dragom dičiti se njime, čuvati ga zime“, baš kao što sugeriraju stihovi kultnog kantautorskog hita Miladina Šobića Džemper za vinograd.

Danas, dvadesetak godina od dolaska na Frušku goru, prvih „ispitivanja“ tla i kupnje prvih parcela za vinograd, Branko Zečević može reći da je ostvario san. Ne samo da ima svoj „džemper za vinograd“, nego može urbi et orbi ponosno objaviti da je prvi u Srbiji zavrijedio organski, a potom i biodinamički certifikat Demeter – tim pečatom svima šalje poruku da su njegova vina u svakom trenutku procesa proizvodnje sljediva i da potječu od grožđa iz vinograda u kojima je u potpunosti odsutna primjena pesticida i herbicida, te u kojima se koriste samo striktna pravila biodinamike.

Branko se školovao u Londonu, na LSE (London School of Economics and Political Science), a odmah po završetku studija, 1991. godine, počeo je raditi u kompaniji koja se bavila trgovinom čelika. Nakon dvije godine napušta kompaniju, osniva vlastitu tvrtku, kupuje čelik po Rusiji, Kazahstanu i Ukrajini, a prodaje ga u jugoistočnoj Aziji. U Srbiju dolazi 2001. godine, u Sremskoj Mitrovici otvara firmu i pokreće veliku greenfield investiciju u željezaru Sirmium Steel, koja je počela raditi 2008. godine, a u kojoj je zaposleno više od 800 ljudi.

• London mi je za vinsku priču bio idealan. Doduše, nije tada bilo kao danas, kad sve možeš pročitati na telefonu, ali imao si pristup štivu do kojeg drugdje nisi mogao doći. Biodinamici sam se naučio u Londonu. Moja kći je išla u školu koja se naslanja na Institut Rudolfa Steinera, velikana svjetskog glasa i začetnika waldorfske pedagogije, antropozofije, organske arhitekture, ali i biodinamičke poljoprivrede. To sam shvatio i kao znak pored puta.

Kad je kasnije došao do spoznaje da se na svim velikim grand cru položajima u svijetu vinogradi obrađuju biodinamički, za njega je, kaže, priči došao kraj. Ako je dotad i bilo nekih premišljanja, dvojbe su nestale – biodinamika je postala cilj oko kojega više nema kompromisa.

• Dok se gradila željezara, malo sam išao okolo i tražio parcele za vinograde. Kako mi je povijest hobi, a ništa nisam htio prepustiti slučaju u izboru zemlje, bacio sam se na proučavanje vinogradarske povijesti ovih prostora i otkrio da su upravo na Fruškoj gori Rimljani podizali svoje prve vinograde na ovim prostorima. Sirmium, današnja Sremska Mitrovica, bio je jedan od tek nekoliko carskih gradova rimske imperije. Onda sam u nekim spisima došao do lokacija na kojima su se sadili ti vinogradi, a u Erdeviku sam otkrio da iz toga razdoblja datira sedam bunara, tu su bile rimske terme. Potom sam zemlju dao na analizu, provjerio meteorološke podatke… Znate, u životu sam uvijek sve radio temeljito – pa kako onda drukčije pristupiti nečemu o čemu sam cijeli život sanjao i što sam odlučio konačno ostvariti? – priča Branko Zečević.

Tražeći zemljište za vinograd, Branko je provjeravao i je li ta zemlja ranije gnojena ili prskana kojekakvim pesticidima.

• Znao sam da ćemo od starta krenuti s biodinamičkom pričom, premda mi je neko vinsko predznanje, a pogotovo o biodinamici, bilo, iskreno, nikakvo. Totalna nula! Imao sam želju u praksi provesti ideju o nečemu što mi se već duže vrijeme sviđa pa, eto, da i ja to napravim. Što se tiče samog vinogradarstva, imao sam malo i sreće – u Erdeviku nalazim čovjeka koji je agronom, tehničar, vodio je ranije erdevičku vinariju, smatra ga se ponajboljim u tom dijelu Srbije. Zoran Zolotić! On je na svojim leđima iznio taj vinograd od početka. Jako brzo prihvatio je ideje biodinamike, jer i njemu je to bilo novo. Zajedno smo od početka sve učili i radili po pravilima biodinamike i organske proizvodnje.

