U Rustici u Svetoj Mariji na Krasu nedaleko od Umaga najviše me iznenadio podatak da se u toj tradicionalnoj istarskoj konobi na cesti prema Plovaniji ne radi srijedom. Ali i da obližnji i rijetki restorani koji i zimi drže otvorena vrata svojim gostima za dan odmora uzimaju ponedjeljak i utorak. Nipošto isti dan!
Kad sam to ispričao Rini Prelcu, poznatom vinaru iz nedalekog Momjana, koji je, također, vlasnik i vrlo popularne konobe Rino, nimalo se nije iznenadio. Štoviše, samo se nasmiješio te na vlastitom primjeru pokušao objasniti kako je nužna suradnja među restoranima koji djeluju u tom gastronomskom središtu Istre.
– Evo, kad našu konobu odlučimo zaključati na tri tjedna sredinom siječnja i početkom veljače, nikada to ne napravimo, a da se prethodno ne dogovorimo s nama najbližim Starim podrumom. Kad se mi vratimo na posao, onda oni idu na svoj godišnji odmor! Razlog je vrlo jednostavan. Svi mi moramo uvijek gledati i interes cijeloga kraja. Jer, ako se Bujština uspjela promovirati na gastronomskoj sceni Istre kao područje koje živi 12 mjeseci godišnje za svoje goste, bilo bi nedopustivo da gost koji dođe u naš kraj u konačnici ne može pronaći mjesto u kojem može nešto pojesti.
Rino je „interes cijeloga kraja“ stavio i u svoj jelovnik uvrštavajući neke namirnice koje baš i nisu tako široko rasprostranjene, poput gulaša od – pulića. A pulići su – magarčići. Konoba Rino je tek jedna od 30-ak istarskih zalogajnica u kojoj se može jesti magarac, kao dio programa Agencije za ruralni razvoj Istre (AZRRI) koja je pokrenula projekt „gastronomske valorizacije mesa istarskog magarca“, po uzoru na program gastronomske valorizacije istarskog goveda boškarina.
– Kad je AZRRI pokrenuo taj program, koji je, među ostalim, pospješio očuvanje pasmine koja je u Istri bila pred potpunim iščeznućem, rekao sam:
– Zašto ne, to je ipak nešto posebno posebno?!
– Kad sam mami Liberi, koja je jedno vrijeme bila radila u kuhinji, rekao da u ponudi sad imamo i tovara, rekla mi je da sam lud i da nema šanse da to ona stavi u usta. Za nju je magarac bio i ostao dio obitelji bez kojeg se nije moglo funkcionirati. To za nju zvuči kao da danas nekome kažete da imate mačku u ponudi.
Nije odnos prema gostima i ugostiteljstvu jedini na kojima Rino Prelac pokazuje odanost prema rodnom kraju. Naime, Rino se može pohvaliti da s punim pravom nosi titulu „Momjanskog muškatira“!
– A ne, nisam jedini „Momjanski muškatir“, ipak nas je nešto više. Za Gianfranca Kozlovića, Marina Markežića Kabolu i mene neki govore da smo „Momjanski muškatni trokut“, ali iz te priče nemoguće je izbaciti Libera Sinkovića i Anđela Brajka. S druge strane, da Kozlović nije vukao kao „lokomotiva“, pitanje je bi li i mi opstali kao vinari. Nemojte nikada smetnuti s uma da je na području Momjanštine donedavno bilo čak 25 vinara! Danas nas je samo petorica, ukupno. Oni stariji izgubili su volju i energiju boriti se stalno za novo tržište, eventualno svoje grožđe prodaju drugim vinarima. Za sebe mogu reći da jedini na svojim vinskim etiketama imam lik mušketira.
Točnije, Rino je jedini momjanski muškatir koji je svojedobno na etiketi svog momjanskog muškata i nominalno naveo da je u boci – Zlatni mušketir!
Za te igrice s nazivima i „prizivanje“ u pomoć mušketira (mousquetaire) iz romana Alexandra Dumasa starijeg – D’Artagnana, Aramisa, Porthosa i Athosa, više nema potrebe, jer su „momjanski muškatiri“ uspjeli izboriti se za zaštitu izvornosti područja na kojem se uzgaja ta mirisava sorta koja je drugdje u svijetu poznata kao muscat blanc à petit grains (bijeli muškat malih bobica). Vjeruje se da su muškat bijeli na područje Momjana donijeli seljaci iz talijanske regije Furlanije oko 1200. godine. Kroz stoljeća je srastao s lokalnim brežuljcima te s posebnostima klime i tla tog područja postigao iznimnu kvalitetu vina. Postoje brojni stari zapisi o uzgoju Muškata bijelog u Momjanu, njegovoj kvaliteti i utjecaju zemljopisnog područja na kvalite.
