VALENTIN ĆORIĆ – Vinariju gradimo desetljećima, ali – mi smo još u razvojnoj fazi. Znate, kad imate viziju, onda nema žurbe!

0

Andrija je bio ambiciozan čovjek. Vrlo hrabar, ali i vrlo radišan! I uživao je u svom poslu. Bio je najsretniji čovjek na svijetu kad bi vidio obrađen vinograd, da je grožđe dobro rodilo, da je dobro vino i – uživao je u tome! Premda smo kao obitelj živjeli od toga, čini mi se da je njemu u prvom planu bila ljubav, a ne potreba prema vinogradu i vinarstvu. I nitko ne može imati takvu ljubav kao što je on imao prema lozi! Ali, dijelom je to prenio na nas. Pa i naša bratska i sestrinska sloga je posljedica njegove ljubavi. Mislim da je ključ svakog uspjeha u poslu, a i put zadovoljstva u poslu, obiteljska i prijateljska sloga. Onaj tko je uronjen u sredinu u kojoj živi, tko živi sa svojom sredinom i sa svim njenim problemima, taj može uspjeti i u poslu i u životu. Mi u svojim roditeljima smo dobili formulu kako to ostvariti! I nadam se da tu formulu uspješno primjenjujemo.


Ovako o svom ocu zbori Valentin Ćorić, četvrto od petero djece Andrije Ćorića i njegove supruge Stoje. Stariji su brat Šimun Šito Ćorić, ikona hrvatske emigracije, fratar koji je dugo godina obnašao i dužnost Hrvatskog svjetskog kongresa, književnik, psiholog, kantautor, sveučilišni profesor i akademik, te dvije sestre – Iva i Jelena, dok je od „Vale“, kako svi zovu Valentina, mlađi tek brat Miro.
Valentinove riječi o ocu Andriji sukus su postojanja i funkcioniranja Podruma Andrija, vinarije iz Paoče nedaleko od Čitluka, koja je 2019. godine proglašena najuspješnijim poduzećem u Općini Čitluk, a za čije vođenje je, primjerice, Miro Ćorić bio proglašen i menadžerom godine u Bosni i Hercegovini.
– Hercegovina ima takve obiteljske vrednote da bi ih trebalo zakonski zaštititi! Ja sam ponosan na našu obiteljsku tradiciju i na ono što sada jesmo, a ako bih nešto ostavio iza sebe, htio bih da naša djeca naslijede jedno takvo ozračje u kojem sada živimo.
A skoro da su i „ozakonili“ svoju lojalnost i zahvalnost ocu Andriji u čije ime su organizirali „Andrinje“ i, kao hercegovački pandan „Martinju“ ili „Vincekovu“, uspostavili kao tradiciju okupljanje svih zaljubljenika u vino krajem studenoga u njihovoj vinariji u Paoči. Štoviše, blagdan sv. Andrije, 30. studenoga, i u kalendaru bosanskohercegovačke turističke zajednice uvršten je kao nadnevak kad se preporuča pohoditi Paoču i slaviti vino!

– „Andrinje“ je postalo jedinstveno u širim okvirima, a nastalo je kao znak naše zahvalnosti i ljubavi prema ocu Andriji. Tata je umro 2005. godine, u 86. godini, i zanimljivo je kako je spretno na nas, svoju djecu, prenio obiteljski posao. Fizički sam bio pored njega kad je rekao:
– „Došlo je vrijeme da sad sve prepustim vama, na usluzi ću vam biti za sve što me zatrebate, ali od sada vi sve vodite i odgovarate za sve što napravite!“
– Nije u pitanju bilo samo rad u vinogradu, nego i nabavka opreme, širenje posla… Bilo je to 1985. godine, a ja sam tada bio jedini od braće koji je živio u obiteljskoj kući na Paoči, a radio u Čitluku. No, bitno je naglasiti da je on u skladu sa svojim riječima sve do kraja svog života nastavio biti maksimalna potpora svim našim ambicioznim planovima i investicijama.
– S obzirom na toliko poštovanje i divljenje koje ste imali prema ocu, jeste li imali barem malo tremu nakon „prijenosa ovlasti“?
– Ne, jer smo uvijek postupno napredovali, nismo si dopustili nikada otići u neku megalomaniju.
Valentin je rođen 1956. godine, a, priznaje, „sjećam se svega što se dogodilo poslije 1960.“! A „mitski“ Andrija, čija izreka – „Uvijek žedan, nikad pijan“, gotovo da je slogan vinarije, upravo je u najranijem Valentinovom djetinjstvu odlučio ozbiljnije posvetiti se vinarstvu te u suradnji s tadašnjim gigantskim Hercegovačkim poljoprivrednim kombinatom podići „plantažni vinograd, jedan od rijetkih u Hercegovini koji je imao razmak od tri metra među redovima loza“. Stručnjaci iz Hepoka birali su i sorte koje se sadilo, sve je bilo pod maksimalnim nadzorom struke, tvrdi Valentin.
– Mi smo svi u obitelji radili u vinogradu, poljoprivredi, bavili smo se i stočarstvom, od toga smo živjeli i od toga nam je Andrija svima omogućio školovanje.