Brankova desna ruka i vinska partnerica u cijeloj priči, Đurđa Katić – lijepa Dalmatinka iz Dobropoljaca kraj Benkovca, svojedobno dvostruka prvakinja Srbije u sommelierstvu – prisjećajući se početaka vinarije Imperator, kaže da tada nije postojala nikakva zabilježena praksa biodinamike u Srbiji.

• Na Fruškoj gori tada je postojao jedan entuzijast koji je na pola hektara tako uzgajao svoje grožđe, ali nije se ozbiljno bavio proizvodnjom vina. Ovo je za sve nas jedna škola! Organska, a posebno biodinamička proizvodnja u Srbiji još je uvijek vrlo rijetka. Svi se zajedno razvijamo i vidjet ćemo dokle ćemo stići. Sjećam se, nije to bilo tako davno, kad je Milijan Jelić odlučio zasaditi moravu i organski brinuti o njoj, svi su ga proglasili luđakom. A biodinamika je još dva koraka naprijed – priča Đurđa Katić.

U trenutku kad je Branko tragao za osobom koja će razumjeti i iznijeti njegovu radikalnu ideju o biodinamici, Đurđa je već imala iza sebe put koji ju je nesvjesno vodio upravo prema toj priči. Bilo da je riječ o Milijanu Jeliću, Imperatoru, ženama iz vinarije Aleksić ili, na koncu, vlastitom uratku Alter Ego, kojim se može pohvaliti da ga je proizvela uz nesebičnu pomoć Miše Cilića – u svima njima njezin je potpis prepoznatljiv.

Meteorski uspjeh djevojke koja ne tako davno, priznaje, nikada nije ni pomislila da bi se mogla baviti vinom, od početka je mnogima bio nepoznanica. Baš kao i Brankova vizija biodinamičkih vina. Sanjala je prvo biti veterinarka, a onda je otišla u potpuno drugom smjeru te odlučila studirati – naftu. Željela je pustolovinu, biti daleko od siromaštva u koje je zapala kao dijete nekada imućne obitelji i dobro zarađivati na norveškim naftnim platformama.

Studirajući naftu radila je na sajmovima kao hostesa. Bečejska pivovara ju je vrbovala da radi za njih, bili su spremni uložiti u nju da im vodi mikrobiološke procese.

• Čak sam tada razmišljala o pivskoj industriji, tu je bilo dosta para.

I onda, nakon maštanja o nafti i pivu, Đurđu je 2002. godine aktivirala Vinarija Čoka, tada u velikoj ekspanziji. Četiri godine provela je uz Ždrepčevu krv i Di Luna sangriju, da bi, kao apsolventica novosadskog Tehnološkog fakulteta, 2006. godine odlučila na neko vrijeme otputovati u New York i „pročistiti se od svega“. Radila je kao barmenica. Po povratku u Srbiju pročitala je u novinama priču o tečaju za sommeliere, svidjela joj se ideja i odlučila upisati tečaj čim joj se ukaže prilika. Prilika je došla 2007. godine, u Beogradu. Godinu kasnije prijavila se na nacionalno natjecanje sommeliera – i pobijedila.

• Sve sam proslavila pjenušavim Milionom, bilo je to u tom trenutku za mene najbolje vino na svijetu. Da nisam pobijedila, kajala bih se. Ovako, kajala sam se što sam pobijedila – prisjeća se Đurđa događaja koji joj je stubokom promijenio život.

Njezina pobjeda bila je apsolutni šok za kompletan srpski vinski establishment. Iskusniji sommelieri tražili su naknadnu provjeru rezultata. Za nju je to natjecanje bilo tek novo dokazivanje; još je uvijek bilo teško išta tvrditi o budućnosti u vinu. Pobjeda joj neko vrijeme nije donijela gotovo ništa. Štoviše, bila je toliko prezrena da su u jednom restoranu starije kolege uvjetovale njezin dolazak prijetnjom da će oni otići.

A onda, iz vedra neba, stiže poziv u Maderu, kultni beogradski restoran „u koji nikad ženska noga nije kročila“ u tom smislu. Pozvali su je da im napravi vinsku listu i bude sommelier. Prihvatila je i ostala tamo dvije godine. Iz tog razdoblja nosi anegdotu koju je kasnije prepričavala tisuće puta, a koja najbolje osvjetljava što je tada značilo biti sommelier u Beogradu, čak i u restoranu s pedigreom poput Madere.

Kada su je pri prvom dolasku predstavili jednom stalnom gostu, poznatom glazbeniku, rekavši da je sommelier, on je, zbunjen, uzvratio:

• Što? Vi ste izbjeglica iz Somalije?