Područje zaštićene oznake izvornosti (ZOI) „Muškat momjanski“ nalazi se unutar sljedeće granice: krećući od mjesta Kremenje, granicu čini cesta Kremenje-Oskoruš, do skretanja za mjesto Dramac, dalje se po koti od 180 metara nadmorske visine nastavlja sjeverno od mjesta Merišće i Oskuruš i nastavno prema mjestu Brič. Sjeverno od mjesta Brič granica područja ZOI „Muškat momjanski“ se s državne granice sa Slovenijom premješta na 500 metara udaljenosti od ceste koja vodi od mjesta Brič do mjesta Stancija Vigini te od mjesta Črnci prema mjestu Marušići i nastavlja cestom do mjesta Kremenje.
– Nema nas puno, prozvali smo se Vinum Momianum i u udruzi je samo nas petorica proizvođača. Dok se nismo izborili za to geografsko porijeklo našeg momjanskog muškata, ime sorte nismo mogli imati na etiketi pa je moj muškat momjanski nosio ime Zlatni mušketir.
U Momjanu stanuje nešto više od dvjesto stanovnika, a tako malo mjesto može se pohvaliti s čak petoricom vrhunskih vinara koji su početkom devedesetih godina prošloga stoljeća upravo u svom kraju osnovali prvu hrvatsku vinsku cestu! Priča o Momjanu i momjanskom vinskom čudu još je čudnija zna li se da u mjestu prepunom izvora vode, do 1984. godine nije bilo vodovoda.
U tom i takvom Momjanu Rino Prelac je u svojoj konobi, tvrde poznavatelji Bujštine, pravio ugostiteljsko čudo, jer je doslovno u cijelosti na kućnom pragu uspijevao prodati sve vino koje proizvede. Vrlo dobra svježa malvazija, odličan refošk i izvanredan momjanski muškat, a sve sljubljeno s vraški dobrim istarskim njokima, fužima, tartufima, divljači i mesom pečenim isključivo na žaru, jamstvo je sigurnom ponovnom dolasku u tu hedonističku oazu. Stoga ne čudi, kad se prije nekoliko godina Rino sa suprugom Tinkom odlučio proširiti svoju ponudu i na tri luksuzne sobe, što ih je uredio u bojama refoška, malvazije i muškata momjanskog, vina koja su se tako dobro prodavala i širila priču o njemu daleko izvan lokalnih granica Bujštine.
– Moju vinsku priču nemoguće je ispričati bez priče o konobi. Jer, prvo sam 1988. godine otvorio konobu i u njoj, kao kućno vino, prodavao svoje vino. Međutim, vino je otišlo prebrzo, dvije i pol tisuće litara bilo je malo za cijelu godinu. Uzmanjkalo ga je! Morao sam zbog konobe ići u sadnju novih vinograda. Sada imam oko deset hektara, a samo momjanskog muškata imam oko četiri hektara.
Rino svoja vina danas prodaje samo u svojoj konobi te kod osmorice svojih ugostiteljskih prijatelja. Više mu ne treba. Kaže, loza ima dovoljno da im se maksimalno posveti. I, tek da se pohvali, njegova malvazija je postala kućno vino Michelinovom zvjezdicom nagrađenog zagrebačkog restorana Noel!
– Naučio sam u vinogradu da je loza poput žene, moraš joj stalno biti blizu! A kad si toliko predan lozi, onda ne treba čuditi što iz Istre posljednjih godina dolaze fantastične malvazije koje godinama mogu stajati u boci.
Rinu Prelca upoznao sam na proslavi Vincekova kod Ivana Enjingija. Bilo je tamo poveće društvo istarskih zaljubljenika u vino koji su tih dana krajem siječnja 2012. godine obišli dosta vinskih podruma na potezu od Kutine do Kutjeva. Uživali smo u Enjingijevom premijerno predstavljenom Venju 2006., koje je taj vinski velikan pustio u prodaju tek šest godina kasnije, a Rino se potrudio, na nagovor svog prijatelja Slađana Dragojevića, poznatog bujskog ultramaratonca, da društvu ne nedostaje i njegova momjanskog muškata. Naravno, muškat se pio kriomice, da se ne povrijedi domaćina koji je, prema vlastitom uvjerenju, napravio svoje životno remek djelo. I koji je Rinu podario posebnu čast da zajedno s njim i bivšim predsjednikom države, Stjepanom Mesićem, prigodno obreže nekoliko trsova na Venju ukrašenih kobasicama i slaninom te tako, simbolično, označi početak radova u vinogradu.