Valentin je, tako, zahvaljujući vinogradu i zemlji postao inženjer strojarstva, brat Miro je diplomirani agronom, a Šimun Šito je otišao u – fratre. Starija sestra Jelena je u Zagrebu završila čak dva fakulteta – njemački na Filozofskom fakultetu i pedagogiju, dok si je nedavno za svoju dušu postala i profesorica teologije.
– Sve su to vinogradi omogućili, odnosno Andrija i Stojka svojim teškim radom. Nikada ne smijemo zanemariti majčin obol kao stupa kuće!
U Hercegovini, poglavito u ambicioznijim vinarijama u neposrednoj blizini Međugorja, nemoguće je ne propitati utjecaj vjerskog turizma na širenje vinske priče.
– Međugorje je od prvog dana Gospina ukazanja hodočasnička meka. No, u početku se uopće nije razmišljalo u kategoriji potrebe izgradnje stotina hotela. Sve je išlo spontano i u kontinuitetu, nije bilo vizije, ljudi su se snalazili kako su se snalazili, jer je države bilo sve manje i to je bio ogroman problem. Ali, takva situacija je i omogućila odriješene ruke za privatnu inicijativu. Naša vizija se nikada nije temeljila na Međugorju. Mi tamo prodajemo vino, da, ali u gotovo zanemarivoj količini. Mi izvozimo vino u 20-ak zemalja, u Kinu, SAD, od samoga početka smo bili orijentirani na izvoz, a već 1996. godine smo prve šlepere vina izvozili u Hrvatsku, ako i Hrvatsku možemo gledati u tom kontekstu. Onda smo postupno ulazili i u zemlje EU, gdje smo održali kontinuitet u prodaji.
Valentin tvrdi da za Podrume Andrija Međugorje dobiva na značenju tek proširenjem njihove vinarije, „kad se razvio turistički segment ponude i kad smo stvorili preduvjete da nam mogu doći autobusima grupe gostiju“.
– S druge strane, budimo realni, Međugorje ima veliki utjecaj i značenje za cijelu Bosnu i Hercegovinu, pa i za Hrvatsku, kako onda ne bi imao i za nas?! Pravo pitanje je samo bi li sve ovo skupa tako dobro funkcioniralo da nema Međugorja…
Kad smo dogovarali posjet i obilazak vinarije, Valentin je nekoliko navrata spomenuo da bi mu trebalo nekoliko dana za ispričati sve što je važno, jer „naša priča je nevjerojatno velika i opširna“.