U Maderi ju je posjetio ugledni valjevski vinar Milijan Jelić i pitao bi li došla raditi kod njega. Nominalno je Đurđa u njegovoj vinariji, proslavljenoj po sjajnim vinima poput Morave, Slovenskog sna i Mammotha, bila direktorica prodaje. U stvarnosti, zahvaljujući njezinu radu na promociji i profiliranju etiketa, javnost je vrlo brzo počela Jelićeva vina vezivati upravo uz nju.

Nakon dvije godine sve joj se otvorilo. Branko Zečević pokrenuo je biodinamičku priču s vinarijom Imperator i pozvao Đurđu da mu bude tehnolog. Iste godine savjetnički se postavila sestrama Aleksić u njihovoj vranjskoj vinariji s „vinima s okusom i mirisom žene“, a u suradnji s enologom i vrsnim vinarom Mišom Cilićem, koji joj je ustupio grožđe sa svojih najboljih položaja, stvorila je svoj – Alter Ego. U 1.926 butelja nastala je izvanredna kupaža cabernet sauvignona, cabernet franca, merlota i petit verdota. Do jučer je pričala o vinima, a onda preko noći napravila vino o kojem se u Srbiji priča.

Dok je s jedne strane potajno priželjkivala imati svoj mali vinograd, što bi u konačnici bilo ostvarenje sna, onaj racionalni dio nje uvijek je tvrdio da – „ako bude pametna, nikad ga neće imati“.

Ni percepcija Branka Zečevića, bilo u vinskoj javnosti, bilo među susjedima vinogradarima, nije bila drukčija. Za seljake s kojima graniče njegovi vinogradi on je odavno postao i ostao hokus-pokus čudak; čak su ga prozvali „vudu vinarom s Fruške gore“.

Kombinacija Branka i Đurđe, dvoje zanesenjaka koji su svojim idejama „zalutali u vinski svijet“, od početka je bila osuđena na – vinsku poeziju. A davno je veliki pjesnik Antun Branko Šimić napisao:

Pjesnici su čuđenje u svijetu
Oni idu zemljom i njihove oči
velike i nijeme rastu pored stvari

Naslonivši uho
na ćutanje što ih okružuje i muči
pjesnici su vječno treptanje u svijetu

Te se stihove vrlo lako može preslikati i na njih dvoje.

Branko se prisjeća da do 2011. godine nisu mogli znati „kako će sve to ispasti“. Moglo se samo Boga moliti da sve bude dobro. A kad je konačno dočekano prvo vino, prevladao je optimizam i uvjerenje da „ta biodinamika razvidno daje nešto dobro“.

• Sad sve više vinarija na Fruškoj gori prelazi na organsku proizvodnju, dok je biodinamika vrlo kompleksno područje na koje se još ne usuđuju prijeći. Mi smo u međuvremenu dobili Demeter certifikat, a vrijeme je pokazalo da se to isplati i da je ekološka čistoća vinograda uistinu preduvjet za dobivanje fenomenalnih vina.

Još veće zaprepaštenje vinske javnosti izazvao je odlukom da na Fruškoj gori zasadi malbec.

• Odlučio sam se za malbec jer su mi svi rekli da ovdje ne može uspjeti. E, upravo u inat svima sam ga posadio… Šalu na stranu, meni se malbec kao sorta jako sviđa. U mnogim kupažama u kojima sam ga pio osjetio sam da ona tim vinima daje nešto posebno – iz drugih sorata izvlači više nego kad su same. Doživljavam ga kao neku vrstu vinskog pojačala! U početku je bilo puno predrasuda i osporavanja ideje sadnje malbeca u Srbiji, ali to je valjda sindrom regije.
• Jeste li malbecom razoružali „nevjerne Tome“? – pitam ga.
• Jesam. Još mi se više sviđa što ga i dalje nitko u Srbiji nije zasadio poslije nas, kao ni prije nas. I još smo ga dodatno sadili, a ove godine ćemo prvi put buteljirati vino samo od te sorte iz berbe 2024. Ostavili smo ga u jednoj bačvi. Dosad je uvijek bio dio neke kupaže – ili s merlotom 50–50, ili s cabernet francom i cabernet sauvignonom. Malbec je sjajan u kupažama, ali prošlogodišnji rod bio je fascinantan pa smo rekli da je idealno vidjeti ga u monosortnom izdanju. Mi inače zamišljenu kupažu zajedno blendiramo i onda stavljamo u barik. No ovaj put smo rekli da ćemo ga zasebno barikirati i tek onda odlučiti hoćemo li ga kupažirati ili buteljirati samog. Na kraju smo izabrali ovo drugo – kao prvi monosortni malbec pod našom etiketom. Neće ga biti puno, ali će biti dovoljno da ljude – udarimo u glavu!