Kad sam boravio u njegovoj konobi Rino u Momjanu, na počasnom mjestu na zidu, odmah iza ulaza, primjetio sam da stoji golema fotografija na kojoj veseli i zagrljeni sjede upravo Rino Prelac, Ivan Enjingi i Stjepan Mesić. Snimljeni na Vincekovo u siječnju 2012. godine.
– Moja veza s Enjingijem duga je gotovo kao i moji vinogradi. On je prije dvadesetak godina sa svojim radnicima bio negdje u Istri, sadeći nekome lozu. Čuo sam da je dovukao svoje strojeve, pronašao sam ga i zamolio da i meni pomogne u sadnji. Nakon toga viđamo se barem četiri puta godišnje, a odlazak u Slavoniju društvu uvjetujem boravkom i u njegovom podrumu, priča Rino Prelac.
Jedan moj prijatelj za Rina Prelca voli reći da je najbolji „nepoznati istarski vinar“! Drugi tvrdi, pak, da je Prelac vjerojatno najopušteniji i najdruštveniji istarski vinar koji u vinskom svijetu nema neprijatelja. Treći žali što Prelčeva vina ne može nigdje kupiti nego radi njih mora potegnuti do Momjana. Gotovo da je oko njegovih vina stvoren svojevrsni kult obožavanja! Stoga je svaka informacija o njegovim vinima, poglavito o novim proizvodima iz njegova podruma, velika dragocjenost.
Kad sam ga upoznao, nisam mogao ni pretpostaviti da bi Rino jednog dana mogao imati tako široku lepezu svojih vina…
– To ti sve diktira tržište! I trendovi! Svi vinari imaju svoju viziju što žele, ali u nečemu moraš pratiti i osluškivati što se traži na tržištu. Ipak, mi možemo tupiti naše, ali od nečega moramo i živjeti. Evo, mi već nekoliko godina imamo taj pjenušac kojeg radim osam tisuća boca na godinu i kompletno ga prodamo. I izvozimo u Sloveniju i Austriju! Čak i Talijani iz Trsta bi ga htjeli kupiti, što je senzacionalno znade li se koliku i kakvu proizvodnju prosecca oni imaju.
Velika mu je želja proizvesti dobar crni cuvée. Od crnih sorata u svojim vinogradima ima cabernet sauvignon i refošk, kojeg proizvodi sortno, a namjerava posaditi merlot.
– Već tri godine tražim od kooperanata tri tone merlota, ali takvog kakvog hoću još nisam našao. Moram biti perfekcionist, jer kvaliteta nema alternativu, samo s kvalitetnim proizvodima možeš opstati na tržištu.
– Zašto ste odležanu malvaziju nazvali – Šinjora?
– S tom etiketom smo izašli za berbu iz 2015. godine. Malo nakon što smo to vino pomiješali, a riječ je o 500 litara iz drvene bačve te isto toliko iz bačve od inoksa, došao mi je prijatelj Edi Maružin iz Gustafa u podrum. On je dobro znao što ja proizvodim, a onda sam mu ponudio ovu, kad je u pitanju moja proizvodnja, dotad potpuno atipičnu malvaziju. Kušao je i rekao:
– „Pa ova malvazija je prava šinjora!“
– Neki takva vina nazivaju riservama, ovako ili onako, a ja sam htio baš nešto drukčije i vino je ostalo – Šinjora!
Inače, radišnog i dobrog čovjeka Rinu Prelca uvijek se smatralo nekim tko djeluje iz pozadine, jer, barem u počecima, nije imao neke velike količine kojima se mogao raširiti po cijeloj Istri.
Nakon što mu je sin Denis, koji je studirao elektrotehniku u Rijeci, odlučio „dati ruku u podrumu“ i ući u obiteljsku vinsku priču, Rino je osjetio kao da mu je netko ubrizgao novu životnu injekciju. Jer, Rino nikada nije bio sklon rizicima u poslovanju, upravo su oprez i napredovanje korak po korak bili njegova najveća prepoznatljivost, a za ambicije je uvijek govorio da trebaju biti svedene na ljudsku mjeru.