– Povijest naše obitelji, koja je u ovome selu više od 300 godina, možemo dokazati i dokumentirati istraženim i oslikanim obiteljskim stablom kojeg držimo na zidu naše kušaonice. Prije 300 godina u ovome selu su bili Turci i Paoča je bila sjedište regije. Zaselak Paoče u kom sam rođen i odrastao zove se Kuline kuće, po kulama iz tog vremena koje se i danas naziru i čiji zidovi su bili debeli 80 centimetara. Naš stari podrum je nastao u jednoj takvoj kuli i taj podrum realno traje 300 godina, otkako imamo dokaze da se radilo vino u ovome selu. Ćorići su ovdje doselili iz susjednog Dobrog Sela, gdje je korijen svih Ćorića u broćanskom kraju, ali i prema Metkoviću. I poznato je da se moja obitelj oduvijek bavila vinogradarstvom i da smo u selu uvijek bili značajni s vinima.
Prije 150 godina, nakon 12 godina u vojnoj službi, Šimun Ćorić je zaslužio veliko imanje na kojem se njegov sin Andrija osamostalio 1938. godine i, praktički, sa suprugom Stojom, započeo suvremenu eru Podruma Andrija koja je „eskalirala“ 1960-ih godina vizionarskom sadnjom plantažnih vinograda te buteljiranjem vina, prvima uopće u Hercegovini uz sveprisutni Hepok.
Sredinom 1980-ih godina Andrija je napravio još jedan potez koji se pokazao hvalevrijednim ulaganjem u budućnost. Naime, tada su angažirali enologinju Vesnu Bućan iz Splita koja ih je, sve dok nije „vinski stasao“ mladi Josip Martinović, savjetovala u svim značajnijim aktivnostima razvoja vinarije. Koliko je Vesna Bućan postala istoznačnica za Podrume Andrija dostatno ilustrira i velika umjetnička slika, njezin portret, koji krasi jedan od zidova vinarije.
– Vesna Bućan je u stručnom smislu najznačajnija osoba u povijesti naše vinarije! Naš kontakt s njom datira od kraja 1980-ih godina i od tada se počinje raditi na projektu Podruma. Kažem vam – cijela ova priča je jedna velika vizija koja se desetljećima gradi i nadopunjuje. Evo vam još jednog dokaza, nevjesta Vesne Bućan, koja se također zove Vesna Bućan, arhitektica je koja je projicirala projekt obnove i proširenja vinarije na kojem se radilo nekoliko godina, a intenzivnije krenulo o ostvarenje od 1995. godine.
Angažman Vesne Bućan uslijedio je vrlo brzo nakon što je Valentin završio studij i odslužio vojni rok te se 1983. godine vratio u Paoču te odmah zaposlio u Srednjoškolskom centru u Čitluku kao profesor stručnih predmeta. Valentin je u to vrijeme bio vrlo aktivan u sportu, trenirao je više klubova u karateu, a među kasnijim velikanima koji su kod njega započeli svoju karijeru bio je Oliver Mandarić, sportaš koji je, vjerojatno, osvojio najviše medalja na najvećim svjetskim natjecanjima u povijesti Bosne i Hercegovine. Karate klub iz Čitluka je, primjerice, 2002. godine bio među osam najjačih europskih klubova u tom sportu.
Međutim, premda je od oca Andrije „preuzeo ovlasti“ vođenja i širenja vinarije, Valentin naglašava da on nikada službeno nije bio direktor Podruma Andrija.

– Poslove su vodili sestra i brat, dok je meni vinarija bila samo dodatni posao, jer sam imao potpuno drugu karijeru, u kojoj je bio i taj moj ratni put. Za vrijeme rata je sve bilo stalo…
– Inače, prvo smo proširili stari podrum, povećali kapacitet za dvostruko. Znači, ako smo proizvodili vagon i pol grožđa, sad smo došli na tri vagona, a to je bilo oko 30 tisuća litara. Otkupljivali smo bačve od drugih podrumara, kupovali smo nove bačve, vinarsku opremu…
– Kako je vinarija uopće funkcionirala za vrijeme rata?
– Ništa se nije događalo, ali ništa loza nije ni propalo.
– Kako ste uspijevali uopće pobrati vinograd?
– Za vrijeme rata ljudi iz sela nisu napuštali Paoču, što nije bio slučaj s drugim selima odakle se masovno odlazilo u Dalmaciju. Mi smo ostali! Čak je i ljudi sa strane bilo u našem selu, premda je crta razdvajanja bila tri kilometra od sela.
– Gdje je bila crta razdvajanja?
– U Dobrom Selu u Slipčićima. Sjećam se kad su jednu večer došli autobusi da ljudi u njima napuste selo. Ja sam tada bio na značajnoj dužnosti i slučajno sam se bio našao u selu. Popričao sam s Andrijom i rekao mu:
– „Ako moradnemo ići, ja ću znati da moradnemo ići! Predlažem da svi ostanu u selu.“
– „Slažem se“, odgovorio mi je Andrija.
– I tako su svi iz našeg sela ostali. Za razliku od sela udaljenih od našeg i po 20 kilometara, gdje su ti autobusi kupili ljude i odvozili ih u Dalmaciju.
U ratno vrijeme, priča Valentin, vinogradi su se tek održavali, a ozbiljniji početak rada Podruma Andrija dogodio se nakon vojno-redarstvene operacije Oluja 1995. godine. Tada su odlučili kopati novi podrum, a imali su i prvu značajniju berbu grožđa. Prerada se dogodila u podrumu u kojem je tek bila izbetonirana ploča!
– Mi smo, doduše, već ranije sve bili isplanirali – što ćemo i odakle nabaviti, i nikada nismo bili u panici. Uostalom, naša vinska priča još nije u potpunosti izvedena onako kako smo zamislili i baš zato vam mogu reći da smo i danas, 25 godina nakon početka tih radova, još uvijek u razvojnoj fazi! Znate, u podrumskim prostorijama naići ćete na jedan kameni stol težak impresivnih 17 tona i mnogi me znaju pitati kako smo ga unijeli u taj prostor. To je brat radio, mene tada nije bilo tu, ali sve je bilo isplanirano ranije i znalo se točno raspored kad će što biti rađeno. Zato i volim reći – kad imate viziju, onda nema žurbe. Ali, uvijek se radi!