Malbec je, što je još zanimljivije, uz rajnski rizling pod etiketom Valerius, bio u jednoj od prvih javnosti predstavljenih vina vinarije Imperator – u kupaži Maximianus, u kojoj su u jednakim omjerima bili pomiješani cabernet sauvignon, cabernet franc, merlot i malbec.

Uz Valerius i Maximianus, uslijedili su Quintilus (kupaža merlota i malbeca), Decius (pinot crni, nazvan po caru Deciju), Gratianus (traminac, nazvan po Gracijanu), Constantius (kupaža cabernet sauvignona i cabernet franca).

• Ideja je od početka bila da svako vino nosi naziv jednog od imperatora rođenih u Sirmiumu. Imamo još careva u pričuvama za neke buduće kupaže ili nove sorte. Svako vino ima svoju etiketu, sve su slične i prepoznatljive, a opet različite, svaka etiketa nosi novčić svog imperatora – objašnjavao mi je još prije desetak godina Branko Zečević.

Tako je i bilo, sve do posljednjeg redizajna pakovina, kad je broj etiketa premašio broj rimskih careva rođenih na području današnje Srbije.

• Rimska tema ostaje. Prethodna rimska imena careva bila su jako teška za pamćenje većini ljudi, pa smo odlučili dati vinima neke nadimke i nazive koji su lakši za izgovor i pamćenje. Tako je, primjerice, bivši Valerius postao Val, Claudivs je skraćen na Klod, a Gratianus – Gratio. Nove etikete su svojevrsno tranzitne, jer sadrže i staro i novo ime. Uveli smo i novu klasifikaciju vina, i ona je u rimskom „kodu“. Sada imamo tri linije: Primus, Optimus i Maximus, te podetiketu Gerila, kojom ćemo označavati vina koja radimo jednom i vjerojatno nikad više – poput chardonnaya iz jednog ekstremnog vinograda iz kojeg smo uspjeli dobiti grožđe za jedva 500 butelja. Nismo mu htjeli dati cijenu kakvu zaslužuje, a zaslužuje 50 eura. Učinit ćemo ga cjenovno pristupačnim: imamo ga koliko imamo, kupite ga i pijte dok ga ima.
• Znači, od populariziranja priče o rimskim carevima ne odustajete?
• Tako je, o tome treba stalno pričati. Povijest volim i puno čitam; saznanje o fruškogorskim imperatorima me i navuklo na ovu priču. Populariziranje carske prošlosti Fruške gore i Srbije uopće bila mi je ideja od početka. Kad sam prije desetak godina pričao priču o imperatorima rođenim na području Sirmiuma, gledali su me kao luđaka. Mi o tome u školi nismo učili – kakvi rimski imperatori. A samo iz okoline Sremske Mitrovice, nekadašnjeg Sirmiuma, potječe više od deset rimskih careva. Naša povijest kao da je počinjala s Prvim zasjedanjem AVNOJ-a!

Da bi sve ostalo u carskom duhu, Branko se potrudio i svojoj izvrsnoj graševini dati carsko ime – Cargraš. Ili, racionalno dešifrirano: „car grašca“.

• Branko, zašto si se odlučio na ovako veliki broj etiketa, imaš ih više od dvadeset? Odakle ti inspiracija za toliko igrarija?
• Od početka sam htio eksperimentirati s različitim sortama da bih došao do nečega dobrog. A onda mi se svidjelo baš to što imamo veliku lepezu. Sadeći nove nasade, svjesno smo uvozili nove sorte. Krenuli smo s dva hektara, sada ih imamo petnaest. U međuvremenu smo stekli jasnu sliku o kupažama, monosortnim vinima i o tome kako se što ponaša na tržištu. Nama bi deset puta bilo lakše da imamo samo šest komercijalnih etiketa, ali nijedne od postojećih se ne bih odrekao. Svako vino ima svoje obožavatelje, ljude kojima je baš to njihovo prvo. Zato smo i ostali na širokoj lepezi – neka svatko nađe svoje vino.