A to znači da je kapacitet podruma sada već podignut na milijun litara, kao i da je uzduž i poprijeko Hercegovine organiziran otkup grožđa od velikog broja kooperanata. Tako Podrumi Andrija mogu se pohvaliti da svoj najbolji Vranac Selekciju proizvode od grožđa kojeg otkupljuju iz vinograda u selu Duži nedaleko od Trebinja o kojem skrbe tamošnje monahinje.
– Mi smo za ovih 20 godina otkupili svako dobro grožđe koje ljudi nisu imali kome prodati, ali imamo svoje stalne kooperante i razvijamo svoje vlastito vinogradarstvo.
U Podrumima Andrija ne manjka narodne mudrosti, a na počasnom mjestu na jednom od zidova velebnog zdanja vinarije stoji „Vinski toplomir i cina koštanja vina“ koje je 1855. godine, „pri zdravoj pameti“, sročio Šimun Kulin, vinar, nalažući „podrumarima, krčmarima i drugim poslužiteljima procjenu stanja vinoljubaca obavljati i prinose od Vinskog toplomira jednom u misecu starima i nemoćnima uručiti“. Tako u „Vinskom toplomiru“ postoji „skala“ stanja vinoljubaca koja započinje „zagrijanošću“, a slijede:
– U blagoslovljenom stanju;
– Poprilično ošamućen;
– Pijeažedannije;
– Nakresan;
– Nasisan ko spužva;
– Mokri brat;
– Nalokan ko mišina;
– Naliven ko bačva;
– Mortus.

U kušaonici Podruma Andrija postoji i „Vinsko ogledalo“ na kojem piše preporuka da se „prije svakog gutljaja baci pogled na ogledalo“. Tako piše da „ako je tvoja slika jasna – nastavi piti“, „ako vidiš duplo, zažmiri i nastavi piti“, „ako je tvoja slika mutna, podesi svoj nišan na oštriju sliku i nastavi“, „ako u ogledalu vidiš nekog drugog, uljudno ga pozdravi i nastavi“ te „ako ne vidiš više svoju sliku, legni, sanjaj bijele miševe i čekaj jutro“!
Na zidovima vinarije može se vidjeti i golema umjetnička slika na kojoj trojica braće sjede u vinskom podrumu u društvu oca Andrije koji upravo bukaru vina drži u rukama. Zanimljivo, ali svi u obitelji Ćorić su viši od 190 centimetara!
– Tako je! Ja sam visok 195 cm, Miro isto tako, kao i Šimun Šito. Svi smo u centimetar isto visoki!
– A tata Andrija?
– On je bio visok 190 cm.
– A mladi Andrija, vaš nećak, sin najmlađeg od vas trojice braće, on je otišao u košarku?

– Mirin sin Andrija je visok 198 cm i dosad je igrao u nekoliko značajnih klubova u košarci, od Širokog Brijega, Cibone, Cedevite do Osijeka, i tek je, u stvari, na početku svoje ozbiljnije karijere. Njemu su 24 godine… Neka Andrija igra košarku koliko god ga zdravlje drži, a on već u funkcionalnom smislu vodi promidžbu podruma na društvenim mrežama i na internetskoj stranici. Stalno smo na vezi, a u priču je uključena i Mirina kćer Katarina, koja je u Zagrebu. U svakom slučaju, nema brige za nastavak ove naše obiteljske priče!


Comments are closed.