Da skratim, sve što smo radili do sada bio je jedan dug, veliki eksperiment u kojemu se ničega što nam se svidjelo nismo htjeli odreći. Bogu hvala, imamo finu količinu proizvedenih različitih vina – i vinograda.

Za Branka je vinarija Imperator ekstremno skup hobi – ali koji mu je s godinama postao i terapeutski prostor, nešto što ne može napustiti. Premda, šali se, „da je rezultat prve berbe bio loš, objesio bih se“.

• Bio bih samo strašno razočaran i ništa više. Ali išao bih dalje, jer trenutno si mogu priuštiti da jednu godinu uopće nemam vino. Svjestan sam rizika ove priče i potpuno razumijem one koji žive od vina i nisu spremni toliko riskirati. U svakom koraku ovoga procesa ja uživam i to me čisti od svakodnevnih problema. Vinu sada posvećujem jedan dan u tjednu i taj dan za mene ne postoji ništa drugo.
• Jesi li se ikad ozbiljno dovodio u situaciju da sve ovo napustiš?
• Možda sam se dvaput lomio, razmišljajući da cijelu priču smanjim na razinu vlastitih potreba. Ali oba puta je, vaganjem argumenata, prevagnula strana na kojoj je sve ovo što gradimo od početka i čije sam minuse pokrivao iz drugih prihoda. Nitko me na to nije nagovarao, sam sam sebe uvjerio da nešto u što sam uložio toliko ljubavi, novca i prijateljstva ne smijem tek tako pustiti. Inače sam tvrdoglav po prirodi i ne volim odustati. Odustajanje je za mene besmisleno. A ova vinska priča nije besmislena, samo traži duže vrijeme da bi stigla na zelenu granu.
• Koliko si filozofiju vođenja svog core businessa prenio na vođenje vinarije? Jesi li u poslovima s čelikom ikada bio blizu napuštanja svega?
• Prvo sam se bavio trgovinom čelika. Tamo sam naučio osnovno pravilo trgovine: First loss is best loss! Čim si ušao u minus, likvidiraj poziciju, nemoj se „vaditi“. Kreneš li se vaditi – nema te. Kad sam prešao u proizvodnju čelika, tu sam filozofiju prenio i u svoje poslovanje. Ako proizvodiš, ne možeš se baviti i trgovinom. Sve što proizvedeš moraš prodati isti mjesec, ne preuzimaš dodatni rizik. Već je u proizvodnji dovoljno rizika, ne možeš na sebe preuzeti i rizik trgovine.

Znaš, ja u svom poslu imam više od 800 zaposlenih. Prema njima imam odgovornost, kao i prema njihovim obiteljima, ali i prema sebi i vlastitoj obitelji – svi žive od mene. Kad sve to znaš, apetit za rizikom žestoko pada. A kad uđeš u proizvodnju, nema odustajanja.

Vinarija Imperator u sebi nosi toliko lijepih trenutaka da mi je stres iz tog posla, u odnosu na stres koji mi donosi željezara – smiješan. Najveći minus koji mi može donijeti vino ništa je u usporedbi s onim što mogu izgubiti u jednom danu u core businessu. Ili, da ilustriram: excel poslovanja vinarije nije neizdrživ kad ga stavim u kontekst ukupnog poslovanja sa željezom. Pod uvjetom, naravno, da vinariju dovedem do razine samoodrživosti. A blizu sam toga!

Moraš biti uporan. Problem je kad ljudi ulaze u vinarstvo s ciljem da odmah zarade. To ne postoji. Moraš imati novac da bi ušao u vinarstvo. Ona već otrcana fraza, da ćeš u vinarstvu postati milijunaš samo ako si prethodno bio milijarder, uistinu je točna. Gdje su te generacije koje su „odmah napravile novac“? S druge strane, onaj tko ima vinograd ne može propasti i biti gladan – moraš baš biti budala, ili kockar, ili imati porok koji troši više nego što privređuješ.

I zato, kad se sve zbroji, priča Branka Zečevića i vinarije Imperator nije priča o brzom uspjehu, nego o upornosti, znatiželji, tvrdoglavoj vjeri u biodinamiku i o vinskoj poeziji dvoje zanesenjaka. Priča o čovjeku koji je na najtvrđem od svih metala – čeliku – naučio što znači rizik, a u lozi pronašao najmekšu moguću ravnotežu.

I zato njegovo vino nije samo proizvod, nego mali dokaz da se i u svijetu čelika može roditi – poezija.